…
Golub je kljucao razrušeno ptičje gnijezdo na
prozorskoj dasci,kad je zazvonio
telefon.Sat je otkucavao trinaest sati.
Čudno
je zvučao . Odmah je osjetila da nešto ne valja.
“Nemoj planirati naše vjenčanje, otkazujem ga,“izgovorio
je drhtavim glasom Darko.
„Što se dogodilo?Ma jel ti to mene zezaš?“ veselo ga upita Vesna.
„Ne, ne
to je sad tako,“kaže Darko i spusti slušalicu.
Vesna zbunjeno ostane sa slušalicom u ruci .Pogled
joj se vrati na prozorsku dasku, na kojoj više nije bilo ni gnijezda ni goluba.
Smjestila se u avion, a misli počele navirati…Kako su se na stepenicama fakulteta upoznali, kako su se od prve
prepoznali , kako su se voljeli, kako su planirali život, još da riješi
vojsku… Vjenčanje je zakazano za svibanj.Imaju i kumove.A što je sad ovo?Ma to
mora da je zabuna, još je prošli tjedan,
kad je bila kod njega, sjala zraka koja
ih je pratila od prvog trenutka.Tko ju je presjekao i zašto?Stotinu pitanja, a
odgovori se ne naslućuju.
Koja besmislena zbrka!
Pokušala ju je pospremiti, složiti,ali
uvijek je jedna karika, najsnažnija
karika ostajala u zraku.Ljubav ne može samo tako nestati, to mora da je neka šala.Let
je proletio, a ona je i dalje bila u nedoumici.
Promjene se pojavljuju, kad ih najmanje
očekujemo, a budućnost nije mjesto na koje trebamo doći, nego mjesto koje
stvaramo, pa zašto lom usred stvaranja?
Lomovi nas lome, mijenjaju.
Još je
jedna besana noć pred njom.“Ma kako sam
se mogla zaljubiti u takvog prevrtljivca?Znamo li zašto se zaljubljujemo?Kako nastaje kemija koja nas
povezuje i zašto baš s tim osobama?Ma što me briga, volim ga i znam da me je voli.Moram dobiti objašnjenje.To mi duguje!“
Polako je počelo svitati, a Vesna se još
uvijek mučila s pitanjima bez odgovora.Sjenke su se počele igrati po stropu i
zidovima, a ona je nepomično ležala,
razmišljajući kako joj se svijet srušio
jednom, jedinom rečenicom.
Sama je uredila mali stan,koji je naslijedila
od bake. Skidala tapete, izravnavala zidove, krečila, postavljala pločice,
izmučila se do boli.Žuljevi su joj bili pod svakim noktom, ali nije marila.Što
je više radila, što joj je bilo teže,osjećala se vrijednijom.Samopouzdanje je izgubila kad joj je u sedamnaestoj godini
preminuo otac.Kad se baka preselila k njima
podijelila je i skromnu mirovinu.Sirotinja koja je radom i
snalažljivošću izgrađivala bolje sutra,koja
je vjerovala u bolje.
Darka su pozvali na portu. Iznenadio se
ugledavši Mariju.Dečki su mu dobacili:
„Što je, jučer crnka, a danas plavojka, mora
da si gadan igrač kad svaki dan dolazi druga!“
Prođe pognute glave. Pogleda Mariju ,a ona mu
se baci u zagrljaj.Obješenih ruku, nijemo, poput kipa stoji.Ona ga ugura u auto neprestano pričajući.
„Idemo u restoran,jesi li gladan?“On odmahne glavom
, a Marija nastavi:“Znaš, jedva sam prošla onaj ispit, što smo zajedno
spremali.Da nije bilo tvojih skripta, teško da bih ga položila.Proslijedila sam
ih dalje, sad drugi spremaju ispit po tvojim skriptama.Genijalac si!“
Grupa mladića koja je stajala ispred restorana,
zagleda se u njene vitke noge.Darko ju
pogleda i vidi da ima kratku, crnu
haljinu, crvene cipele i torbu.Nasmiješi mu se osmijehom nevine djevojčice, a
on zbunjeno odvrati pogled.
Kad se konobar udaljio, pričala mu je sve tiše
i tiše, vrteći čuperak kose omotan oko prsta.
„Što si tako šutljiv?Jesi li dobro?“On teško
proguta zalogaj i klimne glavom.
„Kako to da si potegnula do Splita?“
„Tata je na putu,pa mi je dao auto. Pomislila sam kako bi bilo lijepo
vidjeti te opet,“veselo izrecitira Marija.
„Što samo tako, zašto me nisi nazvala, mogao
sam biti na vježbi…“
„Uh, al si neki.Izgledaš kao da ti nije drago
što sam došla!“
„Ma ne, ovaj da…“
„Ma da, a ja sam te se jako zaželjela. Znaš
onda kad si me poljubio, mislila sam da to neće ostaviti takav trag …“
„Da, očito je ostavilo, kad si se odmah skinula i
doslovno me silovala,“ obrecne se Darko.
„Ha, ha, kako je moguće muškarce
silovati?“smije se glasno Marija.
„Tako, kako si ti to učinila! Pa ti to znaš
najbolje.“
„Što si tako smeten,mogu ostati?“
„Gledaj Marija, možda smo imali dobar seks,
ali ja imam ozbiljnu dugogodišnju djevojku,koju volim.“Ona mu stavlja prst na
usta prekidajući ga suznih očiju .
„Baš me briga za nju, ti si sad moj!“
„Kako, pa nisam stvar da me svojataš, a to malo seksa nije …“
„Ali ja sam trudna!“
„Trudna?Kako?Samo odjednom?
„Sjećaš se, bilo je dva put!“
„Da, da,ali sam mislio da imaš neku zaštitu…“
„Zaštitu?“
„Mislio sam da uzimaš pilule, kad nisi ništa govorila.“
„E pa ja to ne uzimam i što sad?“
„Ne znam, ti meni reci što sad?Rekao sam ti da
volim drugu.“
„Ali ja sam trudna, a ne ta druga!“
Darko ustaje i govori odlazeći:“Javit ću ti
se…“
Ona ga gleda zabezeknuto i odsutno klima
glavom.
Korakom poput starca,Darko se uputi preko
parka.Osjećao je kako se sve srušilo na njega.“Majko mila, koji mi je vrag bio,
da zaboravim na Vesnu i uhvatim se u Marijinu zamku?“Sjeda na klupu loveći se
za srce.Prilazi mu starija žena i pita ga:“Vojniče, nije ti dobro?Da zovem hitnu?“On se nasmiješi i odmahne rukom.Sjedio je na klupi tupo gledajući u pod. Razmišljao je o
ljubavi koju su svakodnevno nadograđivali.
„Što sam napravio! Prokletstvo, da se to baš
meni dogodi?Kako ću joj pogledati u oči?Zašto nisam zaustavio lovca u sebi?Što
mi je trebao taj izazov?Uh,što da radim?O majko mila!Da, da zvat ću majku…“
Darko zove majku, da ga savjetuje…Cura s kojom
je studirao i razmjenjivao skripte i ispitne strepnje, odjednom se pojavila u
Splitu.Trudna je što da radi?
„Sine, to je vrlo ozbiljna situacija moraš se
pošteno, kao pravi odgovoran muškarac ,ponijeti prema toj ženi,ta ona nosi
tvoje dijete,“govori majka, shvaćajući da je ova situacija dobro došla da se
riješi Vesne koja joj je zaludila i oduzela sina.Nije razmišljala da je Vesna lokomotiva
koja je pokrenula njenog sina da završi faks, da ga ne napusti na trećoj godini.Nije
razmišljala da će Vesna uvijek postaviti svoja leđa, tamo gdje će on ustuknuti.
Nije razmišljala da bi njen sin imao dobar život uz snažnu ženu.Borila se da joj ga ne oduzme , bojeći se
za sebe.
Ujutro se Vesna uputi u vojarnu. Darko izlazi
pognute glave,sjedaju u prvi kafić.Lica posve zbunjenog,pogleda
izgubljenog,Darko stalno sluša pitanja, ali čuje samo „Zašto?“
„Nema opravdanja za ono što sam napravio,ali
to je sad tako, desilo se i tu se ne da ništa promijeniti…“tihim glasom govori
Darko.
Vesna ga gleda, osjećajući koliko joj je stalo
da njega i ljubavi kojom se vole.
„A ljubav?Zar ćeš sve napustiti zbog žene koju ne voliš?“
„I koja nosi moje dijete!“
“Ako je ne voliš i ako je to dijete skup nepromišljenih odluka, ne želim da se rastanemo. Priznaj dijete, a mi idemo
svojim putem…“u dahu izgovori Vesna.
Zastao je smiješeći se, lice mu se na trenutak
zaledilo u osmijehu koji je obećavao.Zbunjen, nije znao bi li se veselio novom tračku nade.Nije očekivao da bi ta odlučna, mlada žena takvo što mogla
izgovoriti, oprostiti…Osjetio je kako ga
toplina obavija. Onda se uplašio, što bi
rekla majka, rodbina,njeni, što bi mu reklo to dijete jednog dana?A što bi s
time učinila Vesna kad se sve stiša, kad
prođe prvo oduševljenje pobjedom nad njim i onom drugom?
„Misliš?A što bi moji rekli?Ne, ne, ne znam,
oprosti mi…“Darko prekrije usta, a ona osjeti koliko je teško, da ni krik ne
izlazi.Pustila je,shvaćajući da ne može
ništa učiniti.
Trebao je zraka.
Ušli su u sobu. Stajao je nasred polu-zamračene
sobe poput školarca koji ne zna što da radi.Ona ga uhvati za ruku, posjedne na
stolicu, a on joj se baci u naručje.Mahnito se počeo skidati .Priđe mu,a on joj
se baci pod noge.Osjeti gorčinu stopljenu
s demonima koji su je salijetali,
koji joj nisu dali misliti.Može li se živjeti u nečem poljuljanom, kad više ne
vjeruješ?Vjerovala je da je povjerenje najjača karika njihovog odnosa.A što je
sad ovo, grli ga i ljubi, a ne vjeruje.Ne vjeruje da ga miluje,ne vjeruje da se
tako što neće ponoviti, kad strast
utihne.A svejedno se prepušta toj neizvjesnosti, tim nepoznatim emocijama koje
je sputavaju da bude svoja.
Sumrak se spuštao nad grad kad se probudila,
osjećajući težinu njegovog tijela.
Prvi san, bolestan san.
Polako
je osvješćivala očajničku strast.Preplavljena
osjećajem gubitka,još uvijek držeći uzde
u rukama,smiješila se spoznaji
slabosti.Pitanja su navirala ,pokušavajući joj oduzeti i ono malo dostojanstva
koje je ostalo.Može li strast egzistirati u očaju?Može li postojanost ljubavi obnoviti
vjeru ?Može li ju osjećaj krivice razoriti, možda već sutra…I što onda, kad prorade
optužbe:“Kako si mogao?Zbog čega, što je nedostajalo?“ čula se kako mu viče u
lice.
Suze
su bile zadnja emocija s kojom su se
rastajali.
Polako je hodao prema vojarni, znajući da je
kriv. To mu je Vesna još jednom pokazala.Znao je da je snažnija od njega, da će
stvoriti novu budućnost, a on će potonuti u žabokrečini svoje. Znao je da je pogriješio, a svejedno se nadao da će s
Marijom biti drugačiji.Muškarac
oslobođen emocija,s muškosti u rukama.
U posjetu mu je došla cijela obitelj.
„Jučer su nas posjetili Marijini, fini
ljudi...,naravno da očekuju da se oženite,“čuo je oca kako mu se obraća.
„Ali ja…ja volim Vesnu, pa kako …“
„A to, ma zavoljet ćeš i Mariju. Kako su se nekad
ljudi ženili, da se nisu ni vidjeli, pa
su se zavoljeli. I nisu se rastajali ko vi danas. Čim nešto zaškripi odlazite ko
razmažena derišta, a život traži odricanje, razumijevanje, kompromise. “Darko
pogne glavu mrmljajući;“Nekad, nekad, ali danas je sve ubrzano, nema se
vremena, a život guta svaku pomisao na odricanje, kad je ponuda obilna…“
„Evo njeni su ponudili da se presele u kuću
izvan grada, da bi vam oslobodili stan.Ej, namješten stan!“ushićenim glasom
javi se majka.“Pomisli samo koliko smo se mi morali odricati da sagradimo kućicu i da ju namjestimo. Krvavo sine,
krvavo! Ma ne znaš ti ništa!Uvijek sam vas štitila od problema, zato ste i
postali takvi pekmezasti.Ovo je život! Ovo je nešto što nikako ne smiješ odgurnuti,
a dijete je tu.Preuzmi odgovornost!Dečki
kad izađu iz vojske postaju ljudi, pa tako i od tebe očekujemo razuman stav.“
Brat ga uhvati pod ruku i odvuče na drugu
stranu ulice.
„Ma pusti strarce, oni imaju svoje viđenje,a njeni navalili, ne pitaju koliko košta. Stari joj se
razbacuje, za sada riječima, a poslije ćemo vidjeti jel baš toliko široke ruke?!“
„Ma toliko sam izblesiran svime da stvarno
ne znam što da uradim, skoro ju ne
poznam, a već nosi moje dijete! “tihim glasom jada se Darko.
„Pa kako, ona se po faksu hvali da ju voliš.
Sva blista. Jesi li ti uopće siguran da je to dijete tvoje?“vragolasto ga upita
brat.
„Kako bih bio siguran, samo smo dva puta!“pokunjeno
će Darko.
„O jadni moj mali, naivni brat, kako ti ga je
smjestila!“pljesne rukama sumnjičavo se smiješeći .
„Ne
znam što da radim! Imam grižnju savjesti,što ako je moje dijete?“
„Jesi li joj predložio da pobaci?Mislim da bi
to bilo najbolje.“
„Jesam i neće ni čuti, plače i viče…naziva me
kukavicom.“
„Da ženske igrice, nabija ti osjećaj krivice!Mene
ne bi mogla samo tako uloviti i to sam joj otvoreno rekao. Ona se zavodnički
nasmijala,dajući mi do znanja da ja nisam ti.A Vesna, što je rekla?“
„Da pustim da rodi , da priznam dijete,a mi nastavimo tamo gdje smo stali.“
„Vidi se da joj je stalo do tebe!Svaka čast
Vesni, prava je. Razmisli!“
Darko se vjenčao s Marijom.Dobili su
djevojčicu.
Dani su se vukli, a očaj je bio sve češći
Vesnin pratitelj.Nizala su se godišnja doba, noći i dani, a ona ih nije
primjećivala. Mrtva duša u mrtvom tijelu.Tek je tada shvatila, koliki mrtvaci
hodaju uz nju.Energije su im se poravnavale. Osjećala je kako joj se jadaju,
kako stenju, baš kao i sama.
Odselila se iz grada. Nije bila spremna na
susret s Darkom tuđim muškarcem, ocem.
Tražila je novi život i sebe.Nije bilo jednostavno, kao u ljubavnim romanima.Tragala
je za istinom, shvaćajući kako ju je ponekad dobro zaobići,do dana kad ne bude
toliko surova. Kome treba surova
istina?I tko je zapravo ona, kad svatko ima svoju istinu.Netko bolnu, netko
manje lijepu, a netko drugačiju.
Onda se jedno jutro probudila i prihvatila poziv
za novi početak.Promjenila je posao,
frizuru i uvjerila se da mora krenuti ispočetka.
Kišilo je dok je prolazila pored parka.Iza
kišne zavjese ugledala je rascvjetane voćke i shvatila da su tolika proljeća i
ljeta prohujala, a ona nijemo prolazila pored njih.Uštipnula se za ruku, da se
uvjeri da ne sanja.
Da se ljepota tiho vratila.
Osam godina kasnije, udala se za Ivana.Dobili
su sina.Život je uhvatio neke druge smjerove.Teško su živjeli. Poticala ga je
da krene u drugi posao.Nije ju
slušao.Vozio je svojom prugom.Sve su im se više tračnice razdvajale.Snažna žena, kakva je bila osjetila je slabost čovjeka, za kog je
vjerovala da će s njime izgraditi novi svijet.Opet je znala da mora otići.Uh
koji izazovi!
Nije se bojala, već je to prošla. Drugi put je uvijek lakše.
Otišla
je s malim djetetom , uhvatila se posla i svakodnevnih obaveza, koje čekaju
samu ženu. Sve se više pitala, gdje su prava vrata za ljude, koji se poput noćnih leptira zalijeću u kriva.
Početi iznova nije značilo i uspjeti,ali je značilo da se ne želi zavući u
kutak neživljenja, strahujući od nove pogreške.Željela je muškarca, čovjeka, na kojeg se može osloniti.Mnoge
snažne žene, koje žele dati i dobiti
ljubav, izgube se u viziji.
Na seminaru se susrela s Darkom, dvanaest
godina poslije.Gledali su se nesposobni da progovore.Samo je zraka ostala.Ona
ih je odvela da nahrane svoja izgladnjela tijela i duše.Ljubili su se, kao da
se nikad nisu prestali ljubiti.Voljeli su se
žarom koji je prije dvanaest godina lelujao, ne znajući na koju bi
stranu, a oni mislili da žari koliko je pekao, koliko je bolio…
I opet su povlačili kočnice bojeći se da se
iluzije ne razbiju o maske koje su navukli na lica.
Jedno večer dok je prostirala rublje i
pripremala ručak za sutra, čula je zvono i doviknula sinu da ih otvori.Na vratima
je stajao Darko s koferima.Raširenih očiju, još je jače raširila vrata shvaćajući
da je svaki novi dan, novi početak borbe za preživljavanje.
Preživljavaju oni koji se usude napraviti korak dalje.