Posmrtna parnica za ocjenu stupnja svetosti prijeratnog, ratnog i poslijeratnog zagrebačkog nadbiskupa Alojzija Stepinca vodi umanjivanju i snižavanju povijesnog i životnog djelovanja hrvatskog nadbiskupa. Stepinca se nepotrebno i nepravedno premješta iz živog svijeta u virtualni. Nepotrebno zato što je živi Stepinac izvrsno obavljao poslanje Crkve, a to je zaštita naroda putem promicanja i produbljivanja katoličkog životnog zajedništva, koje samo od sebe izravno štiti ljude. Katolištvo koje je branio i zastupao Stepinac je enzim općega ljudskog zajedništva, koje je protivno otpadništvu pravoslavlja i protestantstva te materijalizmu kapitalizma i komunizma. Pravoslavlje je privjesak državnih vlasti, koje same biraju državnu politiku. Protestantstvo je sustav uvjerenja kapitala, a komunizam je zamisao internacionalističkih snaga, kojima za provođenja nauma vladanja vrstom Homo sapiens smetaju narodi, životno zajedništvo i nacionalne države kao proizvod zajedništva i sredstvo naroda.
Po svojem izboru u zreloj životnoj dobi Stepinac se bavio politikom upravo putem Crkve. To je najbolje mjesto za bavljenja politikom. Stepinčeva politika nije bila politika za osvajanje državne vlasti ili za kolonizaciju drugih zemalja ili naroda. To je bila pastoralna ili pastirska politika zaštite vlastitog naroda. Stepinac je služio svojem narodu iz samog naroda. To je bila pastirska politika koju je otkrio Isus iz Nazareta te koje i kakve nije bilo prije njega, jer su svi dotadašnji, a i kasniji sustavi uvjerenja bili skrojeni za potrebe vladanja ljudima i narodima. Isus je domislio politiku za ljude, za narod i za vrstu Homo sapiens. Isusov pristup politici ili obavljanju javnog posla – Caru carevo, Božje Bogu! – kasnije je bio preinačen pa je kršćanstvo postalo carskom vjerom, koja je propala s Rimskim carstvom. Europa se obnovila poslije ponovnog otkrića Isusova pristupa javnom poslu i to jačanjem životnog zajedništva mimo državnih vlasti. Poslije su uslijedile nove revizije Isusova pristupa te ponovna otkrića i potvrde Isusove političke zamisli.
Zagrebački se nadbiskup nije samo dobro postavio vođenjem pastirske politike. Stepinac je odlukom u Krašiću napravio pravi životni izbor pa on kao zagrebački nadbiskup nije više imao izbor. On se zdušno prihvatio pastirskog i političkog poslanja. On je ostao vjeran i vedar sluga svoje kapitalne rane životne odluke. Stepinac nije samo dobro vodio pastirsku politiku, nego je i Crkvi ponovo otkrio, da je pastirska politika koju je on vodio jedina potrebna i moguća politika za Crkvu. Stepinac je svojim biskupskim pastoralnim i političkim poslanjem ponovo postavio Isusova mjerila za vođenje javnih poslova, a to je: zaštita ljudi i naroda te promicanje životnog zajedništva. U tomu je bit katolištva, koje čuva Isusovu svetu baštinu. Ako je išta ljudsko sveto, to je Isusov pristup vođenja ljudskog posla, kojega ima napretek, a koji se ne obavlja. Stoga se za Stepinca može i reći da je on svetac po Isusovom uzoru.
Stepinčevo vođenje pastirske politike u biti se sastojalo u zdušnom, žestokom i snažnom nagovaranju, opominjanju i upozoravanju političkih vlasti što bi one trebale činiti za narod i kako se brinuti za njegovu zaštitu. To je i tako je radio i Isus iz Nazareta. U tom smislu Stepinac je svojom pastirskom političkom praksom ili zbiljom postavio mjerila za vođenje svake vrste politike kao skupnog posla naroda ili životne zajednice na danom povijesnom životnom prostoru. Svi političari bi narodu trebali biti pastiri, a ne vukovi u ovčjoj kožama.