Harry Potter,
svijet u čarobnom štapiću
Stajali smo pred ulazom u kino, djevojka i ja, gledali redove ispred blagajni, ushićena lica ljudi koji s nestrpljenjem očekuju kupiti svoju ulaznicu, sjesti u udobne fotelje, i gledati završni film o malenome čarobnjaku: Harry Potter i Darovi smrti, drugi dio.Pogledao sam je krajičkom oka, i za razliku od drugih, na njezinu licu bio je čudan izraz melankolije i sjete, kao i tuge da će nečemu tako divnom i posebnom doći kraj.
Potvrdili smo rezervaciju i preko reda kupili karte, tik prije isteka rezervacija, praćeni negodujućim pogledima koji su dopirale iz redova iza nas. Stali smo da kupimo velike porcije kokica, zajedno s velikim Coca-Colama, i zaputili se prema dvorani koja je „čekala“ iza ugla, otvorenih vrata, primajući sve one koji žude za posljednjim daškom čarolije. Sjeli smo na ljubavno sjedalo, odložili stvari, smjestili se udobno, zabačenih glava i isprepletenih prstiju gledali kako se vrte traileri najavnih filmova, isprekidani crnim siluetama glava ljudi koji polako ulaze u dvoranu.
Misli su mi odlutale na tu davnu godinu, kada sam od prijateljice dobio u ruke knjigu, na čijoj je korici bio naizgled smiješan dječak s ožiljkom, kako jaše na metli i rukom pokušava uhvatiti malenu zlatnu kuglicu s krilima, dakako, svima poznatu kao zlatna zvrčka. Okretao sam knjigu i zainteresirao se za pozlaćeni natpis u reljefnom obliku, koji je, vjerujem, zapeo za oko svim klincima, pogotovo onima koji su kao ja, tada navršili jedanaest godina.
Nisam sumnjao da ću,otvorivši korice, upasti u jednu od najljepših priča ikada ispričanu, i pritom, zajedno s knjigom odrastati, kao što je sreće imala i većina fanova. Od prve stranice, autorica J. K. Rowling uspjela je pobuditi interesovanje u meni koja je raslo svakom novom stranicom, praćenom poznatim zvukom šuškanja papira. Svijet magije, čarobnih napitaka, neobičnog sporta poznatog kao Metloboj, i nadasve posebne škole u koju su, vjerujem svi barem jednom poželjeli ući.
Nastala, pretpostavljam kao priča koja je bila posljednja nada za mladu majku, pretvorila se u priču epskih proporcija koja nas je godinu za godinom, vraćala Hogwartsu, Harryu, Hermioni, Ronu i ostatku ekipe u pelerinama, gdje smo se barem na tren izgubili iz ovoga sivog svijeta i nasmiješena lica obitavali u okrilju Zabranjene šume, i goleme knjižnice - dvorca.
Kako su se knjige nizale, tako je i Harry Potter, sa svojim prijateljima stario, unoseći dozu ozbiljnosti u radnju, otkrivajući detalje njegove prošlosti, uvlačeći nas dublje u zavrzlame i intrige čarobnjačkog svijeta. Takav razvoj radnje naišao je na popriličan broj kritika, na koje se, vjerujem, fanovi nisu obazirali, već su hrlili do knjižara i nestrpljivo stajali u redu za svoj primjerak.
Otprilike, kada je četvrta knjiga, u nizu od sedam, izašla na police pojavila se ekranizacija prve knjige koju sam s velikim iščekivanjem gledao, i oduševio se. Ako mi je mašta radila, onda je nakon pogledanog dvosatmog filma šištala na sve strane, poput pare. Živopisni likovi, kao da su izašli sa stranica ispunjenih crnom tintom, efekti koji su pratili stvaranje magija i nadasve utakmica Metloboja, oduzimale su mi dah.
Knjige su se izmjenjivale s izlascima filmova, utažujući tako žeđ za dozom čarolije koja će poput sjećanja, u sivoj niti iscuriti iz štapića i vratiti osmjeh na naša lica. Vraćali smo se svojim osnovnoškolskim i srednjoškolskim životima, zaboravivši na malenog čarobnjaka i njegovu sudbinu, sve dok ne bi ugledali plakate, ili reklame na televiziji. I tada je svijet stao. I postojao je samo Harry Potter.
A onda je, nakon deset godina, kada smo i sami prešli malenog čarobnjaka u godinama, došao prvi znamen kraja u pisanom obliku. Na policama su se pojavile smeđe-narančaste knjige, sa posljednjom etapom u životu dragoga nam Harrya i njegovih kompanjona, ostavljajući onaj slatko-gorki osjećaj u ustima nakon što smo okrenuli posljednju stranicu, provjeravajući da je doista posljednja.
Godinama, knjige su postale svjetski fenomen, ističući tako autoricu J. K. Rowling kao jednu od najutjecajnijih žena u povijesti Velike Britanije. Što je nekada bila žena koja je živjela od socijalne pomoći, sada je bila jedna od bogatijih žena svijeta. Vjerujući u svoj san, koračala je tim trnovitim putem, gdje je na „vrhu brda“ držala punu šaku divnih latica ruža svih mogućih boja…i čarobni štapić.
Tako smo se poslije zadnje knjige o malenom čarobnjaku svi polako okrenuli filmskim izdanjima priča, proživljavajući opet epske trenutke, uživajući u vizualnim i zvučnim efektima, raspravljajući o određenim segmentima koji su bili u knjizi, a nisu se pojavili u filmu. Rasprave su bile i žestoke, ali na kraju, nitko nije mogao otići ravnodušan i reći da film nije bio dobar, pa i odličan.
Upoznati s današnjim načinom života, i isisavanjem novca iz svake moguće stvari, neki su dočekali razdvajanje posljednjeg filma s razočaranjem i negodujućim komentarima. Ja sam ga, objeručke, prihvatio. A taj, kraj, bit će odgođen, bar za neko vrijeme.
Iako su neki stručnjaci ocijenili da knjige nisu dobre za djecu, da ih uče vjerovati u nešto što ne postoji, ja ih žalim. Jer, oni su samo odrasli ljudi, stara srca, slijepih očiju i smetenih čula, bezjaci bez traga magije u sebi. Svakome treba malo čarolije u životu, iskra magije da začini gorak život, zamah čarobnim štapićem koji će otrti suze s naših lica. To je ono što nam te knjige pružaju. Mali bijeg od stvarnosti gdje je sve moguće, i gdje dobro uvijek pobjeđuje zlo.
Cijelog trajanja filma pratio me tužan osjećaj, praćen čudnim grčem u želucu, koji se zrcalio i na licu moje djevojke, čak i za vrijeme odjavnih slova. Ostali smo sjediti sve dok i posljednje slovo, i završna nota nije utihnula s golemog platna, ostavljajući nas tako same u dvorani, u kojoj su zadnji tragovi magije isparili u ustajalom zraku.
Cijelo vrijeme do kuće, vozili smo šutke, povremeno se pogledavši, podarivši kratak osmjeh. Pitala me; „Je li ovo zaista kraj?“ Nisam joj odgovorio. Je ti to doista kraj? Da li je nestala magija s ovoga svijeta?
Ušli smo u kuću i sjeli na kauč, zadubljenih pogleda, odlutalih misli. Prelazili pogledom predmete, tražili iskru magije koja bi razigrala djetinje srce. Nemirnog duha ustao sam i prošetao do police, te skinuo knjigu s koje sam otpuhnuo prašinu, i prešao rukom po naslovnici, osjećajući reljef natpisa pod prstima.
Sjeo sam kraj nje, i otvorio prvu stranicu, te počeo čitati na glas: Dječak koji je ostao živ. Gospodin i gospođa Dursley, Iz Kalinina prilaza broj četiri, bili su ponosni što su normalni ljudi…
Čitao sam do kasno u noć, gdje je djevojka u mojem zagrljaju zaspala, sa smiješkom na licu. Sklopio sam knjigu i naslonio se, sklopivši oči, s osmjehom, znajući da Harry Potter živi, svaki put kada otvorim korice stare prašnjave knjige. I s njim, onaj tračak magije koji nam, kao začin, daje boju u tmurnom crno-bijelom životu. Dovoljno, tek toliko da, sa smiješkom, dočekujemo svaki novi dan.
Vedran Mavrović