Autor: Nada Far
Datum objave: 16.07.2017
Share


TAJNA

Smjenjivala su se godišnja doba, a ja ih s ushićenjem otkrivala i uvodila se u smiraj.

Na rubu  snage,doselili smo u malo,bojama obasjano selo nedaleko od grada.Nakon uzajamnih prijevara bila sam sličnija mumiji, nego sebi.Osjećala da mi tlo pod nogama nestaje.Prošlo je kratko vrijeme kad sam  primijetila  da se osvrćem na zvukove,primjećujem boje i ljude, da dušu obnavljam.

Punim.

Smjenjivala su se godišnja doba, a ja ih s ushićenjem otkrivala  i uvodila se u smiraj.Opraštala sam sebi i drugima.Razmišljala  kako me je život okupirao i dograbio kandžama, da sam povremeno zaboravljala disati. S Vladimirom, kolegom s posla,  družila sam se do ledom okovane zime.Prijateljica me je upozorila, da Vladimir prečesto navraća i da se čuvam susjede.Stalno je na svojoj osmatračnici.Mogla bi se izblebetati pred  suprugom.

Nisam se bojala.

Svakodnevno sam je posjećivala  znajući da  je stara  i da sama živi.Da joj živa riječ treba. Što sam češće dolazila, bila sam sigurnija da ima nešto što joj dušu  stišće, što je tišti…Kao i ja,kao mnogi.Neku osobnu tajnu, koja nam je na srcu urezala zarez, a do točke bilo je još  dosta neispunjenog prostora.

Vakuma.

Promatrala sam duboke bore na njenom licu i koščate ruke.Sramežljivo je povlačila rukav prikrivajući ovješenu kožu,staru devet desetljeća, kao da je zbog toga kriva.Jedino su oči ostale mlade i pune nade,kao da ih je starost zaobišla.Sjajile su i u tužnim pričama.Od kad joj je jedina kćerka preminula, a unuka odselila u drugi grad, skoro nitko nije dolazio.Jednom mjesečno davala mi je karticu da joj podignem nešto novaca i platim režije. Kupim malo osnovnih potrepština i ostavim  sitniš da joj svaki dan  donesem  četvrtinu crnog kruha.

Bila joj je to izlika, da svaki dan navratim.

Tog sam dana morala ostati duže na poslu, pa sam navratila kad se spremala na počinak.Bilo mi je krivo što nisam mogla ranije.Vidjela je da sam snuždena, pa me zamolila da izujem čizme i sjednem uz vatru starog kamina.Znala sam da će ispričati svoju priču.Otvoriti dušu.Osjećala  kako mi navire misao ;' zaklela se zemlja raju da se…'

„Sigurno se pitaš od kud mi toliki novac?!“

„Ne, ne. Ne razmišljam o visini  tuđih računa. Nakon tolikih godina rada u banci, oguglala sam na sve iznose.Oni su za mene samo brojke.Nebitni brojevi, koji sa mnom, a vjerojatno i s vlasnikom računa nemaju puno veze.“

„Sad kad je sve ostalo daleko iza mene mogu ti ispričati…“zastala je duboko izdišući i brišući bijelom,vezenom maramicom suzu u kutu jednog oka.

“Bio je srpanj, sunce u zenitu,a mi na polju.Čoek i ja radili smo na zemlji.Nije bio za vojsku zbog stopala koje je smrskao kao dječak, skačući sa štaglja.Dječje ludorije.Rat je bjesnio.Sa svih su strana nadirale vojske.Pucnji su se čuli u svako vrijeme. Kasarnu, na početku sela , nastanjenu Nijemcima, zamijenili su Talijani.Išla sam ponedjeljkom na sajam prodavati povrće.Tamo sam slušala svakakve priče.Nisam se bojala.Mi smo bili obični seljaci, koji obrađuju zemlju i od nje žive.Već sutradan sam se uplašila.Kopajući njivu čula sam kako netko stenje.Obišla sam stog sijena i vidjela krvavu ruku.Čovjek je ispod stoga sijena zapomagao  nerazumljivim riječima.

Otrčala sam kući po plahtu, razderala je i previla mu rane.Dala mu vode.Sklapao je ruke u molitvu i spuštao glavu na prsa.Ujutro kad sam mu donijela hrane našla sam ga u vrućici.Skidala je oguljenim krumpirima i hladnom vodom,kako sam radila  djetetu.Zapomagao je za doktorom.Nisam se usudila.Bilo bi preopasno.Oporavljao se sporo.Potrajalo je dok nismo trebali odvesti sijeno.Krava se trebala oteliti, pa sam sama upregla kola i otišla po sijeno.Dovezla ga prekrivenog sijenom u štagalj.Brinula o njemu dok se nije posve oporavio.Partizani su zauzeli kasarnu.Selo je bilo opkoljeno.I da je htio otići ne bi mogao.

Sporazumijevali smo se rukama, a voljeli očima.“Opet je duboko udahnula i prestala pričati.

„Proljeće je listalo,a on i dalje živio u štaglju sa sve manje sijena.Jedne su noći patizani banuli.Ispitivali nas i pretraživali imanje.Tresla sam se iznutra i izvana.Pokazala sam mu gdje se mora zavući u slučaju…Poslušao me i nisu ga našli.Uh, ne smijem ni pomisliti što bi nam napravili da su ga pronašli…

Objavljen je završetak rata i naše ljubavi...

Tri smo se noći opraštali, a nikako da se oprostimo.Tražio je da pobjegnem sa njime.Odmahivala sam glavom, sa suzama u očima.Četvrte ga noći nisam zatekla.Dvije godine kasnije došao je pred kuću.Vodila sam kćerku prvi dan u školu.Pozdravio me na mom jeziku.Ostala sam u čudu.Zbog mene je naučio  jezik?!Htio je da se razvedem, pa da se vjenčamo,da sa njime i kćerkom živim u Italiji.Tada je to bilo neizvodivo i nezamislivo.Ljudi se nisu razvodili.

Bila bi to velika sramota!

Nagovarao me i nagovarao, a ja nisam mogla.Mislila sam da mi čoek nikad ne bi dao kćerku, pogotovo da ju odvedem  u neku Italiju.Onda je odlučno rekao:'Dobro.Spasila si mi život i ja ću se dok živim o tebi brinuti.'Otišao je i otvorio račun u banci, na koji je svakog mjeseca uplaćivao novac.S tog računa podižeš novac.Zadnja uplata bila je prije pet godina.Veći iznos, sjeo je pred Božić.Znala sam da nešto ne valja.Uplate su prestajale stizati.“

'Umro je,a do smrti te volio i živio sam ko' pas…!' pisalo je u pismu obrubljenom aviončićima.Tada sam bila udovica i mogla sam do mile volje plakati i spavati uz jastuk s pismom na aviončiće.Da je barem došao nakon smrti mog čoeka…Ali ne,ništa se ne dogodi, ako ti nije suđeno!“ uzdahnula je po ne znam koji put.

Tu sam noć prespavala na otomanu između kamina i njenog kreveta.Prije no što je zaspala tražila je da ju držim za ruku.Tada je rekla:“Cio život sam pošteno i puno radila, i nemam mirovinu.Zar nije žalosno da me on iz groba uzdržava?!Zato razumijem što imaš  prijatelja.Nikad ne znamo zašto nam  na put stižu neki ljudi.Opet je rat i ne možeš znati što će biti…“

Zaspala je.Više sam puta čula kako se meškolji u snu,bunca i  uzdiše.

Umrla je te noći s osmijehom na licu, stavljajući točku na otpuštenu težinu i objavljenu tajnu.

133
Kategorije: Književnost
Developed by LELOO. All rights reserved.