Autor: Nada Far
Datum objave: 29.09.2013
Share
Komentari:


TELEFONSKA GOVORNICA

To ti je grad, svega se tu navuklo, Nika moja..


„Alo tete, nisam dobila sve papire za Njemačku, pa moran stat kod rodice još koji dan…A kako je mati? Ima l još furešta na Hvaru?A?“čuje se  glasan razgovor iz odškrinute govornice na Cvjetnom trgu.Nika izlazi iz govornice, mašući ispred nosa :“Uh, što vonja!Neki se unutri ispiša. Gospe moja, daj da uvatin zraka…“govori  rodici sjedajući na prvu klupu.„Stoka jedna,di sve neće ?“

„To ti je grad, svega se tu navuklo, Nika moja…“

„Samo da dobijem papire, odo ja…“govori Nika u trenutku kad joj nepoznati  mladić pruža ružu.Ona zabezeknuto sjedi posve prikovana za klupu i gleda, a rodica ju laktom trkne pod rebra. Zbunjeno, crvena u licu nespretno ustane popravljajući bijelu platnenu haljinu s čipkom što ju je još nona radila, a   mati  sašila prije puta.

 On se nasmiješi.

Susreli su se sutradan pored  telefonske govornice.

Nika mu je pričala kako je teško dobiti  papire za Munchen,kamo će ići raditi u pansion barba Jere,prvog im susjeda. Mnogi su se otisnuli, pa će i ona.Ivo ju je opčinjeno gledao, klimajući glavom.

„U Frankfurtu živim desetak  godina,pa znam kako je bilo teško otići, a očito se ništa nije promijenilo.Mene je povukao ujak, kad mi je preminula majka.Tamo sam izučio krznarski zanat, a sad sam suvlasnik krznarske tvornice s jednim starijim krznarom koji me je uveo u posao.Nema djece pa je sve svoje znanje prenio na mene.“

Gledala ga je ispod oka.Sviđao joj se.I to nije mogla prikriti.Sve je na njemu bilo na mjestu.I ponašanje i govor i pogled.Gledajući je ispred tužne vrbe koja se ogledala u jezeru kako hrani  maksimirske labudove upitao je:“Zašto ne bi pošla sa mnom u Frankfurt?“

Nika zastane,proguta slinu i pita:“Kako to misliš?“

„Tako.“

„Ma nemoj se šaliti!Što će reći barba Jere?Mati?“

„Ovako ćemo; otkaži barbi,a majci javi da se udaješ,“smiješeći se tiho izgovori Ivo.

„Oli si poludija?Što da joj javin?“

„Da se  udaješ i ideš u Frankfurt…“

„Ma jel ti to mene, mene …prosiš?“

Ivo joj priđe, nježno zagrli i prošapće:“Nisam mislio da će biti toliko teško…Da. Želim da se vjenčamo, i nemoj se izmotavati da se ne poznajemo, da nisi sigurna…Ma koliko mladi ljudi proveli zajedno,ne mogu se upoznati.Kako je govorila moja baka:“Ne upoznaš čovjeka dok s njime ne dijeliš postelju i stol.“

Nika osjeti trnce i pomisli kako  zna  dobiti ono što zamisli,a na glas krikne:“Hoću, hoću!Ajme ubit će me mati!“

Ivo se nasmiješi i rukom otare znoj s lica.

Sutradan su se vjenčali u maloj kapelici.Nika u bijeloj platnenoj haljini , u kojoj ju je Ivo upoznao,s  buketom bijelih ruža.Samo se prsten,  poput nijemog svjedoka , presijavao na poslijepodnevnom suncu. Nesigurno se smješkala  kad joj je Ivo rekao:“Sad moramo prihvatiti stvaran život.I ma što god se događalo zajedno se s time nositi. Znam da to još ne razumiješ, ali razumjet ćeš!“

 Četvrti  dan jurili su po ambasadi sređujući nove papire.

Navečer su uskočili u vlak za Split.Posve iscrpljeni,  u stresnoj groznici,nisu imali vremena osvijestiti da su vjenčani.Sve je izgledalo kao san.Ivo se bojao da se ne probudi,a Nika da se probudi.Strepila je što će joj majka reći. Strepila je od pomisli da će joj na prag dovesti nepoznatog muškarca i predstaviti  ga kao supruga.Ni sama nije znala kako ga prihvatiti, a kako će mati?Da su se barem upoznali u pansionu barba Jere, pa hajde…A ovako mati će se iznervirati. Samo da joj ne pozli i da ona ne bude krivac,  ne daj Bože…

Ni Ivo nije imao lijepe misli.Odlazi u kuću nepoznate žene,čija  je kćer preko noći potpisala tamo nekom koji ju je na brzinu, bržu od svjetlosti,  smotao i koji će ju iskoristiti za pitaj Boga što. Tko zna što mu se  mota po glavi, za što bi mu njezina naivna  kćer trebala poslužiti!Kako joj reći da ništa nije takvo, kako ona zamišlja?Kako joj reći da je to usud kojeg se i on plaši, a u koji  se usudio ukoračati.Kako joj reći da ne brine, kad ni on nije znao što ih očekuje.I bolje je tako.Od preveikih očekivanja  ne bude ništa.Prije godinu dana izašao je iz veze shvaćajući kako je izgubljeno vrijeme podupirati iluzije,koje se razvodne u kombinacijama.A ovako, bačeni u bezdan života nema iluzija, samo čisti život, koji daje i uzima.

On je svetinja i prokletinja.

Vlak je klopočući  grabio sve bliže Nikinom zavičaju,a on bio sve nesigurniji.Osjetio je kako se prepušta  valu.Nije imao snage  boriti se.

Pred njim se ukazao otvor špilje.Provirio je i vidio čisto nebesko plavetnilo. Osjetio je da može ući.Mala barka stajala je tik do  ulaza. Obrisi Venezie uronjeni u vodu ocrtavali su se na stijenama. Sjedajući u barku,povukao je Niku za sobom.  Htio  je s njom podijeliti ljepote čudesnog grada sagrađenom  iz nužde .Posve razdragana Nika se smijala svojim gromkim smijehom, koji je odzvanjao Grand kanalom.Prolazeći pored  gondola,gondolijeri su u znak pozdrava podizali vesla .Neki mlađi u zrak su  bacali šešire.Sve je izgledalo poput plesa na vodi.Nizale su se palače, koje je  zapljuskivalo more,a Nika se smiješila  i sve jače otvarala oči, kao da ne vjeruje, kao da joj se pričinja, da ljudi iz barke ulaze u kuće.Ni san ni java.A što je onda?Ogledalo postavljeno tako da  stvara obrnutu sliku.Kad su pristali uz drveni mostić, s putokazom za  crkvu Svetog Marka i kad ih je gondolijer klanjajući se ispratio, stali su na drveni  mol.Nika se počela ogledati i tražiti  čvrsto tlo .

Ivo se promeškoljio na svom sjedalu, a Nika ga sjetno gledala.Konačno ga je mogla gledati  i otkrivati svaku crtu na njegovom licu, koje se čas smiješilo, čas mrštilo. U staklu kupea iza kojeg je bio mrkli mrak, jasno je vidjela sebe i tog čovjeka.Nasmijala se prisjećajući se djevojačkih snova o dečkićima koje je susretala u crkvi s pitanjem koji će biti njen.

Klopotanje i ljuljanje odvelo ga je u Firenzu.Našao  se pred mramornom  katedralom , koji je mijenjao boju kad ju je zajedno s sunčanim zrakama obilazio.Znao je da se pred takvom ljepotom može samo pokloniti.

Pogledom je tražio Niku.Ugledao ju je u gužvi na Ponte Vecchiu.Nagnula se na ogradu i mahala mu.Ušli su u jednu od malenih prodavaonica, gdje je majci htjela kupiti Madonu.Pričala mu je kako je mati strepila od neizvjesnosti sutrašnjice i  klečeći pod kipom Madone dugo molila.

Bojala se od  tih trenutaka.

Kad se otac ,kojeg se sjećala kroz maglu nije vratio s broda,a materi ostalo troje nejake djece, sva nada u zemlju koja joj je ostala kao jedina hraniteljica, bez vjere bila bi nedostatna.Znala je da čim malo poraste mora pomoći.A  sad se  uplela u brak, umjesto da materi pomogne dići Tonija i Joska.

Ivo je i dalje spavao.S razglasa je odzvanjao vodičev glas:Ring, Opera, Gradska vijećnica, Trg Marije Terezije, Hofburg…Katedrala Svetog Stjepana…Gledao je u  zgrade, koje su uvijek i svud vodile do katedrala…Osjećao je tjeskobu, kao da je nekome  učinio na žao, kao da je nekome nešto uzeo i pitao se zašto je to isto osjećao u Parisu, u Crkvi Srca Isusovog?Onda mu je pred očima proletjela Nikina sjena.

Trgnuo se.

Uhvatio se u pokajanju.A onda se digao i obećao si da će učiniti sve da onima kojima je  nesvjesno i nenamjerno oduzeo, vrati  što je u njegovoj moći. Moć, kako to lijepo zvuči!?I sam je prošao težak put odrastanja bez majke i oca.Teško radeći i učeći nije  primjećivao da se godine nižu.Kad je ugledao Niku, znao je. Osjetio  je da ju ne smije izgubiti.

„Ivo, Ivo, probudi se, sad će Split,“lagano ga je drmusala Nika.

„Uh što sam se ukočio.Kako sam zaspao?A što sam sve sanjao…“

„Spavaš od Zagreba.I imao si vremena za dugi san.“

Na trajektnom pristaništu dočekala su ih braća.Sunce je pripeklo.Toni je bio veći, a Josko sitan, plavokosi dječak od desetak godina.Gledali su ih,ne znajući što da kažu.Nika ih zagrli, klečeći pored njih, kao da moli za oproštaj.Ivo je stajao i gledao u ljude koji su mahali kartonima na kojima je težačkim rukopisom ispisano „Zimmer fraj“.

Mati ih je dočekala pred malom kamenom kućom, obraslom lozom.Mala i sitna ženica, naborana lica, u crnini, nijemo je stajala i gledala ne trepčući.Nika joj potrči u zagrljaj ispuštajući stari kofer, očevu ostavštinu.

„A ćerce moja,pobogu što ti bi?“

„Ne znan mati, a ovo ti je Ive, moj Ivo.“

Mati ispruži drhtavu, grubu, naboranu ruku i  oborena pogleda pozove u kuću.Mačak Sivko uvijena repa umiljavao se Niki, pletući joj se pod noge.Iza kuće čulo se glasno lajanje psa.Braća su u kratkim hlačama stajala u kutu prostrane  sobe ispod malenog Madoninog kipa.. Mati je nervozno brisala  ruke o crnu pregaču i pozivala za stol.Na stolu je bila zdjela sa smokvama i grožđem.Nika se brzo snašla nudeći Ivu  njihovom, otočkom lozom.

„Mati, oće doć barba Joso?“

„Oće, samo što nije,reka je…“

„Barba Joso je moj ujak, materin brat,“ubrzano, između postavljanja tanjura govori Nika.

S betonske terase i natkrivenog bunara cisterne  ljeskalo se more.Sjedio  je s barbom Josom .Čulo se lupanje suđa, koje su Nika i majka prale.S zvonika crkve otkucavao je četiri sata.Miris makije obavijao je terasu, stapajući se s mirisom duhana Josine lule.Maestral se igrao lišćem smokve,okrećući ih i pokazujući žile kucavice.Mačak je sjedeći u smokvinu hladu opušteno čistio  šape.Čuli su se cvrčci .

„Za dva dana moramo se vratiti u Frankfurt.Došli smo se  upoznati, da ne strahujete ,“rekao je Ivo.

„Da, da…Nismo očekivali da će se na putu za Njemačku udati!“rekao je oporim glasom barba.

„Ni u snu nisam mislio da ću se tako naglo oženiti…Ne brinite, znam da je neiskusna i mlada…Neće joj ništa faliti.Potrudit ću se da majci pomognemo dići djecu.“Barba ga pogleda vedrim pogledom, a Ivo  sjećajući se sna obori pogled.

Ni najveće bure nisu mogle potopiti njihov brod, kojim su upravljali četrdeset godina.Ni onda kad im se sin ozbiljno razbolio, ni onda kad su izgubili krznariju, ni onda kad su se suočili s njenom progresivnom bolešču.Kad joj je Ivo svakodnevno dolazio da bi ju nahranio, okrenuo je,popričao o ljepotama koje su zajedno proživjeli. S veselom spoznajom da njegova Nika nije gladna i mirom u duši odlazeći  bi obećao:“Tatica će sutra opet doći.“ Ona se nasmiješila i mahnula mu.I tako četiri godine, koje su dio njihovih  četiri dana, četrdeset godina…

Život je darivan svakome tko ostavi trag.A Ivin trag je  ljubav.Nesebično darovana,koja ni jednom nije bila u znaku upitnika.Ni onda kad je tiho zatvorio vrata i oči rastajući se od svoje Nike, znajući da čovjek mora biti ono što može, dokle može.

Do nekog novog susreta,pred  telefonskom govornicom.

 

                                                                                                               

                                                                                                      
1133
Kategorije: Književnost
Nek se čuje i Vaš glas
Vaše ime:
Vaša poruka:
Developed by LELOO. All rights reserved.