Šetala je treperavim sunčanim sjenama,alejom javora, posutom žutim i crvenkastim lišćem.
Gledala je boje oko sebe i razmišljala o propaloj iluziji susreta koji je projicirala u svojim mislima.
Htjela je taj "klik" susreta, dosta joj je bilo samoće i nade da će se netko, koga treba, pojaviti i zadiviti je svojom osebujnošću,čije će je riječi dotaknuti, probuditi ispruženom rukom,u kojoj neće biti laso.
Smiješila se željama koje je sve više smanjivala,nadajući se, osluškujući i očekujući.
Nadu je usmjeravala na očekivanje da ne bude gore no što je. Da novom biću i sebi proširi obzore,stvarajući nove svjetove.
Da ne uzima, da daje i prima.
Oporo se nasmiješila prisjećajući se prijatelja iz školske klupe, usamljenika koji joj je rekao:“U očima ti se vidi vjera i oduševljenje, da će se dogoditi čudo, a ja sam se odavno oslobodio te iluzije, pokopao je za nekog tko još vjeruje!Možda za tebe…“
Svi koji su joj dolazili ususret, bili su previše usredotočeni na svoja očekivanja, svoje želje, probleme i htijenja, zauzimajući gotovo cijeli svemir.
Odlazila je ostavljajući nepreglednu prazninu ispunjenu maglom. Nedorečenu. Onu koju je ponijela rušila je svaku vjeru i nadu, ostavljajući gorak okus. Nije se znala, ni mogla odreći vlastite volje u cilju sjedinjenja i prožimanja, kao odraza zajedničke volje.
Tako su prolazili susreti, u ništa.
U sjecištu sjena i treptaja svijeća ugledala je lice koje se smiješi.Između svjetlosti i tame ukrštali su poglede. Obarali ih i procjenjivali. Borili se u procjenama, kojoj vrsti pripadaju. Sklonila se iza ogledala da predahne, da se sabere, da u odsjaju sjena i preglasne glazbe složi misli. I on je zaklanjao pogled. Mislila je da kao i ona treba predah, trenutak suočavanja sa sobom.
Kad je to najmanje očekivala, pozdravio je poznanika s kojim je prolazila. Upoznali su se. Mirisao je po propupaloj šumi, proljetnoj šumi. Primjetila je osmijeh. Između glasne muzike jedva je uhvatila po koju riječ. Usredotočila se na mimiku, lice i treptaj osmijeha. Gledala je kako se s velikog brda spušta raširenih ruku, shvaćajući kako gledanje na vlastiti svijet nije nikad bez vlastitog interesa.
Zacrvenjela se.
Osjetila je sram, koji joj je potresao cijelo tijelo. Oborila je pogled, kad ju je prijateljica iznenadila zagrljajem.
„Kako se u svojim godinama još možeš sramiti?“ bilo je pitanje, koje joj je postavila, gledajući u val crvenila koji joj je zapljusnuo lice. Plamen svijeće naglo se utišao i čarolije je nestalo.
Zbunjeno se smiješila izlazeći na terasu. Svjetla grada, koja su joj se nudila poput uzbudljive igre, spasila su je odgovora. Sjetila se rečenice Coena Simon koju je toga jutra pročitala: “Sram nije posljedica seksualne žudnje, nego njen odlučujući dio, kao dio užitka…“
Pa nije moguće da je netko kojem još nije odredila snagu glasa i misli, kojem nije vidjela ruke, ni uške, potiče na više sfere drhtaja tona i najintimnijih osjetilnih doticaja.
Uplašila se.
Prijatelj joj je prišao s leđa. Još je bila pod dojmom neočekivanog susreta. Šutio je pušeći. Nije ga htjela pogledati u oči, bojeći se pitanja koje bi tamo mogla pročitati.
Znala je da zna.
I da joj nudi odgovore koje je dugo, predugo ignorirala, odlagala za neko drugo vrijeme, bojeći se gubitka onog što su izgradili, imali. Prisjećala se dugih razgovora,koji su često potrajati,a da ih nikad nisu sveli na zajednički stav, razumijevanje, podudaranje, najjednostavnijim riječima koje govore o životu na posve običan način, razumljiv i jasan s prizvukom istine….. Istine, koja rijetko kad bude izgovorena. Iz straha da ne bude posve obična, kao da je jednostavnost i običnost, nešto što će odbiti onog drugog.
Zagrlila ga je. Preko njegovog ramena gledala je u čaroliju svjetlosti grada kao da ju prvi put vidi. Žuti list doletio je dotičući joj kosu. Nije mirisao na proljetnu šumu, ali je mirisao na duhan, poznati duhan, običan i svakodnevan. Na nešto poznato…….