Cijeli tijek civilizacije
– koja je prvobitno određena izdvajanjem vlasti nad zajednicu, koja je time
prestala biti zajednicom – teče u nastojanju da se vlada mnoštvom na način prikladan
stanju društva i okolnostima. Vladanje je u održavanju sustava i u uporabi
čovjeka. Budući da čovjek ima tijelo i um te da mu duh još nije potpuno
razvijen i raširen življem, uporabu čovjeka najjače jamči nadzor njegova uma.
Tomu su služili sustavi uvjerenja, društvene ideologije ili religije.
Liberalizam je još uvijek obvezujuća svjetska ideologija, a raniji njegovi
suparnici (kršćanstvo, islam, marksizam, nacionalizam i nacionalni socijalizam)
postali su osobnim gledištima bez značajna utjecaja na uređenje društva ili
postavljanje političkog sustava.
Liberalizam
je ipak samo jedan mogući sustav uvjerenja, koji je sredstvo političke
zajednice za nadzor i instrumentalizaciju ljudi. On nije kao ni druge
ideologije plod slobodna dogovora ljudi ili skupni stav vrste. Vrsta homo sapiens dovoljno je umom razlučena
od drugih vrsta da kao vrsta može,
ali i mora imati svoj stav o sebi – stav vrste.
Zar nije
zapanjujuće to, što mudra vrsta, jedina mudra vrsta, nema jedan, jedincat,
jedinstven stav o sebi? To je posljedica tegobnosti okupljanja i objedinjavanja
znanja, na kojemu bi se slobodno
mogao izgraditi ili dogovoriti stav vrste. Sve znanje je nemoguće nakupiti u
svaki um ili u samo jedan um, čak i da se znanje ne raspršuje ili digitalizira
prije nego što ga se donekle prikupi. Vlasti i društveni utjecaji trajno gađaju
nakupljenu jezgru znanja ne bi li je na vrijeme razbili, kao što nuklearni
učenjaci i inženjeri gađaju atomske jezgre, kako bi iz razbili i iz njih
oslobodili energiju. Prirodno, ljudsko objedinjavanje znanja vrste sa svrhom da
se na njemu izgradi stav vrste ne ide u račun vladarskom sloju. Vladari
zemalja, ljudi i naroda ne daju vrsti da sama, bez ometanja i upletanja,
slobodno objedini znanje koje joj je potrebno, da zauzme pravi stav prema sebi.
Stav vrste ne bi njezine pripadnike obvezivao, nego bi ih nadahnjivao ili
naduhnjivao.
Zar nije
zapanjujuće i to, da je „neuki“ Isus iz Nazareta prije 2.000 godina tražio da
se postupak objedinjavanja znanja u svrhu stjecanja životne mudrosti i stvaranja
stava vrste prema sebi oslobodi utjecaja i upletanja vlasti. Kad je rekao: „Bogu Božje, a caru carevo!“, carevo je
bilo to, da vlada bez baratanja ljudskim umom, a „Božje“ je bilo čovjekova potreba, da slobodno izgradi svoj stav,
stav vrste. Život je u jedinačnim ljudima, koji se rađaju i lančaju u vrsti.
Isusovo uključenje u pitanje zauzimanja jasnog ljudskog stava o životu trajno
je upozorenje vlastima i trajno nadahnuće ljudima da od sredstava vlasti
postanu svoji ljudi. Danas je zbog
globalnosti vrste i mogućnosti uspostave s jednog mjesta nadzora nad cijelom
vrstom potrebnije nego ikad, da se prestane rastresati znanje, rastrojavati
čovjekov um i sputavati čovjeka kao osobu u vrsti.
U svijetu postoje tri
suprotstavljena pogleda na život, na podrijetlo čovjeka i na stanje čovjeka.
Jedni ljudi, navedeni kršćanstvom i judaizmom, smatraju, da se život pojavio
tako, što je Bog u malo vremena proizveo sve žive vrste, takve kakve ih čovjek
već dugo vidi i razaznaje. To su takozvani kreacionisti. Drugi smatraju da se život razvio iz prve klice
ili zametka života umetnutih u mrtvu tvar ili nastalih u njoj te da su se
oblici ili vrste života razvili i namnožili iz te klice. To su evolucionisti. Međutim, ni evolucionisti ni
drugi teoretičari života ne znaju kako je došlo do prve klice, prvih klica,
prvog zametka ili prvih zametaka života. O tome samo nagađaju i najmudriji i
najslobodniji ljudi. Kažem „najslobodniji“, jer većina mudrih ljudi nije
slobodna u pitanjima mudrosti.
Treći su
najinteresantniji i najzakučastiji. Ti smatraju da su se vrste života raskošno
razvile evolucijom; da je čovjeka kao vrstu proizvela evolucija života; ali da
čovjeka kao vrstu malo određuje njegova evolucijska, životna baština, nego da
se čovjeka može slobodno i proizvoljno, ne vodeći računa o njegovu podrijetlu,
društveno dograđivati, preinačivati, krojiti i modelirati. Taj stav su
zauzimali marksisti, ali ga zauzimaju i liberali. Po njima se čovjeka može
zahvatima u njegov um mijesiti kao tijesto, kako bi se od njega za volju vlasti,
tržišta ili posebnih skupina napravilo prikladnije sredstvo.
Danas se
očito čovjeka pokušava „digitalizirati“, kako bi ga se potpuno dezorijentiralo
i izvrstilo iz vrste homo sapiens i
upregnulo u bezlično globalno društvo. Liberali i marksisti pokazali su svojim
pristupom ne samo bezumlje, nego i drskost, jer je čovjek biokemijski utemeljen
i određen na isti način, na koji su određene i druge vrste, a razvijeni ljudski
um nije u stanju dobro i postojano voditi jedinačne živote ljudi. Čovjekov
jedinačni život podliježe biološkim ili životnim zakonima ili načelima kojima
podliježu i druge vrste. Usto, jedan mozak nadzire biološki organizam čovjeka i
njegov odnos prema okolini. To se ne smije zanemariti. U čovjeku odavno postoji
nadgradnja uma, koja je ljudski duh, koji motri ukupno odvijanje jedinačnog
života i poziva čovjekovu osobu da se odgovorno postavi prema svojem jednom
životu. Duh je u čovjeka unio odgovornost, a
to sprječava da se bez fizičkog ili umskog nasilja čovjek pretvara u sredstvo
„društva“. Čovjek je i po biologiji i po duhu određen da bude slobodan
pripadnik posebne vrste, koja ostaje vrstom, iako je posebna. Čovjek je
slobodan u vrsti, ali nije u civilizaciji.
Čovjek kao vrsta postao
je svjestan sama sebe i svijeta oko sebe mnogo prije pojave civilizacije. On se dugo nosio s pitanjima opstanka vrste,
njegujući svoj život u kojem se pojavio duh i to u zajedništvu, koje je
baštinio od vrsta od kojih se u nekoliko koraka odgranao. Civilizacija je
čovjeku otela zajedništvo, ali njezin nasilan eksperiment nad čovjekom ne može
dugo trajati. Globalnost vrste homo
sapiens smrtna je zamka za sve vlasti, političke sustave i sustave
uvjerenja, koji ne će uvažiti činjenicu da je čovjek biološka vrsta nastala
evolucijom života i vrsta koja se nastavlja razvijati prvobitno po duhu, a ne
više po umu. Globalnost je grobnica civilizacije. Vrsta nije u stanju uvažiti
posebne potrebe vlasti, kojih će se vlast morati lišiti, kako bi mogla služiti
vrsti.
Dobriša
Cesarić je govorio „krhko je znanje“. Krhko je znanje vlasti i pismoznanaca,
ali je znanje vrste žilavo, čvrsto i otporno. Tko hoće vladati mora poznavati
vrstu, a tko upozna vrstu ostavit će vladanje i prionuti uz služenje. „Carevo je da služi“. Velika je čast
služiti vrsti i životu.