Autor: Tena Štivičić
Datum objave: 27.09.2011
Share
Komentari:


Tako je govorila .......

Nekad su umjetnici živjeli kao crkveni miševi

Tako je govorila Virginija Woolf

Nekad su umjetnici živjeli kao crkveni miševi. Osim dvorskog pjesnika, dvorskog slikara i dvorskog kompozitora, svi su drugi živjeli na režimu mrvica kruha, gutljaj vina i okrajci svijeća uz koje su slijedili svoje nezatomljive kreativne impulse. Ne znam je li taj stoljetni pojam ubogih asketa odgovoran za stav koji i danas traje - osim od onih nekoliko jako slavnih, ekvivalenata dvorskih miljenika- od pisaca se i danas očekuje da shvate da za njih nema para. Tj., ponekad ili pomalo ima, ali negdje je, u formalizaciji odnosa s posrednicima između njih i publike, utkano vjerovanje da je umjetnost sama sebi plaća i da je novčana naknada nešto u svojoj biti profano. Pogotovo u ovo strašno doba krize kad se zna da su knjige prve za koje nema sredstava.
Tako mi neki dan stiže email od izdavača iz strane zemlje. Objavili bi moju dramu u zbirci s još dvije hrvatske drame. Odmah mi zaigra srce. Nema ništa ljepše od vijesti da je drama prešla granice, da se negdje sama od sebe izborila za pažnju.
Međutim, skrolam dalje niz blackberry dok se probijam pored radova na cesti oko stanice London Bridge – i onda naglo stajem. Nekoliko prolaznika-sardina zabije mi se u leđa pa se prvo njima ispričam što sam stala jer bonton megalopolisa nalaže stalnu uličnu fluidnost. Naglo zastaju samo nemušti turisti. No, ostavimo digresiju po strani. Zastanem jer sam stigla do rečenice koja glasi – kao što možete zamisliti, ovo izdanje neće biti profitabilno, iako će za izdavača biti vrlo prestižno. Već smo od jednog od tri pisca dobili potvrdu da neće tražiti honorar. Sad čekamo na vas i drugu spisateljicu.
Ne znam ,zapravo, zašto se čudim, jer to mi se svakako ne događa prvi put, ali valjda stalno očekujem da će se izdavači okaniti tih perfidnih taktika. Osim navedene, druga popularna taktika je ta da se piscu odmah kaže da je budžet minimalan, a pisaca mnogo, da se od izdanja ne očekuje zarada te da će, budu li zahtijevali honorare, cijeli projekt dovesti u pitanje.
Ta taktika djeluje na tri razine. Možda bi pisac i odlučio biti 'nerazuman' i zahtijevati svoj honorar, ali kako kad mu je lijepo rečeno da to što on piše nitko neće kupiti. A pisac je to čuo već mnogo, mnogo puta.Čak su mu i oni mali trijumfi kad se našao na zavidnim mjestima ljestvice čitanosti u Pola ure kulture ukaljani time što zna da se rangiranje provodi na uzorku od šest prodanih knjiga. Pa tako ne samo da je, zapravo, umišljeno očekivati honorar, nego još i riskira da sam sebi našteti i da si zatvori vrata jedne nove kulture, jezika i publike. A rijetki su pisci koji će između honorara i priznanja izabrati honorar.
No, naravno, u tome jest poanta, to i ne bi uvijek trebao biti izbor. Pa kako je pisac već istreniran da se njegov rad ne mjeri novcem, uglavnom pristaje. Kao, pa neću se od tog honorara obogatiti, tješi se. Jer, doista, uskraćenim honorarom platio bi možda večeru za dvoje u nekom od zagrebačkih restorana u koji zalaze ljudi u čijim zanimanjima novac nije sramotna stvar.
Pisca koji ne pristaje vrlo brzo počne biti glas da je 'težak', 'zajeban' ili kako se to lijepo kaže na stranom jeziku 'alav na pare'.
Pa sad, kriva kakva jesam zbog stalnog osciliranja između pristajanja i alavosti, ne mogu a da se ne zapitam odriču li se honorara, ili čak svojih redovitih mjesečnih plaća, svi oni koji stoje između pisca i publike. Ljudi koji se bave, npr., koricama knjiga, čiji trud ne pokušavam umanjiti, ali pitam se rade li i oni na principu neprofitabilnosti, ali zato prestiža?
Vlada i neko nepisano pravilo - što je više autora u knjizi to je manja šansa za honorar. I to se smatra samo po sebi jasnim. Shvatit ćete, mnogo pisaca, mnogo honorara, pa kamo bismo stigli kad bismo svakom platili. Pokušajmo zamisliti da nije riječ o knjizi, već o fasadi. Fasada je velika, trebat će barem deset malera da ju okreči. Zato im nećemo platiti. Da je jedan, ajde de, ali deset je, shvatit ćete, previše.
Tu su zatim i razna kazališta- mala, nezavisna, amaterska, velika, a kriza je. Sva bi izvodila tekstove, ali za, očekuje se da pisac shvati, najmanju moguću cijenu, pa i nju zatim pisac često mora utjerivati mjesecima, a u ponekim kazalištima nikad je ni ne utjera.
I tako, umjesto da s godinama, etabliranjem u više sredina, popularnošću, izvođenošću, itd., stiže sve više honorara, gomilaju se samo prigode za prepucavanje o njima. Trebala sam obratiti pažnju na savjete Virginije Woolf i na onaj drugi dio rečenice koji se obično zaboravlja. Za pisanje je potrebna vlastita soba, ali i mjesečna renta.

Tena Štivičić
900
Kategorije: Društvo
Nek se čuje i Vaš glas
Vaše ime:
Vaša poruka:
Developed by LELOO. All rights reserved.