Slavko Kopač - svoj na vjetrometini zbilje

Slavko Kopač proveo je pola svog životnog vijeka u Parizu. Godine 1995. u Parizu je i umro, no srcem nikada nije napustio domovinu.

Kopač se rodio 21. kolovoza 1913. god. u Vinkovcima, gdje je proveo djetinjstvo i maturirao. „Pravi pjesnik se mora roditi.“ To je mali Kopač negdje pročitao i spremno dopisao: „prvi uvjet sam ispunio!“  Već kao gimnazijalac zapisivao je svoj doživljaj svijeta stihom i slikom. Gimnazijski nastavnik crtanja V. Pajalić  podučavao je učenike slikanju pejzaža u prirodi. Uz Kopača tu su školu polazili i nešto mlađi suvremenici I. Ružić i R. Sabljić. Vinkovačke uspomene nadahnjivale su Kopačevu maštu i djelo cijeloga života. Bojom, sadrom i stihom štitio je sjećanja na zavičaj od nevremena i prolaznosti. „Godine dolaze i prolaze, mijenjaju se ljudi i način života, ali, pa bili i na kraj svijeta, mi smo kao čvrstom niti vezani za rodni kraj. Krnjaš i Bosut, Lenije i Prkos, sve to živi u pred mojim očima. Sretan i uzbuđen šetam vinkovbačkim ulicama, sjećam se onih kojih više nema i mislim na one koji su došli da ih zamijene, da Vinkovci rastu i napreduju. „Ponio je sa sobom crijep, ali kuća nam se nije srušila.“ piše Igor Zidić u povodu Kopačeve izložbe u Zagrebu, a Slavko je tome dopisao, „odnio sam miris trave u srcu, zlato zrelog klasja i hladovinu mirkovačke šume u očima.“

Nakon mature Kopač odlazi na studij u Zagreb. Na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi V. Becića uživa dovoljno slobode da razvija svoj likovni izraz. Diplomirao je 1937. godine i već sljedeće godine priređuje prve izložbe u Zagrebu (s M. Vežom u salonu Ulrich) i u Vinkovcima. Sudjeluje na velikoj izložbi „Pola vijeka hrvatskog slikarstva“ u Domu likovnih umjetnika u Zagrebu. „---Pokazao je da je naš i kao umjetnik i kao čovjek.“ kaže J. Dujmović.  Likovna kritika i kolege hvale Kopačevu izmnimnu darovitost. G. Gamulin rezimira te prve kritike: „Ušao je u naše slikarstvo kao velika njegova nada.“

Godine 1939. Kopač uz stipendiju francuske vlade putuje u Pariz. O pariškom boravku I. Šrepel izvještava: „Kopač se preobrazio u Parizu. Pariz je na Kopača djelovao pozitivno.“ Po povratku Kopač odlazi u Mostar da zamijeni gimnazijskog nastavnika crtanja A. Motiku, koji je preselio u Zagreb, no već sljedeće godine i Kopač je premješten u Zagreb na II. klasičnu gimnaziju. Uz večernja druženja i intimne recitale poezije rodilo se blisko prijateljevao s D. Cesarićem.

U teško doba Drugog svjetskog rata  Kopaču je nezamislivo bojno poprište. Umjetnik izvanrednog senzibiliteta svoje bitke vodi u sebi i tu doživljava svoje pobjede. Godine 1943. odlazi na jednogodišnji dopust u Firencu, gdje je dočekao kraj rata i boravak produžio sve do 1948.  U te burne povijesne dane posjećuje galerije i muzeje i studira talijansko slikarstvo. Željan komunikacije, često je u društvu svestranog prijatelja Falzonia (književnika, dramaturga i slikara). Povremeno posjećuje Rim i obitelj  Meštrović. Duboko ga se doimao veliki meštar. U Italiji Kopač slika i izlaže. Kritičari jednoglasno ističu darovitu tankoćutnost Kopačeva slikarstva, koje je obogatilo likovni život Firence, Torina, Trsta i Rima. Rektor firentinske Akademije G. Colacicchi piše o Kopačevoj izložbi u Firenci (1945.): „S golemim smo užitkom razgledali izložbu slikara Slavka Kopača, ne samo zbog kolorirane i tankoćutne svježine izloženih slika, nego i stoga što nam se pričinilo hrabrim od ove firentinske galerije, da je u vremenena tako teška za umjetnost bez traženih trgovačkih rekvizita, posvetila izložbu slikaru koji je, usprkos za njega strašnima vremenima ljeta 1944.  tako samo i jedino slikar.“

Pod toplim firentinskim nebom sazrijeva Kopač kao umjetnik i kao čovjek.  Istinski umjetnik mora osloboditi svoju dušu tereta zbivanja i upraviti je prema vlastitu intimnome usudu u smjeru onih duhovnih sklonosti koje predstavljaju njegov pravi imetak. Kopač proživljava svoj katharzis. Spreman je zaboraviti sve naučeno i vlastitim istraživanjima otkrivati istine skrite pod nataloženim bremenom tradicije. Stresajući sa sebe obilježja vremena i sredine, svjesno je razbio tek otplaćene skupocjene očale kroz koje se vide samo obrisi tijela i refleksi boja. Njegov zor se širi. Odjednom gleda život u svim dimenzijama, a u likovne zapise unosi otkriveno, naslućeno ili sanjano. Skicira svoj svijet, kojim će sam upravljati. Analizirajući nastala djela Z. Rus piše: „Umjetnika ne zaokupljaju više pejzaži. mrtve prirode i portreti, slikar se zaustavlja u čudesnim prostorima ispunjenim dječjom maštom,  reliktima davnih dana, tajnom mraka, prvim strahovanjima i fascinacijom u dodiru sa svijetom. ...Stvara nov fantastičan svijet ... koji nije rezultat opservacije nego doživljaj punine pojavnosti.“

Godine 1948. Kopač odlazi u Pariz. Početak života u Parizu nije bio lak. Kopač je svoje bogatstvo nosio u sebi. Slikarstvo je njegova strast, izvor sreće, ali ne i zarade. Da zaradi kruh bavi se neko vrijeme keramikom.

 „Baviti se slikarstvom i kiparstvom, pisati knjige, baviti se filmom ili kazalištem, to nikada ne bi smjela biti profesija.“- kaže Kopač u jednom pismu. U Parizu je brzo našao prijatelje među onima koji su njegovali slične vrijednosti i prepoznali ih u došljaku. Među njima su bili André Breton, J. Dubuffet, Jean Paullhan, Benjamin Perét, Michel Ragon - nabrojih tek nekolicinu. Privukao ih je  „Kopačev autentični doživljaj svijeta, njegova kreativna snaga, koja u zaglušujućoj tutnjavi svekolikih zbivanja pronalazi još neozvučene prostore i svojom glazbom započinje igru ispočetka.“ (Rožić. 1967.)

J. Dubuffet poziva Kopača na suradnju u sabiranju i promidžbi „art brute-a“ (sirove umjetnosti). Kopač 25 godina predano rukovodi zbirkom art bruta i za nju sabire djela netaknuta komercijalnošću i nasljeđem likovnih škola. Dubuffet je u Kopaču našao suradnika i prijatelja. Posvećujući Kopaču svoju knjigu Dubuffet je upisao: „Svom dragom Slavku Kopaču, jedinom na svijetu koji je uz mene upućen u divni misterij art brutea“. Seobom zbirke u Lausanne, art brute prestaje biti Kopačevo zanimanje, ali veza s Dubuffetom ostaje prisna. U pismu Kopaču Dubuffet piše. „Zatekao sam se kako se, slijedeći Vaš primjer, pretvaram u slikara životinja na malim sažetim crtežima u džepnom bloku. Nadam se da ih Vi u Parizu stvarate i više i bolje.“

Bodren Bretonom, Dibuffetom i Paulhanom Kopač već 1949. godine priređuje u Galeriji Messager svoju prvu parišku izložbu. Na izložbi nije bilo mnogo posjetitelja pa kritičar konstatira:“Kopač crpi svoje nadahnuće u samom početku svijeta i presuptilan je za svjetinu.“

Godine 1950. Kopač osniva obitelj. Francuskinja Paulette rodit će jedinca sina, a Kopač sve više vremena provodi u svom atelieru, gdje, kako sam kaže, „plovi nepoznatim morima i gradi dvorce na živome pijesku“. U samotnom skrovištu rasplamsao se njegov stvaralački žar u bljesak rođenja novih života udahnutih u nastala djela. Udaljen od slikarskih krugova i realnosti gradi nov, čudesni svijet koji postaje sve širi i raznolikiji, sve bujniji i nastanjeniji. U njemu se sukobljuju suprotnosti i žive nade, očituju obmane i istine, nad njim lebde prijetnje i čežnje. Nastaje svijet pun tajanstva, zaustavljenih želja i vjere. Svoje djelo Kopač prepušta sudbini, svjestan da ona nosi prokletstvo ili blagoslov.

Marljivo slika i crta. Osjećajući prisnost prema začudno bogatoj materiji zemlji  oblikuje keramiku i stvara skulpture bez jasnih granica pri uporabi tehnika i materijala, od opeke, cementa i odbačene autogume do oblutaka i staklene prašine. Pojavnost, koja u tom materijalu oživljava, nadahnjuje Pereta, Ivšića, Flammanda, Ragona i Murea da raspjevanim riječima opisuju svoja viđenja, iznenađenja i zadivljenost. R. Ivšić piše: „U njegovoj ruci i cement procvate, rađa se neobično proljeće i korodirana limenka na mjesečini prolista. „Svaki čvor u drvetu može biti vjetrenjača, morska zvijezda ili oko....Kad bi za svojih šetnji naišao na bombu, kladim se da bi je pokupio i od nje stvorio jaje, jaje proljeća.“ („Krilato sidro“).  Za Péreta Kopačevo djelo odiše „nevinošću i zvoni zvukom prvog kristala“, za Flammanda ono je „bljesak rođenja prvog dana“. Ragon smatra Kopača vizionarem druge figuracije u slikarstvu. Mureu se čini da „Kopač dolazi s nekog drugog planeta. Njegova je umjetnost totalno rušenje uspostavljenih kanona. Ona se rađa iz tla, iz materije koje se čovjek ne može osloboditi.“ i priznaje „Godinama sam čekao taj događaj u uspavanoj baruštini naših navika.“

Kopač rijetko izlaže svoja djela (Galerija Étoile stelée, Pariz 1953. i 1955.; „Les Mages“ A. Chave, Vence, 1961. ; galerija “Mona Lisa“ Pariz 1963.; Perouge, 1964.). To je njegov životni stav. „Tek s vremena na vrijeme dobro je izaći iz svog zaklona i napraviti bilansu uz što manje buke.“

Usprkos slikarevoj skromnosti Kopačeva je umjetnost bila zapažena i pozdravljena u Parizu. U domovini se Kopača ne spominje do 1963. godine, kad R. Putar piše u „Kulturnom radniku“ o Kopaču „slikaru na rubu ljepote“. Godine 1966. Kopač se predstavlja na domaćem tlu izložbama u Rijeci, Osijeku, Zagrebu, Beogradu, Vinkovcima i Splitu. Za naše kritičare Kopačeva umjetnost bila je pravo iznenađenje.  I. Zidić, Vižintin, O. Švajcer, K. Prijatelj, V. Ekl i J. Depolo s mnogo simpatija analiziraju njegovo stvaralaštvo i prenose misli strane kritike. „Samozadovoljavajuće solipsističke igre izvan svih konvencija“  kaže V. Ekl, a Depolo konstatira „otvorena je nova mogućnost slikarstva“ i završava svoj napis: „Snagom onog koji je sam stajao i stoji na istim vjetrometinama Kopač nam je nostalgijom za djetinjstvom i lucidnošću zrelog čovjeka pokazao ožiljke na emotivnosti suvremenog čovjeka i naše deformirano lice.“

Na svom životnom putu Kopač je neumorno i predano tragao za pravim životom. Mnogo je toga vidio i iskusio u svijetu prepunom suprotnosti, nepredvidivpsti, paradoksa i apsurda, gdje obazrivost i logika ne vode na put do korijena pojava i zbivanja. Vidio je i ništa nije ništa razumio, jer teško je shvatiti portret bez ijedne crte, trokut bez kuta, vrt bez bilja, nizbrdicu bez kosine, sjenu bez svog svjetla, oblak koji šeće i plamen koji ne gori (S. Kopač, Chapeau ivre). Tek kad je odagnao maglu učenih zabluda i laži, kad je pogledao istini do kraja u oči, spoznao je umu neshvatljive stvari i naučio živjeti. Živjeti život onakav kakav on doista jest, takvog ga voljeti i osmisliti ga svojim djelom – to R. Rolland naziva herojstvom. Kopač je živio baš tako. Vlastiti doživljaj svijeta postao je izvor njegove snage i radosti:       „Radošću sam opijen ko pijana barka.

 Ja živjeti umijem!“ („Pijani šešir“)

Nakon zagrebačke izložbe Kopačev opus buja novim životom i sja novim svjetlom. Nepresušan je izvor njegove stvaralačke snage. Rađaju se novi „Pastiri“ koji znaju tajnu čarobne frule. Opet se budi „Proljeće“ i sazrijeva čudesna ljepota na rascvalim grudima „Ljeta“ - sve sami dragulji vremena zaustavljeni na Kopačevu „Satu“.

Pravi povratak Kopača u domovinu dogodio se 1977. godine,  kad Ž. Grum organizira veliku retrospektivu njegova djela u zagrebačkoj Modernoj galeriji.  Prvi put nakon trideset godina Kopač duže boiravi u zemlji. Obnavlja stara prijateljstva, ona koja su životarila i ona koja kao da su bila iščezla, a njegova neposrednost i njegovo djelo probudiše nova. Dirnut izložbom prijatelja Cesarić piše „Autentičnost“.

Svojom retrospektivom Kopač je domovini  mnogo donio i pokazao. Da taj darovit, profinjen, istinski slobodan, maštovit i plodan slikar pripada krugu hrvatskih umjetnika za većinu posjetitelja izložbe bilo je radosno otkriće. Kopač je doživio iskreno oduševljenje i osjetio kako je svjetlo njegovog stvaralaštva taknulo mnoge gledatelje. Ž. Grum, sretan što je doveo Kopača u Modernu galeriju, detaljno analizira njegovo djelo. Kritika je rječita. Kopačev opus u svjetskim je razmjerima prava dragocjenost, a u našem likovnom životu bio je osobita novost. O. Švajcer piše  „Ta je umjetnost sanjalačka i čarobna, jer realne stvari pretvara u bića ovijena tajnom. Sve djeluje kao proljetna pjesma.“ Samo je politički angažirani V. Svečnjak u Telegramu oštro osudio Kopačevu izložbu i gostoprimstvo u Modernoj galeriji, tako da galerija nije htjela preuzeti dio eksponata, kojima je Kopač želio zahvaliti za sjajnu izložbu koja mu je omogućila dirljivu prisutnost u domovini.

Razmišljajući o našim slikarima u inozemstvu Depolo kaže: „Kopač je stigao najdalje, ostao je najosobniji i odisejski je odolio sirenskim glasovima mode. Kopač nije ništa uzeo od Pariza, on mu je samo dao.“  Mnogi su se zapitali odakle ta posebnost i draž u Kopačevu djelu: da li je ona plod bezkompromisne iskrenosti, potpune slobode ili beskraja spoznajnih dubina? Kopačevo je geslo „crpsti iz vlastitog izvora i izražavati se spontano na svoj način, neovisno o modi, o tradiciji, oslobođen svih kulturno-povijesnih utjecaja“. Zato Kopačeva umjetnost ne pozna vrijeme: mogla je nastati u doba Altamire baš kao i danas.

Godine 1978. P. Gol poziva Kopača na Bienale Slavonaca u Osijek. Za izložena djela Kopač dobiva „Grand prix“. Tom prigodom T. Maroević kaže: „Kopač se oslobodio oholosti bilo kojeg umjetničkog zanata pa je održao dodir s dušom bića i predmeta, i našao najizravniji pristup njihovim latentnim melodijama.“ J. Ricov piše o „Čudu u nastajanju“ i predstavlja Kopača: „Dirnuo je nadzemlje i jezgru, protro se javi o njene nedoznajne vjeđe, odsanjao je svijet. ali njegovi najtopliji izljevi, suzdržani u dahu, pripadaju divljini rajskoj za kojom pišti čovječanstvo“

Godine 1981. Kopač ima veliku retrospektivu u Parizu (Paris Art Center). Bio je to zapažen događaj u prezentaciji suvremenog slikarstva. A. Le Brun piše: „Nasuprot indiferentnom vidokrugu civilizacije, u kojoj je obilje toliko osrednje koliko je osrednjost obilna, Kopačevo djelo predstvalja zapanjujuću afirmaciju vrijednosti što izranja iz sredine kojoj nedostaje, raskoš koja izvire iz srca bijede, čudo koje zrači na rubu ništavila. Poetična objektivnost, koju Kopač otkriva promatraču, pričinja se kao novo ili zaboravljeno osmo čulo.“ (Art presse). Dubuffet je zadivljen „rafiniranom divljinom iskonskog stvaratelja“. R. Barnet (La vie de Galeries) kaže kako je zbunjen pred Kopačevom umjetnosti, ali je siguran da je to prava umjetnost. Le nouveau Journal predstavlja Kopačev svijet kao „svemir poezije i imaginacije“.

Od 1982. godine Kopač izlaže novije radove na samostalnim izložbama u Parizu, Chicagu i Hustonu. Ponovno se javlja A. Le Brun: „Daleko od buke vremena, a ipak usred našeg doba, Kopač donosi žetvu oprečnih šansi i stvara život ni iz čega. Protresajući pojavnost oslobađa vitalne snage koje je mrak naševijekog racionalizma otjerao u zaborav.... Kopač je jedini od slikara koji omogućuje da vidimo kako zriju boje poput plodova, izbijaju oblici poput oluja, kako svjetlo nestaje u noć.“  Kopač nije svjedok, on ne protestira, on ne konstatira, on ne niječe. On sanja. Ništa ne može ograničiti njegovu viziju i spriječiti ga da vidi ono što više ne vidimo, jer je zaboraviljeno ili nespoznato.

U današnjem natjecateljskom svijetu, u kaotičnoj smjesi fiktivnih i stvarnih vrijednosti, ima ih koji ne razumiju potrebu izvornog stvralaštva, pa u okruženju ili prošlosti traže Kopačeve uzore. A Kopač je kao nitko budno bdio da ništa tuđe ne oskvrne misterij nastajanja njegova svijeta, i slika mutacije života koje otkriva samo na vlastitom obzorju. Kopačeva umjetnost nije odjenuta ni u kakav stil, ona nije ničim maskirana, ni na što usmjerena. Kopač je iskren i istinit, zato nam se čini blizak, naoko znan, a ipak iznenađuje kao nešto posve novo i jedincato. Kopač ne stvara da druge zabavlja. Stvaranjem sam sebi priređuje svečanosti. Njegovo djelo plod je iskrene, često ganutljive i goruće unutrašnje potrebe.

Po njemu„prava umjetnost ne želi ni da se svidi, ni da se ne svidi“. Ima stvari koje se ne mogu izreći, zato je on postao slikar, rekao bi Rilke, Kopaču tako drag pjesnik.

O svom pozivu Kopač je zapisao: Umjetnost je divna šetnja u kojoj je sve moguće i dopušteno. Sve zapreke su srušene i sve konvencije su pale. Sva vrata i svi prozori su otvoreni.“ Kopač potvrđuje Picasseau-vu izjavu: „Je ne cherche pas, je trouve.“ Na svojoj životnoj šetnji Kopač je otkrio i sabrao neizmjerno blago. Ali Kopač zna da nije lako sačuvati kreativnu slobodu i izabrati njegov put „protiv struje. Napustiti široku cestu i krčiti staze i kroz šiblje. Ta se sloboda, kao svaka sloboda, skupo plaća,  no za slobodu niti jedna cijena nije previsoka. Biti slobodan, iskren, neovisan – to su temelji, glavni elementi naše samotne igre“. Svojim neutrtim stazama Kopač je dosegao netaknute vrhunce i otkrio neviđeno obzorje. Poziva nas da zađemo u tajanstvo njegova prostranstva, da udahnemo svježinu i upoznamo slutnje, snagu i strahove njegovih stanovnika, da postanemo sudionici njihove sudbine. 

Prikaz kreativnog Kopača bio bi manjkav bez znanja da je u sjeni slikara uvijek živio pjesnik. Počeo je pisati na hrvatskom, nastavio na talijanskom i publicirao na francuskom. Njegovi stihovi su iskreni,  slobodne forme i istančanog smisla za poetsko. Kopač – pjesnik svoj život bez protivljenja stavlja u ruke sudbine. Otvorena srca gleda i vidi, ushićen je, čudi se i ne razumije, punim srcem živi svoje dane i stihu na izravan način povjerava svoja uzbuđenja i tuge, otkrića,  čežnje i molitve, Njegova poezija intimna je ispovijed skritog, a bogatog života. Godine 1972. u raskošnom bibliofilskom izdanju (A. Chave, Vence) objavljena je Kopačeva poema „Mes très riches heures. Hrvatski prijevod oduševio je autora, ali još nije našao nakladnika.

„Samotan, tajnovit i prijazan“ Kopač (Tako ga opisuje R. Ivšić) živio  je u tišini svog pariškog ateliera na Mont Martre-u kao „presađena biljka“(Kopačeva usporedba). Tek kad je opet udahnuo svježi zrak u dodiru s domaćim tlom razvio je bujni cvat. Zato je sve češće posjećivao domovinu i priređivao izložbe – svima na veselje. Zato je u više navrata darivao svoja djela galerijama u Vinkovcima i Zagrebu. „Ti ne možeš nahraniti sve naše nade, ali, zar zbog toga da te napustim? Ja ću slijevati svoje pjesme u tvoje nijemo srce, svu svoju ljubav u tvoju ljubav.“ napisao je Tagore, a tako je razmišljao i Kopač. Oporukom je svojoj domovini Kopač namijenio brojna djela, da tako zahvali svom korijenu i tlu koje je tijekom cijeloga života čuvao u riznici srca da krijepe njegovu darovitost i nadahnjuju  njegovo djelo.  Kopač je sam sažeo sve bitno o sebi u dvije slike: „Pastir s frulom“ i „Ti si vrijeme“. Pod grubim ruhom pastira krije se slikarev autoportret.  Pastir s frulom i nakon umjetnikove smrti skuplja i vodi svoje stado na čiste izvore nade i radosti. Tako Kopač, kao da još jedan „Trubač sa Seine“ „ko svježi vjetar u sparinu piri“ i „za hljeb slobode prilaže svoj klas“- rekao bi prijatelj Cesarić.

Slikom „Ti si vrijeme „ (Tu es le temps) Kopač ispovijeda svoje životno iskustvo i svoj svjetonazor - Izložba Slavka Kopača u svetokriškom dvorcu bila je otvorena na umjetnikov rođendan kojim bi on, da je među nama, zakoračio u stotu. Dobroćudnog Slavka Kopača više nema, ali njegovo velebno djelo živi i poziva hrvatske  institucije i medije da dostojno obilježe stotu obljetnicu rođenja Slavka Kopača, velikog hrvatskog umjetnika i iskrenog domoljuba, koji je otvorena srca na vjetrometini zbilje djelom proslavio svoj život i hrvatsku kreativnost.