STOLJEĆE
POSLIJE
Prije stotinu godina, Pariz,
Europa i čitav zapadni kulturni svijet doživio je pravo otkriće na polju
baletne umjetnosti.Veliki ruski impresario toga doba, Sergej Djagiljev, poveo
je iz carske Rusije na slavni pohod u Pariz svoju trupu,sastavljenu od
ponajboljih plesača Marijinskog teatra iz Sankt Petersburga, plesača odgojenih
u carskoj školi klasičnog baleta pod visokim pokroviteljstvom samoga
dvora.Njegova je ideja bila prikazati svijetu klasičnu baletnu umjetnost
obogaćenu talentom ruskog naroda, umjetnost koju su mu prenijeli francuski i
talijanski baletni majstori i plesači a koja je na tom plodonosnom tlu izrasla
u veliku baletnu umjetnost danas priznatu u čitavom svijetu,čiji je neprikosnoveni
utjecaj ostao dominantan sve do današnjih dana.
Djagiljev je bio vrstan
poznavatelj mnogih umjetnosti i uspio je u realizaciji svakog baletnog djela
koje je stavio na svoj repertoar uključiti ponajbolje umjetnike.Za njega su kao
scenografi i kostimografi radili poznati slikari Baksta,Benoa,Larionova i
Gončarove do u kasnijoj fazi Picassoa,Miroa, glazbu su skladali Stravinski,
Ravel,Poulanc,De Falla, uz već poznatu glazbu Chopina, Webera i Schummana, zapadu
je predstavio partiture Borodina i Rimskog-Korsakova, scenarije su pisali
čuveni pisci, pa možemo reči da su baletna djela koja je prikazao zapadnom
svijetu,bila sinteza vrhunskih majstora svih umjetnosti, koje su se
nadopunjavale i s pravom izazivale zanos kazališne publike nikad do tada
doživljen na zapadu Europe već davno utonule u streotip klasičnih baleta.
Pariz je tako prvi puta
doživio balete: „Silfide“, „Labuđe jezero“(drugi čin“) „Le spectre de la rose“,
„Karneval“, „Polovjecke plesove“ i „Šeherezadu“, a sljedećih sezona pridružile
su im se nove praizvedbe, koje su značile i novi pravac baletne umjetnosti u
duhu vremena.
Zapadnom svijetu je
predstavio baletne umjetnike Anu Pavlovu,Tamaru Karsavinu, Matildu
Kšesinsku,Vaclava Nižinskog ,koreografa Mihaila Fokina, koji je kao koreograf
osmislio najveći broj baleta iz prve faze Djagiljevljeve epohe.Svijetu su se
predstavila i mnoga druga imena plesača i koreografa proizašlih iz ruske carske
škole, koja će kroz čitavo stoljeće do današnjih dana ostati pojam i sinonim za
vrhunce baletne umjetnosti.
Da bi se sve te sjajne
predstave mogle iz sezone u sezonu izvoditi bogato opremljene do najmanje
zamisli, bilo je potrebno imate iza sebe velike mecene, bankare, baletne
entuzijaste,visoku aristokraciju, koji su mogli financirati taj ogroman
umjetnički aparat kako ga je Djagiljev zamislio i ostvarivao.Tu je on bio
izgleda pravi majstor, jer je čak i za vrijeme Prvog svjetskog rata, koji je
blokirao na neki način dosadašnji rad njegove trupe, potpomognut i ruskom
revolucijom, uspio naći bogate financijere, koji su ga pomagali i uzdržavali
sve njegove pothvate i gostovanja čak do Južne Amerike.
Do smrti Djagiljeva,1929
godine,kroz tu trupu su prošla najveća imena svjetske baletne umjetnosti iz
prve polovice dvadesetog stoljeća,tu su svoju praizvedbu doživjeli mnogi danas
antologijski baleti, a imena slavnih plesača i koreografa, koja su su se
kasnije razišla po svijetu, postala su osnivači mnogih baletnih trupa i škola,
prenoseći slavu i duh ruske baletne umjetnosti.
Danas, stotinu godina
poslije, zahvaljujući modernim videotehnikama, uspijevamo kroz ono malo
snimljenih filmskih zapisa steči barem neki vizualni pojam o slavnim imenima i
baletima koji su oduševljavali i bili pojam vrhunca plesa u svoje vrijeme.Ti
kratki inserti su dragocjeni poticaj za razmišljanje u nekoliko pravaca,bilo da
potjeću iz trupe Djagiljeva ili su filmski zapisi o slavnim ruskim plesačima iz
trupa Ballet Russe de Monte Carlo ili Ballet Russe Colonel de Basil, koje su
naslijedile veliki dio plesača i koreografa iz slavne Djagiljevljeve epohe kao
i svih novih mlađih naraštaja, koji su izbjegli nakon sloma ruskog carstva na
zapad, a proširile su slavu ruskog baleta i na Američko tlo i suvereno vladali
baletnom scenom čitavu prvu polovicu dvadesetog stoljeća.Otvorenost Djagiljeva
prema svemu modernom i novom u umjetnosti podarila nam je antologijska djela
Igora Stravinskog: „Žar pticu“, „Petrušku“, „Posvećenje proljeća“, „Svadbu“, „Apolon
Musaget“,“Pulcinellu“, zatim„Poslijepodne jednog fauna“ i „Igre“ na istoimene
Debussyeve kompozicije, balet“Daphnis i Cloe“ M.Ravela, „Trorogi šešir“
M.De Falle, „Košute“ F.Poulanca i mnoga druga baletna djela po prvi puta
izvođena na europskoj sceni, koja su sva otvarala neka nova stremljenja baletne
umjetnosti.Veliku većinu tih baleta su koreografirali mladi koreografi kojima
je Djagiljev dao priliku kao Vaclavu Nižinskom i njegovoj sestri Bronislavi,
zatim Leonidu Massinu i budućem velikom koreografu Georgeu Balanchinu, dok je
Serge Lifar bio dugi niz godina koreografom i direktorom baleta pariške
Opere.Neka od tih djela kao na pr. „Faunovo poslijepodne“ i „Posvećenje
proljeća“ u Nižinskovoj koreografiji izazavala su pravi skandal i zvižduke kao
i gromoglasna odobravanja i polemike u štampi, a to su bile prve moderne
baletne koreografije, koje su kršile sve dotadanje postavke klasične baletne
umjetnosti .
Kostimi i scena iz te prve
faze Djagiljevljeve ere, činili su jedinstvo raskošnih krojeva obogaćenih
krznom, nakitom i perjem s bojama i šarama kulisa, pa su već sami za sebe bili
nedjeljivi sklad, a ples u tom dekoru činilo se da je bio sastavni dio
vizualnog efekta scene.Po sačuvanim slikama i zapisima očevidaca kao i plesača,
nije bilo lahko plesati u bogatom i raskošnom kostimu jer je svojom težinom
zanosio i tražio izuzetnu snagu tijela plesača u vrtnji ili skokovima, ali
ništa se nije smjelo mijenjati, strogo se poštivala zamisao kostimografa jer se
išlo na postizavanje cjelokupnog vizualnog dojma scene, kostima, glazbe i
plesa.
Analizirajući pomno
sakupljenu dokumentaciju, ne mogu se oteti dojmu, da je ples tih velikih ruskih
imena ocjenjujući ih s pozicije današnjih dosega baletne tehnike, obilovao
tehničkim nečistoćama što se tiče prvenstveno neispruživosti i zatvorenosti
koljena i stopala, nepreciznošću pozicija, dosta niskom ekstenzijom
ekstremiteta i nizom detalja koji se mogu recimo opravdati vehemencijom
plesnog žara i naglašenom glumačkom komponentom, kojima su plesale nekadašnje
baletne
zvijezde.
No i baletna pedagogija
imala je u to vrijeme vrlo stroga pravila koja nisu dopuštala iskrivljavanje
bokova pa je i visina kretanja nogu bila time ograničena.Rijetko je noga
podignuta na „arabesque“ ili „a la second“ prelazila visinu od 90 centimetara. Evolucija
baletne pedagogije dozvoljava današnjim plesačima mnogo toga što nekadašnji
plesači nisu smjeli koristiti ili je bilo zabranjeno.Ono u čemu su te
generacije bile nenadmašne su stil plesa, rad ruku, savršeni epolmani i
kompletna uživljenost u lik i plesnost bez ostatka svakog pojedinca.
Kad znamo, da se
istodobno s Djagiljevljevovom epohom pojavila i Isadora Duncan sa svojim plesom
slobodnog pokreta, da je Marta Graham osmislila sasvim nove tehnike
modernog plesnog izričaja i imala mnoštvo sljedbenika i učenika, koji su tokom
stoljeća unaprijedili slobodni plesni izraz i stvarali paralelnu plesnu
umjetnost koja je uvele neke nove polazišne točke plesnih komponeneti, onda
možemo konstatirati da je stoljeće koje je iza nas, pogotovo njegova prva
polovica, bilo svojevrsna zlatna epoha svekolike plesne umjetnosti.
Istodobno se širi i plesni
prostor scene, ona dobiva „zrak“, dekor se sve više pojavljuje tek
u stiliziranom prisustvu ili ga zamjenjuju svjetlosni efekti,dok kostimi čak i
najstarijih klasičnih baleta postaju lagani kao perce ili u najvećem dijelu
modernih baleta triko i malena suknjica oslobađaju tijelo plesača i plesačica
gotovo do ogoljelosti.U tako oslobođenom plesnom prostoru i kostimu sve je
vidljivo, tu mora dominirati savršenstvo oblikovanog tijela i tehnike plesnog
pokreta.
Tko pamti kreacije vrhunskih
baletnih zvijezdi od pedesetih godina prošlog stoljeća na ovamo, a mnoge su nam
danas dostupne na snimkama,mora konstatirati da je došlo do svojevrsne
evolucije u korist sve veće tehničke i izvođačke perfekcije.
Danas se slobodno možemo
zapitati gdje su granice mogučnosti ljudskog tijela?Koje nekada nezamislive
skokove i kombinacije raznih pirouetta i vratolomnih podrški izvode današnji
plesači svih plesnih smjerova? Čistoća svih izvođačkih komponeneti je
maksimalna i možemo postaviti sasvim teoretsko pitanje: Može li se postiči još
veće savršenstvo tehnike i pokreta ljudskog tijela nego što ga izvode kubanski
plesač Carlos Acosta i ruskinja Svetlana Zaharova?
Nije li svjesna ili
nesvjesna interakcija raznih plesnih tehnika obogatila plesnu umjetnost i s
vremenom brisala one često difuzne granice koje su ih dijelile? Jedno je
istina! Danas se bez savršene plesne tehnike bilo kojeg plesnog pravca ne može
više stvarati plesna umjetnost.
Prateći američki serijal
emisija „Znate li plesati“?, dobila sam svojevrsni odgovor na svoja
razmišljanja i potvrdu, da postoji snažna tendencija, koja prirodno tehnički
spaja sve plesne smjerove od čiste klasike do raznih modernih plesnih
pravaca,da jedna tehnika pomaže drugoj, oslobađa i širi raspone plesnog
izričaja a pogotovo duhovnu nadgradnju koreografske zamisli.Široka lepeza
plesnih ličnosti, plesača različite boje kože i rasa, mladih ljudi, koji su od
tjedna do tjedna savladavali nove, različite koreografske zadatke različitih
plesnih tehnika s mnoštvom utrošene energije i ljubavi, potsticani izvanrednim
kritičarskim timom ocjenjivačkog žiria, potvrda je, da plesna umjetnost živi u
dvadeset i prvom stoljeću, da ima široki krug mladih poklonika kojima se treba
pružiti materjalna podloga i poticaj široke društvene zajednice, a ona je iz
godine u godinu nažalost sve manja ali u čitavom svijetu.
Stoga s nostalgijom
razmišljam o epohi Djagiljeva, koja nam je uz nesebičnu pomoć nekadašnjih
financijskih magnata ostavila dragocjenu baletnu baštinu,širom otvorila vrata
baletnoj umjetnosti, a stoljeće poslije, vode se žestoke bitke oko egzistencije
i opstanka mnogih plesnih umjetničkih i kulturnih institucija,umjesto poticanja
i širenja duhovnih bogatstava kao onog najvrednijeg što smo dobili u naslijeđe,
a ples je umjetnost koja to zaslužuje.
Maja Bezjak