Slavko Šohaj

Slavko Šohaj (8. lipnja 1908. - 3.-siječnja 2003.)

Pred deset godina preminuo je Slavko Šohaj, zagrebački slikar i intelektualac koji je kreativnim umijećem i bezvremenom poetikom svog likovnog djela nadišao hirove mode i vremena da svjedoči izvorno stvaralaštvo. Obogatio je hrvatsku kulturnu baštinu djelom i darom vrijednim poštovanja i spomena. 

Slavko Šohaj, rodio se u Zagrebu 1908. godine u uglednoj zagrebačkoj obitelji u kojoj je umjetnost bila neotuđivi dio kulture življenja (Otac, Milan Šohaj bio je gradski senator). U Zagrebu je stekao opće i akademsko, glazbeno i likovno obrazovanje, u Zagrebu je nalazio prijatelje, slikao, muzicirao, radio i umro 3. siječnja 2003. godine u 95. godini. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u klasi Babića i Becića, a nakon diplome 1931. usavršavao se u Parizu uz stipendiju francuske vlade i uvijek je rado navraćao u Pariz, osjećajući bliskost s velikanima francuskog impresionizma. Uz studij slikarstva Šohaj je studirao i glasovir kod Svetislava Stančića.

Premda se „umjetnikom ne može postati u Parizu, ako to već nisi” i premda je „Šohaj u tom svijetu boravio istinitiji od mnogih” (cit. G. Gamulin), mladenačko francusko iskustvo bilo je temelj i nadahnuće umjetniku Šohaju da tijekom sedam desetljeća plodnog rada usavrši percepciju i svoje umijeće da vlastitim umjetničkim izrazom dojmljivo i skladno ispovijeda svoju intimnu viziju života, nepretenciozno darivajući stvarnom i običnom novu egzistenciju.

Šohajeva je umjetnost nastajala u skrovitosti ateliera i dugo je živjela daleko od pogleda i utjecaja javnosti. Prvi osobni susret sa širom publikom Šohaj je ostvario kao gost »Grupe trojice« na izložbi u Zagrebu 1934., kad ga  likovna kritika opisuje kao tipičnog predstavnika figuralnoga poetskog realizma. Od tada sudjeluje na skupnim izložbama hrvatskih umjetnika. Prijateljstvo s Otonom Postružnikom i Franom Šimunovićem urodilo je zajedničkim nastupima umjetničke trijade (od 1958.) s namjerom da jasno omeđe prostor vlastitosti umjetničke ekspresije u suglasju sa svojim senzibilitetom.

Tijekom života kupci Šohajevih slika su bili malobrojni pojedinci iz  uskog krugg zagrebačke kulturne elite. Godinama je njegov mecena bio dr. Slavko Flögel, koji je u salonima svoje vrijedne zbirke umjetnina osigurao Šohaju trajni izložbeni prostor. Žalosnom kulturnom politikom Zagreba Zbirka Flögel završila je 1957. godine u Beogradu, no za Šohajevo slikarstvo bila je to korisna promocija. Od 1935. do 1965. godine, Šohaj je bio likovni suradnik Arheološkog muzeja u Zagrebu. Tek 1968. fodine kao šeztdesetogodišnjak Šohaj priređuje prvu veliku samostalnu izložbu u Modernoj galeriji u Zagrebu, za koju 1969. dobiva godišnju nagradu Vladimir Nazor. Od tada svako desetljeće obilježava samostalnim izložbama (1978. i 1988. u Umjetničkom paviljonu, 1998. u Klovićevim dvorima), koje ne samo da oduševljavaju kritiku nego su povod za brojne nagrade i priznanja: Orden rada sa zlatnim vijencem 1974. godine, dopisni član JAZU 1977. godine,  nagrada Vladimir Nazor za životno djelo 1979. godine, odlikovanje „Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića1996. godine, Red hrvatskog pletera za doprinose hrvatskoj kulturi i umjetnosti 1998. te Nagrada grada Zagreba 2000. godine.

Iz mira svog stvaralačkog prostora izašao je pred kritiku i publiku siguran u zrelost svojega slikarstva koje je zračilo skladnom i dojmljivom puninom kreativne i poetične likovnosti, stvarane sinergijom umjeća, vlastite osjetilnosti, pariškog iskustva i zagrebačke gospodske kulture. U svoje kompozicije unosio je žar i dinamiku boja i obrisa u sveobuhvatnosti ploha, da portret, krajolik, mrtva priroda ili ljudska figura stvaraju iluziju života u bezvremenosti. Šohajevim djelom danas se ponose mnoge galerije i zbirke, institucije i crkve. Malobrojna Šohajeva djela, darovana za života nećakinji Mirni Flögel Mršić, izložena su u stalnom postavu  obiteljskog Muzeja baštinjene kulture i sjećanja u revitaliziranom dvorcu Sveti Križ Začretje.. 

Slavko Šohaj

http://hr.wikipedia.org/wiki/Slavko_Šohaj  

Slavko Šohaj ( Zagreb, 8. lipnja 1908. - † Zagreb, 1. ožujka 2003.), bio je hrvatski - slikar i grafičar.

Slikarstvo je studirao na Umjetničkoj akademiji (kasnijoj Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu) u klasi profesora Becića i Babića (1926.-1931.). Nakon Akademije kao stipendist francuske vlade boravi u Parizu od jeseni 1931. do jeseni 1932. Tamo ga očaravaju Cézanne i Matisse, ekspresionizam i fovizam.

Druga velika ljubav Slavka Šohaja bila je glazba, tako da je po povratku iz Pariza 1933. godine, upisao studij glasovira kod profesora Svetislava Stančića. Međutim Šohaj nikada nije javno nastupao, već je glazba bila i ostala njegov intimni prostor uživanja i meditacije. Od 1935. radi kao crtač u Arheološkom muzeju u Zagrebu, sve do umirovljenja 1965.

Po povratku iz Pariza intenzivno slika i izlaže, naročito s Grupom trojice (Babić, Becić, Miše); 1934. i 1935., te na skupnim izložbama hrvatskih umjetnika; 1937., 1939., 1940. godine. Izlagao je i na Venecijanskom bijenalu 1942. s tadašnjim izborom hrvatskih umjetnika; Bruno Bulić, Josip Crnobori, Jozo Kljaković, Slavko Kopač, Miroslav Kraljević, Ivan Meštrović, Antun Mezdjić, Antun Motika, Juraj Plančić, Josip Račić, Ivo Režek, Antun Augustinčić, Emanuel Vidović.

Nakon rata 1952. godine, dobija priliku da samostalno izlaže u Parizu, iza toga rijeđe izlaže i to uglavnom na skupnim izložbama. Intenzivno se druži s kolegama slikarima Otonom Postružnikom i Franom Šimunovićem s kojima osniva umjetničku grupu 1958. Grupu trojice, nakog često zajedno i izlažu.

Međutim će Slavko Šohaj, tek kao šestdesetogodišnji umirovljenik 1968., dobiti priliku da samostalno izlaže u Zagrebu i to u Modernoj galeriji, za tu izložbu 1969. dobiva godišnju nagradu Vladimir Nazor. Dopisni član Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti postaje 1977. Slijedeće godine - 1978. održava se njegova monografska izložba u Umjetničkom paviljonu, nakon koje dobija 1979. Nazorovu nagradu za životno djelo. Posljednom izložbom u Klovićevim dvorima 2000. godine Slavko Šohaj zaokružio je svoj životni i umjetnički krug, za tu izložbu dobio je Nagradu grada Zagreba 2000.

photos

https://www.google.hr/search?q=slavko+%C5%A1ohaj&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=zRGvUrDBGsmThQfA7YGICQ&ved=0CDMQsAQ&biw=1024&bih=639

Slavko Šohaj - izložba u Galeriji Adris (snimka otvorenja izložbe)

http://www.youtube.com/watch?v=GGlCj42BO-c

Izložba u Galeriji Adris u Rovinju od 28.3. do 15.5.2003.

Izložbu je postavio i otvorio Igor Zidić, ravnatelj Moderne galerije Zagreb

Koncert Samanta Stell (flauta) i Domagoj Terzić (gitara)

Više informacija o izložbi, katalog za preuzimanje na http://www.adris.hr/galerija.adris