Autor: admin
Datum objave: 25.12.2018
Share


Stojan Stojanov Gančev, jedan od najvećih opernih umjetnika jugoistočne Europe

( 1929. – 25.12.2018.)

Stojan Stojanov Gančev

http://brunaspiler.com/portfolio/stojan-stojanov-gancev/gallery/ziri-2016/

Muzičku akademiju završio je u Sofiji, 1960. godine, u klasi čuvenog vokalnog pedagoga Hriste Brmbarova. Usavršavao se u Italiji kod vokalnog pedagoga Uga Novelija. Studirao je opersku režiju kod prof. Dragana Križijeva.

Od 1957. do 1964. godine bio je član Opere u Sofiji, a od 1964. do 1969. godine Opere u Skoplju.

Od 1969. do 1994. godine, do odlaska u penziju, bio je prvak opere HNK u Zagrebu i stalni honorarni član Opere Narodnog pozorišta u Beogradu.

Dobitnik je nagrade festivala u Moskvi. Na takmičenju “Erkel” u Budimpešti, osvojio je prvu nagradu. Takode, dobio je prvu nagradu za interpretaciju herojskog repertoara u Sofiji. Za ulogu Otela, dobitnik je prestižne nagrade “Milka Trnina”, a za ulogu Don Hozea “Zlatna ruža” grada Sarajeva.

Bio je predsjednik umjetničkog vijeća Opere HNK u Zagrebu.

Sa beogradskom Operom nastupao je u Rusiji, Španiji, Švajcarskoj, Češkoj i Nemačkoj. Kao solista nastupao je u Frankfurtu, Nemačkoj, Grčkoj, Poljskoj, Rusiji, Ukrajini, Slovačkoj, Egiptu, Rumuniji, Italiji, Turskoj…

U svom umetničkom opusu kreirao je 82 uloge, i to od Vojvode u “Rigoletu” do Otela iz istoimene opere. Režirao je opere “Boemi”, “Trubadur”, “Toska”.

Blizu četrdeset godina se bavi vokalnom pedagogijom. Veliki broj njegovih učenika prvaci su u operama bivše Jugoslavije.



Značajke umjetničkog puta

Stojan Stojanov

operni prvak i vokalni pedagog


Dramski tenor osobita timbra i moćne kondicije temeljene na pažljivo njegovanoj vokalnoj tehnici uz psihološki studij interpretacije lika kao protagonista u dramskom zbivanju, uglazbljenom, u kategoriji opernoga lika kao najsloženijeg produkta glazbenoscenske umjetnosti, opere.

Na zagrebačkoj je sceni Stojan Stojanov junak Verdijeva opusa, svojim Radamesom, u Aidi, Manricom u Trubaduru, Riccardom u Maskenbalu, osobito velikom kreacijom Otella, svojim Don Carlosom, potom u Puccinijevu opusu kao Cavaradossi u operi Tosca, Edgardo u Donizettijevoj operi Lucia di Lammermoor, Enzo Grimaldi u Ponchiellijevoj operi Gioconda, pa Turiddu u operi Cavaleria Rusticana, P. Mascagnija, Don Jose u Bizetovoj operi Carmen, tumačio je Calafa u Puccinijevoj operi Turandot, a onda posebno Porina u istoimenom djelu V. Lisinskoga, Juranića u Zajčevu Nikoli Šubiću Zrinskom, Miću (Ero) u slavnoj operi Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca... Stojan Stojanov često je nastupao na svim opernim scenama u Hrvatskoj – Zagreb, Rijeka, Osijek, Split, kao i u svim središtima bivše državne zajednice: Novi Sad, Beograd, Skopje, Sarajevo, Ljubljana, Maribor, a s mnogima od tih ansambala gostuje u Njemačkoj, Švicarskoj, na sceni Boljšoj opere u Moskvi, u operi St. Petersburga...


Ovo je tek podsjetnik – za početak razgovora u ime sjećanja velikoga umjetnika na značajke stvorenoga umjetničkoga puta i razine kreacija koje su desetljećima kao umjetničke dominante na opernim scenama živjele i nadahnjivale jednakim intenzitetom i kolege i mnogobrojnu publiku u velikom broju opernih kazališta. Osamdeset i dvije operne uloge Stojana Stojanova izraz su bogatog vokalnog i stilskog raspona, od belkantističkih uloga do slavenskoga repertoara i verističkih djela, koja nalažu različite načine pjevanja u ime punoga obujma vokalno-psihološko-dramaturških vrijednosti uloge i djela u cjelini.


Muzikologinja Stana Đurić-Klain kaže o Stojanu Stojanovu: “Pravi belkantistički pjevač, jedrog, oblog, metalno obojenog glasa, Stojanov je plijenio u ulozi Puccinijeva junaka Calafa u operi Turandot, lakoćom emisije tona, jasnom dikcijom u ime afirmacije ideje u logičnom i emocionalnom sloju smisla, ostvarujući time potpunu kreaciju.“


A umjetnik nam govori:

„Od djetinjstva sam volio sport i želio sam mu se profesionalno posvetiti. Bavio sam se lakom atletikom i nakon gimnazije u Sofiji htio sam postati trener. Ali, nakon mature, tijekom ljeta sam s društvom proveo nekoliko dana na izletničkom brodu gdje smo susreli grupu poljskih opernih umjetnika koji su nastupali u turističkim središtima na Crnom moru. U nastaloj prijateljskoj atmosferi, uz pjesmu, vino i pošalice, s dahom ljubavnoga zanosa u zraku, svi smo se osjećali kao ljudi u punoj formi. Ti operni umjetnici predočili su mi vrijednosti odluke da školujem glas i da se usmjerim operi kao svom profesionalnom izboru. Isprva o tome nisam ozbiljnije razmišljao, ali mi je jesen tu ideju učvrstila. 


Pristupio sam prijemnom ispitu na Akademiji Bio sam pripremio ariju Rodolpha iz Puccinijeve opere La Boheme i jednu pjesmu iz klasičnoga repertoara Lieda. U prvoj etapi morao sam steći solidnije glazbeno obrazovanje tijekom pune akademske godine, nakon koje sam primljen kao redoviti student – prvi od deset primljenih te godine i među sto i deset prijavljenih kandidata. To mi je već bio značajan poticajni uspjeh.


U svojoj početnoj tjelesnoj kondiciji stečenoj sportom i uz sustavni rad na vokalnoj tehnici i širenju izazova njene uspješne primjene, izborom vokalne literature, koju sam usvajao i predstavljao na priredbama, nalazim odgovore na pitanja o svojoj izdržljivosti i o ritmu nastupanja u mnogobrojnim izvedbama djela u svakoj opernoj sezoni, godinama. Tu su i prirodne sposobnosti glasa, jer ima pjevača s kvalitetnom tehnikom ali bez snage da izdrže učestalost nastupa, osobito u vokalno-scenskim složenim protagonističkim ulogama.


Pjevanje je moja radost, pjevam jer taj posao duboko i iskreno volim, pa i ne osjećam da vrijeme prolazi, u tom radu.


Kada mislim o svome radu, nameće mi se spoznaja da sam čovjek okrenut najprije životu, čovjek koji susreće ljude, druži se, prepoznaje karaktere, njihove mijene i osobitosti, pa tek onda sam tenor koji misli na visoki C i bravure oko toga.


Takav pristup mi omogućava da život, kao najboljeg instruktora, štujem i volim, da cijenim ljude i da u svakoj situaciji učim, primam, da bih, kada to scena traži, sve što sam primio mogao i dati. Uvijek u prirodnoj, ljudskoj dimenziji, bez teatralnosti i manire koja publiku odbija od scene. Razvitak svih grana scenske umjetnosti nametnuo je i opernom pjevaču norme kao vrste standarda koje ranije generacije nisu imale.


Svakoj novoj ulozi pristupam s ljubavlju i istraživačkom znatiželjom koja me vodi novim spoznajama, a njih često utkam u već savladane uloge i time ih izražajno proširujem, nadgrađujem ih u tumačenju slojeva smisla i kreacije se vremenom razvijaju uzlazno. Zajedno rastemo i zrijemo, i ja kao tumač, izvođač i uloge kojima istraživačkom svježinom uvijek pripadam. Možda bih mogao reći da je moja glavna osobina, koja ima i značenje vrline – disciplina.


Umijem biti vrlo strog prema sebi, a uz to sam tolerantan prema svima drugima. To je u mojim iskustvima proporcionalan odnos vrijednosti. 


Kritiku uvažavam kada osjetim da je kritičar i pedagog. 


Kvalitetan kritičar to mora biti. Kritičar se mora pripremiti za svoj dio posla. Mora upoznati i razumjeti redateljevu koncepciju, pa kada to usvoji, treba prosuđivati omjere zamišljenoga i ostvarenoga u predstavi, a ne redateljevoj koncepciji suprostavljati neku svoju viziju iz tko zna kojega izvora i s kim. 


Predstava kao proizvod mora biti u polazištu, a i krajnji cilj kritičareva razmišljanja. Kritičar mora imati njegovanu sposobnost prepoznavanja objektivnih mogućnosti pjevača čije ostvarenje komentira i jasno naznačiti stupanj postignutoga kao i onoga na čemu se još treba razvijati usavršavati. A sve to bez komparacije s nekim drugim izvođačem, različitih osobina i startnih odrednica, punom pedagoškom osjetljivošću.


U umjetnosti, kao i u humanističkim disciplinama, nema ni najmanje mjesta malicioznosti pa sve što eventualno sadrži natruhe toga, treba suzbijati iz javnoga prostora u ime “ekoloških duhovnih normi” i vrijednosti u javnoj komunikaciji.


To će oplemenjivati javno mnijenje i stvarati konstruktivne odnose umjetnika – tvoračkih snaga i kritičara s didaktičnim akordima u obraćanju javnosti.“



Carmen - Georges Bizet - Zagreb 1975

https://www.youtube.com/watch?v=pN-Hgb0Cdnk

Ruža Pospiš Baldani........... (Carmen)

Stojan Stojanov................... (Don Jose)

Vladimir Ruždjak................ (Escamillo)

Miljenko Grozdanić.................. (Zuniga)

Boris Vajda.............................. (Morales)

Branka Beretovac................... (Micaela)

Zvonimir Prelčec.................. (Dancairo)

Franjo Paulik ..................(Remendano)

Mirjana Bohanec ...............(Fransquita)

Gordana Marić .....................(Mercedes)

Nikola Bogdan................ (Lillas Pastia)

Zbor orkestar i balet HNK - Zagreb

Redatelj: Kosta Spaić

Dirigent: Lovro Matačić

Izravni prijenos: Zagreb HNK 1975



Stojan

https://www.hnk.hr/hr/novosti/memoriam-stojan-stojanov/


Tonko

https://www.hnk.hr/hr/novosti/memoriam-tonko-lonz/


610
Kategorije: Kazalište
Developed by LELOO. All rights reserved.