Skoro sasvim obična priča
SKORO SASVIM OBIČNA PRIČA, 2003., Srbija, 80 min.
Ako želite saznati zašto su muškarci nesigurni, otkrijete da
se ponekad samo čini da djevojke znaju šta žele, da su dobri prijatelji rijetka
i divna životna dragocjenost i da nikada nećete imati većeg prijatelja od
svojih roditelja, gledajte “Skoro sasvim običnu priču”.
Nakon tri i pol godine veze mlada Beograđanka Irena (Milica
Zarić) i njezin dečko Vlada (Vuk Tošković) shvaćaju da je njihov odnos stigao u
prijelomnu fazu. Vrijeme je da oboje odluče o zajedničkoj budućnosti, a na
njihove bi odluke možda i ključno mogla utjecati činjenica da se u Beograd iz New Yorka upravo vratila privlačna Marija
(Slobodanka Latinović). Vlada je nekad bio zaljubljen u Mariju s kojom je
studirao na istom fakultetu, a Irena se boji da njegovi osjećaji prema Mariji
još uvijek nisu posve nestali. Marija se u grad vratila poslije više od četiri
godine, a njezin su povratak itekako primijetili i Vladin najbolji prijatelj
Bane (Stefan Kapičić), te Irenina najbliža prijateljica Anja (Hristina
Popović). Dok pomalo kaotična zbivanja u potancijalnom ljubavnom trokutu
komentiraju Bane i Anja, na sve bi mogla utjecati i Irenina majka (Dara
Džokić)...
Ležerna, nepretenciozna i šarmantna romantična komedija
"Skoro sasvim obična priča" debitantski je dugometražni redateljski
projekt Miloša Petričića, srpskog filmaša koji se tijekom 90-ih godina prošlog
stoljeća afirmirao kao pomoćnik režije na hvaljenim i gledanim naslovima
"Crni bombarder" i "Rat uživo" Darka Bajića,
"Točkovi" i "Mehanizam" Đorđa Milosavljevića te
"Nebeska udica" Ljubiše Samardžića. Uz to što je tijekom proteklog
desetljeća također kao pomoćni redatelj surađivao na nagrađivanim ostvarenjima
"Apsolutnih sto" i "Klopka" Srđana Golubovića, Petričić je
iskustvo stjecao i radom
na televizijskim hit-serijama "Greh njene majke" i "Cvat lipe na
Balkanu". Njegov redateljski prvijenac dugog metra nudi duhovitu, zabavnu,
lako gledljivu urbanu priču o ljubavnim nevoljama mladog para.
Dakako, u podtekstu se naziru ozbiljniji i ponešto
tjeskobniji romantični i egzistencijalni motivi, a pored slikovitih i lagano
pomaknutih protagonista i sporednih likova, uvjerljivih i ironijom obilježenih
situacija u kojima se zatječu, životnih dijaloga i efektne emotivnosti, cjelinu
odlikuju i vrlo raspoloženi nastupi (u vrijeme snimanja) mlade glumačke postave
u kojoj su osim M. Zarić (Zajedno) i V. Toškovića (Bure baruta) nama dobro
poznati S. Kapičić (Čarlston za Ognjenku, sapunice "Obični ljudi",
"Larin izbor") i H. Popović (serija "Vratit će se rode"),
na pulskom festivalu 2012. ovjenčana Zlatnom arenom za glavnu žensku ulogu u
hitu "Parada" Srđana Dragojevića.
Vuk Tosković
Svetski putnik
Vuka Toškovića, glavnog glumca u filmu “Skoro sasvim obična
priča”, vrlo je teško pronaći u Beogradu i porazgovarati sa njim. Naime, ovaj
27-godišnjak više boravi u inostranstvu, nego u rodnom gradu. Zaljubljenik je
putovanja i obilaske svakog zanimljivog mesta na zemaljskoj kugli. Neki ga čak
nazivaju i globtroterom, što on i sa osmehom potvrđuje. Pre nekoliko dana se
vratio iz Amerike, a krajem ove nedelje putuje na Tajland.
Dosta putuješ i teško te je naći u Beogradu. Da li ti je to
pasija?
Vuk Tošković: To mi je jedna od velikih ljubavi. Nedavno sam
boravio i na Kipru. Bilo mi je fenomenalno. Ovih dana putujem na Tajlnad i to
privatno. Skapirao sam da je živeti tamo izuzetno jeftino, a i u ovom zimskom
periodu, mnogo je toplije nego kod nas. Skup je samo odlazak, a sve ostalo je
podnošljivije.
Ne brine te to što nećeš biti u blizini onih koji snimaju
nove filmove ili rade nove pozorišne projekte?
Vuk Tošković: Ne, jer nisam stalni član nijednog teatra. Ne
volim da sam sputan i da budem vezan samo za jedno mesto. Možda je razlog u
tome što još nisam pronašao deo sveta gde bih poželeo da živim. Video sam
izbliza Ameriku i uopšte na mene nije ostavila neki snažan utisak. Čak je i
surovija nego što sam je zamišljao. Do sada još nisam bio u Južnoj Americi, a
voleo bih da je obiđem. Ima vremena i za to. Što se tiče novih uloga, kad budu
– biće. Glumački poziv je izuzetno nesiguran.
Da nisi završio glumačku Akademiju, čime bi se bavio?
Vuk Tošković: Zaista ne znam. Na primer, kada sam pre
izvesnog vremena boravio u Americi, radio sam i kao fotograf na brodu i bilo mi
je super. Zaista volim glumu, ali mi je van pameti da sedim u Beogradu i
mesecima čekam uloge. Bolje mi je da za to vreme obiđem nepoznata mesta. Uloga
će biti, ali se grčevito ne držim pravila da je važno ići iz projekta u
projekat. Sve u svoje vreme. Inače sam kao klinac aktivno trenitrao košarku i
sanjao da nastavim studije u Americi. Međutim, krajem četvrtog razreda
gimnazije, preovladala je odluka da pokušam da upišem glumu na novosadskoj
Akademiji. Primljen sam iz prvog pokušaja u klasi Radeta Markovića.
Kada bi ti ovih dana ponudili neku ulogu, da li bi je bez
razmišljanja prihvatio?
Vuk Tošković: Ne bih voleo da se nađem u situaciju da mi
uloga nije po meri, a da opet ne mogu da je odbijem iz finansijskih razloga.
Možda i zbog toga nesvesno želim da izbegnem takvu priliku, pa često putujem.
Melodrama “Skoro sasvim obična priča” nije tvoj filmski
debi?
Vuk Tošković: Ne, nije. Vatreno krštenje sam imao u
ostvarenju Andreja Aćina “Margina”. Po
završetku snimanja vratio sam se na Kipar, da bi posle izvesnog perioda usledio
poziv Miloša Petričića za “Skoro sasvim običnu priču”. Zbog toga ne moram da
budem u Beogradu, da bi me se reditelji i producenti setili i potražili me za
novi projekat. Inače, dok sam studirao imao sam i malu ulogu u filmu Gorana
Paskaljevića “Bure baruta”.
S obzirom na to da ste sličnih godina, da li se družiš sa kolegama
iz “Obične priče”?
Vuk Tošković: Igrom slučaja Milica i ja se znamo od ranije,
jer smo studirali u istoj klasi, a sa ostalima sam se zbližio tokom snimanja i
jednostavno smo postali pravi prijatelji. Bilo nam je divno na snimanju, a još
lepše nam je sada, kada se okupimo i ćaskamo.
Imaš li devojku? Ili možda
ne želiš da o tome pričaš, kao većina tvojih kolega?
Vuk Tošković: Imam, ne krijem, i presrećan sam što zajedno
putuje sa mnom svuda. Zove se Ivana Vujošević i završila je TV i filmsku montažu.
Zajedno smo uradili i projekat “Ajde budi čovek”.
Kada ćeš se vratiti sa Tajlanda?
Vuk Tošković: Za jedno dva, tri meseca.
To znači da ćeš Novu godinu dočekati tamo?
Vuk Tošković: Da i to na Pi – Pi ostrvu, gde je Leonardo
DiCaprio snimao film “Plaža”. Ludo, zar ne?!