„Mogu li Vas pitati
zašto se Zlatna vrata otvaraju svakih sto godina?“čula sam poznati glas iza
sebe.Okrenem se na peti, jer su me stopala pekla od užarenog rimskog asfalta i
susretnem se s poznatim, tamnim očima.Makar se nismo vidjeli desetak godina ostale su iste, ma ne postale
su tamnije i izazovnije.Prosijedi zalisci davali su im onu točku na i.
“Koje li
nepravde!“pomislim prisjećajući se ženinih prosjedih čuperaka i odlazaka frizeru, da ih brzo sakrije.Tko je
vidio da si žena to dopusti?Da ne daj Bože ostari?To je bezuvjetno značilo da
je otpisana.Dala svoje za domovinu.
„Hej, zar si i ti u
Rimu?“sva zbunjena upitam Borisa.
„Da i idemo do
Napulja, a ti?“
“I moja grupa.“
„Kad?“I mi ćemo
ujutro za Napulj…“Ha, ha…da smo planirali, ne bi bolje isplanirali…Sjećaš se
kako smo planirali da zajedno otputujemo u Paris, a ja nisam znao hoće li se
napuniti autobus…“oduševljeno me zagrli
Boris i zavrti oko sebe .Osjetila sam njegov dodir, njegovo snažno tijelo i
žmireći osjetila silnu, nerazumljivu želju da me ne ispusti iz ruku…
„Pa daj da ne
stojimo tu nasred Vatikana, pređimo u Italiju…“veselim glasom popraćenim šarmom
južnjaka,povuče me Boris.
Sjeli smo , a ja odmah izvadim iz ruksaka platnene tenisice
i počnem se izuvati.
„Nisi zaboravio na
staro vodičko pravilo?Sjećaš se kako smo blesavo gledali u onog starog vodiča,
koji nam je davao ovakve praktične savjete?“
„Da samo gledali,
podrugivali mu se! Mladost ne priznaje iskustvo.Razlikuje se od starosti po
povijesti, a kome ona treba, nego starcima? A joj, uh…!“doda Boris i
grozeći se mojim oprženim stopalima.
„Toliko o ljepotama
vodičkog poziva!“dodam.
„Hajde ne kukaj,
sve će to proći kad se odlučiš ponovno
udati.“
„Da, da ako ponovno
poželim ostati sama!“
„Ha, ha,“smijao se
Boris zaraznim smijehom pružajući mi bočicu vode.
Onda se nasmiješi
škiljeći i procjenjujući djevojke koje
su nam se približavale.
“Vidimo se za
dvadeset minuta, kod busa,“preduhitri ih Boris, a one klimnu i
došaptavajući se udalje.Promatrao ih je ne trepčući. Osjetim
kako uživa u njihovim nespretnim gibanjem kukovima i otkrivanjem ženstvenosti,
znajući da ih odmjerava.
„Kad bi roditelji
znali, kako im se mila dječica ponašaju na tim putovanjima…!Ona srednja, noćas
mi je pokucala na vrata.Sva zbunjena kao traži nekog u mojoj sobi!“u dahu doda
Boris, a ja mu u očima pročitam
suspregnutu želju.
„A kako se ti
razvratniče ponašaš?“prosiktam poput ljubomorne babetine.
Nasmije se osmijehom kojim pokušava prikriti sve ono
što nije za uši druge žene i ja ponovno pokušam razumjeti njegov
nagon za mladošću.Što se više
udaljava, čvršće ju stišćemo.Kako i ne bi kad je kult mladosti i ljepote prisutan
svud oko nas.Kad jedino to uz novac igra
i vrijedi.Samo se tome vjeruje.Opipljivo je.
Susreli smo se na
večeri u kampu pored Napulja.
“Jesi li i ti dobila
vilu? Ja sam u svoju ovako krakast jedva ušao!Bojim se da mi ni krevet
neće biti dovoljno dugačak.A u kupaonicu mogu ući, ako se dobro sagnem i doslovno čučeći operem zube.Talijančeki
zbilja misle da su svi visoki kao oni.“
„Nemam s time
problema“,veselo mu se nasmijem u lice, a on me odmjeri .
„Dobro, onda ću
doći k tebi u tvoju vilu!“
„Ti zbilja ne gubiš
vrijeme!“ dobacim mu,a on se udalji.
Sjedeći na piću s
kolegicama iz drugih grupa na razglas začujem svoje ime.Osjetim toplinu
napuljske noći prošaranu među granama čempresa.Miris mediteranskog bilja lagano
mi je prelazio preko lica. Požurim do recepcije,a iza zgrade me dočeka Boris.
“Fora,zar nije
dobra fora?“govori grleći me i smijući se.
„Kad si već došla
mogli bi se prošetati do moje vile pa ako ti ne odgovara, navratit ćemo do
tvoje…“
Gledala sam ga ne
trepčući,dok mi se iza njegovih leđa smiješio mjesec.I kao da mi se ruga, cupkajući lijevo, pa
desno.Nisam se mogla oduprijeti izazovu. Boris me uhvatio ispod ruke i
poveo.Nisam se bunila, samo sam magično buljila u mjesec očekujući da
on donese odluku.Svaki korak bio
mi je teži,a svejedno me nešto vuklo,ne dajući mi da stanem.Koliko odluka
donesemo u dilemi?Ili zbog premalo vremena ili zbog prejakog iskušenja,
ili ega…?
Stigli smo do
kućice koju su prekrile tanke, profinjene grane vrbe. Izgledalo je kao da
kućica ima šešir i poput stare dame dočekuje
one koji vjeruju da imaju nešto
za dati. .Iznad ulaza bio je malo oštećen zabijen indijanski znak,a drveni balkončić toliko malen da na njega
može stati jedna osoba..Počela sam se smijati, a Boris raširenih ruku legne na travnjak ispred kućice, pokazujući
mi koliko je kućica duža od njega.
„Ni moja vila
nije veća, ali ima veći balkon.“
Nešto bljesne i ja
pogledom potražim mjesec.
„Pa to je već
nešto!“ začujem Borisa koji me podigne u naručje, dobrano se prigne i unese u
vilu,pokazujući niz bijelih zubiju.Baci me na ležaj koji zacvili.Krevet pokriven
plavkasto-zelenkastim pokrivačem,
prosutim krupnim ocvalim ružama ponovno se oglasi, kad se Boris bacio na
njega.Prigušeno svjetlo počne žmirkati,a iz susjedne kućice začuje se glasna
muzika.Netko se zadere:“Gasi to majmune!“ Muzika utihne.Kroz prozorčić koji je
bio tik do kreveta,provirivao je mjesec. I dalje se poput nijemog svjedoka
smiješio.
Boris mi raskopča
kopču i kosa se prospe po pokrivaču.Pokušam ustati, on mi srce pritisne
kažiprstom i ja ga pogledam kao da ga vidim prvi put.
„Lezi!Ne miči se!“
I ja ga pogledam
kao da ga vidim drugi put.
Počnemo se mahnito
skidati,ljubeći se.Mjesec je i dalje virio,
krevet je i dalje škripao,a mi smo se i dalje voljeli.
Dodiri pregrijanih
tijela odbijali su,a mi smo se sve više privlačili.Ni znoj, koji je te tople
kolovoške večeri kapao s Borisovog nosa nije mi smetao,ni njegovi dodiri koji
su me od siline strasti boljeli,ni užarena toplina njegovih usana koja je
prekrila svaki i najmanji moj dio,ni ugrijani dlanovi nisu me smetali…Tako
se mogu voljeti samo gubitnici.A Boris i
ja bili smo gubitnici.
Davno smo
Izgubili jedno drugo.
Noć je bila
pretopla. Ništa nije moglo ohladiti uzavrelu krv ni toplinu zraka u sobićku u
kojem smo jedva disali.Duša je tragala za spokojem i snom, a tijelo za
užitkom.Slike tog dana i slike svih onih dana, kad smo živjeli bez nas,nizale
su se.Lagano sam lebdjela iznad svih tih dana i noći, kad me dotaklo hladno tijelo.Nisam se stresla, pustila sam
da me tijelo posuto kapljicama, koje su se zrcalile na mjesečini,povede u
poznato.Osjećala sam da se ljuljam na santi leda sjevernog mora i da sam
voljena. U hladnoći tijela posutog
kapljicama koje su se pržile na mojoj toplini, prolijetao je život
sna i jave.Hladni dodiri kao da su željeli probuditi i razuzdati usnule osjete kad su
zakukuljeni u svojoj najdubljoj intimi. Uhvatiti ih iskrene i stvarne.Boris mi se nudio,kao da
mu je to zadnje u životu što mora učiniti.Davao se silinom, bez ali,bez možda…
Svi trenutci bili su tu, bez odmaka od punog desetljeća.Kao da se nisu
izgubili,kao da su egzistirali ignorirajući prostranstvo vremena.
“Zašto se smiješiš
zatvorenih očiju?“
Šutjela sam i
povremeno ga sneno pogledavala.
„Prasico!Volim, kad
toliko uživaš…Makar ti ne mogu zaviriti u dušu,ne daš mi , skrivaš ju iza
spuštenih kapaka, osjećam po putenosti
tvoje kože, po titrajima tvog tijela, po... Da, sad znaš što si propuštala sve
ove godine. Zašto si nas kažnjavala?“
Netko je lupao po
vratima i ja se meškoljeći posve razbudim shvaćajući da me nešto stišće, da
jedva dišem, da nisam sama.Ljudi, koji dugo spavaju sami zaborave kako je to
buditi se u nečijem zagrljaju, koji ih gužva, sapliće, koji ih sputava, koji ih
miluje i ljubi.Oslobodim se Borisovog zagrljaja i iskočim iz kreveta glavom
dodirujući strop, pokušavajući naći zgužvanu i izmiješanu odjeću koju smo
nemilosrdno odbacivali, kao da nam nikad više neće trebati.
„O kako smo
narasli!“trljajući oči,smiješi se on, a ja panično poput šiparice, kojoj se to
dogodilo prvi put, tražim svoju odjeću razbacanu oko kreveta.Prvi put u životu?Zastanem
udišući vlažni miris jutra.Na prozorćiću nije bilo mjeseca,blijedio je u
pozadini sunca,a ja sam poželjela da sve ono što smo si dali te noći nikad ne
izblijedi.
„Sva sreća da je
soba mala,ne znam kako bi našli
stvari!“ruga se Boris,a ja ga buneći se pogledavam osjećajući, kako me
vuče za ruku nazad k sebi, nazad na
škripavi krevet.Popustim i
ponovno osjetim njegov kažiprst na svom poprsju.I ponovno osjetim onu istu srast
izazvanu jednim, jedinim dodirom očito dodirom prave točke.Kao u Ahila.
Milost, poklonjena milost ljubavi, je najveća
milost koju možemo dobiti od drugog bića.Milovao me je posve nježno,kao kad
majka miluje dijete prije spavanja, a ja sam se lagano opuštala.Volio me svim
svojim bićem i stvarao iluziju da nema praznog prostora među nama.Nije
postojala vremenska udaljenost, već samo rupa.Rupe su sudbine svih nas, i onih
koji dobiju milost ljubavi i onih, koji ju
ne dobiju, uvijek sve počinje i završava u nekoj rupi.Ponovno smo
počinjali u rupi od sobička, u rupi
škripavog kreveta, u rupi zaglavljenih života.
„Dosta je!Prestani!
Sad se stvarno moramo pojaviti .“Zaustavim se usred rečenice, jer sam ugledala
auto-home, parkiran tik do našeg prozorčića.
Boris se nalakti na
krevetu, gledajući prema prozoru i kaže:“Ovi su noćas imali dobru predstavu!
Ha, ha,kako volimo viriti u tuđe živote!Valjda zato što su naši toliko
siromašni.“Okrene se, kao da će ustati i
krevet uz jaku škripu, jaču od one noćas popusti, a on sa svom
posteljinom propadne.
U rupu.
“Ha, ha,sva sreća
da odlazimo!“smijući se ugledam se na ogromnom ogledalu, koje je bilo na zidu
kupaonice i smijeh se zaledi.Leđa su mi bila šarena, kao da su ih sto robova
šibala…I pomislim:“To je cijena strasnog življenja!“
Vozili smo se prema Napulju.Nisam se usudila nimalo gledati
unaprijed.Znala sam da ćemo se naći na ručku u najstarijoj pizzeriji, za koju
su tvrdili da je prva otvorila vrata gostima s tom sirotinjskom hranom, koja je
obišla svijet.
Vrt obrastao
divljom lozom i bršljanom, osiguravao je duboki hlad.Sjela sam,i naručila čašu
vina, čekajući Borisa.Gost za susjednim stolom promatrao me je bez imalo
ustručavanja.Odvratila sam mu drskim pogledom, a on se nasmijao podižući čašu i nazdravljajući mi. Nasmiješila sam
se.Nisam se dala.Borili smo se pogledima pa tko duže izdrži.Iza stupa pojavi
se punašna žena, pomiluje ga po ramenu i
sjedne,meni okrenuta leđima.On nastavi igru očima, a ja se povučem proučavajući
jelovnik,misleći kako je pretjerao.Osjetim neku sjenu, podignem pogled i
ugledam ga pored stola.Ustuknem i pogledom potražim ženu.“Moja žena i ja pozivamo Vas da
nam se pridružite,“začujem fini, najfiniji
bariton ne vjerujući da pripada
tom čovječuljku.
“Ne hvala, čekam
društvo,“odgovorim u dahu i s osmijehom jer sam u tom trenutku ugledala Borisa
kako se približava stolu.On se pristojno
nakloni i kaže:“Šteta, šteta, toliko seksipila u ženinim očima nisam
nikad vidio.“
„Ni ja!“doda Boris,
a on se klanjajući udalji.
„Što šaraš, igraš
se mojom energijom koju sam ti noćas dao i onom putnom, koju si sama
uzela?“smijući se dometne Boris.
„Ma kako se usuđuješ?Tko
je kome dao, a tko kome uzeo, dalo bi se raspravljati.Svi vi mislite da ste
najvažniji u svemu tome, a spontanost
žene koja vas je dovela do trenutka potvrde vaše snage, vašeg
uživanja,vašeg opuštanja, se zaboravlja.Kad to ne bi bilo tako,ne bi vam
ni trebale, bili bi si dovoljni...No, ja
sam gladna, naručila sam nam pizze,
nadam se da još voliš Margaritu?Moj sin
danas ima dvadeset godina, častim!“nastavim praveći se da nisam primijetila
njegovu iznenađenu facu.
„Znam!Sjećaš se kad
smo bili u čardi u Budimpešti, na
današnji dan prije deset godina?I da si častila?Bolje rečeno, opraštala se od
mene, “rekao je sjetno.
„Znaš i sam da sam
morala!“promrmljala sam, gledajući u daljinu.
„I jesi li zaista
morala?Kako danas razmišljaš o tom?“
„Mislim da bih sve
što sam tada uradila, ponovila na isti način,“odgovorila sam bez razmišljanja.
„Zašto?Bilo je
pitanje, koje sam postavljao milijun puta, čak i noćas..,znala si da će
umrijeti!“
„Baš zato!“
„Baš si zato
uništila nešto prelijepo što se gradilo, imalo budućnost, da bi ga ugušila i opravdala nečim što je umiralo.Izdala si
nas!“ljutito , kao da se ljuti sam na sebe, mršteći se zareži Boris.
„ Ne, ti si mene
izdao!“
„Daj prestani,ako
ti ovaj naš ponovni susret nije ništa potvrdio, ne znam što bi ti još trebalo!“
„Znaš i sam da
ljubav koju osjetiš za nekoga nikad ne nestane,već nas oplemeni i ostane
zauvijek u nama, pa čemu onda ova
ogorčenost?“
Konobar je donio
ogromne tanjure i ja sam začuđeno gledala u
pizze,a on je nastavio:
„Da sam samo dio
sebe poklonio nekoj drugoj ženi, bio joj dobar, kao što sam bio tebi…“
„Voljela bi te do
groba?Ah kako mislimo da smo dobri ljudi, zato što se volimo ogledati u
drugima! “
„Ne rugaj se s
nečim najsvetijim!Rastao sam se!“
Stolu se približi
konobar sa vinom u ruci,a mi ga pogledamo.On lagano odloži bocu i
kaže:“Gospodin i gospođa,koji su upravo otišli časte vas,u ime ljubavi!“
Smeteno klimnem, a
Boris me počne prodorno proučavati.
„Ne, gledaj me,
nisam ništa učinila…“
„Da kao ni meni što
nisi , ništa učinila!“
„I nisam, osim što
sam te voljela.“
Sutradan smo se
vozili prema Pirinejima, a ja osjećala,
kako me tijelo izdaje.Osjećala sam kako me bole leđa, kako me bole ruke.
Pretjerala sam,kako bi Boris nadmoćno rekao:“Srami se, zar u tvojim
godinama,neke su u tvojim godinama bake…“
Vidjela sam se kako
mu se suprotstavljam, kako ga prizemljujem.
Kad smo se
uspinjali na Vezuv,Borisa je salijetala
djevojka iz moje grupe, velikih i debelih usana. Nasmiješila sam se gledajući ga kako joj to dopušta, ne
propuštajući me povremeno pogledati kraićkom oka.Pustila sam ga
razmišljajući kako je još uvijek
dječak.Sve me previše umaralo da bi me
nerviralo.A njega je očito zabavljalo.Osjetila sam kako mu godi.Kako mu gode
pogledi mladosti, kojoj je mogao biti otac, ali to se ne računa, ne muškarcima,
samo ženama…
U Firenzi smo
otišli na večeru.Pričao mi je o braku u koji je uletio,o liječenjima, kojima su
se podvrgavali da bi dobili dijete, o razočaranjima, koja su svaki put
počinjala ispočetka, o depresijama, koje su ih razarale i u konačnici dovele da
krenu svatko svojim putem.Slušala sam ga, ne prekidajući ga,a on se nakon tri
čaše vina posve opustio, govoreći mi detalje.
„Ne ne želim to
slušati, nešto svog braka, zadrži za
sebe,“čula sam se, kako mu govorim.
„Što, ljubomorna
si?“
„Nisam, samo bi
trebao nešto od toga zadržati, naročito ako si volio tu ženu.“
„Nisam ju volio i
ti to sigurno znaš, uvijek si znala, da poslije tebe neću voljeti!Vještico
jedna, ne gledaj me tim svojim očima!“polupijan siktao je poput stare krezube
babe.
„Pa zašto si ju
onda mučio tim liječenjima, zašto ju
nisi pustio?“
„Ona je mene
mučila, ona je sve to htjela, htjela je da preko djeteta i mene posjeduje,da me
ima, ne da me voli, već da me guši i davi!“bijesno je ustao i izašao.
Ustala sam i
krenula za njim u toplu, vjetrovitu noć. Hodali smo šuteći.Zastao je,na Ponte
Vechiu, okrenuo se da zapali cigaretu i rekao:„Mogao bih živjeti u Firenzi,
pogledaj tu ljepotu, taj spokoj.“Šetali smo i on me povuče u malu
zlatarnicu.Gledala sam ga, a on je promuklim glasom rekao:“ Samo jedan prsten,
da kupim samo jedan prsten.“
„Kome?“
„Pa tebi!“
„Ne nemoj,molim te
nemoj…“rekla sam izlazeći.
„Zašto nećeš?“
„Zato što ne volim
okove, ni obećanja.“
Dan se polagano
budio, kao da se proteže.Okrenula sam se na drugu stranu.Probudio me je miris
kave i Debussy.
“Kako si se sjetio
Debussya?“
„A kako si se ti
sjetila moje omiljene pizze?“
„Neke se nevažne
sitnice nikad ne zaboravljaju, jer mislimo da su sitne, ali se zaboravljaju
velike stvari, jer mislimo da njih ne bi nikad trebali zaboraviti. I onda ih
zaboravimo,“posve razbuđena odgovorim mu sjetnim glasom.
„Znaš, ne znam kako
da ti to kažem,a da nikad ne
zaboraviš…volim jutrom kad se probudim osjetiti da si tu, samo što se bojim…“
Ja ga pogledam,
ispitivačkim pogledom, a on doda:“Da te već sutra neće biti , da ćeš pronaći
neki razlog, neko svoje opravdanje, neku svoju istinu, zašto nećeš biti tu.“
„Da, a onda se
možda, susretnemo za deset godina i nastavimo točno tamo, gdje smo stali…“dodam
ljubeći ga u vrh nosa.On me odmakne i unese mi se u lice, govoreći:“Zbilja me
iznenađuješ svojom drskošću!“