Autor: admin
Datum objave: 05.02.2019
Share


Stota obljetnica rodjenja Janja Hanžek (Križevci, 6. veljače 1919. – Zagreb, 1. srpnja 2007.

diplomirala 1945. godine. Debitirala je iste godine u zagrebačkoj Operi ulogom Grofice u Mozartovu 'Figarovu piru'

100.obljetnica rodjenja

Janja Hanžek (Križevci, 6. veljače 1919. – Zagreb, 1. srpnja 2007.)

https://prigorski.hr/janja-hanzek-krizevci-6-veljace-1919-zagreb-1-srpnja-2007-a/

Janja Hanžek pjevanje je učila u Zagrebu na Muzičkoj akademiji, gdje je diplomirala 1945. godine. Debitirala je iste godine u zagrebačkoj Operi ulogom Grofice u Mozartovu “Figarovu piru”.

Bila je članica Komornog zbora Radio-Zagreba. U sezoni 1947./1948. angažirana je u ljubljanskoj Operi, a nakon toga u novootvorenoj Operi u Skoplju, tada pod vodstvom Lovre pl. Matačića. Od 1950. do odlaska u mirovinu 1973. članica je Opere HNK u Zagrebu. Poslije je u Muenchenu nastupala na koncertima oratorijske glazbe i poučavala pjevanje.

S ansamblom zagrebačke Opere gostovala je na europskim opernim pozornicama. Isticala se muzikalnošću i stilskom kulturom jednako uspješno tumačeći uloge u operama standardnog repertoara i suvremenih autora. U prvoj opernoj režiji Koste Spaića 1952. Janja Hanžek tumači Violettu Valery u Verdijevoj Traviati, a u njegovoj režiji ostvarila je i svoju antologijsku ulogu Mimi u Puccinijevoj operi La Boheme.

JANJA HANŽEK

(Križevci, 6. veljače 1919. – Zagreb, 1. srpnja 2007.)

http://www.opera.hr/index.php?p=article&id=133

Rođena u Križevcima 6. veljače 1919. Janja Hanžek prve je glazbene spoznaje stekla u djetinjstvu od majke pijanistice i djeda violinista a pjevanje je počela učiti u Zagrebu kod Marije Kostrenčić. U Zagrebu je na Filozofskom fakultetu apsolvirala francuski i njemački jezik, a 1945. diplomirala je na Muzičkoj akademiji pjevanje u klasi Lava Vrbanića. U svibnju 1942. sudjelovala je s nekoliko ostalih studenata na koncertu opernih arija i ansambla uz klavirsku pratnju Božidara Kunca s naslovom XI. Glazbeno veče. U lipnju 1943. kao članica Opernog studija koji je vodio Božidar Kunc sudjelovala je u javnom pokusu za operu-oratorij Semele Georga Friedricha Händela u sklopu XIV. Glazbene večeri. Uz Kuncovu pratnju priredila je 13. prosinca 1943. Veče arija i pjesama. Pjevala je djela Händela, Wolfa, Richarda Straussa, Debussyja, Kunca i Papandopula. Prof. dr. Božidar Širola napisao je u listu Nova Hrvatska 16. prosinca 1943.: "Uz glasovir – uviek diskretan, ali živ i pokretan, te poletan pratilac bio je prof. Božidar Kunc. I njega ide zasluga za izvrstnu skladnu interpretaciju, a mogao se razpjevati na glasoviru u znatnoj dinamskoj jakosti, jer je glas gdjice Hanžek doista snažan i u svietloj visini znatno prodoran."S

T takvim iskustvom Janja Hanžek debitirala je 13. ožujka 1945. na sceni Hrvatskog državnog kazališta kao Grofica u Mozartovu Figarovu piru. Kritičar koji se potpisuje „-m.k.“ [Milan Katić] u prilično dugom članku s naslovom Figarov pir u novoj podjeli uloga najprije napominje kako se „forsirajući Mozartov stil početnik ne može prikazati u svim svojim mogućnostima, nego lik mora biti više manje povučen tj. kako se misli 'u stilu'.“ O samom nastupu Janje Hanžek piše: „No uza sve te načelne poglede na stvar prvi operni nastup Janje Hanžek bio je veoma zanimljiv. Ova mlada umjetnica koju poznajemo donekle i preko krugovalnog mikrofona, a ponešto s koncertnih nastupa, pokazala je i ovim svojim opernim nastupom, da pjevačku umjetnost veoma ozbiljno shvaća. Janja Hanžek imade sopran ugodnog lirskog zvuka, svjetlo obojen. Ona se pokazala kao veoma savjestna školovana pjevačica (učenica prof. Lava Vrbanića) te je kao početnica znala na fin i kulturan način interpretirati groficu Rozinu u Mozartovoj komičnoj operi 'Figarov pir'. U prvom trenutku nastupa dakako da se osjećala neizbježna trema, te u onoj prvoj ariji Janja Hanžek nije došla do stvarnog izražaja. No što je dulje boravila na sceni, ona se liepo snašla, te je tokom daljnje izvedbe pokazala svoje znanje, svoju darovitost i smisao za profinjeno muziciranje. Ariju u trećoj slici otpjevala je Janja Hanžek veoma liepo, te je bila nagradjena pljeskom na otvorenoj pozornici. (Bilo redatelji, bilo tko drugi morali bi upozoriti pjevače da se ne zahvaljuju naklonima za pljesak na otvorenoj pozornici, itd, itd). Kod Janje Hanžek kao da se osjeća da ona u ovoj partiji nije izkoristila sve svoje glasovne mogućnosti. Glumački ona je dosta nepokretna, ali to je gotovo neizbježivo kod prva nastupa. Ukupno uzevši ovaj operni debut mlade umjetnice jest podpuno pozitivan.“

takvim iskustvom Janja Hanžek debitirala je 13. ožujka 1945. na sceni Hrvatskog državnog kazališta kao Grofica u Mozartovu Figarovu piru. Kritičar koji se potpisuje „-m.k.“ [Milan Katić] u prilično dugom članku s naslovom Figarov pir u novoj podjeli uloga najprije napominje kako se „forsirajući Mozartov stil početnik ne može prikazati u svim svojim mogućnostima, nego lik mora biti više manje povučen tj. kako se misli 'u stilu'.“ O samom nastupu Janje Hanžek piše: „No uza sve te načelne poglede na stvar prvi operni nastup Janje Hanžek bio je veoma zanimljiv. Ova mlada umjetnica koju poznajemo donekle i preko krugovalnog mikrofona, a ponešto s koncertnih nastupa, pokazala je i ovim svojim opernim nastupom, da pjevačku umjetnost veoma ozbiljno shvaća. Janja Hanžek imade sopran ugodnog lirskog zvuka, svjetlo obojen. Ona se pokazala kao veoma savjestna školovana pjevačica (učenica prof. Lava Vrbanića) te je kao početnica znala na fin i kulturan način interpretirati groficu Rozinu u Mozartovoj komičnoj operi 'Figarov pir'. U prvom trenutku nastupa dakako da se osjećala neizbježna trema, te u onoj prvoj ariji Janja Hanžek nije došla do stvarnog izražaja. No što je dulje boravila na sceni, ona se liepo snašla, te je tokom daljnje izvedbe pokazala svoje znanje, svoju darovitost i smisao za profinjeno muziciranje. Ariju u trećoj slici otpjevala je Janja Hanžek veoma liepo, te je bila nagradjena pljeskom na otvorenoj pozornici. (Bilo redatelji, bilo tko drugi morali bi upozoriti pjevače da se ne zahvaljuju naklonima za pljesak na otvorenoj pozornici, itd, itd). Kod Janje Hanžek kao da se osjeća da ona u ovoj partiji nije izkoristila sve svoje glasovne mogućnosti. Glumački ona je dosta nepokretna, ali to je gotovo neizbježivo kod prva nastupa. Ukupno uzevši ovaj operni debut mlade umjetnice jest podpuno pozitivan.“

Godine 1950. Janja Hanžek stupila je u angažman u Operu HNK-a u Zagrebu i u njemu ostala do odlaska u mirovinu 1973. godine. Marcellina u Fideliju, Oscar u Krabuljnom plesu, Micaela u Carmen i Marica bile su njezine prve uloge u zagrebačkom angažmanu. U osvrtu na izvedbu Prodane nevjeste kritičar Vjesnika koji se potpisuje „T.“ 19. travnja 1951. u članku s naslovom Uspjeh mladih pjevača napisao je: „Kao Marica nastupila je prvi puta Janja Hanžek. I ova uloga je pokazala, da je naša opera dobila u njoj umjetnicu velike kulture s osobitim osjećajem za stil djela. Njena besprijekorna pjevačka interpretacija i odlično razrađena glumačka strana uloge svrstavaju taj nastup među najuspjelije ove sezone.“

U svibnju 1951. u hrvatskom opernom životu dogodila se premijera koja će ući u povijest. Zagrebačka Opera izvela je suvremenu operu – Lukreciju (izvorno The Rape of Lucretia) Benjamina Brittena pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Vlade Habuneka s Marijanom Radev u naslovnoj ulozi. Nenad Turkalj napisao je u Vjesniku 17. svibnja da se „osobito isticalo odlično muziciranje obaju korusa (Janja Hanžek i Ratimir Delorko) koji su imali pjevački najteže uloge.“ Slijedilo je nekoliko uloga Janje Hanžek na reprizama: Violetta u Traviati, Ksenija u Borisu Godunovu, Lauretta u Gianniju Schicchiju, Nedda u Pagliaccima i Massenetova Manon. Nenad Turkalj pisao je u Narodnom listu 19. svibnja 1954.: „Pored Rudolfa Francla stajala je sada Janja Hanžek u naslovnoj ulozi. Bila je živa i uvjerljiva, prava prpošna Manon koja proživljava svoju priču od nestašnog brbljanja u Amiensu, preko sazrijevanja žene u II. i III. činu do pada kokote i samrtnog dogorijevanja u finalu. Premda ta uloga zahtijeva puniji sopran, ona ju je pjevački uspješno apsolvirala, oslanjajući se osobito na fine piano prijelaze i koloraturne ukrase. I glumački je, osobito u mimici, njena uloga bila neobično savjesno izrađena.“

Janja Hanžek imala je istančan glazbeni senzibilitet i prema suvremenoj glazbi te nije čudno da ju je Ivo Malec (1925.), tada na početku karijere ali s prilično jasnom vizijom kojim će putem krenuti, odabrao za prvu interpretkinju svojih Radovanovih pjesama. Odabrao je deset pjesama iz zbirke Tanke nadrealističkog pjesnika Radovana Ivšića (1921-2009) i na prijelazu iz 1952. u 1953. skladao ih za glas i klavir. Janja Hanžek izvela ih je prvi put u emisiji Radija Zagreb uz glasovirsku pratnju dirigenta Jovana Šajnovića. Poslije je Malec iznimno zahtjevnu klavirsku dionicu instrumentirao za komorni orkestar i u toj ga je verziji također prvi put izvela 30. rujna 1957. na koncertu Komornog orkestra Radija Zagreb pod vodstvom Milana Horvata.

U međuvremenu je Janja Hanžek 15. travnja 1955. pjevala Mariju na praizvedbi opere Zlato Zadra Ivana Brkanovića pod ravnanjem Demetrija Žebrea u režiji Vlade Habuneka, Jaroslavnu u Borodinovu Knezu Igoru i Ellen Orford na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Peter Grimes Benjamina Brittena s Rudolfom Franclom u naslovnoj ulozi pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Nanda Roje. Premijera je postigla velik uspjeh. Osvrti su bili vrlo povoljni. Kritičar Narodnog lista 16. studenoga 1955. ističe velike trenutke u interpretaciji Rudolfa Francla i na kraju navodi finalni duet prologa „gdje je uz njega stajala Janja Hanžek kao nježna Ellen Orford, koja će kasnije dobiti neobično impresivnu unutrašnju snagu u prizorima sukoba s gomilom, dok će joj osjećajni izraz kulminirati u izvanredno otpjevanoj ariji o pletivu.“

U veljači 1956. Janja Hanžek vratila se autoru čiji je bila jedan od najboljih hrvatskih interpreta – Mozartu. Na premijeri Čarobne frule bila je čarobna Pamina. Skladatelj i glazbeni kritičar Krešimir Šipuš pisao je 4. ožujka u Vjesniku: „Romantični par Paminu i Tamina interpretirali su Janja Hanžek i Rudolf Francl s mnogo mladenačkog žara. Melankolija i osjećajnost latentni su u ova dva lika, pa nije za zamjeriti da su im neki tragični akcenti u fraziranju ispali previše romantično nego što to dopušta stil. Međutim, ne smijemo biti puritanci, jer prije svega njihovi su likovi scenski živjeli. Sopran Janja Hanžek razvija se u posljednje vrijeme prema dramskoj domeni, premda jedan mali tremolo zamućuje njegovu čistoću, pogotovo u jačoj dinamici. Ali je zato sjetni i sanjarski prizvuk njezinog piana došao do punog izražaja u nježnoj i melodičnoj Mozartovoj muzici.“ U Čarobnoj fruli pjevala je i Prvu damu, zatim Tatjanu na reprizama Evgenija Onjegina, Gospođu Gobinau na prvoj hrvatskoj izvedbi 1957. opere Medium Gian Carla Menottija i u veljači 1958. Sudoperu na također prvoj hrvatskoj izvedbi Slavuja Igora Stravinskog.

Janja Hanžek udala se za velikog redatelja Kostu Spaića što je bez sumnje nadograđivalo njezinu kreativnost i interpretaciju.

Premijera Verdijeva Falstaffa u ožujku 1958. očekivala se s velikim zanimanjem. Dirigirao je Milan Sachs, režirao Kosta Spaić, naslovnu je ulogu tumačio Ivan Francl a velike pohvale dobila je Janja Hanžek kao Mrs Alice Ford. Skladatelj i glazbeni kritičar Branimir Sakač napisao je u Politici 27. ožujka 1958. da je „u toj ulozi pokazala veliku pevačku kulturu i inteligenciju u interpretaciji. Njena glumačka umetnost je staložena, iskrena i promišljena, a njena muzikalnost i tehnika još zrelije nego ranije. Kao pojava delovala je ženstveno i otmeno.“ Dan poslije, 28. ožujka, kritičar Večernjeg vjesnika Z. B. čak je stavlja na prvo mjesto. Piše: „Među pjevačkim ulogama teško je bilo koga izdvojiti, jer je ovo bila jedna od rijetko ujednačenih opernih izvedbi. Ipak valja istaći muzičku briljantnost i glumački šarm Janje Hanžek (Alice).“ Fiordiligi na reprizama prve hrvatske izvedbe Mozartove opere Così fan tutte bila je još jedna potvrda osjećaja za mozartovski stil Janje Hanžek.

U ožujku 1959. Janja Hanžek vratila se suvremenom repertoaru kao Dona Luisa u sjajnoj zagrebačkoj izvedbi opere Vjenčanje u samostanu Sergeja Prokofjeva pod ravnanjem Mladena Bašića u režiji Koste Spaića u prekrasnom i iznimno zanimljivom scenskom okviru scenografa Vjenceslava Richtera i stiliziranim kostimima Inge Kostinčer-Bregovac. Opera je postigla velik uspjeh i 1961. izvedena je na festivalu nacija u Parizu. U Vjesniku 22. ožujka 1959. Andrija Tomašek je napisao da su svi izvođači bili prvorazredni, počevši od nenadmašnog Franje Paulika u ulozi Don Jeroma a „u romantično-lirskim ulogama kvarteta zaljubljenika ostvarili su Janja Hanžek  (Dona Luisa), Badema Sokolović (Dona Klara d’Almanza), Josip Šutej (Don Antonio) i Tugomir Alaupović (Don Ferdinand) četiri mladenačka lika karakterizirana prpošnošću, sentimentalnoću i plahovitim provalama temperamenta,”

Janja Hanžek pjevala je standardan repertoar: Mimì u La Bohème i Cho-Cho-San u Madame Butterfly, zatim Krčmaricu na premijeri Borisa Godunova 1960., Natašu na reprizama Rata i mira Prokofjeva i Violetu na premijeri opere Stari mladić Tihomila Vidošića 1962., Anne Trulove na obnovi Života razvratnika Igora Stravinskog 1963., Donnu Elviru na reprizama Don Giovannija 1964., Susjedu na prvoj hrvatskoj izvedbi opere Krvava svadba suvremenog mađarskog skladatelja Sándora Szokolaya 1966., Ninettu u još jednoj izvoznoj predstavi zagrebačke Opere Zaljubljen u tri naranče 1970. te koncertno Euridiku u Gluckovu Orfeju i Charpentierovu Louise.

Svojim lirico-spinto sopranom, tehnički pouzdano vođenim, s lijepim pianima, uzornim fraziranjem, naglašenom muzikalnošću a ponajviše istančanim stilskim senzibilitetom i velikom kulturom muziciranja Janja Hanžek s jednakim je uspjehom interpretirala operne likove kao i širok repertoar popijevaka Johannesa Brahmsa, Huga Wolfa, Richarda Straussa, Claudea Debussyja i mnogih hrvatskih autora. Posebno se isticala kao tumač Mozartove glazbe te sopranskih dionica u vokalno-orkestralnim djelima – Svadbe Igora Stravinskog, Četvrte simfonije Gustava Mahlera te Bachovih Muke po Mateju i Magnificata, Psalma Florenta Schmitta i dr. Snimala je za Francuski radio.

Nakon umirovljenja Janja Hanžek otišla je u München gdje je nastavila njegovati koncertnu djelatnost nastupajući poglavito u djelima duhovne glazbe i bavila se pjevačkom pedagogijom. Godine 1981. proslavila je 35. obljetnicu umjetničkog rada. Janja Hanžek udana Spaić umrla je u Zagrebu 1. srpnja 2007. godine.

Svojim lirico-spinto sopranom, tehnički pouzdano vođenim, s lijepim pianima, uzornim fraziranjem, naglašenom muzikalnošću a ponajviše istančanim stilskim senzibilitetom i velikom kulturom muziciranja Janja Hanžek s jednakim je uspjehom interpretirala operne likove kao i širok repertoar popijevaka. Posebno se isticala kao tumač Mozartove glazbe

http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=7231

http://hbl.lzmk.hr/clanak.aspx?id=7231

Janja hanžek photos

https://www.google.com/search?hs=igV&q=Janja+hanžek&tbm=isch&source=univ&client=opera&sa=X&ved=2ahUKEwitpb_mmKPgAhXjs4sKHdMPDcQQsAR6BAgEEAE&biw=1878&bih=907

Sicilski limuniLuigi Pirandello

http://www.gavella.hr/predstave/arhiva_predstava/sicilski_limuni

Marijana Radev, Ivan Francl, Janja Hanžek, potpisi : Lukrecija, redatelj Vladimir Habunek, programski plakat

https://www.bibliofil.hr/hr/marijana-radev-ivan-francl-janja-hanzek-potpisi-lukrecija-redatelj-vladimir

267
Kategorije: Kazalište
Developed by LELOO. All rights reserved.