Prva politička stranka u svijetu bila je Federalistička stranka u SAD, koja je utemeljena 1789. godine, a bila je raspuštena 1824. godine. Stanku su utemeljili američki bankari i industrijalci, kako bi pružili potporu centralističkoj poreznoj politici ministra financija Alexanderu Hamiltonu. Stranka je bila na vlasti do 1801. godine. Američka Demokratska stranka formalno je utemeljena 1828. godine, sa svrhom da se bori protiv financijske centralizacije SAD. Britanska Konzervativna stranka utemeljena je 1834. godine, a zagovarala je konzervatizam, gospodarski liberalizam i britanski unionizam. Po smislu utemeljenja prvih velikih zapadnih stranaka može se općenito zaključiti, da su političke stranke zagovarale političke i društvene interese posebnih društvenih skupina ili staleža, koje su stranke ostvarivale obnašanjem javne vlasti.
Već duže od dva stoljeća izravno vođenje politike pripada strankama i samo strankama. Prva zadaća svake političke stranke je izravno osvajanje vlasti ili bar sudjelovanje u vladavinskoj koaliciji. U „demokratskim“ državama uspostavljeno je višestranačje. To znači da građani s pravom glasa biraju stranku, za koju smatraju da će najviše dobra donijeti društvu, narodu ili životnoj zajednici. Uspostavljen je stranački kartel pa dani glas svakog građanina mora pripasti nekoj stranci. Glasački listić je „nevažeći“, ako glas nije dan nekoj stranci.
Stranke se nadmeću za osvajanje vlasti u državama ili političkim zajednicama, kako bi vodile državne poslove. Posao države je politika ili obavljanje javnog posla za životnu zajednicu. Danas, u zreloj liberalnoj, kapitalističkoj demokraciji stvarna vlast ne pripada narodima, jer su političke sile u svakoj životnoj zajednici bili preslabe u odnosu na jake sile kapitala. Kapital se i dalje nakuplja preko svake mjere ponajviše putem proizvodnog djelovanja automatskih strojeva, računalnih programa i robota, a sve manje radom ljudi. Svrha nakupljanja slobodnog kapitala je osvajanje i držanje političke vlasti. Kapital sad gospodari politikom, pri čemu političke stranke služe kapitalu, a ne građanima, radnicima, potrošačima ili narodima.
Iako su prije političke stranke nastojale stvoriti privid brige za ljude, narode ili za javno dobro, danas one otvoreno zagovaraju samo kapitalu poželjan gospodarski rast, slobodu svjetskog tržišta svega te nadmetanje među ljudima i narodima za najmanji mogući dio društvenog proizvoda, koji nositelji kapitala ostavljaju ljudima za obnovu njihove radne energije te za stjecanje dodatnog znanja i novih vještina. Postalo je očitim, da stranke više ne služe ljudima i narodima, nego samo kapitalu. Narodi se prepoznali nakaznu i štetnu ulogu političkih stranaka: one ne obavljaju posao za životne zajednice, a drugima ne dopuštaju da se prihvate tog posla. Političke stranke su iznevjerile narode i izdale glasače. One su demokraciju ili narodovlašće prodale kapitalu. Većina građana ili birača te svi povijesni narodi preziru političke stranke. Oni su potpuno izgubili povjerenje u višestranačje i očekuju da se uspostavi nov način i izaberu nova sredstva za vođenje politike ili za obavljanje javnog posla, koji već dugo nitko ne obavlja. Nakupljeni neobavljen ljudski posao je golem. Stanje čovjeka je takvo, da je sad krajnji čas da se ljudski posao počne obavljati.
Otvaranje pitanja smisla ili svrhe vođenja politike nije novost. To se pitanje bilo nametnulo već u drugoj polovici devetnaestog stoljeća, nakon što je Industrijska revolucija stvorila golem slobodni kapital, koji je ograničio ovlasti država i koji je države sveo na dvorkinje kapitala. Odgovor na nastalo stanje bio je dvojak. Jedan odgovor nastojali su pružiti Karl Marx i komunisti, koji su bili zamislili da će svjetska radnička, proleterska klasa u pravoj svjetskoj revoluciji slomiti klasu kapitalista te privatni ili skriveni kapital pretvoriti u javni ili društveni.
Drugi odgovor došao je od gospodarskog nacionalizma, kojim su neki stari narodi sebi na dobrobit izgradili snažne države, koje su postale pravim politički, gospodarskim i vojnim velesilama. To se prvobitno odnosi na Japan i Njemačku, koji su počeli ugrožavati interese kapitala u razglašenim liberalnim kapitalističkim zemljama, koje su za svoje probitke prve iskoristile ne samo Industrijsku revoluciju, nego i imperijalizam, kolonijalizam i rasizam. Prvi svjetski rat bio je sredstvo kapitala, kojim je zadržan samo jedan uzorak kapitalističke države. Poslije Prvoga svjetskog rata iz SAD počeo je izvoz liberalnog, a ne socijalnog kapitalizma i izvoz liberalne demokracije.
U međuratnom razdoblju odgovor naroda – posebice pod pritiskom Velike depresije, koju je izazvala financijska kriza 1929. godine – došao je u obliku nacionalnih nacionalističkih i socijalističkih revolucija. Gotovo cijela sjeverna polukugla Zemlje dobila je do 1940. godine nacionalne autoritarne, jednostranačke političke sustave: Rusija, Mađarska, Kina, Japan, Italija, Turska, Njemačka, Španjolska, Francuska. Americi su u Velikoj depresiji prijetile i lijeva, komunistička, i desna, nacionalistička revolucija, jer su se gospodarstva zemalja s nacionalističkim sustavima bila oporavila od Depresije, a SAD nisu. Ameriku je od revolucije spasio Drugi svjetski rat. Velika politička i društvena kriza potresala je i Britaniju.
U današnjem svijetu, u kojemu je kapital globalizirao i svoje poslovanje i vrstu Homo sapiens, uspostavljena je vlast slobodnog svjetskog kapitala, pod kojom slobodno svjetsko tržište gospodari nacionalnim gospodarstvima, a ona ljudima i narodima ili životnim zajednicama. Političke stranke osim u nekoliko zemalja, koji imaju de iure ili de facto jednostranačke sustave kao što su Rusija, Iran, Kina i Izrael, pretvorene su u zaštitarke nacionalnih podružnica svjetskog slobodnog tržišta. Međutim, budući da kapital ne može voditi politiku, jer se politika mora voditi političkim, a ne gospodarskim, vojnim ili medijskim sredstvima, kapital je prouzročio kaos u globaliziranom svijetu, od kojega su pošteđene samo navedene i još neke druge zemlje starih povijesnih naroda kao što su Indija, Japan ili Vijetnam. Politički kaos ili političko bezvlađe vlada i u SAD i u Britaniji, a da se ne spominje Europsku uniju kao političku tvorevinu bez suverenosti. Kaos u državama rezultat je slabosti država te njihove spriječenosti da stvaraju i vode politiku.
Za razliku od stanja u drugoj polovici devetnaestog stoljeće, u kojoj su postojali snažna radnička klasa te jaki povijesni europski i azijski narodi, danas je radnička klasa „deklasirana“, a povijesne narode su potkopali seobe naroda, multikulturnost i građansko udrugarstvo, koje su zagovarali matični mediji, koji su svi odreda pod nadzorom kapitala. Radnici i radnički sindikati, koji okupljaju mali postotak zaposlenih radnike i uopće ne zastupaju nezaposlene radnike, imaju vrlo slabu pregovaračku silu, kojom ne mogu bi prisiliti poslodavatelje da im pruže dugoročne radne ugovore, pravedne plaće i primjerene uvjete rada te osiguranje za slučaj nezaposlenosti, bolesti i invalidnosti ili jamče primjerenu mirovinu. Radnici su pretvoreni u zadužene potrošače, a narodi trebaju na sebe početi gledati kao na ugrožene životne zajednice na povijesnim životnim prostorima.
Zbog jedincatog, dosad neviđenog slabog stanja čovjeka te zbog neobične krhkosti i nemoći država, ne mogu uspjeti nastojanja životnih zajednica da se za svoje potrebe dokopaju vođenja državne politike načinima i sredstvima, koji su iskušavani u drugoj polovici devetnaestog i u prvoj polovici dvadesetog stoljeća. Utemeljenje novih stranaka kao političkih ustanova ili organizacija neće pomoći, jer će one po nuždi biti svrstane na krajeve političkog spektra, iako bi takve nove stranke trebale zastupati probitke svih građana. Sadašnje stranke treba okupljanjem birača ukloniti s političke pozornice. Pokreti ili organizmi za vraćanje država i državne politike u ruke životnih zajednica trebaju biti slobodna okupljališta svih pripadnika zajednice kao zajednice. Riječ je o „jednoznačnom“ okupljanju za cijelu životnu zajednicu, kojim će se obaviti prevrat u gospodarenju politikom životnog prostora. U konačnici državu treba oteti kapitalu i otržištenim zaštitarskim strankama. Riječ je o okupljanju za ljude, za vrstu, za čovjeka.
Bez obzira na sadašnju slabost nacionalnih država, životne zajednice postaju stvarnim političkim i društvenim silama. Iako zajednice okupljaju slabe ljudske sile, rezultanta političke sile životnih zajednica bit će jača od sila prezrelog kapitalizma, u kojemu je kapital izgubio sposobnost i da upravlja sam sobom. Ljudi trebaju postati svjesni siline svoje političke rezultante. Svjetski kaos rezultat je slabosti, a ne plod jakosti kapitala. Globalizacija je ozbiljno ugrozila kapitalizam.
Za uspjeh djelovanja političke sile životnih zajednica potrebno je proizvesti ili domisliti primjerenu političku zamisao ili ideju. Ta ideja ne može i ne smije biti ideologijom, kakvu su trebale povijesne političke sile u povijesnim narodima, koje su služile mobilizaciji puka za ostvarenje društvenih svrha, a ne za ostvarenje ljudskih svrha i za zadovoljenje životnih potreba ljudi. Zamisao za potpuno, opće, ljudsko, alternativno okupljanje na životnim prostorima sračunata je na uspostavu prave demokracije ili narodovlašća, u kojoj će životne zajednice same voditi svoje javne poslove prema svojim životnim potrebama. Bez stvarnog širenja nove političke zamisli nema uspjeha okupljanja ili „revolucije bez predvodnika“.
Okupljanje treba povezivati potrošače i povezati glasače. Svi ljudi trpe kao potrošači, a biraju ili odlučuju kao glasači. U državama postoje različiti izborni sustavi, po kojima stranke svoje svezane pripadnike kandidiraju za izvršna ili predstavnička tijela raznih razina. Stoga u svakoj državi ili političkoj zajednici treba pomno odrediti pristup izborima. Temeljno načelo u novom kandidiranju treba biti to, da su kandidatima skupne dobrobiti preče od osobnih probitaka. Kandidate treba postavljati za svako predstavničko i izvršno mjesto, koje se popunjava većinskim sustavom glasanja. Izbore za mjesta koja se popunjavaju proporcionalnim sustavom glasovanja treba početno bojkotirati, kako bi se političke stranke prisililo na kapitulaciju i na uvođenje izbornog sustava za sve dužnosti većinskim načinom.
Stanje čovjeka je tako slabo. da životne zajednice i njihovi pripadnici ne smiju imati izbor. Postoji samo jedno, jedino dobro, najbolje rješenje, za kojim tragaju životne zajednice. Višestranačje sprječava nalaženje takvog rješenja. Okupljanje u životnim prostorima treba dovesti do političkog jednostranačja i do političkog „jednoumlja“, koje liberalne stranke – sad su sve hrvatske i zapadne stranke liberalne – osuđuju. Neka se posrnule stranke stope u jednu stranku – stranku životne zajednice, stranku naroda. Ozloglašeno „jednoumlje“ dobro služi Izrael, Iran, Rusiju i Kinu, u kojima ne vlada politički kaos. Kapitalu, kapitalizmu i liberalizmu ne odgovara okupljane u životnim zajednicama povijesnih životnih prostora. Okupljanje će obnoviti narode, kao nositelje ljudske solidarnosti i uzajamnosti. Životne zajednice se moraju braniti, kako bi se mogle razvijati i kako bi ljudi mogli zadovoljavati životne potrebe.
Podrobnosti pristupa izborima odredit će ljudi koji će početi okupljanje. Stanje narodâ nameće potrebu da se (1) razvije alternativna politička sila; (2) nađe alternativa političkom stranačju i (3) izumi alternativni način uporabe medija. Borba za oslobođenje životnih zajednica neće biti ni laka ni neopasna, jer su kapitalizam i kapital rabili i zlorabili političke stranke 228 godina. Ipak, životne zajednice više ne smiju čekati milostinju kapitala i sućut uspostavljenih političkih stranaka.