„Alo tete, nisam
dobila sve papire za Njemačku, pa moran stat kod rodice još koji dan…A kako je
mati? Ima l još furešta na Hvaru?A?“čuje se
glasan razgovor iz odškrinute govornice na Cvjetnom trgu.Nika izlazi iz
govornice, mašući ispred nosa :“Uh, što vonja!Neki se unutri ispiša. Gospe
moja, daj da uvatin zraka…“govori rodici
sjedajući na prvu klupu.„Stoka jedna,di sve neće ?“
„To ti je grad, svega se tu navuklo, Nika
moja…“
„Samo da dobijem
papire, odo ja…“govori Nika u trenutku kad joj nepoznati mladić pruža ružu.Ona zabezeknuto sjedi posve
prikovana za klupu i gleda, a rodica ju laktom trkne pod rebra. Zbunjeno,
crvena u licu nespretno ustane popravljajući bijelu platnenu haljinu s čipkom
što ju je još nona radila, a mati sašila prije puta.
On se nasmiješi.
Susreli su se
sutradan pored telefonske govornice.
Nika mu je pričala
kako je teško dobiti papire za
Munchen,kamo će ići raditi u pansion barba Jere,prvog im susjeda. Mnogi su se
otisnuli, pa će i ona.Ivo ju je opčinjeno gledao, klimajući glavom.
„U Frankfurtu živim
desetak godina,pa znam kako je bilo
teško otići, a očito se ništa nije promijenilo.Mene je povukao ujak, kad mi je
preminula majka.Tamo sam izučio krznarski zanat, a sad sam suvlasnik krznarske
tvornice s jednim starijim krznarom koji me je uveo u posao.Nema djece pa je
sve svoje znanje prenio na mene.“
Gledala ga je ispod
oka.Sviđao joj se.I to nije mogla prikriti.Sve je na njemu bilo na mjestu.I
ponašanje i govor i pogled.Gledajući je ispred tužne vrbe koja se ogledala u
jezeru kako hrani maksimirske labudove
upitao je:“Zašto ne bi pošla sa mnom u Frankfurt?“
Nika
zastane,proguta slinu i pita:“Kako to misliš?“
„Tako.“
„Ma nemoj se
šaliti!Što će reći barba Jere?Mati?“
„Ovako ćemo; otkaži
barbi,a majci javi da se udaješ,“smiješeći se tiho izgovori Ivo.
„Oli si
poludija?Što da joj javin?“
„Da se udaješ i ideš u Frankfurt…“
„Ma jel ti to mene,
mene …prosiš?“
Ivo joj priđe,
nježno zagrli i prošapće:“Nisam mislio da će biti toliko teško…Da. Želim da se
vjenčamo, i nemoj se izmotavati da se ne poznajemo, da nisi sigurna…Ma koliko
mladi ljudi proveli zajedno,ne mogu se upoznati.Kako je govorila moja baka:“Ne
upoznaš čovjeka dok s njime ne dijeliš postelju i stol.“
Nika osjeti trnce i
pomisli kako zna dobiti ono što zamisli,a na glas krikne:“Hoću,
hoću!Ajme ubit će me mati!“
Ivo se nasmiješi i
rukom otare znoj s lica.
Sutradan su se
vjenčali u maloj kapelici.Nika u bijeloj platnenoj haljini , u kojoj ju je Ivo
upoznao,s buketom bijelih ruža.Samo se prsten, poput nijemog svjedoka , presijavao na poslijepodnevnom
suncu. Nesigurno se smješkala kad joj je
Ivo rekao:“Sad moramo prihvatiti stvaran život.I ma što god se događalo zajedno
se s time nositi. Znam da to još ne razumiješ, ali razumjet ćeš!“
Četvrti dan jurili su po ambasadi sređujući nove
papire.
Navečer su uskočili
u vlak za Split.Posve iscrpljeni, u
stresnoj groznici,nisu imali vremena osvijestiti da su vjenčani.Sve je
izgledalo kao san.Ivo se bojao da se ne probudi,a Nika da se probudi.Strepila
je što će joj majka reći. Strepila je od pomisli da će joj na prag dovesti
nepoznatog muškarca i predstaviti ga kao
supruga.Ni sama nije znala kako ga prihvatiti, a kako će mati?Da su se barem
upoznali u pansionu barba Jere, pa hajde…A ovako mati će se iznervirati. Samo
da joj ne pozli i da ona ne bude krivac,
ne daj Bože…
Ni Ivo nije imao
lijepe misli.Odlazi u kuću nepoznate žene,čija
je kćer preko noći potpisala tamo nekom koji ju je na brzinu, bržu od
svjetlosti, smotao i koji će ju
iskoristiti za pitaj Boga što. Tko zna što mu se mota po glavi, za što bi mu njezina naivna kćer trebala poslužiti!Kako joj reći da ništa
nije takvo, kako ona zamišlja?Kako joj reći da je to usud kojeg se i on plaši,
a u koji se usudio ukoračati.Kako joj
reći da ne brine, kad ni on nije znao što ih očekuje.I bolje je tako.Od
preveikih očekivanja ne bude ništa.Prije
godinu dana izašao je iz veze shvaćajući kako je izgubljeno vrijeme podupirati
iluzije,koje se razvodne u kombinacijama.A ovako, bačeni u bezdan života nema
iluzija, samo čisti život, koji daje i uzima.
On je svetinja i
prokletinja.
Vlak je
klopočući grabio sve bliže Nikinom
zavičaju,a on bio sve nesigurniji.Osjetio je kako se prepušta valu.Nije imao snage boriti se.
Pred njim se ukazao
otvor špilje.Provirio je i vidio čisto nebesko plavetnilo. Osjetio je da može
ući.Mala barka stajala je tik do ulaza.
Obrisi Venezie uronjeni u vodu ocrtavali su se na stijenama. Sjedajući u
barku,povukao je Niku za sobom. Htio je s njom podijeliti ljepote čudesnog grada
sagrađenom iz nužde .Posve razdragana
Nika se smijala svojim gromkim smijehom, koji je odzvanjao Grand
kanalom.Prolazeći pored gondola,gondolijeri su u znak pozdrava podizali
vesla .Neki mlađi u zrak su bacali
šešire.Sve je izgledalo poput plesa na vodi.Nizale su se palače, koje je zapljuskivalo more,a Nika se smiješila i sve jače otvarala oči, kao da ne vjeruje,
kao da joj se pričinja, da ljudi iz barke ulaze u kuće.Ni san ni java.A što je
onda?Ogledalo postavljeno tako da stvara
obrnutu sliku.Kad su pristali uz drveni mostić, s putokazom za crkvu Svetog Marka i kad ih je gondolijer
klanjajući se ispratio, stali su na drveni
mol.Nika se počela ogledati i tražiti
čvrsto tlo .
Ivo se promeškoljio
na svom sjedalu, a Nika ga sjetno gledala.Konačno ga je mogla gledati i otkrivati svaku crtu na njegovom licu, koje
se čas smiješilo, čas mrštilo. U staklu kupea iza kojeg je bio mrkli mrak,
jasno je vidjela sebe i tog čovjeka.Nasmijala se prisjećajući se djevojačkih
snova o dečkićima koje je susretala u crkvi s pitanjem koji će biti njen.
Klopotanje i
ljuljanje odvelo ga je u Firenzu.Našao se pred mramornom katedralom , koji je mijenjao boju kad ju je
zajedno s sunčanim zrakama obilazio.Znao je da se pred takvom ljepotom može
samo pokloniti.
Pogledom je tražio
Niku.Ugledao ju je u gužvi na Ponte Vecchiu.Nagnula se na ogradu i mahala
mu.Ušli su u jednu od malenih prodavaonica, gdje je majci htjela kupiti
Madonu.Pričala mu je kako je mati strepila od neizvjesnosti sutrašnjice i klečeći pod kipom Madone dugo molila.
Bojala se od tih trenutaka.
Kad se otac ,kojeg
se sjećala kroz maglu nije vratio s broda,a materi ostalo troje nejake djece, sva
nada u zemlju koja joj je ostala kao jedina hraniteljica, bez vjere bila bi
nedostatna.Znala je da čim malo poraste mora pomoći.A sad se
uplela u brak, umjesto da materi pomogne dići Tonija i Joska.
Ivo je i dalje
spavao.S razglasa je odzvanjao vodičev glas:Ring, Opera, Gradska vijećnica, Trg
Marije Terezije, Hofburg…Katedrala Svetog Stjepana…Gledao je u zgrade, koje su uvijek i svud vodile do
katedrala…Osjećao je tjeskobu, kao da je nekome učinio na žao, kao da je nekome nešto uzeo i
pitao se zašto je to isto osjećao u Parisu, u Crkvi Srca Isusovog?Onda mu je
pred očima proletjela Nikina sjena.
Trgnuo se.
Uhvatio se u
pokajanju.A onda se digao i obećao si da će učiniti sve da onima kojima je nesvjesno i nenamjerno oduzeo, vrati što je u njegovoj moći. Moć, kako to lijepo
zvuči!?I sam je prošao težak put odrastanja bez majke i oca.Teško radeći i
učeći nije primjećivao da se godine
nižu.Kad je ugledao Niku, znao je. Osjetio je da ju ne smije izgubiti.
„Ivo, Ivo, probudi
se, sad će Split,“lagano ga je drmusala Nika.
„Uh što sam se ukočio.Kako
sam zaspao?A što sam sve sanjao…“
„Spavaš od Zagreba.I
imao si vremena za dugi san.“
Na trajektnom
pristaništu dočekala su ih braća.Sunce je pripeklo.Toni je bio veći, a Josko
sitan, plavokosi dječak od desetak godina.Gledali su ih,ne znajući što da
kažu.Nika ih zagrli, klečeći pored njih, kao da moli za oproštaj.Ivo je stajao
i gledao u ljude koji su mahali kartonima na kojima je težačkim rukopisom
ispisano „Zimmer fraj“.
Mati ih je dočekala
pred malom kamenom kućom, obraslom lozom.Mala i sitna ženica, naborana lica, u
crnini, nijemo je stajala i gledala ne trepčući.Nika joj potrči u zagrljaj ispuštajući
stari kofer, očevu ostavštinu.
„A ćerce
moja,pobogu što ti bi?“
„Ne znan mati, a
ovo ti je Ive, moj Ivo.“
Mati ispruži
drhtavu, grubu, naboranu ruku i oborena
pogleda pozove u kuću.Mačak Sivko uvijena repa umiljavao se Niki, pletući joj
se pod noge.Iza kuće čulo se glasno lajanje psa.Braća su u kratkim hlačama
stajala u kutu prostrane sobe ispod
malenog Madoninog kipa.. Mati je nervozno brisala ruke o crnu pregaču i pozivala za stol.Na
stolu je bila zdjela sa smokvama i grožđem.Nika se brzo snašla nudeći Ivu njihovom, otočkom lozom.
„Mati, oće doć
barba Joso?“
„Oće, samo što
nije,reka je…“
„Barba Joso je moj
ujak, materin brat,“ubrzano, između postavljanja tanjura govori Nika.
S betonske terase i
natkrivenog bunara cisterne ljeskalo se
more.Sjedio je s barbom Josom .Čulo se lupanje
suđa, koje su Nika i majka prale.S zvonika crkve otkucavao je četiri sata.Miris
makije obavijao je terasu, stapajući se s mirisom duhana Josine lule.Maestral
se igrao lišćem smokve,okrećući ih i pokazujući žile kucavice.Mačak je sjedeći
u smokvinu hladu opušteno čistio šape.Čuli
su se cvrčci .
„Za dva dana moramo
se vratiti u Frankfurt.Došli smo se
upoznati, da ne strahujete ,“rekao je Ivo.
„Da, da…Nismo
očekivali da će se na putu za Njemačku udati!“rekao je oporim glasom barba.
„Ni u snu nisam
mislio da ću se tako naglo oženiti…Ne brinite, znam da je neiskusna i mlada…Neće
joj ništa faliti.Potrudit ću se da majci pomognemo dići djecu.“Barba ga pogleda
vedrim pogledom, a Ivo sjećajući se sna
obori pogled.
Ni najveće bure
nisu mogle potopiti njihov brod, kojim su upravljali četrdeset godina.Ni onda
kad im se sin ozbiljno razbolio, ni onda kad su izgubili krznariju, ni onda kad
su se suočili s njenom progresivnom bolešču.Kad joj je Ivo svakodnevno dolazio
da bi ju nahranio, okrenuo je,popričao o ljepotama koje su zajedno proživjeli. S
veselom spoznajom da njegova Nika nije gladna i mirom u duši odlazeći bi obećao:“Tatica će sutra opet doći.“ Ona se
nasmiješila i mahnula mu.I tako četiri godine, koje su dio njihovih četiri dana, četrdeset godina…
Život je darivan
svakome tko ostavi trag.A Ivin trag je ljubav.Nesebično darovana,koja ni jednom nije
bila u znaku upitnika.Ni onda kad je tiho zatvorio vrata i oči rastajući se od
svoje Nike, znajući da čovjek mora biti ono što može, dokle može.
Do nekog novog
susreta,pred telefonskom govornicom.