SNENA
SPOZNAJA
Stajala sam s
torbom u koju je stao sav moj svijet i sve što će mi trebati tamo gdje odlazim .Okrenula
sam se po domu , ogledavajući ga posve nesvjesna da se opraštam.Da ,plin je
isključen, prozori zatvoreni, moram sve još jednom pregledati, nema nikog tko
bi mogao ugasiti televizor i radio.A nema nikog tko bi me držao za ruku, ni tko
bi žmirnuo očima uvjeravajući me da je mnogo tog prebrodivo.I sve prolazno.
A da je čar baš u
tome, što je sutra novi dan…
Bojala sam se kad je bilo vidljivo i jasno da
odlaziš, da nema dalje.Bojala sam se za djecu.Ili bolje rečeno bojala sam se
kako ću sve sama.Danas znam da se nisam trebala bojati!Nikad ne dobijemo
terete, koje na svojim leđima ne možemo iznijeti. Kad slijediš putove za koje osjećaš da su ispravni i moralni
osjećaš mir.I znaš da nitko, pa ni ti sam, nema argumente da u tebe uperi pogled.Svjestan si samoće
i ogoljenosti duše. Ne,nema žalosti,nema kajanja, to je vlastiti i kao takav jedini pravi izbor.
Dočekala me vreva
grada, koji nije osjećao previranja duše.Promet i gužva dovela me pred ulaz.Nisam
se bojala kad mi je liječnik rekao dijagnozu i preporučio operativni zahvat. Na trenutak sam zastala ,a onda samouvjereno
rekla:“Nadam se da će biti brzo i što manje bolno.Nemam vremena biti
bolesna!“Liječnik me je pogledao kao da ne vjeruje.I njemu se žurilo, pred vratima
ga je čekalo bezbroj bolesnika.Uzdahnuo je klimajući glavom.Pomislila sam kako
sam ga na trenutak odvratila od računala da bi vidio da sam tu,da nisam samo broj u nizu...
Sjedeći u čekaonici
s malo stvari u torbi , osjećala sam se kao prognanik.Prognanik iz života koji sam uredila da bude podnošljiv.Gledala
sam nervozne, uplašene ljude, pune strepnje s grčem na licu i gorkastim okusom
u ustima.Nekog je dopratila kćerka, nekog suprug, a nekog prijatelj…I dalje sam
sjedila razmišljajući da stvaraju više patnje sebi i onima, koje bi
nesebično trebali voljeti. Vjerovala sam
da sam dovoljno jaka, da sve to prođem sama.Kao i mnogo toga iza mene.
Na krilo sam, kao
knjigu spustila obje ruke promatrajući linije koje je iscrtao život.Zabavljala
sam se mišlju o dubinama urezanih crta.Neke su bile toliko duboke, da sam
pomislila kako bi mogle prelomiti dlan.Onda sam čula nervozni, piskavi glas
koji se obraćao sestri na vratima ordinacije.Sestra je prekidala bujicu riječi,
pomičući se unatrag i poput prometnika postavljala ruku.Koliko god se ona
izmicala, bujica ju je šamarala po
blijedim obrazima i usnama s jarko crvenim ružem.Nisam htjela slušati ni
gledati stvarnost.Zamišljala sam nasmiješene žarko crvene usne i opušteno lice,
oči koje se smiješe i tako si uljepšavala sliku, uz zvukove „Za Elizu“.
Iz automata za kavu
širio se miris i osjetim jaku želju.Ne,
ne smijem liječnik je rekao da ništa ne uzimam.I dok sam se dvoumila, mlada
žena mi u ruku gurne papirnatu šalicu.Mirisna toplina preplavi mi lice.Sjele
smo.
„Ne bih
smjela,sutra ću biti operirana…“
„Ma to je tek
sutra!“usklikne žena s osmijehom.
Pognem glavu
razmišljajući koja sam štreberica, sve po pravilima.A što ako?Nasmiješim se i
progutam topli užitak.Ma ništa…
„Operirana sam u
prije tri mjeseca.Ništa nije bolje.I dalje imam iste probleme…Došla sam se
posavjetovati s liječnikom,“govorila je odsutnim glasom.
„Kako to?“
„Jednostavno.Rekao
je da moram mirovati, ništa teško dizati,odmarati, a ja to sve ne mogu uz
posao, i dvoje djece, a da zaboravila sam na ono treće.On ima najmanje razumijevanja.Sav
se promijenio.Znate mi smo iz Dalmacije.Upoznali smo se u vlaku.Stajao je na
prozoru i ubacivao prijateljeve torbe, a onda doviknuo da mu dodam svoju torbu.
Bez prtljage se
lakše uspeti u prepun vlak.
Oženili smo se kad
smo diplomirali.I ostali.I dalje se za blagdane snalazili s torbama i djecom.Onda
je recesija ubila sve nade.Izgubili smo
stan, jer nismo mogli otplaćivati kredit.On je dobio otkaz i ponovno smo
podstanari.Poslijepodne sam radila na štandu s povrćem.Kašete su mi polomile
kičmu i otele snagu za malo novca.Pa
onda pisanje svih tih silnih molbi za njegovo novo zaposlenje, pa nade, pa
razočarenja,pa uvjeravanja da prihvati posao skladištara. Dvoje je djece
trebalo hraniti…Ma znate što mi je bilo najteže?To uvjeravanje, da prihvati
niže rangirani posao.On je inženjer, ćaća bi mu se u grobu okreta, da zna. Za
što se toliko mučio i otkidao od usta, da mu sin sad šljaka.Za to nije trebalo
toliko žrtava…Ma izludio me je svojim nezadovoljstvom.Uz sve poslove pretvorila
sam se u psihologicu s beskrajnim vremenom za njegove dileme i probleme.“
„Da, teško
je.Mislim da je od svega najteže prihvatiti, da si sve činio s jasnom vizijom ,
a onda shvatiti da si prevaren, izmanipuliran od banaka, poslodavaca, vlade, i
što je još gore da nitko za to nije odgovoran.“
Klimala je glavom i
brzo ustala,bila je na redu.
Gledala sam kroz
prozor ispod kojeg je netko uz stazu posadio uvelo cvijeće.Vjerojatno u
bolesničkoj sobi ispunjenoj patnjom i boli nije imalo šansu
preživljvanja.Jutarnja zraka plesala je po polu-žutim listovima, kao da ih
priziva, budi, nutkajući ih produžetkom života.U trenutku mi se učini da mi
netko maše.Magličasta sjena s veselim
licem preleti uskom stazom.Tako je bilo i kad je bio živ.Ulazeći u prostor, zračio je osmijehom koji obećava,
koji ukazuje, koji priziva da shvatimo „kad imamo sve, ne vidimo , a kad
progledamo osvijestimo da tek tada nemamo ništa.“
Ni život.
Kad je
odlazio,ostavio mi je misao kako žali što neće doživjeti unuke.
„Molim Vas je li
sestra prozvala Josić?“obratila mi se korpulentna žena.
Odmahnula sam
glavom.
Sjela je do
mene,šuškajući vrećicom.“Danas ću biti primljena.A sutra, sutra me možda više
neće biti!“
„Pa nije valjda
tako strašno.“
„Je, karcinom se
vratio i …Najgore je što ostavljam sina, koji se izgubio.Branitelj.Jedva živi
sam sa sobom.A što će biti kad ja odem?“
„Ne brinite,
probudit će se!Ili možda …“
„Ma draga moja
gospođo, budim ga tolike godine i ništa, kao da mu je netko oteo dušu.Vrijeme
zatire tragove, ali ostavlja sjećanja.“
Pogledala sam u ženu i vidjela suze.Nisam znala kome su
bile namijenjene, sinu ili njoj.
Ležeći u krevetu
gledala sam u strop.Na stropu su se ocrtavale slike koje sam htjela gledati.
Iluzija me je uvodila u paralelnu
percepciju, praćenu taktovima Mozartove „ Male noćne muzike“.Da bolesnice u sobi nisu kuhale, mirnije bih mogla osjećati
čudesnost unutarnjih slika. Recepte je nadglasao Ravel.Živnula sam, makar sam
sve više shvaćala da smo tu svi isti.Da smo došli utišati bolest i produžiti život, na koji smo se
uvijek i stalno žalili.Kukajući i žaleći se,zapostavljali smo lijepe i sretne trenutke,
kao da se nikad nisu dogodili…Posve nespremni da se izdignemo iznad kuknjava i prihvatimo sadašnjost.Kad si u
ležećem položaju, u nepoznatom krevetu, sve više osvješćuješ poglede iz te
razine.
Prkos i otpor koji
se javlja,treba prihvaćati kao blagoslov.
Mjesec se
navirivao, kad se soba uskomešala.Između sna i jave,polusnena u zagrljaju „Mjesečeve sonate“, gledala sam
kako se izmjenjuju kreveti s bezživotnim tijelima.Štange poput jarbola bez jedara
napetih vjetrom, unijele su miris mora.Da se kreveti s tijelima poput trake sa štrucama živog i
mirisnog kruha nisu smjenjivali takvom brzinom,imala bih iluziju da nam životi
traju mnogo duže od želja.
Lampe s jakom
svjetlošću i ljudima u zelenom s velikim očima , bez lica i usana okružile su me
u trenutku odlaska.Nisam se bojala,prepustila sam se toplini vala,znajući da je
sutra novi dan, ma kakav bio.Toliko toga
ostajalo je na putovima iza mene,da se
nisam brinula.Otputovala sam sa snenom
spoznajom da me je život počastio mnogim
lijepim trenutcima i unučićima.
I Mozartom , Beethovenom , Ravelom,Vivaldijem