Koreografija i režija: Valentina Turcu
Da nije bilo veličanstvene filmske ekranizacije Luchina Viscontia istog Mannovog djela pred gotovo pedesetak godina uz snažno prisustvo Mahlerove glazbe,pogotovo Adagietta iz Pete simfonije,kao lajt motiva ljubavne čežnje,čežnje za pročišćenom ljepotom, proplamsaja želje za životom i pomirenjem s blaženstvom nestajanja u smrti kao vječnoj prisutnosti i neminovnosti,možda ne bi bilo ni ovog baletnog uprizoranja na zagrebačkoj sceni HNK-a, čija premijera je održana 5.lipnja 2018.
Viscontijevo remek djelo zrači vremenskim jedinstvom ambijenta,scenarija po Mannovoj noveli,profinjenom atmosferom Fin de sieclea, u kojem se nazire umiranje europskih carstava, čija aristokratska elita još ljetuje na venecijanskom Lidu u stilu zatvorenih društvenih skupina i navika.Upravo Mahlerova glazba nadopunjuje sve ono što se događa u duši vremešnog glavnog protagoniste Gustava von Aschenbacha,u dugim scenama bez riječi, u opsesivnom erotskom zanosu spram anđeoske ljepote dječaka Tadzia.A sve se to zbiva u prigušenoj atmosferi luksuznog hotela,između zidina venecijenskih palaća,mostova preko kanala i uskih šetnica uz karakterističnu boju venecijanskih zidova i prijeteći zadah ustajale vode.Nešto vedriju sliku pruža duga pješčana plaža sa slikovitim šatorima-kućicama i pogled na plitko valovito more u nedogled...
Može li se na kazališnim daskama i baletnim riječnikom ponoviti jedno ovako umjetnički savršeno filmski ispričano i oblikovano književno djelo,zapravo sasvim komornog karaktera i radnje?
Nadarena slovenska koreografkinja i režiserka Valentina Turcu,koja je u suradnji sa koreografom Leom Mujićem već uspješno startala na našoj sceni s baletom „Ana Karenjina“,prihvatila se i dramaturgije T.Mannove novele „Smrt u Veneciji“ u pokušaju da plesnim korakom,scenskim efektima,filmskim insertima,svojim vlastitim kolažom glazbe iz simfonija Gustava Mahlera,ispriča svoje viđenje već davno popularne priče..
Nastao je niz od jedanaest slika koje teku bez pauze što je logično,jer bi se prekinuo svojevrsni crescendo radnje prema fascinantnom završetku baleta,kao najbolje zamišljenom i režiranom dijelu predstave.Prva slika,scena odluke i oproštaja Gustava von Aschenbacha od supruge krečući na putovanje u potrazi za izgubljenim stvaralačkim nadahnućem,vjerno plesnim korakom ocrtava duhovni vakum glavnog protagonista i svu stvaralačku i bračnu tjeskobu u koju je zapao.Nervoznog i čangrizavog umjetnika odlično igra Takuya Sumitomo,no to je i scena gdje je i najeksponiranije kroz ples iskazano njegovo duševno stanje bez prisustva izmišljenih likova Erosa i Anđela smrti,koji u daljnjim scenama postaju živi,sveprisutni agensi baletnog zbivanja,i ravnaju njegovim postupcima.
U vrlo minimalističkoj scenografiji, golemi pokretni kvadrati i recepcioni šank Hotel des Bains,uz veliki horizont valovitog mora u dubokoj pozadini, povremeni šum njegovog zapljuskivanja, crna venecijanska gondola ,stalno kružeća i gotovo sablasna u ključnim momentima,jedini je stvarni,vizualni identitet mjesta zbivanja.
Mnoštvo turističkih parova raznih nacija koji prikazuju po scenariju turistički metež mondenog okupljališta, koreografiran u rafiniranim plesnim kombinacijama s podosta frivolnosti jednog umirućeg društva,dao je priliku mnogim solistima da iskažu svoju visoku tehničku razinu plesa.U toj sveopćoj gunguli, lik glavnog junaka potisnut je na marginu promatrača kao i prisustvo otmjene porodice dječaka Tadzia,koja ga pomno pazi.No,u slobodi igre loptom na plaži s ostalim dječacima,mladim „galebovima“ u koju se umiješa i Anđeo smrti,Aschenbach iz daljine bodri Tadzia zanesen ljepotom i savršensvom dječačkog tijela.Njegov pogled odsada opsesivno prati dječaka,koji na rubu adolescencije počinje osjećati taj čudan erotski zov.Pogotovo kad Anđeo smrti razvije pravi plesni bakanal,orgiju nebuzdanih erotskih strasti...
Vrlo dobro koreografiran suptilan solo ples Tadzia,njegovo gotovo nevino buđenje muškosti,donio je vrlo dobro Andrea Schifano i od tada počinje njegova svjesna igra zavođenja nesretnog postarijeg Aschenbacha, čija želja za pomlađivanjem nije baš dovoljno uspjelo prikazana.Isto tako kvadratni pomični blokovi,koji sugeriraju razne scenske ambijente radnje,ma kako god se vehementno pokretali,slagali i osvjetljavali, nisu mogli uspješno dočarati venecijenske uske sokake,kroz koje teče Aschebachova opsesivna igra praćenja Tadzia i njegovih sestara,uz dječakovo već svjesno koketiranje i zavođenje do poznate završne izazovne poze na obali mora s rukom u zraku i pogledom preko ramena u pravcu zanesenog starca. Bjesomučne Aschenbachove noći i košmari teških snova, puni su pobješnjelih prikaza i straha od nadiruće kolere koja puni Veneciju zadahom klora i mrtvim tijelima,scene su više režijski nego plesački zahtjevne,no Turcu zna vladati scenom,pogotovo u završnom prizoru Aschenbachove smrti.Anđeo smrti na crnoj venecijenskoj gondoli iz pozadine ulazi na scenu i počinje u krugovima ploviti praznom pozornicom uokolo glavnog junaka na umoru, dok ga konačno ne obgrli svojim rukama-krilima....
Taj režijski fascinantan finale, bio je snažan vrhunac crescenda u kojem se odvijala čitava zamisao ovog baletnog viđenja i uprizorenja poznate priče.Kao najbolja i najsugestivnija uloga koreografski i plesački je uloga Anđela smrti u izvedbi Guilherme Gameiro Alvesa,plesača vrhunskih tehničkih i glumačkih sposobnosti,koji je apsolutno dominantna ličnost ove predstave.Neki njeni dijelovi zbog preobilja plesne radnje sporednih aktera,zasjenili su prisustvo glavnih aktera Gustava Aschenbacha,Tadzia i njegove otmjene poljske porodice,zasjenili su onaj slobodan prostor,onaj eter, kroz koji struje silnice ljubavne žudnje Gustava,još nevinog zavođenja Tadzia i instinktivne obrane svog jedinca sina.
Snažna Mahlerova glazba dobro i vrlo muzikalno pročitana,u izvrsnim orkestralnim izvedbama,dala je svoj veliki doprinos atmosferi čitavog baletnog uprizorenja i tamo gdje ples nije dovoljan.Stilizirana kostimografija Alana Hranitelja s naznakama mode fin de sieclea,prilagođena slobodi baletnog pokreta, nije suviše odskakala od minimalističke scenografije Marka Japelja,kojoj su svoj veliki doprinos u razbijanju hladnoće scenskog dojma, davale video projekcije Matjaža Mraka i oblikovanje svjetla Aleksandra Čavleka.
Zagrebačka baletna scena obogaćena je jednim vrlo studioznim pokušajem realizacije baletne drame na književno djelo Thomasa Manna, a Valentina Turcu je u zagrebačkim plesačima dobila sjajne realizatore svojih koreografskih i režijskih zamisli.