Autor: Maja Bezjak
Datum objave: 08.10.2011
Share
Komentari:


Stoljeće poslije

Djagiljev,poznavatelj mnogih umjetnosti

STOLJEĆE  POSLIJE  

 

Prije stotinu godina, Pariz, Europa i čitav zapadni kulturni svijet doživio je pravo otkriće na polju baletne umjetnosti.Veliki ruski impresario toga doba, Sergej Djagiljev, poveo je iz carske Rusije na slavni pohod u Pariz svoju trupu,sastavljenu od ponajboljih plesača Marijinskog teatra iz Sankt Petersburga, plesača odgojenih u carskoj školi klasičnog baleta pod visokim pokroviteljstvom  samoga dvora.Njegova je ideja bila prikazati svijetu klasičnu baletnu umjetnost obogaćenu talentom ruskog naroda, umjetnost koju su mu prenijeli francuski i talijanski baletni majstori i plesači a koja je na tom plodonosnom tlu izrasla u veliku baletnu umjetnost danas priznatu u čitavom svijetu,čiji je neprikosnoveni utjecaj ostao dominantan sve do današnjih dana.

Djagiljev je bio vrstan poznavatelj mnogih umjetnosti i uspio je u realizaciji svakog baletnog djela koje je stavio na svoj repertoar uključiti ponajbolje umjetnike.Za njega su kao scenografi i kostimografi radili poznati slikari Baksta,Benoa,Larionova i Gončarove do u kasnijoj fazi Picassoa,Miroa, glazbu su skladali Stravinski, Ravel,Poulanc,De Falla, uz već poznatu glazbu Chopina, Webera i Schummana, zapadu je predstavio partiture Borodina i Rimskog-Korsakova, scenarije su pisali čuveni pisci, pa možemo reči da su baletna djela koja je prikazao zapadnom svijetu,bila sinteza vrhunskih majstora svih umjetnosti, koje su se nadopunjavale i s pravom izazivale zanos kazališne publike nikad do tada doživljen na zapadu Europe već davno utonule u streotip klasičnih baleta.

Pariz je tako prvi puta doživio balete: „Silfide“, „Labuđe jezero“(drugi čin“) „Le spectre de la rose“, „Karneval“, „Polovjecke plesove“ i „Šeherezadu“, a sljedećih sezona pridružile su im se nove praizvedbe, koje su značile i novi pravac baletne umjetnosti u duhu vremena.

Zapadnom svijetu je predstavio baletne umjetnike Anu Pavlovu,Tamaru Karsavinu, Matildu Kšesinsku,Vaclava Nižinskog ,koreografa Mihaila Fokina, koji je  kao koreograf osmislio najveći broj baleta iz prve faze Djagiljevljeve epohe.Svijetu su se predstavila i mnoga druga imena plesača i koreografa proizašlih iz ruske carske škole, koja će kroz čitavo stoljeće do današnjih dana ostati pojam i sinonim za vrhunce baletne umjetnosti.

Da bi se sve te sjajne predstave mogle iz sezone u sezonu izvoditi bogato opremljene do najmanje zamisli, bilo je potrebno imate iza sebe velike mecene, bankare, baletne entuzijaste,visoku aristokraciju, koji su mogli financirati taj ogroman umjetnički aparat kako ga je Djagiljev zamislio i ostvarivao.Tu je on bio izgleda pravi majstor, jer je čak i za vrijeme Prvog svjetskog rata, koji je blokirao na neki način dosadašnji rad njegove trupe, potpomognut i ruskom revolucijom, uspio naći bogate financijere, koji su ga pomagali i uzdržavali sve njegove pothvate i gostovanja čak do Južne Amerike.

Do smrti Djagiljeva,1929 godine,kroz tu trupu su prošla najveća imena svjetske baletne umjetnosti iz prve polovice dvadesetog stoljeća,tu su svoju praizvedbu doživjeli mnogi danas antologijski baleti, a imena slavnih plesača i koreografa, koja su su se kasnije razišla po svijetu, postala su osnivači mnogih baletnih trupa i škola, prenoseći slavu i duh ruske baletne umjetnosti.  

Danas, stotinu godina poslije, zahvaljujući modernim videotehnikama, uspijevamo kroz ono malo snimljenih filmskih zapisa steči barem neki vizualni pojam o slavnim imenima i baletima koji su oduševljavali i bili pojam vrhunca plesa u svoje vrijeme.Ti kratki inserti su dragocjeni poticaj za razmišljanje u nekoliko pravaca,bilo da potjeću iz trupe Djagiljeva ili su filmski zapisi o slavnim ruskim plesačima iz trupa Ballet Russe de Monte Carlo ili Ballet Russe Colonel de Basil, koje su naslijedile veliki dio plesača i koreografa iz slavne Djagiljevljeve epohe kao i svih novih mlađih naraštaja, koji su izbjegli nakon sloma ruskog carstva na zapad, a proširile su slavu ruskog baleta i na Američko tlo i suvereno vladali baletnom scenom čitavu prvu polovicu dvadesetog stoljeća.Otvorenost Djagiljeva prema svemu modernom i novom u umjetnosti podarila nam je antologijska djela Igora Stravinskog: „Žar pticu“, „Petrušku“,   „Posvećenje proljeća“, „Svadbu“, „Apolon Musaget“,“Pulcinellu“, zatim„Poslijepodne jednog fauna“ i „Igre“ na istoimene Debussyeve kompozicije, balet“Daphnis i Cloe“ M.Ravela, „Trorogi šešir“ M.De Falle, „Košute“ F.Poulanca i mnoga druga baletna djela po prvi puta izvođena na europskoj sceni, koja su sva otvarala neka nova stremljenja baletne umjetnosti.Veliku većinu tih baleta su koreografirali mladi koreografi kojima je Djagiljev dao priliku kao Vaclavu Nižinskom i njegovoj sestri Bronislavi, zatim Leonidu Massinu i budućem velikom koreografu Georgeu Balanchinu, dok je Serge Lifar bio dugi niz godina koreografom i direktorom baleta pariške Opere.Neka od tih djela kao na pr. „Faunovo poslijepodne“ i „Posvećenje proljeća“ u Nižinskovoj koreografiji izazavala su pravi skandal i zvižduke kao i gromoglasna odobravanja i polemike u štampi, a to su bile prve moderne baletne koreografije, koje su kršile sve dotadanje postavke klasične baletne umjetnosti .

Kostimi i scena iz te prve faze Djagiljevljeve ere, činili su jedinstvo raskošnih krojeva obogaćenih krznom, nakitom i perjem s bojama i šarama kulisa, pa su već sami za sebe bili nedjeljivi sklad, a ples u tom dekoru činilo se da je bio sastavni dio vizualnog efekta scene.Po sačuvanim slikama i zapisima očevidaca kao i plesača, nije bilo lahko plesati u bogatom i raskošnom kostimu jer je svojom težinom zanosio i tražio izuzetnu snagu tijela plesača u vrtnji ili skokovima, ali ništa se nije smjelo mijenjati, strogo se poštivala zamisao kostimografa jer se išlo na postizavanje cjelokupnog vizualnog dojma scene, kostima, glazbe i plesa.

Analizirajući pomno sakupljenu dokumentaciju, ne mogu se oteti dojmu, da je ples tih velikih ruskih imena ocjenjujući ih s pozicije današnjih dosega baletne tehnike, obilovao tehničkim nečistoćama što se tiče prvenstveno neispruživosti i zatvorenosti koljena i stopala, nepreciznošću pozicija, dosta niskom ekstenzijom ekstremiteta i nizom detalja koji se mogu recimo opravdati vehemencijom  plesnog žara i naglašenom glumačkom komponentom, kojima su plesale nekadašnje baletne zvijezde.                                                                                                                          No i baletna pedagogija imala je u to vrijeme vrlo stroga pravila koja nisu dopuštala iskrivljavanje bokova pa je i visina kretanja nogu bila time ograničena.Rijetko je noga podignuta na „arabesque“ ili „a la second“ prelazila visinu od 90 centimetara. Evolucija baletne pedagogije dozvoljava današnjim plesačima mnogo toga što nekadašnji plesači nisu smjeli koristiti ili je bilo zabranjeno.Ono u čemu su te generacije bile nenadmašne su stil plesa, rad ruku, savršeni epolmani i kompletna uživljenost u lik i plesnost bez ostatka svakog pojedinca. 

 Kad znamo, da se istodobno s Djagiljevljevovom epohom pojavila i Isadora Duncan sa svojim plesom slobodnog  pokreta, da je Marta Graham osmislila sasvim nove tehnike modernog plesnog izričaja i imala mnoštvo sljedbenika i učenika, koji su tokom stoljeća unaprijedili slobodni plesni izraz i stvarali paralelnu plesnu umjetnost koja je uvele neke nove polazišne točke plesnih komponeneti, onda možemo konstatirati da je stoljeće koje je iza nas, pogotovo njegova prva polovica, bilo svojevrsna zlatna epoha svekolike plesne umjetnosti.

Istodobno se širi i plesni prostor scene, ona  dobiva  „zrak“, dekor se sve više pojavljuje tek u stiliziranom prisustvu ili ga zamjenjuju svjetlosni efekti,dok kostimi čak i najstarijih klasičnih baleta postaju lagani kao perce ili u najvećem dijelu modernih baleta triko i malena suknjica oslobađaju tijelo plesača i plesačica gotovo do ogoljelosti.U tako oslobođenom plesnom prostoru i kostimu sve je vidljivo, tu mora dominirati savršenstvo oblikovanog tijela i tehnike plesnog pokreta.

Tko pamti kreacije vrhunskih baletnih zvijezdi od pedesetih godina prošlog stoljeća na ovamo, a mnoge su nam danas dostupne na snimkama,mora konstatirati da je došlo do svojevrsne evolucije u korist sve veće tehničke i izvođačke perfekcije.  

Danas se slobodno možemo zapitati gdje su granice mogučnosti ljudskog tijela?Koje nekada nezamislive skokove i kombinacije raznih pirouetta i vratolomnih podrški izvode današnji plesači svih plesnih smjerova? Čistoća svih izvođačkih komponeneti je maksimalna i možemo postaviti sasvim teoretsko pitanje: Može li se postiči još veće savršenstvo tehnike i pokreta ljudskog tijela nego što ga izvode kubanski plesač Carlos Acosta i ruskinja Svetlana Zaharova? 

Nije li svjesna ili nesvjesna interakcija raznih plesnih tehnika obogatila plesnu umjetnost i s vremenom brisala one često difuzne granice koje su ih dijelile? Jedno je istina! Danas se bez savršene plesne tehnike bilo kojeg plesnog pravca ne može više stvarati plesna umjetnost.

Prateći američki serijal emisija „Znate li plesati“?, dobila sam svojevrsni odgovor na svoja razmišljanja i potvrdu, da postoji snažna tendencija, koja prirodno tehnički spaja sve plesne smjerove od čiste klasike do raznih modernih plesnih pravaca,da jedna tehnika pomaže drugoj, oslobađa i širi raspone plesnog izričaja a pogotovo duhovnu nadgradnju koreografske zamisli.Široka lepeza plesnih ličnosti, plesača različite boje kože i rasa, mladih ljudi, koji su od tjedna do tjedna savladavali nove, različite koreografske zadatke različitih plesnih tehnika s mnoštvom utrošene energije i ljubavi, potsticani izvanrednim kritičarskim timom ocjenjivačkog žiria, potvrda je, da plesna umjetnost živi u dvadeset i prvom stoljeću, da ima široki krug mladih poklonika kojima se treba pružiti materjalna podloga i poticaj široke društvene zajednice, a ona je iz godine u godinu nažalost sve manja ali u čitavom svijetu.

Stoga s nostalgijom razmišljam o epohi Djagiljeva, koja nam je uz nesebičnu pomoć nekadašnjih financijskih magnata ostavila dragocjenu baletnu baštinu,širom otvorila vrata baletnoj umjetnosti, a stoljeće poslije, vode se žestoke bitke oko egzistencije i opstanka mnogih plesnih umjetničkih i kulturnih institucija,umjesto poticanja i širenja duhovnih bogatstava kao onog najvrednijeg što smo dobili u naslijeđe, a ples je umjetnost koja to zaslužuje.   

                                                                                    Maja Bezjak

 

1559
Kategorije: Kolumna
Nek se čuje i Vaš glas
Vaše ime:
Vaša poruka:
Developed by LELOO. All rights reserved.