Sjene
Voljela sam slušati Zorana,imao je svježinu duše poput
zore,kad se cijeli svijet zrcali u maloj okrugloj kapljici stvarajući iluziju trajanja.Usred obične
rečenice zastao bi i počeo recitirati snažne stihove njemačkih autora, koji bi
zaustavili vrijeme i promijenili razgovor.Gledajući ga, često sam se pitala
zašto je ostao sam, ili bolje rečeno sa
svojom poezijom.Tako produhovljen i pun
zagonetne nade, sa sjetom u očima.Bila sam sigurna da u mladosti nije bio
neprimijećen.Sjene vremena, zaustavio je
u tišini.Nikad se nisam usudila glasno pitati, ali sam znala da u mojim očima čita to pitanje.
Kad nas sustignu ograničenja, koja nikad ne očekujemo da
će toliko brzo i neumoljivo stići, osvrćemo se oko sebe tražeći odgovore…
Sjedio je posve opušteno u pletenoj stolici i smiješio se
gledajuće me, kako šireći ruke pokušavam dočarati trenutak u kojem sam se ponašala poput
goropadnice.I kako se zbog toga nimalo ne kajem,kako još uvijek vjerujem da sam
bila u pravu. Kako još uvijek čvrsto držim nešto što mislim da mi
pripada.Osjetila sam da gleda u moju snagu i vjeru da je sve oko nas, samo se
moramo usuditi ispružiti ruku i dohvatiti,ono što je tu, samo za nas.Što nas
čeka, da krenemo na svoje putovanje.
Putovanje jednog mijenja život mnogima oko nas.
Sunčeva sjena polako se pomicala i osvjetljavala
konjanika, a bacala u sjenu konja.Uhvatila sam njegov pogled, koji je lutao od
konja do štapa ovješenog o naslon
stolice.Primjetila sam izlizanu izrezbarenu površinu dijela na koju se
oslanjao.I učini mi se da je na tom malenom dijelu urezana mudrost svijeta.Svi
bi se lakše kretali kroz vrijeme i prostor da smo se usudili stvoriti iluziju
oslonca.
Vjetar se igrao s
bombicom maslačka dižući ju u visine i iznenada
spuštajući u vidokrug.Dok me je
zabavljao čarolijom nepredvidivih preokreta,prisjećala sam se iznenadnih
preokreta njegovih raspoloženja, od snažnih riječi , do sjete.I pitala se što ga to tjera u krajnosti.Onda sam uhvatila njegov pogled
koji je počivao na ženi u prolazu.Vjetar
joj je mrsio tamnu kosu, i igrao se njenim
cvjetnim šalom.Pogled mu se ukočio, a vilica neprimjetno pomicala,kao da
izgovara molitvu.
Odjednom je počeo svoju priču:“Neki dan kad sam šetao
svoj štap i bolesnu nogu,i kad su se grane vrba, iznad moje glave ljuljale u
svom ritmu, a miris jorgovana pomiješan s mirisom lipe punio mi nosnice i
tjerao da idem dalje, makar je uzbrdica prema Mirogoju bila sve veća, lagano
sam se vraćao u svoju mladost, osjećajući
da je mogu dotaknuti.Ma ne, osjetio sam kako je ona mene dotaknula i vratila u ljepotu
goranskih šuma i hladnog čistog zraka
koji para pluća.Ali ti da disati.Lagano, posve lagano kretao sam se udišući
snagu mladosti.U jednom trenutku osjetio sam, kako bih mogao odložiti štap uz
plot, pored puta.Svejedno sam ga nosio sa sobom, kao prtljagu bez koje ne bih
znao živjeti.Svi ju nosimo, samo neki veću, a neki manju.I dok je cvrkut ptica
pružao užitak lelujave stvarnosti,put mi je bio sve mekši,kao da se spuštam po
mladoj i mirisnoj travi, izrasloj iza naše kuće, gdje smo utabali stazu, gazeći
po polegnutoj travi i prečice silazili do grada.I tada sam se , kao i uvijek
kad bih silazio do grada nadao da ću je
sresti…
Zadnji put, kad sam je vidio,imala je pepita crno-bijeli
kostim, crne cipele sa srednje visokom potpeticom i šal boje ciklame.Tamna
kosa,bila joj je podignuta.Lagano je hodala, njišući bokovima i birajući kocke
kamena, na koje će stati.Nije me primjetila iza stakla gradske kavane.
Pogled mi zapne za žbun rascvalih božura, boje ciklame u dvorištu pored kojeg
sam prolazio i odjednom mi nosnice ispuni njen parfem.
Često bih je gledao iza polica s poredanim knjigama,kako
nekome traži određenu knjigu,a onda kad
bi se naglo okrenula,oborio bih pogled i
kopao po knjigama, skrivajući se iza njih.Igra pogleda potrajala bi neko
vrijeme,dok nisam napunio dušu u nadi da ću sutra opet doći i da ću je ponovno
moći gledati.I nada ti se…Sve je bilo tako nestvarno, vukući me da postane
stvarno.
Put je zavijao i na samom zavoju u gradskoj buci začujem
žubor vode.Tako je bilo i kad sam se vraćajući kući družio s malim slapom na
potoku, koji mi je presjecao put.Zastao bih i u mašti je vidio, s ispruženim rukama,a onda se
uplašio i ugledao samo jednu ruku s knjigom u koju je uredno ispisala datum povratka.Znala
je da se do tog vremena moramo ponovno
susresti.
I ja sam znao.
Smiješio sam se, polagano hodajući i klimajući glavom,a
onda s uzdahom zastao.Opčinjeno sam gledao.Hodala je prema meni u pepita
kostimu,torbica joj se nemarno klatarila
ovješena o rame, s šalom boje ciklame i raspuštenom kosom,smiješeći mi
se.Imao sam osjećaj da će se zaletjeti
prema meni,snažno me zagrliti i utisnuti glavu u moje rame…Oslanjajući se o
štap jedva sam disao.
Vjetar je uskovitlao granje i pred mene sasuo pregršt
ljubičastih latica,prostrtih poput tepiha,da laganije mogu proći taj dio puta,
bez nje.“
Naglo je zaustavio priču. Sjene su bile toliko snažne da
sam se bojala bilo što pitati, da ne pokvarim trenutak slabosti i snage.
Sunce je sve više zapadalo, kad sam ga ostavila u sjeni
suncobrana pored Kamenitih vrata i spuštala se Radićevom ulicom gledajući u
daljinu i očekujući da sjene krovova grada, bar na tren iznjedre sjenu koju sam
nosila u duši …