SVOJE SE MESO NE JEDE!

„Gade  pokvareni ona je moje dijete! Kako si mogao i to onda kad sam rađala tvoju djecu?“ridala je Božica na koljenima ispred kauča, dok je on stajao nasred sobe kao ukopan.

„Ona je sad punoljetna, pa ako joj je tako loše, zašto me kao odrasla nije odbila…?“

„ Kad si započeo svoju perverziju,bila je dijete. O Bože, gdje su mi bile oči?Kako si mogao? Koji si ti monstrum!“

Prišao  je i pokušao je podići, a ona je dohvatila žarač koji je stajao pored kamina i opalila ga po nozi svom silinom jada, ljubomore i bijesa.Zastenjao je i pao na pod.Osovila  se nad njim i  snagom povrijeđene žene počela  ga udarati, dok se krv slijevala po bijelom tepihu.Branio se izmičući, pokrivajući glavu rukama  i vičući:

 „Prestani, jesi li poludjela?“

Udarala ga je dok nije izgubila dah, dok se nije zagrcnula  zrakom  ispunjenim mirisom svježe krvi…Uhvatio ju je za ruku u kojoj je držala žarač u trenutku kad je zamahnula da ga opali po glavi.Bacio je žarač na drugi kraj sobe, čvrsto joj stežući ruke.Hrvali su se na podu. Opkolio  ju je nogama, stežući  u obruč..S njega je kapala krv i  slijevala se po razderanoj svilenoj bluzi otkrivajući bujne grudi žene koja doji…Jednom rukom strgao joj je rublje,drsko je uzimajući. .Vrištala je.Nitko  je nije čuo, do njihovog nemoćnog sina u krevetiću.Naglo je ustao šutajući  nogom njeno umrtvljeno tijelo.

“Kako ne razumiješ, volim vas obje!“

Zagnjurila je glavu u krvave ruke kojima je stiskala uši.

Čula je kako je zalupio vratima.

Osjećala je gađenje,izazvano neizbrisivom odvratnošću.Gledala je u mjesec koji je nagnuo magličastu glavu, zračeći naranđastim žarom,gubeći plavičasti sloj, koji se raspadao u pepeo.I njen se život raspadao u tisuće pitanja.Ako su dvije žene dva različita bića, makar jedna potječe od druge, onda mora postojati dvije zasebne ljepote, istine i ljubavi.Život je zurio u nju, očekujući da ustane.Dijete je plakalo, a ona nije mogla ustati od gadosti sirove tjelesnosti, sveždera koji proždire tijelo i dušu, suprostavljenog profinjenoj tjelesnosti kojom su otvarali vrata u  poniranja,traženja.

Mjesec je zašao za taman oblak i sakrio se od  bilo kakvih traženja, propitivanja, odgovora…Dijete je  vrištalo, dok se gušila u grčevitom plaču.Na vratima je stajala kćerka držeći za ruku malu polusestru.

“Majko, majko, što ti je?“nagnula se nad nju, dok je djevojčica  i dalje nepomično stajala na vratima, gledajući u krvavi pod.Božica ju odgurne  i pokuša ustati.

Suze, slina i krv stapali su se u jednu  muku.

Zlokobne polusjene igrale su svoj sotonski ples po zidovima doma, koji je mislila da je sagradila za svoju djecu, za njih…Suze su presahle, a gorčina isplivala na površinu.

 Pozvala je kćerku da sjednu za stol.

„Kako si mogla šutjeti sve te godine,kad sam se bavila djecom, kad nisam imala ni malo vremena da se okrenem i da vidim istinu?“vapila je Božica promuklim glasom.Kćerka je tiho zaplakala gledajući u pod.

„Gledaj suze su u ovom trenutku suvišne.Hoću istinu,imam pravo na nju!Nakon toliko godina, koliko zapravo?“

„Kad si nas poslala na ljetovanje, prije nego se Brankica rodila.“

„O Isuse, pa ti si onda imala trinaest godina!Gad jedan pohotni!“

„Bojala sam se jer mi je prijetio da će me ubiti, da će tebi i Brankici nešto napraviti.“

„O moj Bože, kako  nisam ništa primijetila?Kako  nisam posumnjala?“

„A zašto mi nisi signalizirala, da ne želiš ostati u kući sama s njim, shvatila bih da nešto  ne štima?“

„Jesam majko, ali ti nisi ništa primjećivala, pa sam mislila, da ti je svejedno.Bio je nježan i brižan.Kad je autom dolazio pred školu sve su cure uzdisale, kako imam zgodnog očuha.Ispočetka mi je to bila igra,a kako sam odrastala postalo je uhodano i nije izgledalo da ikome činimo nešto na žao.I on me je u to uvjeravao.“

„Da,u svakom slučaju dok nešto ne riješim,seliš se baki.Počni se pakirati.A ja ću tražiti sudsku zabranu da ti se bilo gdje i bilo kad približi…“

„Ali…ma, ništa.“

„Nema tu ali!Da sam to znala zaštitila bih te onda, prije pet godina.Dušo moja, nisi ti ništa kriva i ne šaljem te  baki zbog tvoje krivice, već da pokušam popraviti ono gdje sam kao majka zakazala . Ne plači dušo,žao mi je da si na taj način ušla u svijet odraslih.Kao što vidiš nije ni malo sjajan.“

Ana je zavapila:“Oprosti mi majko!“

U čvrstom zagrljaju, pogleda uperenog u novi dan s nadom da je sve prebrodivo Božica je odsutno prošaptala:„Svoje se meso ne jede!“

„Molim te dođi,  ne možeš me odbiti, radi se o vrlo ozbiljnoj stvari,“uzrujanim glasom govorila je u telefonsku slušalicu Božica, teško dišući.

„Dobro…dolazim,“ rekla sam shvaćajući da je  važno.

Koračajući prema njihovoj kući,gledala sam  kako je lišće  obojilo pločnik. Magla se uvlačila ispod kaputa, sve do kosti.Prošla me jeza.U tom trenutku oglasile su se sirene za uzbunu,kao da sam ih predosjetila.Potrčala sam  prema kući.Dijelilo me nekoliko metara. Božica je stajala na vratima.

„Brzo, brzo. Idemo u podrum!“vikala je.

„A gdje su djeca?“upitam okrećući se po svježe okrečenom podrumu.Uz zid su bile prislonjene skije i plavi bicikl.Bacila se na koljena ispred mene ridajući i valjajući se po podu podruma, po kojem je prostrla stari tepih… Dohvatila sam vodu sa stola, natočila i gurnula joj čašu.Odjednom  se sve smirilo ,pretvorilo  u ništavilo i nepostojanje.Buljila je kroz mene. Osjetila sam da je u šoku.

„Zamisli gada, ukrao mi je djecu!“

„Kako?Zašto?“

„Zadnji put kad je došao po njih, bio je nekako čudan, nešto đavolsko izbijalo je iz njega, a ja sam se jedva s djecom rastala,“plakala je dugo i tiho.Klečeći s njom na podu podruma,   gladila  sam je po kosi.U blizini je grunulo.Nismo se ni pomakle, kao da nas se vanjski svijet ne dotiče.Ovo unutra, bilo je razornije.

„Zbog  gada, stariju kćerku sam morala poslati ocu u Belgiju, a sad mi je ukrao i našu djeci.Javili su se iz Londona.Rekao mi je:“Bit će to krvavi rat, pa neću da se mojoj djeci nešto dogodi! Nadam se da si sretna sa otkrivenom  istinom!Kao što vidiš nikome od nas nije donijela ništa dobro.Koji put ju je bolje ne znati!“ govorila je jecajući u više odlomljenih dijelova, kao da otkida komad po komad sebe.

Gladila sam je, gledajući u oronuli komadić podrumskog zida, shvaćajući da je sve izgubila i da joj  nije važno što će s njom biti .Rat se ponovno oglasio, kricima ranjenih ljudi.U daljini se čula  sirena ambulantnih kola. Ustala je, isprsila se i nekako čudno nasmiješila širom  otvarajući vrata podruma.

“Da me barem ubiju!“

Zgrabila sam  ju za ruku i potegnula unutra, zatvarajući vrata. Kleknula je, obuhvativši mi noge rukama i  glasno plakala.

Pustila sam  da se isplače.

Kad smo izašle iz podruma bio je mrkli mrak, nije se vidio ni prst pred nosom.

Pomislila sam da joj je tako i u duši.