Poznavala sam njenu narav, strasnu i otvorenu za sve novo što joj je dolazilo u susret.
Ponekad sam je gledala 'ispod oka' zavideći joj na hrabrosti, na zvonkom smjehu koji je otkrivao skladan niz zuba. Zagrlila bi me, kao da je osjetila što mislim i rekla svoju omiljenu rečenicu koja joj je bila vodilja:“Sutra je novi dan!“
Sve oko nje nije bilo ni malo obećavajuće. Jednom, kada je bila neraspoložena, kad je izgubila vjeru u svoju mantru, grleći je osjetila sam da je na dnu. Tresla se, a razlivena šminka podebljala je plave podočnjake koji su govorili o neprospavanim noćima. Tješila sam je govoreći joj da svaki problem ima svoje trajanje i svoje rješenje, ma kakvo ono bilo. Podsjećala sam je na mnoge situacije koje su bile gotovo bezizlazne, a ona ih svojom mladošću, svojom vjerom 'prebrodila'. Gledala me je s nevjericom, razmišljajući kako sam sve to prepoznala i kako sam se svih tih situacija sada, kad su joj itekako potrebne, prisjetila.
I darovala joj ih.
Vidjela sam divljenje i iskru u njenim očima, kad ga je ugledala. Bio je uokviren u pulzirajuću svjetlost, koja se presijavala na njegovoj kariranoj leptir- mašni i okviru naočala. Zbunjeno ih je popravio,nonšalantno se okrećući i razgovarajući s nasmiješenom ženom. Kao nezainteresirano, naglo bi se okretao i činilo se da će svakog trenutka krenuti u osvajanje.
Zaustavila sam dah očekujući nemoguće. Bio je u društvu.Bila sam gotovo sigurna da ništa neće učiniti.Toliki susreti duša, koje je svatko od nas doživio u prolazu, bez nekih dubljih očekivanja, prohujali su u nepovratu, a ostavili spoznaju da se nešto duboko, iskonsko, moglo dogoditi, da smo pokazali više vjere. Pretvaramo se u neosvojive stijene, bojeći se svega onog što se kotura iza takvih susreta. Stereotipima kojima smo kljukane, da prvi korak mora učiniti on, žive u svakoj od nas u trenutku kada to nije ni malo važno. Važan je dodir. Dodir koji se dogodi u trenutku, lomeći ponos i osobnost koju smo prisvojili kao nepromjenjivu, postojanu u svim momentima i aspektima svog življenja. A sve je promjenljivo. Dani su promjenljivi. I mi smo promjenljivi, više nismo ni toliko mladi, ni toliko naivni, a nemamo ni toliko vremena.
„idem se upoznati s njime! Što mogu izgubiti?“ rekla je i krenula na plesni podij.
Gledala sam za njom. Strepila.
Odlučila je ne biti žrtva. Oduprijeti se svim nedaćama, koji su joj stvarali duboke plave podočnjake. Divila sam se snazi koju je odnekud isčupala, koja joj je krčila nove putove. U lomu svjetlosnih efekata vidjela sam kako mu se približila, veselo se smijući i zavodljivo plešući. Strasno ju je zagrlio u trenutku, kad je glazba utihnula. Stajali su u mnoštvu, koje je ostalo u sjeni i činilo se kao da su posve sami. I bili su. Jedino je strast plesala oko njih. Zaboravili su da su na javnom mjestu, među tolikima koji su to isto htjeli, ali nemaju snage.
Boje se.
Vidjela sam kako se udaljuju, ne osvrćući se i znala da su se prepustili rijeci da ih nosi. Smiješila sam se, razmišljajući kako nikad ne znamo gdje je taj susret, u našim mislima, na našim putovima, u našem svemiru…
„Znaš,on je fantastičan! Sve ono što mi treba, sada i ovdje!“vikala je u slušalicu, kao da se boji da ju neću čuti. Osjetila se pulsirajuća strast. Čula sam je,ušima, u vjetru koji je strujao oko mene, u otkucajima srca, koji su bili toliko glasni i jasni, kao kad sam čula prve otkucaje čeda i znala da je dio mene, nas. Posve neodvojivo od spoznaje da je stvoreno novo biće, novi osmjeh.
„I ti si, nemoj to zaboraviti.“
Smijala se, i mada je nisam vidjela, osjetila sam da pleše i gleda u nebo blagosljivajući suret. I spoznaju da je živa, da to želi i ostati. Makar je šutjela, čula sam kako mi viče:“Život je to, potrudi se da ga i ti živiš, ne gubi dane! Nisu beskrajni. I još nešto, sve oko mene se počelo slagati u smisleno! Zar to nije divno?“
Smjenjivala su se godišnja doba, a njih je tresla groznica one večeri kad su se susreli. Smiješila sam se silini osjećaja, koji su izbijali iz svake njihove pore, daha, pogleda. Razmišljala sam da se strast već morala utažiti, otpustiti 'kandže' kojima ih je uhvatila, pustiti ljubavi da nastavi u ležernijem tonu, s puno ustupaka, kompromisa, razumijevanja, odricanja…
Da će zatvoriti ta vrata i lagano otvoriti druga.
Došla je uvijena u šal boje jorgovana. Očekivala sam osmijeh - od uha do uha, a ona je bila ozbiljna. Čekala sam. Samo što nije zaplakala.
„Ne mogu više!!!“vrištala je histeričnim glasom.
„A što to? Zar srast toliko boli?!“
„Ne ne mogu više…Pomogao mi je u mnogim stvarima, ali sada pretjeruje!“
„Nemoj se podcjenjivati , i ti si njemu trebala. I ti si njemu pomogla da ostvari ono što mnogi od nas priželjkuju, a rijetki imaju hrabrosti proživjeti.“
„Da, da, ali ja ne mogu više! Zamisli što mi je rekao?!“ šmrcala je, na rubu plača.„Rekao je da sam divlja i da nikako da se uklopim u njegove okvire, u koje je do sada sve žene mogao smjestiti, ugurati…Zamisli, mene s toliko godina i iskustva da preoblikuje?! Onda to ne bih bila ja! Pljunula bih na sve što sam do sada uradila, stvorila,“ riječi su se gubile u grču jada. “A osim toga, svidjela sam mu se upravo takva kakva sam, pa zašto sada hoće da budem drugačija?“
„Da, neke se strasti pretvore u ljubav, a neke se potroše, pa se pretvaraju u željena prijateljstava, poznanstava ili zaborave. Nikad ne znaš, ako se ne prepustiš. Pokušaj nešto iz toga naučiti!“
Gledala je u mene, kao da sam obrisala zamagljeno staklo i pustila je da pogleda u rađanje proljeća, da jasnije vidi. Zagrlila sam ju.
Tome služe prijateljice.