„Smrt zapada“, New York Timesov bestseller napisan 2002. jest dramatično upozorenje kako izumiranje i imigracijske najezde vode u propast Ameriku i cjelokupnu zapadnu civilizaciju.
Autor ove uspješnice je Patrick J. Buchanan, koji je bio viši savjetnik trojice američkih predsjednika. Dva puta (1992. i 1996.) natjecao se za predsjedničkog kandidata Republikanske stranke. Piše kolumne za razne novine, a i utemeljitelj je triju istaknutih američkih emisija o javnim pitanjima.
Zapad umire. Sve manji natalitet u Europi i SAD-u i eksplozivan rast broja stanovnika u Africi, Aziji i Latinskoj Americi mogu dovesti do katastrofalnih promjena u odnosima svjetskih snaga, dok nekontrolirano useljavanje zapljuskuje i polarizira zapadno društvo u cjelini i svaku zemlju ponaosob.
Knjiga Smrt Zapada potanko nam objašnjava način na koji nestaje zapadna civilizacija, kultura i moralni poredak i najavljuje jedan novi svjetski poredak sa zastrašujućim posljedicama po slobodu, vjeru i nadmoć američke demokracije!
Smrt Zapada je pravodobna i izazovna studija. Ona postavlja pitanje koje potiho muči milijune ljudi a koje glasi:
Je li Amerika u kakvoj smo odrasli zauvijek nestala?!
Buchanan konstatira: nijedna država u povijesti nije doživjela demografsku promjenu tolikih razmjera u tako kratkom vremenu i ostala istom državom. I nastavlja: nekontrolirano doseljavanje može razoriti državu u kojoj smo odrasli i Ameriku pretvoriti u konglomerat naroda koji nemaju gotovo ništa zajedničko- ni povijesti, ni junaka, ni jezika, ni kulture, ni vjere, ni predaka- bliži se balkanizacija.
Tako su se milijuni ljudi počeli u vlastitoj zemlji osjećati kao stranci. Uzmiču pred popularnom kulturom koja je nabijena sirovim seksom i koja na sve strane širi hedonističke vrijednosti. Svjedoci su nestajanja starih blagdana i obezvrjeđivanja starih junaka. Gledaju kako se iz muzeja uklanjaju umjetnička djela i znamenja slavne prošlosti, a na njihova mjesta se stavlja deprimirajuća, ružna, apstraktna i antiamerička umjetnost. Gledaju kako iz škola u koje su nekoć išli nestaju knjige koje su voljeli, a uvode se pisci i knjige za koje nikad nisu čuli. Svrgnuta su moralna načela na kojima su oni odgojeni. Kultura s kojom su odrasli umire u zemlji u kojoj su odrasli.
Za razdoblje od pola životnoga vijeka mnogi su Amerikanci doživjeli kako im svrgavaju Boga, blate njihove junake, zagađuju kulturu, siluju vrijednosti, okupiraju zemlju, a njih žigošu kao ekstremiste i šoviniste zato što vjeruju u ono što su vjerovali toliki prijašnji naraštaji. Kao što je napisao Euripid: „Nema veće tuge na zemlji od gubitka vlastite rodne zemlje.“
Ono što je bilo nemoralno i sramotno-promiskuitet, pobačaj , eutanazija, samoubojstvo- postalo je prigresivno i hvale vrijedno. Nietzche je to nazvao transcendiranjem vrijednosti: stare vrline postaju grijehom , a stari grijesi vrlinama. Seks, slava, novac, moć- to su vrijednosti naše nove Amerike.
Kulturna revolucija iz 60-tih godina prošlog stoljeća je zatrovala američku politiku; a najgore se još nije ni počelo događati. Boljševička revolucija, koja je započela napadom na Zimski dvorac 1917. umrla je s padom Berlinskoga zida 1989. San njezinih istinskih pobornika bio je stvoriti novog socijalističkog čovjeka.
No, policijsko zlostavljanje, logori Gulaga i sedamdeset godina indoktriniranja djece u mržnji prema Zapadu i u moralnoj nadmoći Marxa i Lenjina nisu urodili plodom. Komunizam je bio „bog koji je pogriješio“.Kad se moćno zdanje , sagrađeno na temeljima laži, srušilo, narodi istočne Europe i Rusije poskidali su Staljinove i Lenjinove knjige i zajedno s Marxovim i Engelsovim knjigama zanavijek ih bacili u povijesnu ropotarnicu.
No, u onome u čemu je Lenjinova revolucija doživjela neuspjeh, revolucija što je šezdesetih godina izbila na sveučilštima doživjela je uspjeh. Uhvatila je korijene u društvu i stvorila novu Ameriku.
Tako autor u ovoj knjizi opisuje tu revoluciju- što ona zastupa, odakle potječe, kako je uspjela našega Boga zbaciti s prijestolja, uništiti naše hramove, promijeniti naša vjerovanja i pridobiti mladež.
Zapad umire. Njegovi narodi su se prestali razmnožavati, broj stanovnika prestao im je rasti i počeo se smanjivati. Otkako je „crna smrt“ u 14. St. odnijela trećinu Europe nije bilo veće opasnosti za opstanak zapadne civilizacije od ove.
Autor kaže: Danas kada više nema kolonijalnih carstava zapadnih zemalja, zapadni čovjek, oslobođen dužnosti da civilizira i pokrštava čovječanstvo , uživajući u raskoši našega doba- udovoljavanju vlastitih prohtjeva, kao da je izgubio volju za životom i pomirio se s neizbježnom smrti.
Godine 1960. ljudi europskog podrijetla činili su četvrtinu svjetskoga stanovništva, godine 2000. šestinu, a 2050. bit će ih samo jedna desetina. To su statistički podaci vrste koja iščezava. Sve veća svijest o neizbježnim posljedicama ovih podataka u Europi je izazvala zlokobne slutnje, čak paniku.
Oslobođavajući muževe, žene i djecu obiteljskih odgovornosti, europski su socijalisti uklonili potrebu za obitelji. Kao rezultat toga, obitelji su počele nestajati.
Ne bude li Božje intervencije ni iznenadne želje zapadnih žena da počnu rađati onoliko djece koliko su ih rađale njihove bake, budućnost pripada Trećemu svijetu.
„Double Income, No Kids“ (dvije plaće, bez djece) engleski akronim koji je popularan i u Njemačkoj.
Godine 2050. Prosječna dob u Italiji bit će 54 godine, a u Španjolskoj 55, četrnaest godina više od prosječne dobi u Japanu, danas najstarijoj naciji na svijetu.
Nadalje, očekivana životna dob za muškarce danas je u Rusiji 59 godina, a dvije trećine trudnoća nasilno se prekida. I u Japanu se nešto dogodilo . I on je počeo umirati. Natalitet mu je upola manji nego 1950. Japan je legalizirao pobačaj 1948. god.
Jedan francuski demograf kaže kako će Europa ubrzo postati kontinent „starih ljudi u starih kućama sa starim idejama“.
Autor kaže: „ Možda će sudbina Kinezima, muslimanima i narodima Južne Amerike njihove životne tegobe i bijedu u ovome stoljeću nadoknaditi tako što će u sljedećem stoljeću zemlja pripadati njima.“
Uistinu, nije li nam rečeno: „Blago poniznima... oni će naslijediti zemlju.“
S rastom broja žena u zanimanja koja su dotada uvelike pripadala muškarcima- u medicini, pravu, prosvjeti, državnoj upravi i poslovnom svijetu- obitelj se počela urušavati. Mlada obitelj s više djece danas je ugrožena vrsta!!
Jedan obraćenik, bivši marksist je rekao: „ Ekonomija nije središnji problem našega doba, nego vjera.“
Buchanan veli ingeniozno: „ Uzroci gladi i bijede jesu politička nesposobnost i kriminalne radnje, glupe ideje i umobolne ideologije, a ne broj ljudi.“
Zanimljivo je znati da su se feministice 19.st. borile za donošenje zakona o kriminalizaciji pobačaja.
Glavna misao vodilja današnjih militantnih pobornica toga pokreta jest da je brak ropstvo. Kad bi o opstanku naroda europskog podrijetla i zapadne civilizacije koju su ti narodi stvorili odlučivale feministice, zapadni čovjek ne bi imao budućnosti.
Antropolog J.D. Unwin napisao je ovo: „Svako ljudsko društvo ima slobodu izabrati ili će očitovati veliku energiju ili će uživati u seksualnoj slobodi. Činjenica je da ne može imato oboje dulje od jednog naraštaja.“
Ili kao što je primjetio jedan konzervativni novinar J.L. Jones: „Velike civilizacije i životinjski standardi ponašanja mogu zajedno opstati samo u kraćem razdoblju.“
Ovaj uistinu novi svijet , kaže autor, počinje sličiti na stari svijet poganskoga Rima, u kojemu se neželjena djeca ostavljaju na brdima da ondje umru od hladnoće, žege i gladi.
Kao što je papa Pavao 6. Predvidio, pokazalo se da najveću korist od kontracepcije i pobačaja imaju oni sebični muškarci koji žene iskoriste i odbace kao papirnate maramice. Odbacivanje staroga moralnoga poretka nije nigdje tako razvidna kao u razlici današnjeg i negdašnjeg gledišta na homoseksualnost. Sve u svemu, nakon tisuću i pol godina, poganstvo se vratilo kao „izgubljeni sin“.
Evo stihova A. Popea:
„Grijeh je čudovište sa strašnim licem,
Da bi ga se mrzilo treba ga vidjeti.
No, kad ga viđamo prečesto i kad lice mu postane nam blisko,
Prvo ga jedva podnosimo, potom sažaljevamo i na kraju prigrlimo.“
U trećem poglavlju Buchanan piše o „katekizmu revolucije“ i postavlja pitanje:“Od čega se sastoji ta nova religija,ta nova vjera što je stigla na krilima revolucije, i što ona propovjeda? Po čemu se razlikuje od stare vjere?“
Glavne istine toga novoga evanđelja glase: nema Boga, u svemiru nema apsolutnih vrijednosti, vjera u nadnaravno je praznovjerje.
Ta se nova vjera odnosi isključivo na ovaj svijet, proizvod je ovoga svijeta i zagovara ovaj svijet.
Prema katekizmu revolucije, stari kršćanski moralni zakon, koji osuđuje spolne odnose izvan braka, a homoseksualnost smatra neprirodnom i nemoralnom pojavom, plod je predrasuda, biblijske diskriminacije, vjerske dogme i barbarske tradicije.
Pokojni Lennon je rekao: „Kršćanstvo će otići. Slabit će i nestati. O tome ne trebam raspravljati. U pravu sam i vrijeme će pokazati da sam u pravu. Mi smo danas popularniji od Isusa.“
Susan Sontag, majka revolucije je izjavila: „Bijela je rasa rak ljudske povijesti.“
Po mišljenju te revolucije, povijest Zapada sastoji se od niza zločina- ropstva, genocida, kolonijalizma, imperijalizma, zvjerstava, pokolja- što su ih počinili narodi i države koje su sebe proglašavale kršćanskima.
Revolucija ima i sporednih ciljeva: produbiti osjećaj krivnje; moralno razoružati i paralizirati Zapad te izvlačiti isprike i odštete do beskraja, sve dok se bogatstvo Zapada ne preseli u ruke onih koji ga optužuju. To je moralno iznuđivanje epskih razmjera, ucjena tisućljeća. Ako Zapad svojim neprijateljima dopusti da u tome uspiju, kaže gnjevno Buchanan „onda zaslužujemo da nam oduzmu naše naslijeđe“!
Jednakost kakvu propovjeda revolucija jest izvitoperenje Jeffersonove ideje koja glasi:“Svi su ljudi stvoreni jednaki.“
Time je Jefferson mislio kako je Stvoritelj svim ljudima podario jednako pravo na život, slobodu i imovinu i da svi po zakonu moraju biti jednaki. Ali, pak, isti je rekao:“Slažem se s tobom da među ljudima postoji prirodna aristokracija.“ Njezini su temelji vrlina i nadarenost.
Međutim, smatra Buchanan, ideja revolucije u jednakosti ideološka je, utopijska, besmislena i naposljetku pogubna. Netko reče: „kad god demokracija umre, ubila ju je jednakost.“
Taj prizemni oblik jednakosti vuče korijene od Francuske revolucije. Puka tolerancija, kaže Chersteton“vrlina je onih ljudi koji više ni u šta ne vjeruju.“ No, naša vjera snošljiva je je samo prema onome što smatra nebitnim: seksu, pornografiji, psovanju, neotesanom ponašanju, neurednom oblačenju i bestidnoj umjetnosti. Ona nema nimalo snošljivosti prema onima koji se opiru njezinim svjetovnim dogmama.
I ova nova vjera, kao i svaka religija, ima svoj popis moralnih zločina. Najomraženiji je „zločin zbog mržnje,“ napad motiviran mržnjom prema boji kože, uvjerenju, nacionalnom podrijetlu ili seksualnoj sklonosti napadnutoga. Nadalje u njezinom katekizmu, ubojstvo homoseksualca zato što je homoseksualac ili crnca zato što je crnac gori je zločin od silovanja i ubojstva djeteta.
Zločin zbog mržnje je sredstvo kojim kulturna elita rasno žigoše muškarce bijelce.
U 4. poglavlju Buchanan piše o četvorci koja je izvršila kulturnu revoluciju, a prvi je Marxov disident Mađar G. Lukacs, agent Kominterne. Njegova knjiga Povijest i klasna svijest donijela mu je slavu marksističkog teoretičara koji nadmašuje samog Marxa. Promičući razvrat među ženama i djecom, Lukacs je imao cilj razoriti obitelj, središnju instituciju kršćanstva i zapadne kulture. Pedeset godina nakon što je pobjegao iz Mađarske, njegove ideje gorljivo prigrliti američki naraštaj rođen u doba „procvata nataliteta“- pripadnici „seksualne revolucije“.
Drugi Marxov učenik bio je talijanski komunist Antonio Gramsci, koji u posljednje vrijeme počinje dobivati zasluženo priznanje najvećeg marksističkog stratega dvadesetoga stoljeća.
U svojim Bilježnicama iz zatvora za sobom je ostavio plan za provedbu uspješne marksističke revolucije na Zapadu.
Umjesto da najprije osvoje vlast, a onda nameću kulturnu revoluciju, tvrdi Gramsci, marksisti na Zapadu moraju prvo promijeniti kulturu, a onda će im vlast pasti u ruke kao zrelo voće.
Institut koji su marksisti osnovali 1923. na Frankfurtskom sveučilištu postat će poznat jednostavno kao Frankfurtska škola.
Godine 1930. njezinim je direktorom postao marksistički odmetnik i obožavatelj markiza de Sadea Max Horkheimer, a pod njezinim vodstvom , Frankfurtska škola je počela pretakati marksizam na kulturu. Frankfurtskoj školi se pridružio i glazbeni kritičar Theodor Adorno, psiholog Erich Fromm i sociolog Wilhelm Reich.
Ali kad je 1933. Hitler došao na vlast, Frankfurtska škola je spakirala svoju ideologiju i pobjegla u Ameriku a s njima i tada student Herbert Marcuse.
Kritička teorija s vremenom uvodi „kulturni pesimizam“, osjećaj otuđenosti, beznađa i očaja u kojemu narod, premda živi u izobilju i slobodi, spoznaje da su njegovo društvo i zemlja ugnjetavalačka, zla i da ne zavrjeđuje njegovu odanost i ljubav.
Novi su marksisti kulturni pesimizam smatrali nužnim preduvjetom revolucionarnih promjena. Adorno je tako zastupao teoriju da je patrijahalna obitelj leglo fašizma, a njezino prirodno izvorište je: tradicionalna kultura. U pripremanju mladih umova škole su ubrzo nadmašili novi mediji-televizija i film.
Marcuseovi kandidati bili su radikalni mladi ljudi, feministice, crni militanti, homoseksualci, otuđeni, asocijalni revolucionari iz Trećega svijeta, svi ogorčeni glasnogovornici progonjenih „žrtava“ Zapada.
Bio je to novi proletarijat koji će svrgnuti zapadnu kulturu.
Društva su u povijesti uništavana riječju i perom, no Marcuse je smatrao da su seks i droga snažnije oružje. Marcuse je postao kultna osoba. „Vodite ljubav, ne rat!“ krilatica je Marcuseova vlastitog nadahnuća.
Kontracepcija, sterilizacja, pobačaj i eutanazija četiri su jahača „kulture smrti“, koje će Sveti Otac žestoko napadati do kraja života.
Pilula i kondom postali su srp i čekić kulturne revolucije.
Svojim doprinosom obezvrjeđivanjem obitelji i pojavi kulturnog pesimizma, Frankfurtska škola može sebe smatrati zaslužnom za doprinos samoubojstva Zapada.
Godine 1973. militantni borci za prava homoseksualaca prijetnjama su prisilili Američko udruženje psihijatara da skine homoseksualnost s popisa psihičkih poremećaja. Danas svatko tko to stanje smatra poremećajemsam biva proglašen umobolnikom koji pati od homofobije.
„Homoseksualni su odnosi protivni prirodnim zakonima.“ Rekao je sveti papa Ivan Pavao 2.
Počevši od 1964. golema masa mladih ljudi koji nisu znali za životne tegobe ni rat- u njemu je kulturna revolucija imala, golemu, očaranu i prijamljivu publiku. Razmaženi i bogati; bezbrižni, puni povjerenja, oslobođeni i ne znajući kamo sa sobom, ti su mladi ljudi bili spremni na pobunu. I nisu kanili propustiti priliku.
Oscar Wilde je rekao: „Amerika je jedina zemlja koja je prešla put od barbarstva do dekadencije a da u međuvremenu nije imala civilizaciju.“ Je li bio u pravu?!
U šestom poglavlju Buchanan piše da će do 2050. trećina stanovnika Europe imati više od šezdeset godina što povlači za sobom nemale posljedice.
Masovno useljavanje u Europu je već počelo. Tako u 21. stoljeću Afrika naseljava i kolonizira Europu. Možemo zaključiti da je i globalizacija vid neviđenog imperijalizma bez ispaljenog metka.
Velika je depopulacija u Rusiji pa je Ruska akademija znanosti skovala novi izraz-katastrojka! Njezini znanstvenici shvaćaju da demografija određuje sudbinu. Godine 2100. Rusija će imati samo 80 milujuna stanovnika.
Pjesnik Donne je napisao:“ Europa će se smanjiti, bit će kao neko podbrežje, kao posjed nekog ti prijatelja ili tvoj vlastiti... stoga nemoj pitati kome zvono zvoni, jer tebi zvoni.“
Sa sadašnjim natalitetom Europa će 2100. imati manje od trećine današnjega broja stanovnika! Europa je glasovala za la dolce vita.
Pišući o eutanaziji i abortusu , Buchanan citira Božićnu poruku pape Ivana Pavla 2. kad govori o „uznemirujućim znakovima kulture smrti“: „Danas se moramo prisjetiti kako sjene smrti prijete ljudskim životima u svakoj životnoj fazi, a osobito su opasne na samom početku života i na njegovu prirodnu svršetku. Sve snažnija postoji kušnja da se ovlada smrti tako da se njezin dolazak predusretne kao da smo mi gospodari vlastitih života ili života drugih ljudi.“
Kršćanske zajednice u Europi umiru, crkve su sve praznije, a džamije sve punije.
Militantnost, mučeništvo i nesnošljivost jesu oznake rastućih religija i pobjedonosnih ciljeva. Danas, međutim, s propovjedaonica kršćanskih crkava slušamo isprike za grijehe prošlosti.
Pišući o susjednom Meksiku, Buchanan konstatira da Meksiko gaji stoljetnu mržnu prema SAD-u koja je duboko ukorijenjena u meksičkom narodu.
Meksikanci vjeruju da im je SAD otela pola zemlje dok je Meksiko bio mlada i nejaka država. U Americi danas živi petina Meksikanaca, a svake godine ih stiže gotovo milijun.
U gradovima i četvrtima s većinskim stanovništvom meksičkog podrijetla cvjetaju separatizam, nacionalizam i uredentizam.
Također, nekoć mirna američka granica s Meksikom , duga 3,5 tisuća kilometara, danas je poprište svakodnevnih sukoba. Amerika je postala bazen u koji Meksiko ispušta višak stanovnika kojima ne može osigurati zaposlenje.
Amerikanci tako više namaju jednako mišljenje glede vrijednosti, povijesti junaka. Ono što jedna polovica Amerikanaca smatra slavnom američkom prošlošću, druga polovica to smatra sramotom i zlom.
John Stuart Mill je upozorio „da je institucija slobode gotovo nemoguće imati u zemlji koja se sastoji od pripadnika različitih nacionalnosti. Među ljudima koji nemaju bratskih osjećaja , osobito ako čitaju i govore različitim jezicima, zajedničko javno mišljenje, potrebno za funkcioniranje predstavničke vlasti, ne može postojati.“
Poslije ubojstva predsjednika Kennedyja pojavila se jedna neprijateljska kultura, koja je počela minirati američke legende, demitologizirati njezinu povijest i uništavati njezine junake. Da bi stvorili „novi narod“ agenti kulturne revolucije moraju stvoriti novu povijest. A taj je projekt dobrano uznapredovao.
2000. godina- tko se osvrnuo na Krista kojemu je to bio dvijetusućiti rođendan?Gotovo nitko, jer su Amerikanci, na dolasku novoga tisućljeća , živjela u civilizaciji, kulturi i zemlji čiji je javni život već bio dobrano na putu dekristijanizacije.
Biskupi su izvjestili da sekularizam truje velik dio kršćana u Europi. Postoji velika opasnost od dekristijanizacije i poganizacije europskog kontinenta. Tako u zemljama sjeverozapadne Europe nema nijednoga grada u kojemu se polovica djece krsti. Gdje je god pobijedio sekularizam , natalitet se smanjivao i narod je izumro. Što su ljudi pobožniji, bez obzira na vjeru, to je natalitet veći.
Američke javne institucije i popularna kultura su posve dekristijanizirane. Ako je Amerika prestala biti kršćanskom zemljom, to je zato što je prestala biti demokratska zemlja. To je stvarni državni udar.
Buchanan kaže sljedeće o homoseksualnosti: „ Homoseksualnost nije oslobođenje, nego ropstvo. Ono nije način života, nego način smrti.“ I još ovo:“ Nijedna zemlja ne može ostati slobodna ako izgubi krepost, a bez vjere nema kreposti.“
Cilj sekularista jest presjeći veze naše kulture i „zajedničke religije“. Kad se to dogodi, kultura umire. Evo riječi doktora Kirka:
„Svaka kultura u cijelosti izrasta iz religije. Kad vjera propada, kultura mora oslabiti, iako se često čini da procvjeta neko vrijeme nakon što propadne vjera na kojoj je nastala. No, ni vjera ne može opstati ako je se otrgne od zdrave kulture; nijedna kulturna osoba ne smije biti ravnodušna prema eroziji prihvaćanja postojanja nadnaravnoga.“
B.Tuchman je rekla:“Svaka uspješna revolucija nakon pobjede oblači halje tiranina kojega je svrgnula.“
E.Hoffer je rekao da se svaka politička borba pretvara u unosan biznis, a zatim degenerira u reket (ucjenu).
Degradacijom građanskih prava i spajanjem toga pokreta s kulturnom revolucijom povećao se rizik od balkanizacije Amerike.
Europa, Japan i Amerika kontroliraju dvije trećine svjetskog bogatstva , prihoda i proizvodnje. No Amerika i Zapad sučeljeni su s četiri jasne i neposredne opasnosti.
Prva opasnost jest umiranje stanovništva. Druga je masovno useljavanje pripadnika naroda drukčije boje kože, vjere i kulture, što zauvijek mijenja osobine Zapada.
Treća opasnost jest prevlast protuzapadne kulture na Zapadu, potpuno prema njoj neprijateljski raspoložena.
Četvrta opasnost jest raspad država i bijeg vladajućih elita u svjetsku vladu, čija pojava označava kraj država-nacija.
Chesterton je napisao:“Ne treba nam Crkva koja slijedi pravi put samo kada cijeli svijet ide pravim putem, nego Crkva koja slijedi pravi put kada cijeli svijet ode pogrešnim putem.“
Što još kaže Buchanan: „Najviše što roditelji mogu možda učiniti jest da u svoju djecu usade vrijednosti prema kojima trebaju živjeti i moliti se da ih te vrijednosti prate na putu kroz ovu veliku turobnu kaljužu američke popularne kulture 21. stoljeća!!“
I još ovo: „Bez oživljavanja vjere i bez velikog buđenja , možda će zapadni muškarci i žene jednostavno živjeti svoje živote sve dok ih ne bude tako malo da više neće biti ni važni.“
Završit ćemo ovu nadasve napetu knjigu, koja je i pomalo proročanska, ako imamo u vidu što se sve dogodilo u svijetu otkad je napisana (2002. god.) sa riječima pjesnika Eliota:
„Budući da politička filozofija ima korijene u etici, a etika u vjerskoj istini, samo se povratkom vječitom izvoru istine možemo nadati da oblik društvenog uređenja, kakav god bio , neće do svoje konačne propasti , zanemarivati neke bitne aspekte stvarnosti.“