Gledala je opčinjeno u ženu na TV –ekranu . Osmijeh joj je bio toliko poznat,a sve drugo bilo je drugačije,od boje kose , frizure, do tijela. Umalo se zagrcnula kad se pojavio ispis imena.
„Pa da ,to je ona…Dinina žena. Kako se promijenila!“mislila je Gordana klimajući glavom.Prije je nosila poludugu plavu kosu, a sad je imala kratku, tamnu „ježek „ frizuru.Ni tijelo nije bilo isto.Od punašne žene, ostali su obrisi.
Odao ju je osmijeh.
Snijeg je padao sve jače.Grane su se povijale pod težinom.
Sumaglica je sjenčala vrt u koji se Gordana zagledala prisjećajući se škripe pod nogama i neobuzdanog smijeha.Bio je toliko stvaran, kao da se upravo događao.
Mislila je na Dinu.Vremenska udaljenost nije ju sprječavala da zatvori oči i vrati trenutak.
Radili su do sumraka.Makar se trudila da se usredotoči svaki ju je njegov pogled zbunjivao i trebala je vrijeme da se oporavi. Vrati.
Kad god je nesvjesno uzdahnula on je podizao glavu i pitao da li joj nešto treba; da joj donese kavu ili vode.Znala je da ne sjaji. Bila je iscrpljena od posla i neprospavane noći, kad su je kašljem djeca budila.Trebala je do apoteke po sirup.
Ponudio se da je prati.
Začuđeno i znatiželjno smo ih gledali. Dvije sivkaste siluete,obavijene vihorom bijelih pahulja jedna viša i krupnija, a druga niža, sitnija, udaljavale su se ulazeći u osvijetljeni krug koji je ulična svjetiljka stvarala na bijeloj površini.
Snijeg je sve jače padao, a Gordana nesigurnije hodala. Osvrnula se i zagledala u tragove koji su se čas približavali, čas udaljavali stvarajući prtinu. Put.
Pričao joj je šaljive dogodovštine iz svog djetinjstva, viceve, anegdote.
Gledala ga je, strahujući da ga neće moći odbiti ako joj se još samo malo približi…Njeno napuklo stakleno zvono će se raspasti.
„Ma ne, to ne bi bilo dobro. Ima djecu, brak, a on je slobodan, neoženjen…I tako drag.“
Osjećala je da joj se sve više primiče, po pari koja joj je u raznim slikama iskrsavala pred očima. Nije se usudila gledati ih dok su joj govorile da je njen život negdje drugdje, da ima bolje od svakodnevnih trzavica, svađa, trpljenja. Udarce je skrivala pod zvono ne dajući im da pisnu. Dino je bio iluzija, slatka iluzija, s kojom je podnosila i preživljavala težinu života,kad su djeca mala, a želje neispunjene.
Vjetar je tresao snijeg s grana i zasipao ih kao da ih želi zaštiti i odvesti u neku drugu realnost. Treperila je nošena vjetrom, osjećajući usklađenost podrhtavanja grana s vlastitim bićem.
Od uzbuđenja se poskliznula i gotovo pala.
Snijeg je škripao pod nogama, kao što srce u sudbonosnim trenucima počne neočekivano u vratu kucati.
Rastali su se na uglu, zaklonjeni grmom koji je sličio na dvoje u strasnom zagrljaju.
Sve je bilo iluzija.
Ništa nije bilo iluzija.
Bio je to trenutačni san koji se rasplinuo pod težinom nježnih pahulja.
Jedva je dočekivala sutra. Prišao je bez riječi njenom stolu i pružio joj jabuku. Gledali su se, znajući da svi sudjeluju u igrokazu. Prekrili su ih snježnim vrtlogom iza kojeg su se sakrili. Igra je trajala i trajala lomeći ledenu studen i otapajući zimu. Voljeli su se, očima prelazeći iz stanja euforije u stanje tuge.
Kad je vrba ispred njihovog prozora propupala Gordana je dobila premještaj.
Sivilo se provlačilo njegovim uvijek raspjevanim duhom. Nije se šalio, ni pjevušio. Nije dijelio šarene bombončiće uvijene u osmijeh. Nije bila spremna na rezove. Previše lomova u previše duša ne bi donijelo zadovoljstvo ni ispunjenje. Ostajala je pod svojim napuklim zvonom, gluha i slijepa za sve ljepote koje joj je nudio, darovao.
Kad se sami ne pokrenemo, to učini vrijeme..
I učinilo je. Život sam.
Dino se oženio, dobio sina, a Gordana se razvela.
Svatko je prihvatio i mirio se s onim manje bolnim.
Kad su se susretali popričali su kao stari znanci, prijatelji koji su zaustavljali dah na odlasku u svoje živote. Uvijek su neki tonovi vibrirali nježnije no što su trebali.
A poneki pogled bio - izdajica.
Godina je izdisala zadnje trenutke, kad je Dinina žena otputovala u svoje snove. Snijeg je padao i padao, kao one zime… Kao da želi prekriti sve tragove, koje su učinili i one koje nisu imali hrabrosti učiniti.
Na Gordanin rođendan, kad je vrba u vrtu prolistala, Dino se pojavio i pružio ruku. Nije bila iluzija kojom je premošćivala teško razdoblje svog života.
Iza proživljenih života, s pregrštom pogrešaka ostavljenih prošlosti, i spoznajom da iluzije nisu zanemarive, bez obzira da li će se ikada ili nikad ostvariti, krenuli su zajedničkom stazom.