Moussa Nabatti, psihoanalist, terapeut i doktor psihologije na Pariškom sveučilištu, autor je brojnih djela, a za ovu knjigu je 2007. dobio francusku nagradu za najbolju knjigu s područja psihologije.
Autor započinje štivo sljedećim pitanjem: „ Koju psihološku definiciju sreće predložiti da bude dovoljno odvojena od filozofskih, moralnih i religioznih, spekulativnih i apstraktnih promišljaja?“
Nadalje tvrdi da sreća dolazi iz nas samih. Ona tako predstavlja spremnost, unutarnju psihičku moć. Njezin je korijen u izvanrednom, ali tako jednostavnom osjećanju postojanja, u neizrecivoj sigurnosti da si živ i potpun u svom stvarnom tijelu. Sreća se nalazi, nastavlja autor,u zadovoljstvu življenja , u težnji i žudnji da postojiš , živ među živima, a ne u užitcima života.
Biti svoj znači voljeti sebe, prihvaćati sebe, poštovati sebe kakav si u stvarnosti, u svom tijelu sa svojim godinama, svojim spolom, uživati naročito u odijeljenom , diferenciranom , autonomnom psihičkom životu, oslobođenom brkanju identiteta , položaja i funkcija kao i parazitskih ovisnosti. Kad si svoj , nisi zatočen ni uključen u psihički život drugih , iako si s njima u vezi i razmjeni, uz poštivanje razlika i odstojanja.
Biti svoj znači moći osjetiti ,misliti, odabirati, željeti odlučivati, izražavati se u vlastito ime, za vlastit račun, sa svog istinskog položaja, svjestan svog uloga i odgovornosti u svemu tome.
Upravo taj slobodni protok životne snage, udaljen od škodljivih krajnosti „previše“ i „premalo“, pribavlja sreću , taj osoban i jedinstven osjećaj , neusporediv s bilo kojim drugim osjećajem, osjećaj da si svoj, živ i potpun.
Biti svoj je u biti žito, a sreća je slama. Uzgajajući prvo, čovjek će postići i drugo, ma što se dogodilo.
Odrastao čovjek tako nikad nije lišen sreće zato što mu nešto ili netko
nedostaje u vanjskoj stvarnosti , što je suprotno stajalištu koje potrošačka ideologija pokušava nametnuti našoj svijesti.
Ta nova religija, kojoj je tijelo jedini predmet obožavanja, predočuje sreću kao robu s jedinim ciljem da potakne što veću potrošnju stvari ili osoba. Ona je tijekom posljednjih desetljeća istisnula simboličku trećinu, zakon, taj skup vrijednosti, obreda i rituala, kojima se težilo transcendirati tijelo radi sublimiranja nagona. Ambicija simboličke trećine ne sastoji se u potiskivanju želje i užitka, nego u tome da ih se učini mogućima i životnim postavljanjem između Ja i nagona, kako bi se prvi zaštitio od svežderske hegemonije drugoga.
Tek otkrivanje i razumijevanje čovječje priče s pomoću genograma ili geneološkog stabla , dopušta pronalaženje čvorova i zapreka da bi se unutarnje dijete oslobodilo od krivnje i RANE DJEČJE DEPRESIJE te izmirilo svoj odnos s prošlošću.
Nikad odrasla osoba nije nesretna , nego unutarnje dijete, pogođeno ranom dječjom depresijom i krivnjom.
Autor spoznaje: sreća se sastoji u uspješnoj sukladnosti , u braku između njezine stvarnosti i njezina ideala.
Ideal kojemu svatko teži velikim djelom nadahnut , određen je trojstvom koje tvori nagon, tajne želje roditelja i društvene norme.
Pišući o starosti, pisac veli: starost ne mijenja osobu , ne pretvara je u neku drugu , bolju ili goru, nego je otkriva , uvećava sve njezine oduvijek prisutne karakterne crte: tjeskobu, uljudnost, optimizam ili pesimizam, škrtost ili plemenitost. Nijedno životno razdoblje nije bolje od drugog . Starost bi donekle mogla biti sretna ako je čovjek uspio postati on sam, ako je u punini živio prethodne etape svog života- djetinjstvo, mladost, zrelost bez bjelina i brisanih mjesta.
Nostalgija i žaljenje zapravo zaustavljaju na promašenoj, propuštenoj, preskočenoj prošlosti.
Ako je pet modela, kaže autor, identična u svom iskonskom obećanju da će dokinuti raskorak između savršenstva i stvarnosti, ipak se razlikuju u načinu postavljanja prema vremenu, tj. prema stupnju žurbe koju iskazuju.
Religija obećava sreću u obliku raja, ali poslije, nakon smrti, tamo gore.
Komunizam traži dvije ili tri generacije kako bi izgradio savršeno društvo.
Kapitalizam, koji je veći osvajač, ne traži više od dva ili tri desetljeća.
Budizam je izvan vremena: u njemu sve ovisi o položaju čovjeka u ciklusu inkarnacija, njegova duša je besmrtna.
Napokon , drogirani čovjek je čini se najnestrpljiviji. On traži apsolutnu sreću hitno, odmah.
Sva naša sita društva, valja reći pogođena su čudnom epidemijom pred kojima se znanost, medicina, potrošnja i novac vide nemoćnima: usamljenost, dosada, depresija, perverzije, trovanja otrovom ili bez otrova, bezrazložno nasilje, razrušene obitelji; netolerancija i konformizam „korektnih političara“, da ne spominjemo osiromašenost običnog puka ili ekološko razaranje.
Kaže se da u obećanju, traženju i očekivanju ima isto toliko sreće koliko i u nagradi.
Rana dječja depresija u dječaka općenito se očituje pod maskom školskog neuspjeha, agresivnog, nedruštvenog ponašanja, suprotstavljanja autoritetu. Kod djevojčica, naprotiv, rana dječja depresija se očituje kroz poremećaje afektivnosti, raniju zrelost, razuzdanost i seksualnu nestabilnost. Autor razlikuje potrebu ( nužne i vitalne organske nužnosti- glad, san, žeđ) i želju ( ona je pak odraz, glasnogovornik, predstavnik libida, vitalne psihičke energije).
Ona je psihizmu ono što je potreba tijelu. Ona je ono nešto preko čega se libido očituje i izražava.
Zatim, psihološka želja se izrađuje i razvija unutar nekog okvira i granica. Dakle, ne možemo govoriti o ljubavi ako je ne potiče želja,pokretač istinskog susreta, razmjene, reciprociteta i djeljenja.
Žrtvovanje za drugoga, veli autor, nikada nije, unatoč prividu, dokaz plemenitije, veće i jače ljubavi. Ono, na kraju krajeva, nikoga ne usrećuje: naprotiv, ono svaljuje krivnju, podjetinjuje i zadužuje. Prava sreća je potpuno strana toj vrsti pokajničkih, mazohističkih odricanja.
Ona klija u srcu onoga tko je svoj, tko sebe voli i poštuje prihvaćajući reciprocitet: davati i priznati ljubav i život.
Zbog nesretne i vječne dihotomije između tijela i duha, unutarnjeg i vanjskog, uvijek su postojala dva modela sreće koja su se međusobno isključivala.
Prvi, dionizijski, usmjeren prema fizičkim vrijednostima udobnosti i užitka, dok je drugi, apolonijski, usmjeren prema duhu i unutarnjim vrijednostima.
Trenutno, u industrijskim društvima prevladava očita sklonost dionizijskom modelu. Idealiziranje tijela, kao jedinog izvora i jedinog prostora sreće, lišenog svakog simboličkog aspekta, na kraju čini čovjeka alergičnim i netolerantnim na najsitnije neugodnosti i na najmanju frustraciju.
Čovjek, kad postane on sam, nema nikakve potrebe da se utječe bilo kakvoj ingenioznoj strategiji, režimima ili vježbama da bi iskusio sreću. Ono se spontano rascvjetava kad se osoba, zahvaljujući libidonalnom cirkuliranju, osjeća živom, u čitavom i stvarnom tijelu.
Kad libido struji kroz libidonalne arterije unutarnjeg vrta, nezapriječen unutarnjim mrtvacima, tj. delibidonaliziranim djelovima, subjekt se ne boji samoće, smrti i bolesti. Kad bude u stanju da vedro podnosi samoću, spreman da postoji po sebi i za sebe, moći će uspostaviti istinske veze s drugim, ponesen neuvjetovanom , a ne o nečemu ovisnom željom za nužnom potrebom da sebe uvjeri da je živ i potpun.
Sve je tako u životu: malo vode gasi žeđ, malo vina razveseljuje, malo ognja grije, malo vjetra osvježava, malo novca daje sigurnost, malo autoriteta ulijeva povjerenje. Krivulja iznad određene granice kreće u drugom smjeru pa postižemo suprotan učinak: previše vode poplavljuje, previše vina sluđuje, previše vatre spaljuje…
Ništa dakle po naravi nije dobro ili loše. Ograničenje ili, obrnuto, prekomjernost čine stvari dobrima ili lošima.
Čim se želja manjka, toneći u neograničeno zadovoljenje, pretvara se u potrebu. Tako uzimanja psihofarmaka stoje zemlje stotine milijuna eura godišnje.
Zanimljivo, medicina, čije su mjesto i funkcija donedavno bile skrb o bolesniku i prevencija bolesti , danas je uvelike nadmašila svoju izvornu zadaću postajući vila kemijske sreće, saveznica i ortakinja konzumerizma i farmaceutske industrije.
Danas nas publicitet i komercijalna medicina nastoje uvjeriti da ćemo biti mnogo sretniji ako patimo manje ili ako uopće ne patimo.
Međutim, sreća se ne može osjetiti samo izmjenično sa svojom suprotnošću, svojom oprekom.
Drugim riječima doza homeopatske patnje i tuge paradoksalno daje prednost pristupu ushićenosti ograničavajući radioaktivnu snagu svojih radosnih uzbuđenja.
Autor nadalje tvrdi da opsjednutost srećom kao jedinim i krajnjim ciljem još više pojačava stres, zabrinutost zbog mogućeg neuspjeha, nestrpljivost i grč.
Nemir koji nas obuzima kad smo suočeni s protivnostima sreće- bolest, starost, nevolja, nedostatak ljubavi, manjak, gubitak- ne izvire iz tvojih nego iz našega odbijanja da ih priznamo, toleriramo, da ih smatramo legitimnima , dijelom života, nečim što može sadržavati i pozitivnu poruku. To ratno, napeto i tjeskobno držanje, kao da se svaki put radi o pitanju života ili smrti, iscrpljuje psihičku energiju i udaljuje od sreće. Bol koja se ne podnosi postaje nepodnošljiva.
„Nema dužeg ni ljepšeg puta koji vodi od sebe k sebi.“- uzvikuje autor. Tako cilj života nije konačno naći sreću, nego postati svoj, onaj koji si od rođenja, ali kakav se zbog nedostatka povjerenja u sebe nikad nisi usudio biti.
Ponavlja autor: Biti svoj,to je zrno, sreća je slama!
Točno je da moderna kultura zbog nedostatka simboličke trećine u prvom redu nimalo ne favorizira procese diferenciranja koji su nužni da bi se izgradila kuća biti svoj. Svi svakodnevni dijelovi našeg postojanja podmuklo su zatrovani virusom homogenosti, uniformnosti,“istošću“, bilo da se radi o spolovima, godinama, tijelima, odjeći, automobilima, kućama, predmetima, hrani, ali i, što je još i gore , u „politički korektnim“načinima izražavanja želja i misli, kojima jako dominira emotivnost. Čudno, potisnute razlike izranjaju pomalo u svim područjima, u obliku ekstravagancije, bučne i pretjerane ekscentričnosti, dotičući pomamno, a katkad i perverzno,
„bilo što“.
Biti svoj štiti od nereda i kaosa jer sprječava homogeniziranje različitih dijelova pluralnog identiteta.
Tako hiperaktivnost, preuzbuđenost, strast za zgrtanjem novca, opsjednutost radom i čistoćom , puritanski i pretjerano stidljiv moralizam, preljubazni altruizam itd. nadoknađuju manjak, depresiju skrivaju nesahranjeni leš, nedovršeni sprovod, duboku amoralnost, perverznu zloću…
Potrošačka kultura postaje saveznik i pomagač nagona, ona potiče slobodan tok njegovoj žestini umjesto da mu odredi okvir i granice.
Međutim kad si svoj, psihološki autonoman i odvojen od želje drugoga, spontano uživaš život, neprocjenjiv osjećaj da si potpun i živ. Od tog trenutka, bez potrebe za bilo čime i bilo kime, nošen željom uživaš u onome tko si i što imaš, oslobođen nostalgije za onim „prije“ i od utopije za onim „poslije“.
Obično zbog krivnje i rane dječje depresije pojavljuju se dva obrambena mehanizma , a to su kajanje i traženje nevinosti kako bi se ublažila krivnja. Hoće li netko prihvatiti ili odbiti sreću to je dakle prije svega pitanje izmirenja prošlosti i sadašnjosti, djeteta i odrasle osobe.
Autor smatra da prekomjerno uzimanje psihotropa u većini slučajeva izaziva više štete nego koristi. Psihotropi , umrtvljujući misao i svijest ne dopuštaju subjektu misliti, postavljati sebi pitanja, raditi na svojoj nutrini kako bi postao on sam.
Bitno je shvatiti da svaka kriza, svaka patnja svaka kušnja, svaki slom, svaka depresija, svaki gubitak , koliko god tragični bili imaju dva lica, dva značenja: prvo mračno, i drugo svijetlo, koje je sklono sreći.
Kušnja nam pomaže da se ponovno rodimo i oblikujemo nova ponašanja, odgovore koji će prihvatljivije i autentičnije odgovoriti na naše prave želje; vrijednosti i potrebe, a ne na one lažne, prerađene, nametnute izvana. Patnja se pokazuje kao cijena koju treba platiti, glavni put kako bi se napredovalo, kako bi se postalo svoj u otkrivanju vlastite nutrine. Zato treba poštivati nedostatak i patnju, ne rastvarati ih navrat-nanos u različite droge.
Da bi se bilo svojim treba imati minimum odstojanja i odstupa.
Biti svoj, uživati u unutarnjoj sigurnosti, omogućuje isto tako da se stalno ne bojite da će vas netko okrivljavati, kritizirati, gledati strogo i negativno zbog jednog da ili jednog ne.
Flert sa smrću traže oni koji su u potrazi za žestokim emocijama kako bi se uvjerili da su živi, to jest, neranjivi i besmrtni, kao junaci iz legenda. Živjeti u kući biti svoj donosi i snažan unutarnji osjećaj mira i istine. Postati svoj daje hrabrost da se suprotstaviš , da se pobuniš.
Drugim riječima kad čovjek ima unutarnji mir , ne plaši se ulaženja u rat. Autor ingeniozno veli:“Želja oslobađa, potreba utamničuje.“
Bitno je, naročito u naše vrijeme, sačuvati svoju intimu, unutarnjost,dušu od zavodljiva utjecaja konformizma, od opasnosti prevelike prilagodbe, prekomjerne integracije, bez minimalna odstojanja.
Suvremena religija, utemeljena na kultu tijela i trošenja, asimbolička i
desimbolizirajuća , umjesto da pruža sigurnost pojedincu oblačeći ga u odijelo od vrijednosti, znakova i smisla, napušta ga , ostavlja sama i bespomoćna. Ona potiče subjekt da bez čekanja kaže „da“ svojoj volji, ona traži „sve i odmah“, čini ga, u stvari ovisnikom o izvanjskom svijetu i trošenju.
Npr, žena- tek što se oslobodila od patrijahalnog despotizma, žena je postala žrtva jedne lažne slike, tiranske norme, obmana kojima se teško odhrvati zbog njihova nevidljivog i prijetvornog izgleda.
Sve se odvija u kontekstu lijenosti i anestezije misli. Homogenost podmuklo osvaja tijelo i svijest. Zanimljivo, što svakodnevni život postaje složeniji, ta potreba utjecanja pojednostavljenim, dogmatskim i površnim shemama tumačenja, postaje sve nužnija.
Ne postoji podjela na sretne i nesretne- prava razlika se sastoji u mogućnosti ili nemogućnosti da libido cirkulira slobodno i fluidno kroz sve dijelove pluralnog identiteta, kroz razna stabla unutarnjeg vrta.
„Odrasli“ teško mogu zahtijevati od svojih adolescenata „da ne diraju drogu“ kad se oni sami u svom životu bez prestanka drogiraju duhanom, alkoholom, hranom, zlorabom lijekova, pretjeranim trošenjem svega i svačega, računala, igara, rasprodaja, seksa i odmora.
Fizička bolest stvaran je materijaliziran izraz neprotočnosti vitalnog zanosa, života i želje, njegove ustajalosti, blokiranosti.
Međutim kad si svoj, onda te ništa ne nagoni da rasipaš svoj „sveti kapital“ na dvije krajnosti:pretjeranost i depresija.
Autor kaže da se posebno treba čuvati dvaju na simboličkom planu najškodljivijih droga:prekomjerne potrošnje i liječničke farmakopeje.
Danas se od žene previše traži, nastavlja autor tako da je žena postala
žrtva kolektivnih normi koje joj na podmukao način nameću savršenstvo na fizičkom i psihološkom planu što ženu dodatno iscrpljuje i deprimira. Kad se nagon oslobodi zakonskih ograničenja, simboličke trećine, onda odbacuje svaku umjerenost. On potiče na dvije krajnosti, nadmetanje „uvijek više“ i depresivnog gušenja- „ne mogu više“.
Zato ograničavanje postaje ljubav. Ono jest sadašnjost na najbolji mogući način, konsupstancijalan sreći.
Ono pridonosi integriranju načela stvarnosti kako bi psihizam mogao podnijeti minimum frustracija, nedostataka i neugodnosti, kako ne bi utonuo u neumjerenost i izopačenost.
Autor kritizira tzv. kult djeteta kralja u posljednjim desetljećima koji su snažno poticali vulgarizaciju psihologije i nabujali konzumerizam.
Tijelo je danas postalo praktički jedini izvor zadovoljstva, poistovjećeno je sa srećom. Kokain je zamijenjen Prozacom, opijumom naroda, koji je k tomu još preuzelo socijalni osiguranje!
To bjesomučno traženje savršenog djeteta skriva roditeljsku muku.
Ono neizbježno sadrži tihu napast da se ponovno i bolje složi vlastita povijest.
Također fenomen samohranih majki- dijete tada obavlja funkciju terapeuta na otuđenom mjestu koje nije njegovo.
Na kraju valja reći kao zamjerku da autor ne poklanja pozornost kategoriji „grijeha“. Međutim to ne priječi izreći prosudbu o ovom knjizi kao dobroj i kvalitetnoj.
Autor završava štivo riječima iz kojih je razvidna ona izreka koju nađoh u svetim knjižicama, a to je: Pusti sve i naći ćeš sve!:
„Dugo sam te tražio, ali gdje god sam bio nije te bilo: među zvijezdama, na dnu mora sve do vrha planina.
Nisam te mogao sresti ni u haremima, ni u svjetlucanju zlata čak ni u raskoši hramova. Čim bi te dohvatio , bježala si iz mojih ruku kao leptir, kao divlja pastrva. I evo te napokon, sad kad sam te se odrekao, evo te napokon u mnoštvu životnih sitnica: u mirisu ruža, u pjevu slavuja i osmijehu djeteta.“