Autor: Marija Biljak,dipl.bibl.
Datum objave: 22.02.2018
Share


Što Internet čini našem mozgu

PLITKO

Recenziju ove genijalne knjige ću započeti izvadcima tekstova koji pišu o njoj.


Dakle:

„Dijelom intelektualna povijest, dijelom popularna znanost, dijelom kritika kulture, Plitko pršti nezaboravnom vinjetama- o F. Nietzscheu kako se hrva s pisaćim strojem ili S.Freudu kako secira mozgove riba i rakova- pri svemu tome čvrsto se držeći dubokih pitanja o stanju psihe suvremenog čovjeka. Ovo je knjiga koja će zauvijek utjecati na to kako mislimo o medijima i o vlastitom umu.“

Zatim:“Predivna i prekrasno ispričana priča-oda jednom tišem, manje frenetičnom vremenu, kad je čitanje bilo više od prelistavanja i pregledavanja, a mišljenje više od pukog recitiranja.“

Mario Vargas Llosa (nobelovac).“Upravo sam pročitao (Plitko) u jednom dahu: fasciniran sam, uplašen i tužan.“

Autor Nicholas Carr (rođen 1959.g) započinje ovu moćnu knjižicu stihovima Johna Keatsa (Oda Psihi)

       I posred ove široke mirnoće

     ružičasto svetište ću obuć

     finim tkanjem radišnoga mozga...

Štivo ima prolog, deset poglavlja i epilog , pa ćemo početi s prologom:

Godine 1964 Beatlesi su krenuli u invaziju na američke radio-valove, a Marshall McLuhan je objavio knjigu Razumijevanje medija:Produžeci čovjeka, kojom se preobrazio iz anonimnog profesora u pop-zvijezdu.

Proročka, gnostička i puna zavrzlama, knjiga je bila savršen proizvod šezdesetih godina, tog danas dalekog desetljeća LSD-ija i fotografija Mjeseca, putovanja na unutra i na van; razumijevanje medija bila je u osnovi proročanska, a proricala je raspad linearnog uma!

McLuhan je ustvrdio da „elektronički mediji dvadesetog stoljeća-telefon, radio, filmovi, televizija –dokidaju tiraniju teksta nad mislima i osjećajima. Naše ja;izolirano, fragmentirano ja- stoljećima zarobljeno osamljenim čitanjem tiskanih stranica, ponovno je postalo cijelo spajajući se s globalnim ekvivalentom plemenskog naselja. Približavali smo se „tehnološkoj simulaciji svijesti, u kojoj će se kreativni proces saznavanja kolektivno i ujedinjeno proširiti na ljudsko društvo u cjelini.“

I na vrhuncu popularnosti Razumijevanje medija je bila knjiga o kojoj se više pričalo nego što bi je se čitalo. Danas je postala kulturna relikvija, pospremljena u kolegije medijskih istraživanja na fakultetima.

Kad otpočne razgovor ( a uvijek ga netko započne) o tome jesu li učinci nekog medija dobri ili loši, razgovara se o sadržaju:Entuzijasti ga hvale, skeptici kude.

Ono što je za jednu stranu obilje, za drugu stranu je nepregledana pustoš.

Internet je posljednji medij koji je potakao tu debatu. Dok jedni ushićeno dočekuju novo zlatno doba pristupa i sudjelovanja, drugi preziru novo mračno doba mediokritetstva i narcizma!

Rasprava jest bila zanimljiva- sadržaj i jest važan- ali budući da se temeljila na ideologiji i osobnom ukusu, završila je u slijepoj ulici!

Gledišta su postala ekstremna, a napadi osobni.

„Ludist!“- viče entuzijast. „Filistejci!“- uzvraća skeptik.

Na dugi rok sam medij, više nego sadržaj medija, utječe na naše razmišljanje i djelovanje. Kao prozor u svijet i u nas same, popularni mediji oblikuju ono što vidimo i kako to vidimo- a na koncu, ako se njime služimo mnogo i dugo, on nas same mijenja, i kao pojedince i kao društvo.

Svoju čaroliju ili zlo , mediji odrađuju na razini živčanog sustava.

McLuhan nadalje veli:“ Konencionalna reakcija na sve medije, da se računa to kako se oni koriste, blesavo je gledište idiota za tehnologiju.“

Sadržaj medija je samo „sočan komad mesa što ga provalnik nosi da bi zavarao psa čuvara našeg uma.“

Čak ni McLuhan , nije predvidio koliku će nam gozbu Internet podmetnuti-terevenka se nastavlja i u pokretu, gdje god i kad god treba – u domu, uredu, automobilu, učionici, torbici ili džepu.

Kompjuter je tako i u tolikoj mjeri i naš sluga, da bi bilo gotovo neuljudno primijetiti da nam i gospodari!

U prvom poglavlju naziva „HAL i ja“ autor piše o tome, kako je, bivajući stalno na kompjuteru izgubio smisao za čitanje dužeg teksta pa i koncentraciju, odnosno nema više dubinskog čitanja.

Jedna spisateljica kaže sljedeće o „Googleu“:“Google je neviđeno dobar suradnik čovječanstvu, koji prikuplja i sažima informacije i ideje koje su nekad bila toliko rasute po svijetu da gotovo nitko od njih nije mogao imati koristi.“

Mediji nisu samo informacijski kanali.Oni nas opskrbljavaju materijalom za razmišljanje, ali i oblikuju proces mišljenja.

A Internet, kaže autor, njemu nagriza sposobnost koncentracije.

Tako jedan profesor na Medicinskom fakultetu Michigan izjavljuje da više ne može čitati „Rat i mir“.

Znači preko Interneta , u stvari stječemo potrebne „lovačke vještine“, tako da knjige postaju suvišne.

Jedna sveučilišna profesorica je priznala.“Više nisam u stanju navesti svoje studente, da čitaju cijele knjige.“ A riječ je o studentima književnosti!!

Tako u zamjenu za bogatstvo Interneta- a samo bi luda okrenula glavu od skrivenog blaga- lišili smo se onoga što znanstvenik Karp zove „stari postupak linearnog mišljenja.“

Miran, usredotočen, neometen, linearan um ustupa mjesto novoj vrsti uma koji želi i treba srkati i izbacivati informacije u kratkim, isprekidanima, često i prepletenim naletima-što brže-to bolje!

U proteklih pet stoljeća, otkad je s Gutenbergovom prešom čitanje knjiga postalo općenarodnim pothvatom, linearni, književni um bio je u središtu umjetnosti, znanosti i društva.

Podatan i suptilan, bio je to maštovit um renesanse, racionalni um prosvjetiteljstva, inventivni um industrijske revolucije; pa čak i subverzivni um modernizma!

Taj i takav um uskoro bi mogao otići u ropotarnicu povijesti.

Pišući o vremenu kad mu je kompjuter i ta nova tehnologija ušla strelovito u život, kaže on, negdje 2007 godine počeo se uvlačiti crv sumnje. Naime, počeo je primjećivati da mreža utječe na njega više nego ikad.

Činilo mu se da se mijenja i način na koji mu radi mozak. Shvatio je da mu mozak naprosto luta jer je bio gladan. Odnosno , zahtijevao je da ga se hrani onako kako to čini Internet- što je više dobivao, bio je gladniji: Kaže „Internet me je pretvarao u nešto nalik brzom stroju za obradu podataka, u ljudski HAL“ (HAL je kompjuter iz filma S. Kubricka 2001-Odiseja u svemiru).

U stvari, našem je autoru počeo nedostajati stari mozak.

U drugom djelu knjige „Životni putevi“ autor počinje s F. Nietzscheom i njegovim pisaćim strojem sa pisaćom kuglom koja najviše nalikuje na zlatom optočen jastučić za pribadače.

Baš zbog tog stroja berlinske novine  izvještavaju da se Nietzsche „osjeća bolje no ikad“ i da se zahvaljujući pisaćem stroju „vrati spisateljskom radu“. Međutim, njemu se promijenio s time i stil pisanja. Već ionako lakonsko izražavanje postalo je još kompaktnije, više telegrafsko. Nietzsche kaže: „Ono čime pišemo ima udjela u tome kako nam se oblikuju misli.“

Istovremeno znanstvenik Freud baveći se istraživanjem neuroanatomije otkriva kako praznine među stanicama- „kontaktne barijere“- kako ih je nazvao- imaju bitnu ulogu u upravljanju funkcijama uma i stvaranju misli i sjećanja.

Nadalje, u svojim istraživanjima Freud dolazi do zaključka kako misli, sjećanja i osjećaji nastaju iz elektrokemijskih interakcija neurona, posredovanih sinapsama.

Znači- bilijuni sinapsa u našoj glavi povezuju nam neurone u gusti splet sklopova iz kojih- još ne znamo sasvim precizno na koji način-nastaju naše misli, osjećaji i ono što jesmo.

Većina biologa i neurologa stotinu je godina vjerovala da se osnovna struktura odraslog mozga više ne mijenja.

Već je američki psiholog W.James napisao: „Čini se da je živčano tkivo“; piše on u klasičnom tekstu Načela psihologije, „obdareno izvanredno visokim stupnjem plastičnosti.“

Ipak, vladajuće mišljenje je 1913. izrekao eminentni španjolski liječnik i nobelovac Ramon i Cajal:“Sve može umrijeti, ali ništa se ne može regenerirati.“

Znanstvenici su prihvatili Descartesovu ideju mozga kao stroja. Misao, sjećanje i osjećaj tako više nisu emanacije duhovnoga svijeta nego se mogu smatrati logičnim i unaprijed determiniranim rezultatima fizičkog rada mozga.

Jedan znanstvenik, M. Merzenich s pokusima na majmunima svjedoči o neuroplastičnosti mozga.

Tako praktički, svi naši živčani sklopovi- bili oni uključeni u osjećaje, vid, sluh, pokret, mišljenje učenje, percepciju ili sjećanje-podložni su promjenama.

Stara mudrost o nepromjenjivosti odraslog mozga sada je sasvim odbačena.

Naime, sve što naučimo dok živimo ugrađuje se u promjenjive stanične veze u našoj glavi. Lanci povezanih neurona čine istinske „životne puteve“ našeg uma.

Bit dinamike neuroplastičnosti znanstvenici danas sumiraju rečenicom poznatu kao Helbovo pravilo:“Stanice koje skupa okidaju obično i jesu skupa.“

Plastičnost naših sinapsi dovodi u sklad dvije filozofije uma koje su stoljećima bile u sukobu:empirizam i racionalizam.

Jedan neuroznanstvenik je napisao da priroda i odgoj „ustvari govore istim jezikom. Svoje bihevioralne učinke i jedno i drugo postižu oblikovanjem sinaptičke organizacije mozga.“

Kako sve više saznajemo o adoptilnosti mozga, razvijaju se nove terapije za stanja koja su se donedavno smatrala neizlječivima.

Neuroplastičnost omogućuje živčanom sustavu da nadvlada ograničenja svog genoma i tako se prilagodi pritiscima okoline, fiziološkim promjenama i doživljajima.

Evolucija nam je dala mozak koji doslovno mijenja mišljenje. Tako neurološki gledano, mi postajemo ono što mislimo.

Ali nisu sve vijesti dobre, ipak neuroplastičnost nameću neku svoju vrstu determinizma.

Sinapse koje povezuju naše neurone svojim nas mehanizmom kemijskog navođenja efektivno programiraju da želimo nastaviti jačati već formirane sklopove. Mozak na taj način baždari svoj ustroj. Drugim riječima, plastično ne znači elastično.

Plastičnost može biti „mehanizam razvoja i učenja“, ali i „uzrok patologije“.

Stoga ne iznenađuje što se neuroplastičnost povezuje s mentalnim tegobama u rasponu od depresije , preko opsesivno kompulsivnog poremećaja do šuma u ušima. Mnogi se vidovi ovisnosti pogoršavaju zbog plastičnosti putova u mozgu.

Čini se da u nekim slučajevima nagomilavanje određenih vrsta neurotransmitera , primjerice dopamina, srodnika adrenalina koji stvara užitak, čak pokreće mehanizam uključivanja i isključivanja pojedinih gena, čime se stvara još veća potreba za lijekovima i drogom. Životni putevi postaju putevi smrti.

Mentalne vještine koje žrtvujemo mogu biti jednako vrijedne, čak i vrednije od onih koje stječemo.

Kad je riječ o kvaliteti našeg mišljenja, naši su neuroni i sinapse posve ravnodušni. Mogućnost intelektualnog opadanja inherentna je podatnosti našeg mozga.

Riječ je o tome da su životni putevi u našem mozgu postali, putevi najmanjeg otpora. To su putevi kojima će se većina nas kretati većinu vremena, a što se dalje njima uputimo, to će biti teže vratiti se.

Kako su otkrili neuroznanstvenici, mozak, i um što iz njega proizlazi, vječito je u izradi. To vrijedi ne samo za svakoga od nas kao osobu, nego i za sve nas kao vrstu.

Treći dio knjige nosi naslov:Mentalni instrumenti.

Pišući o nastanku karte autor ustvrđuje kako je tehnologija karte podarila čovjeku nov, obuhvatniji um, uz koji je lakše razumjeti nevidljive sile koje utječu na njegov okoliš i njegov opstanak.

Ono što je karta učinila za prostor- prevela je prirodni fenomen u umjetnu i intelektualnu koncepciju tog fenomena- za vrijeme je učinio mehanički sat.

Kako piše francuski medijevalist Jacques Le Goff, prije su životom „dominirali agrarni ritmovi u kojima žurba ne postoji, a preciznost je bespredmetna.“

Preciznije mjerenje vremena prvi su počeli zahtjevati kršćanski redovnici, čiji se život okreće oko rigoroznog rasporeda molitve.

Potreba za strožim rasporedom sati i vremenskim usklađivanjem rada, prijevoza i bogoslužja pa čak i slobodnog vremena bila je pokretač razvoja satne tehnologije.

Jedan znanstvenik kaže da“ personalizacija „ precizno mjerenog vremena „bila je glavni poticaj“ individualizma, tom sve istaknutijem aspektu zapadne civilizacije.

Tako je metodično otkucavanje sata pridonijelo rađanju znanstvenog uma i znanstvenog čovjeka.

Svaka tehnologija je izraz čovjekove misli.

Naše se tehnologije ugrubo mogu podijeliti na četiri kategorije- prema kriteriju načina na koji proširuju ili ojačavaju naše urođene sposobnosti. U jednom skupu su plug, šivaća igla i avion- lovac.

U drugom skupu su mikroskop, pojačalo i Geigerov brojač: njime proširujemo raspon osjetljivosti naših čula.

Treća skupina obuhvaća tehnologije kao što su rezervoar, pilula za sprečavanje začeća i genetički modificirani kukuruz: ono nam omogućuje da preoblikujemo prirodu kako bi bolje odgovaralo našim željama i potrebama.

Karta i sat pripadaju četvrtoj kategoriji, koju bi možda bilo najbolje nazvati „intelektualnom tehnologijom.“

To su: pisaći stroj, računaljka, šiber, sekstanti i globus, knjigu i novine, školu i knjižnicu, kompjuter i Internet.

Kad intelektualne tehnologije uđu u opću upotrebu, one u općoj populaciji često promiču nove načine mišljenja ili proširuju ustaljene, koje su se dotad odnosili tek na malu, elitnu skupinu.

Intelektualna etika je poruka koju medij ili kakav drugi instrument prenosi na um i kulturu svojih korisnika.

Emerson je rekao.“U sedlu su stvari/I one jašu čovječanstvo.“

Rasprava determinista i intelektualista je poučna. I jedna i druga strana barata jakim instrumentima. Ali njihov konflikt se nikad neće razrješiti.

Ali o jednom se deterministi i instrumentalisti mogu složiti: tehnološki napredak često obilježava prekretnice u povijesti.

Emerson je napisao 1841 „Rado bih da se mogu hladnokrvno i postepeno razviti prirodnu povijest intelekta“, ali „tko bi označio stepenice i granice te nevidljive esencije?“

Neuroplastičnost predstavlja kariku koja nam je nedostajala da razumijemo kako informacijski mediji i druge intelektualne tehnologije ostavljaju soj trag u razvoju civilizacije i kako na biološkoj razini usmjeravaju povijest ljudske svijesti.

Tako smo počeli „mapirati“ vlastiti život, svoje društvene krugove, čak i naše zamisli.

Netko reče:“Tehnologije nisu tek izvanjska pomagala nego i nutarnje transformacije svijesti, pogotovo onda kada aficiraju samu riječ.“

Povijest jezika je također i povijest uma.

Dolazak grčkog pisma je značio prijelaz s oralne kulture, u koji se znanje prenosi prvenstveno govorom, na pisanu kulturu, u kojoj pismo postaje glavnim medijem izražavanja misli.

Bila je to revolucija koja će na koncu primijeniti život i mozak, gotovo svakome na kugli zemaljskoj.

Oralno stanje uma bilo je tako, za Platona, najveći neprijatelj.

Tu je bio osobito intenzivan „čulni doživljaj“ svijeta.

Ali, intelektualno, oralna je kultura bila mnogo plića od naše.

Nadalje, piše McLuhan- „Postignuća zapadnoga svijeta, očito je, svjedočanstvo su ogromne vrijednosti pismenosti.“

Pismo, naime, uzvisuje svijest.

Prije nego su se kognitivne dobrobiti alfabeta mogle proširiti na mase, trebalo je izumiti sljedeći skup intelektualnih tehnologija koje se tiču transkripcije; proizvodnje i distribucije pisanih djela.

Četvrti dio ove knjige nosi naslov : „Udubljena stanica“.

Pišući o medijima za pisanje, autor spominje prvi koji su upotrebljavali Sumerani (glinene pločice).

Oko 2500 p.n.ere Egipćani su od biljke papirusa počeli proizvoditi svitke.

Kasnije se od listova pergamene između dva tvrda komada kože izradila prva prava knjiga.

Međutim, u staro doba čitanje u sebi bilo je uglavnom nepoznat pojam. Sve se čitalo naglas, bio čitatelj sam ili u društvu.

Danas nam je to teško i zamisliti, ali u početku se pisalo bez razmaka između riječi.

Kako pokazuju moderna istraživanja na mladim čitateljima, čitanje zahtijeva kompleksne promjene u moždanom sklopovlju.

Prirodno stanje ljudskog mozga je stanje rasute pažnje. Tako čitati knjigu znači misliti neprirodno. Dok čitamo, zahtijeva se trajno održavanje neprekinute pažnje na jedan jedini nepokretni predmet.

Kaže jedan psiholog kako sposobnost da se relativno besprekidno usredotočimo na jednu jedinu zadaću predstavlja „neobičnu anomaliju u povijesti našeg psihološkog razvoja.“

Kod čitanja knjiga iznimno je to što se duboka koncentracija kombinira s veoma aktivnim u efikasnim dešifriranjem teksta i interpretacijom značenja.

U tihim prostorima koje je otvorilo višesatno, neometano čitanje knjige, ljudi su stvarali vlastite asocijacije, izvlačili vlastite zaključke i analogije, i geadili vlastite zamisli.

Mislili su dubinski, kao što su dubinski i čitali.

Čitanje knjige bio je meditativan čin ali nije podrazumijevao bistrenje uma. Riječ je bila o njegovom ispunjavanju , osvježavanju.

Razvoj tehnologije knjige izmijenio je osobni doživljaj pisanja i čitanja. Počele su se osnivati knjižnice, a i prvi put u povijesti, knjige su dobile ocjenu.

Tako, istraživanje u tišini i samoći postalo je preduvjetom intelektualnog postignuća.

Izvornost misli i stvaralački izraz postali su istaknutim obilježjima modernog uma. Sukob govornika Sokrata i pisca Platona konačno je odlučen, u Platonovu korist.

Gutenbergov tiskarski stroj je postao jednim od najvažnijih izuma u povijesti.

Knjige su svojim čitateljima omogućile da uspoređuju svoje misli i iskustva ne samo s vjerskim propisima , bilo da su ugrađeni u simbole ili ih izgovaraju svećenici, nego i s mislima i iskustvima drugih ljudi.

Knjiški um, nekad sputan u zabranu samostanskih ćelija i tornjeva sveučilišta, postao je um općenito. Svijet je, kako je vidio Bacon, iznova stvoren.

Dubinsko čitanje tako  nije nimalo pasivno. Čitatelj postaje knjigom. Spona između knjige i njezina čitatelja oduvijek je čvrsto simbiotska i vid je intelektualne i umjetničke oplodnje.

Riječi u knjigama nisu tek ojačale sposobnost apstraktnog mišljenja u ljudima; one su obogatile njihov doživljaj fizičkog svijeta, svijeta izvan knjige. Tišina dubinskog čitanja postalo je dijelom uma. Pisanje, tisak i kompjuter sve su to načini tehnologiziranja svijeta, u jednom tehnologiziran, svijet se ne može de-tehnologizirati.

Ali svijet ekrana, kako već pomalo uviđamo, jako se razlikuje od svijeta stranice. Nastupa nova intelektualna etika. Putevi u našem mozgu još jednom mijenjaju trasu!

Peto poglavlje ove knjige nosi naslov:Medij najopćenitije prirode.

Znanstvenik Turing je stvorio mrežu koja se sastoji od milijuna kompjutera i baza podataka te tako preuzima sve naše intelektualne tehnologije. Ona postaje pisaći i tiskarski stroj, karta i sat, kalkulator i telefon, pošta i knijižnica, radio i televizija.

Web kao medij razvija se tako da ponavlja , kao na ubrzanoj snimci, cijelu povijest modernih medija.

Kako su padali troškovi memorije i prijenosa podataka, u web-stranice su se počele umetati fotografije i crteži.

Zatim je Web počeo preuzimati posao tradicionalne opreme za obradu zvuka-radija, gramofona i kazetofona.

Konačno na Mrežu stiže video, i ono na sebe preuzima tehnologiju kinematografa i televizije.

Od većine masovnih medija koje nadomješta, Mreža se razlikuje na jedan očigledan i veoma važan način: dvosmjerna je.

Poruke možemo slati mrežom i primati mrežom.

Većina studija medijske aktivnosti ukazuje na to da s porastom korištenja Interneta gledanje televizije ili stagnira ili raste.

S porastom upotrebe Mreže, međutim, opada vrijeme koje provodimo čitajući tiskane publikacije- osobito novine i časopise, ali i knjige.

Sve do dolaska Mreže, povijest medija pripovijeda o fragmentaciji. McLuhan je pisao:“Novi medij nikad nije dodatak starom...“

Kad Mreža apsorbira neki medij, ona ga ponovno stvara na svoju sliku i priliku.

Tako su hiperlinkovi osmišljeni da nam privlače pažnju.

Njihova vrijednost kao navegacijskog sredstva neodvojiva je od njihovog ometalačkg učinka!

Kombiniranjem više različitih vrsta informacija na jednom ekranu, multimedijska Mreža još više fragmentira sadržaj i ometa našu pažnju.

Svi znamo koliko takva kakofonija podražaja može dekoncentrirati.

Interaktivnost, linkanje, pretraživost, multimedijalnost, sve te odlike Mreže imaju privlačne prednosti.

Kako se Mreža širi, drugi mediji se smanjuju.

Ti učinci nigdje ne zabrinjavaju više nego u novinskoj industriji, koja se suočava s osobito teškim financijskim izazovima kako se čitatelji i oglašivači priklanjaju Mreži kaosvom omiljenom mediju.

Tako se počeo mijenjati i dizajn dnevih novina (plagijatorske strategije).

Poput svojih tiskovnih parnjaka većinaTv- emisija i filmova pokušavaju postati sličnijima Webu.

Čak i ono što doživljavamo u stvarnom svijetu postaje posredovano umreženim kompjuterima; a to se osobito vidi u knjižnicama; arhitektura knjižnice je osim toga i snažan simbol našeg novog medijskog krajolika: u središtu stoji ekran kompjutora povezanog na Internet; tiskana riječ izgurana je na margine!

Šesti dio knjige nosi naslov:“Slika i prilika knjige“. Od svih popularnih medija ona je vjerojatno najotpornija na utjecaj Mreže.

Tako je doživljaj čitanja također najčešće bolje s knjigom. Ovdje ja kao recenzent ove knjige koja je izdana 2012, dobivam informacije kako je e-knjiga doživjela bankrot, što mene ne čudi!!

S e- knjigom linearnost tiskane knjige raspada se do krhotina, a s njom i mirna pažljivost koju ona potiče kod čitatelja.

U Japanu su u modi romani s mobitela-a oni pokazuju kako promjene u čitanju neumitno potiču promjeneu u pisanju.

Autor kaže kako provizorna narav digitalnog teksta također obećava da će utjecati na stilove pisanja.

Knjiga je preživjela fonograf kao što je preživjela i novine. Slušanje nije zamijenilo čitanje.

U dvadesetom stoljeću čitanje knjiga će preživjeti i novi nalet naizgled smrtnih prijetnji:odlazak u kino, slušanje radija, gledanje televizije.

Fizičke knjige, zaključuje autor ove knjige možda i jesu na putu u zaborav, ali taj će put gotovo sigurno biti dug i zavojit.

Jedan kanadski edukolog rekao je sljedeće:“Došlo je vrijeme, da i učitelj i učenici napuste „linearan i hijerarhijski“ svijet knjige i uđu u „svijet sveprisutne povezanosti i sveprožimajuće blizine“Weba- svijet u kojem se „najveća vještina“ sastoji u „otkrivanju energetskih značenja u kontekstima koji su u neprestanoj mijeni.“

Život na Internetu definira trajno stanje rastresenosti. Autor ovo poglavlje završava narednim riječima:

„U odlukama koje smo, promišljeno ili ne, donijeli o tome kako ćemo se služiti računalom, odbacili smo intelektualnu tradiciju osamljeničke koncentracije na jednu stvar, etiku koju smo nasljedovali od knjige. Na tim izborima svoj smo glas povjerili žongleru.

U sedmom djelu naziva „Žonglerov mozak“ autor kaže kako kolikogod bila revolucionarna, Mrežu je najbolje shvatiti kao posljednji u dugom nizu instrumenata koji doprinose oblikovanju ljudskog uma.

Ulaskom na Internet stupamo u okoliš koji potiče ovlašno čitanje, rastreseno, ishitreno razmišljanje    , te površno učenje.

S iznimkom sustava pisma i brojevnog sustava Mreža je vjerojatno najmoćnija takva tehnologija od dolaska knjige.

Mreža zaokuplja sva naša čula-osim, za sada, njuha i okusa- i zaokuplja ih simultano.

Osim toga, Mreža donosi i brzinski sustav reakcija i poticaja-rječnikom psihologije, „pozitivnih potkrepa“-koji ohrabruju ponavljanje kako fizičkih tako i umnih radnji.

Mreža upravlja našom pažnjom mnogo ustrajnije nego što su to činili televizija, radio ili naše jutarnje novine.

Kad smo na Internetu, često više ne primjećujemo što se zbiva oko nas. Stvarni svijet  se povlači pred bujicom simbola i podražaja što pristižu s naših uređaja.

Mreža nam obuzima pažnju, ali ju pritom rasipa.

Kakofonija podražaja Mreže dovodi do kratkog spoja kako svjesnog tako i nesvjesnog mišljenja, i sprečava na da mislimo dubinski i kreativno.

Mozak tako reciklira neurone i sinapse koje se ne upotrebljavaju i preusmjerava ih na druge, traženije poslove.

Stječemo nove vještine i zauzimamo nove perspektive, ali stare gubimo.

Ali se pritom svodimo na „puke dekodere informacije“. Naša sposobnost da ostvarimo duboke mentalne veze koje se formiraju kad čitamo dubinski i bez ometanja ostaje uglavnom neiskorišteno.

Ako je našem umu radno pamćenje neka vrsta bloka za pisanje , onda mu je dugoročno pamćenje arhivski sustav.

Dugoročno pamćenje je zapravo sjedište rzumijevanja. Ono pohranjuje ne samo činjenice nego i kompleksne pojmove ili „sheme“.

Sheme našem mišljenju daju dubinu i bogatstvo. Informacije koje u bilo kojem danom trenutku teku u naše radno pamćenje nazivaju se „kognitivno opterećenje.“

Pokušajte čitati knjigu dok rješavate križaljku i to je intelektualni okoliš Interneta.

Kombinacijom tehnologije hiperteksta s tehnologijom multimedije, Web donosi takozvani „hipermedij“. Ne poslužuju se i elektronički povezuju, dakle, ne samo riječi nego i slike, te zvukovi i pokretne slike.

Dijeljenje pažnje, koje multimedija zahtijeva, još više napreže naše kognitivne sposobnosti, čini učenje slabijim i umanjuje razumijevanje.

Kad je riječ o dovođenju misaoog materijala u mozak, manje može biti više.

Mreža je projektirana kao sustav prekida, kao stroj udešen tako da dijeli pažnju.

Česti prekidi rasipaju nam misli, slabe pamćenje , i čine nas napetima i anksioznima. Što je struja misli kojom se lovimo kompleksnija , to je ometanje više narušava.

Web nam dostavlja sve više svakovrsnih automatiziranih obavijesti.

Kretanje po Webu zahtijeva osobito intenzivan oblik mentalnog višezadaćnog rada.

Putem tzv. dijagonalnog čitanja prošli smo kroz obratnu ranu civilizacijsku putanju: evoluiramo od njegovatelja osobnog znanja u lovce-sakupljače u elektroničkoj šumi podataka.

Kad dijelimo pažnju na više zadaća,“učite se biti vješti na površnoj razini“.

Rimski filozof Seneka je to izrazio prije 2000 godina :“Biti svugdje znači biti nigdje.“

A ja, kao kršćanka mogu citirati svece kršćanske koji, pak kažu:“Čini jedno!“

Tako naša novostečena jakost u vidno-prostornoj inteligenciji ide rame uz rame za slabljenjem naših sposobnosti za onu vrstu „dubinske obrade“ koja je temelj „pametnog stjecanja znanja;induktivne analize, kritičkog mišljenja, maštovitosti, promišljenosti.“

Kako reče jedan Englez u 18 st:

„Dvije su vrste znanja. O nečemu ili sami nešto znamo, ili znamo gdje se o tome možemo informirati.“

Ono što Mreža slabi su primarna vrsta znanja: sposobnost da sami dubinski poznajemo neki predmet, da u vlastitom umu konstruiramo bogat i jedinstven skup veza koje dovode do jedinstvene inteligencije.

Znači, mi novije generacije ne znači da nužno imamo „bolji mozak“. To samo znači da imamo drukčiji mozak.

U osmom djelu knjige naziva „Crkva Google“ kaže se kako, više od stotinu godina nakon izuma parnog stroja, industrijska je napokon pronašla svoju filozofiju i svog filozofa F.W.Taylora- on je izumio sistem mjerenja i optimizacija  koja je još uvijek s nama i jedan od temeljaca industrijske proizvodnje.

Googleov glavni štab u Sicilijskoj dolini- Googleplex-katedrala je Interneta, a unutar njenih zidina prakticira se religija tejlorizma.

Ono što je Taylor učinio za rad ruku, Google čini za rad uma.

Tako nas povijest Weba uči da će se brzina kretanja podataka samo povećavati.

Sa svakim širenjem Googleove sfere utjecaja, njegova tejloristička etika sve čvršće vlada našim intelektualnim životom.

Kad je se prenese u sferu intelektualnog, industrijski ideal efikasnosti predstavlja potencijalno smrtnu prijetnju pastoralnom idealu meditativne misli.

Mentalno, mi smo u neprekidnom kretanju.

Na Mreži , vjetrovi mnijenja postaju oluje.

„Ljudska bića se srame što su rođena mjesto da su napravljena!“- jednom je primijetio filozof 20 st Gunther Anders.

Kad smo na Mreži , malo je mjesta za misaoni mir dubinskog čitanja i neuhvaćena vrludanja kontemplacije.

Zapažanja L Mumforda da „nijedan kompjuter na osnovi vlastitih resursa ne može napraviti novi simbol ostaje jednako istinitim kao i kad je stavlje u funkciju, 1967.“

Stvaranje umjetnog uma, završava autor ovaj dio, će vjerojatno ostati težnjom sljedećih naraštajs, ako ne i zauvijek

Ovo poglavlje završava autor sljedećim riječima:

„Google nije ni Bog ni Sotona, a ako u Googleplexu postoje mračni kutci, oni nisu ništa više od halucinacija o vlastitoj veličini.

Ono što kod osnivača te tvrtke uznemiruje nije njihova dječačka želja da naprave fenomenalni cool stroj koji će moći nadmudriti svoje tvorce nego uglavljena koncepcija ljudskoga uma iz koje takva želja proizlazi.

Deveti dio nosi naziv:“Pretraživanje i pamćenje“.

Otkako su ljudi stvorili pismo, počinje se sve manje oslanjati na ono što su sami zapamtili.

Tako knjige pružaju dodatak pamćenju;ali kako to formulira Eco, i „potiču i poboljšavaju pamćenje-ne narkotiziraju ga.“

Pamćenjejem za Seneku i za Erazma, u jednakoj mjeri kotao koliko i spremnik. Ono je više od zbroja upamćenih stvari. Na neki način, ono je nešto novo, suština jednog jedinstvenog ja.

Mreža se brzo počela smatrati nadomjestkom, ne više samo dodatkom, osobnom pamćenju. Ljudi danas rutinski govore o umjetnoj memoriji kao da je nerazlučiva od biološkog pamćenja.

Kako kažu, pamćenje je „gubitak vremena“. Ne samo da je pamćenje izgubilo svoju božansku prirodu; ono je dobrano na putu da izgubi i svoju ljudsku prirodu. Mnemosina je postala mašina.

Radeći pokuse, znanstvenici su utvrdili da stvaranje dugoročnih sjećanja uključuje ne samo biokemijske, nego i anatomske promjene.

(Kratkoročno pamćenje dovodi do promjene funkcije sinapse te jača ili slabi postojeće veze).

Zahvaljujući plastičnosti našeg mozga , naši doživljaji neprestano oblikuju naše ponašanje i identitet.

Ono što stvarnom pamćenju daje bogatsvo i karakter, da i ne spominjemo njegovu tajnovitost i krhkost, njegova je kontingentnost.

Biološko pamćenje je u stalnom stanju obnavljanja.

Količina informacija koje se mogu pohraniti u dugoročnom pamćenju praktički je beskonačna.

Web je zapravo, tehnologija zaboravljivosti. Ključ konsolidacije pamćenja je pažljivost. Što smo pažljiviji , sjećanje će biti jasnije.

Mi se sve više i više prepuštamo umjetnoj u prostornoj i pretraživoj memoriji Mreže, usljed čega kao mislioci postajemo sve plići.

Svatko od nas u sebi nosi i projicira povijest budućnosti!

Kultura se odražava u našim sinapsama.

Ovo pretposljednje poglavlje autor završava sljedećim riječima:

„Kultura je više od nakupine onoga što Google naziva „informacijama svijeta“. Ona je više od onoga što se može  svesti na linearni kod i staviti na Mrežu. Da bi se održalo na životu, kultura se mora obnavljati u umovima članova svakog novog naraštaja. Delegirajte pamćenje i kultura će uvenuti.“

Deseti dio, a ujedno i posljednji nosi naslov:“Stvar kao ja“

Pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća entuzijazam za kompjutere , programiranje i umjetnu inteligenciju doveo je ne samo do ideje da je ljudski mozak jedan tip računala nego i do osjećaja da je ljudski jezik rezultat nekog algoritma koji se odvija unutar tog računala.

Autor zaključuje kako sposobnost da se od riječi učini neko plauzibilno ja značilo bi dolazak istinskog mislećeg stroja.

Trebamo odbiti prepustiti računalima naše najljudskije mentalne aktivnosti i intelektualne pothvate , osobito „zadatke koji zahtijevaju mudrost.“

T.S.Eliot, pjesnik je tako zaključio- „Pisaći stroj je dobar za lucidnost, ali nisam siguran da potiče suptilnost.“

Jedan jezuitski svećenik i stručnjak za medije J. Culkin je primijetio i zapisao 1967:“Mi kujemo svoje alate a onda oni kuju nas.“

McLuhan je znao da nije ni izbliza prva osoba koja primjećuje zatupljujući učinak tehnologije. To je prisutna nisao, čiji je možda najrječitiji i najznačajniji izraz dao Psalmist STAROG ZAVJETA:

A idoli su njihovo srebro i zlato, djelo ruku

čovječjih.

Usta imaju, a ne mogu govoriti, dva oka, a ne

mogu vidjeti,

Dva uha, a ne mogu čuti, nas, a ne mogu

mirisati,

Ruke, a ne mogu hvatati, noge, a ne mogu

hodati-ne puštaju glasa iz grla svojega.

Koji ih načiniše, neka postanu kao oni, svaki,

koji se pouzdao u njih.

Otuđenje je neumitna nuspojava upotrebe tehnologije.

Ne bismo smjeli dopustiti da čari tehnologije zaslijepe našeg unutarnjeg psa čuvara tako da previdi kako smo otupjeli bitan dio sebe. Tako više informacija može značiti manje znanja.

Automatizacija kognitivnih procesa je postala svakodnevnim kruhom modernog programera.

Niz psiholoških istraživanja provedenih u posljednjih dvadeset godina otkrio je da ljudi iskazuju veću sposobnost pažnje, bolje pamćenje, i općenito poboljšane kognitivne sposobnosti nakon što provedu neko vrijeme u tihom  , seoskom okruženju, blizu prirode.

Dubinsko mišljenje nije jedino kad zahtijeva miran i pažljiv um,

To su empatija i suosjećajnost.

Kažu znanstvenici kako za neke vrste misli, a osobito za donošenje moralnih odluka o društvenoj i psihičkoj situaciji drugih ljudi, trebamo si ostvariti adekvatno vrijeme za razmišljanje.

Bilo bi brzopleto naprečac zaključiti da Internet narušava naš moralni osjećaj. Ne bi, međutim, bilo brzopleto sugerirati da kako Mreža preusmjerava naše zacrtane živčane puteve i umanjuje našu sposobnost kontemplacije; ono mijenja i dubinu naših emocija, ne samo naših misli.

Naša mentalna prilagodljivost, ugrađena u najdubljim funkcijama našeg mozga, temelj je intelektualne povijesti.

Heidegger, filozof napisa: „Frenetičnost tehnologije prijeti da će se ukopati baš svugdje.“

Bit Kubrickovog mračnog proročanstva je sljedeći:( za kraj ovog štiva):

-prepustivši računalima da posreduju našem shvaćanju svijeta, naša se vlastita inteligencija spljoštava u umjetnu inteligenciju.

 

    

518
Kategorije: Kolumna
Developed by LELOO. All rights reserved.