Autor: admin
Datum objave: 30.09.2018
Share


The Policy of Retribution in Europe after World War II

Vladimir Geiger , Croatian Institute of History, Zagreb, Croatia Suzana Leček , Croatian Institute of History, Department for the History of Slavonia, Srijem and Baranja, Slavonski Brod, Croatia

Časopis za suvremenu povijest, Vol.50 No.1

https://hrcak.srce.hr/index.php?show=toc&id_broj=16134

Časopis za suvremenu povijest, Vol.50 No.1 Svibanj 2018.

The Policy of Retribution in Europe after World War II

https://hrcak.srce.hr/index.php?show=clanak&id_clanak_jezik=295124

Vladimir Geiger , Croatian Institute of History, Zagreb, Croatia  

Suzana Leček , Croatian Institute of History, Department for the History of Slavonia, Srijem and Baranja, Slavonski Brod, Croatia  

The extent of human suffering and loss of life during World War II gave a new dimension to the matter of guilt for war crimes and the need to punish their perpetrators. Therefore, near the end of the war and in its immediate aftermath, a process that’s known under several names in professional literature – reprisal or retribution, purges or, more recently, transitional justice

– took place in all the countries involved in the war. Summarising the research published to date, we can conclude that the post-war policy of reprisal was marked by three new processes: first, a new definition of war crimes and extraordinary courts as the executors of the new legal principle; second, the massive scale of punishment; and third, this was the first time that heads of state were put on trial.Research on the history of wartime collaboration and the post-war process of reprisal has shown the decisive influence of politics on punishment for war crimes and various categories of guilt. In all European countries, Western or Eastern, it was politics that, based on their strategy for building a future, made the decisions regarding the intensity, scale, and duration of retribution. They determined how to combine politics and law, i.e. they determined the balance between punishing perpetrators and creating a future, rebuilt and integrated society. The countries of Western Europe quickly saw that harsh punishment and other forms of excluding former collaborators prevents the rebuilding of society and the stability of the state. Therefore, punishment of collaboration was massive, but it was implemented quickly and the punishments were relatively mild. On the other hand, in the countries that would comprise the future Eastern Bloc, the process was exactly the opposite, since dealing with nazism and fascism was also used as a pretext for conducting a social (socialist) revolution. The “enemies” included not only collaborators, but also opponents of the revolution, and the “purging” process was conducted on a much greater scale. Even though the information in literature is incomplete, Croatia/Yugoslavia can without a doubt be compared to the states where reprisal against collaboration, but also against broadly-defined “enemies of the people”, was at its harshest according to the number of people killed in purges, the number of people put on trial, and the punishment the leaders of the defeated collaborator regime were subjected to.

Politika retribucije u Europi nakon Drugoga svjetskog rata *

VLADIMIR GEIGER

Hrvatski institut za povijest Zagreb, Hrvatska geiger@isp.hr  orcid.org/0000-0003-0051-9817

SUZANA LEČEK

Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i

Baranje Slavonski Brod, Hrvatska

slecek@isp.hr  orcid.org/0000-0003-3034-4528

U članku su analizirane osnovne karakteristike poratne politike retribucije/odmaz-

de u Europi, pri čemu su izdvojena tri obilježja: a) nova defi nicija ratnoga zločina i

izvanredni sudovi kao provoditelji novoga pravnog načela; b) masovnost kažnjavanja;

c) suđenje državnim poglavarima. Na temelju literature donesen je usporedni prikaz

retribucije, a u tom je kontekstu prikazano i kažnjavanje kolaboracije u Hrvatskoj/

Jugoslaviji.

Ključne riječi: retribucija; ratni zločin; revolucija; čistke; tranzicijska pravda

Drugi svjetski rat odnio je milijune ljudskih života. Mnogima koji su do-

čekali 1945. bilo je to i drugo iskustvo masovnoga ljudskog stradanja jer su se,

ako već nisu i sudjelovali u njemu, barem sjećali Prvoga svjetskog rata. Ono

što je ta iskustva činilo različitim bila su, u tom trenutku još nesaglediva, stra-

danja civilnoga stanovništva tijekom Drugoga svjetskog rata, bilo da su se do-

godila kao dio politike (poput “čišćenja” cijelih etničkih zajednica, ponajprije

židovske) ili kao “kolateralne” žrtve totalnoga rata. Ta je činjenica dala novu

dimenziju pitanju krivnje za ratne zločine i potrebi da se ona kazni. Stoga je

potkraj rata i u neposrednom poraću u svim državama zahvaćenim ratom

*

Članak je izvadak iz rukopisa knjige: GEIGER, LEČEK, Krivnja i kazna.

8

VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...  ČSP, br. 1, 7-34 (2018)

provedeno ono što u stručnoj literaturi nazivamo odmazdom (retribucijom),

kojoj je cilj bio kazniti zločin, ali i legitimirati pobjedu.

Zanimanje povjesničara, sociologa, politologa i povjesničara prava za tu

izvanrednu politiku kažnjavanja pojavilo se gotovo istovremeno s njezinom

provedbom, ali zadugo je ostalo u nacionalnim (državnim) granicama. Tek

se 1990-ih taj europski, pa i svjetski fenomen – jednako kao što je to bio i rat

– počeo sagledavati kao transnacionalna pojava. Ovdje treba spomenuti dva

zbornika u kojima se prvi put sustavno usporedilo procese poratnih obraču-

na s razinom kolaboracije u pojedinim državama, a uredili su ih Klaus-Die-

tmar Henke i Hans Woller (1991.), a desetljeće poslije István Deák i suradnici

(2000.). 1 Slijedio je niz monografi ja i zbornika u kojima se otvorilo brojna pi-

tanja vezana uz politiku odmazde. Bez namjere da se “revizionistički” relati-

vizira ili umanji krivnja nacizma/fašizma, povjesničari su počeli propitivati

motive i postupke “kolaboracije” (poraženih) i “otpora” (pobjednika). Na njih

se prestalo gledati kao na binarne vrijednosti, a donedavno crno-bijeli svijet

rata i poraća postao je široka skala sivoga. 2 Istraživanja su se okrenula slože-

nim čimbenicima koji su odredili ponašanje ljudi u ratu. Pritom ih je zanima-

lo ne samo ono što je utjecalo na osobne odluke pojedinaca (psihološki, inte-

resni i drugi motivi) nego i društveni čimbenici, znači oni koji su oblikovali

svjetonazore cijelih društvenih skupina, a bili su dio dužih političkih procesa.

Drugim riječima, novija istraživanja pokušavaju sagledati ono što se događalo

u ratu kao nastavak predratnih političkih, ideoloških, nacionalnih/etničkih ili

lokalnih nesporazuma i sukoba, a poraće kao složen sklop političkih i pravnih

tradicija, ali prije svega kao izraz političke strategije koja je određivala buduć-

nost pojedine države.

To što se povijest poraća konačno tumači kao složen fenomen nipošto ne

relativizira u ratu počinjen zločin. Ne opravdava se sustav koji su nacističke/

fašističke države i njihovi suradnici uspostavili u okupiranim zemljama, ali

se pokušava razumjeti pojedinca. Isto tako, poratna odmazda sagledava se u

kontekstu stvaranja novoga, poratnoga društva, uz vrlo kritične napomene o

njezinim rezultatima, i to ne samo o pretjeranom progonu osoba kojima nije

dokazana krivnja nego i o propustima da se kazne brojni počinitelji. 3

O pojmovima. U literaturi se danas koriste tri pojma koji s različitih as-

pekata govore o istom sadržaju – sustavu obračuna s kolaboracijom. To su

odmazda ili retribucija, zatim čistke, a u novije vrijeme i tranzicijska ili prije-

lazna pravda, pa se ponekad u zbornicima o toj temi ili čak i kod istih autora

mogu istovremeno pronaći sva tri pojma. 4

1

HENKE, WOLLER, Politische Säuberung in Europa; DEÁK, GROSS, JUDT, Th e Politics

of Retribution in Europe.

2

PENTER, “Collaboration on Trial”, 785.

3

Usp. DEÁK, Europe on Trial i ondje navedena literatura.

4

Primjerice: ELSTER, Retribution and Reparation. Ovisno o autoru koriste se izrazi: purg-

es, retribution, transitional justice, political justice.

9

ČSP, br. 1, 7-34 (2018) VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...

Nešto se češće koristi emotivno neutralan pojam odmazde ili retribuci-

je (engl. retribution), koji obuhvaća i sudske i izvansudske obračune i kazne.

Pod njim se podrazumijevaju svi oblici poratnoga kažnjavanja, od spontanoga

ubijanja ili “divljih čistki”, sudskoga kažnjavanja, ostrakizma ili društvenoga

izopćenja, “čišćenja” raznih organizacija i institucija, sankcija državnim služ-

benicima, pa do jednostavnoga sramoćenja kao što je, primjerice, objavljiva-

nje imena u javnosti. 5

Za razliku od odmazde, riječ “čistka” (engl. purge, fr. épuration) budi ko-

lektivna sjećanja, koja su različita ovisno o zemlji (primjerice, u Francuskoj

evocira teror Francuske revolucije, u Istočnoj Europi Staljinove “čistke”). No,

upravo zbog povijesnih konotacija pojam se uvriježio, jer se i željelo opisa-

ti prelaženje granice uobičajenoga kažnjavanja. Koristi ga se da bi se opisala

ne samo široka skala i masovnost sudskih (engl. legal purges) i izvansudskih

(engl. wild purges) obračuna s “kolaboracijom” nego i njihov revolucionarni

karakter, koji je obuhvaćao sferu političkih ideja i morala, tj. ideju stvaranja

boljega poratnog društva preko “(pro)čišćenja” (u Istočnoj Europi označava i

stvarnu društvenu revoluciju). 6

Oba se pojma koriste za politiku obračuna s kolaboracijom u cijeloj Eu-

ropi, bez obzira na uočene vrlo velike razlike između procesa u državama

koje su prema poratnoj podjeli dospjele u ono što smo nazvali Zapadom i

Istokom. Naime, u državama Zapadne Europe čistke i njihova masovnost –

uz nemali broj zatvorenih, pa i nešto pogubljenih – većinom su se odnosile

na oduzimanje građanskih i političkih prava (u Belgiji épuration civique, u

Francuskoj indignité nationale). 7 U državama u kojima je prevladao sovjet-

ski utjecaj i koje su provodile “socijalističku revoluciju” sadržaj je bio bitno

drukčiji, a smrtne kazne neusporedivo brojnije. Iako je poznato da je proces

retribucije/čišćenja mnogo više ovisio o načelima sustava koji se uspostavljao

nego o samoj krivnji 8 te da ima bitno različite karakteristike na Zapadu i

Istoku, kako je spomenuto, oba se ova pojma koriste bez obzira na zemlju

koja je tema istraživanja.

Pojam tranzicijske/prijelazne pravde (engl. transitional justice) nastao je

1990-ih. 9 Doduše, povjesničari još uvijek radije koriste “odmazdu” i “čistku”,

bojeći se mogućih anakronih konotacija. 10 Naime, u stručnoj literaturi pojam

često opisuje suvremena načela onako kako ih defi niraju Ujedinjeni narodi, a

to je da se ona odnosi na raznovrsne sudske i nesudske mjere kojima se novo

društvo suočava s dubokim povredama ljudskih prava te nastoji uspostaviti

5

ELSTER, “Retribution”, 33.

6

AGLAN, LOYER, “‘Épuration’: History of a word”, 23-38.

7

LUYTEN, “Dealing with collaboration in Belgium”, 59-76.

8

Usp. “Th e means of conducting the purge would in eff ect sketch out the norms on which

the postwar society would establish itself.” VOISIN, “Law and the Soviet purge”, 180.

9

MOURALIS, “Th e invention of ‘transitional justice’ in the 1990s”, 83-100.

10

ISRAЁL, MOURALIS, “General introduction”, 7.

10

VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...  ČSP, br. 1, 7-34 (2018)

pravni poredak i postići pomirenje. 11 Današnji naglasak na pomirenju doista

nije primjenjiv na razmišljanja nakon Drugoga svjetskog rata, ali se pojam

ipak koristi u radovima koji naglašavaju pravni aspekt procesa retribucije.

Općenito se tranzicijska pravda može defi nirati kao sustav raznovrsnih na-

čina na koje se države izašle iz razdoblja konfl ikta ili represije obračunavaju

s kršenjem ljudskih prava, koje je činjeno u tolikoj mjeri da redovni pravni

poredak ne može odgovarajuće odgovoriti. 12 U pravilu ona ima dva cilja. Prvi

je zadovoljiti pravdu prema žrtvama, a drugi je omogućiti stvaranje boljega

društva (stabilnost, demokracija, pravna država, socijalna pravednost i dr.).

Budući da se ne radi o posebnoj vrsti prava nego o pravu prilagođenom iz-

vanrednim okolnostima, posebnostima pojedine države, ali i vremena, tran-

zicijska pravda poprima raznovrsne oblike i služi se različitim postupcima. 13

Znanstvenicima je i danas defi niranje pojma izazov, ne samo zbog velikih ra-

zlika u načinu na koji se primjenjivala u pojedinim zemljama koje su izašle iz

autoritarnoga (totalitarnoga) sustava i krenule prema demokraciji nego i zbog

sličnosti u metodama u državama u kojima je jedan autoritarni (totalitarni)

sustav zamijenjen drugim. 14

Politika odmazde

Jedan od glavnih problema s kojim su se suočile nove vlade po završetku

rata bilo je kažnjavanje krivaca za sve strahote počinjene tijekom rata te –

barem moralno – obeštećenje žrtava. Pritom su morale naći odgovor na dva

problema. Prvi je bio stvoriti nove pravne temelje za kažnjavanje budući da

pravna tradicija nije imala odgovarajuće kazne za počinjene zločine. Drugi je

bio defi nirati počinitelja, pri čemu je glavni problem bila masovnost kolabo-

racije – ili onoga što se u tom trenutku defi niralo kao kolaboracija – tijekom

rata. Odgovori koje su dale obilježili su ne samo poratno vrijeme nego i bu-

duća desetljeća, pa i naše današnje shvaćanje. Pojednostavnjeno, možemo reći

da su poratnu politiku odmazde obilježila tri nova postupka: kao prvo, nova

defi nicija ratnoga zločina i izvanredni sudovi kao provoditelji novoga pravnog

načela, drugo je bila masovnost kažnjavanja, a treće da se prvi put sudilo dr-

žavnim poglavarima.

11

“Transitional justice consists of both judicial and non-judicial processes and mechanisms,

including prosecution initiatives, facilitating initiatives in respect of the right to truth, delivering

reparations, institutional reform and national consultations.” “For the United Nations system,

transitional justice is the full range of processes and mechanisms associated with a society’s

attempt to come to term s with a legacy of large-scale past abuses, in order to ensure accountabi-

lity, serve justice and achieve reconciliation.” Guidance Note of the Secretary-General.

12

“Transitional justice refers to the ways countries emerging from periods of confl ict and

repression address large scale or systematic human rights violations so numerous and so seri-

ous that the normal justice system will not be able to provide an adequate response.” Interna-

tional Center for Transitional Justice.

13

Usp. ELSTER, Closing the Books; WOUTERS, Transitional Justice and Memory.

14

ISRAЁL, MOURALIS, “General introduction”, 5.

11

ČSP, br. 1, 7-34 (2018) VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...

1. Ratni zločin: defi nicija i kažnjavanje

Od početka Drugoga svjetskog rata stavovi i odluke vlada vodećih save-

zničkih zemalja, Sjedinjenih Američkih Država, Velike Britanije i Saveza So-

vjetskih Socijalističkih Republika (SSSR), bili su da treba suditi krivcima za

rat. To je bio i jedan od zaključaka Moskovske konferencije (19. – 30. listopada

1943.), na kojoj je donesena Deklaracija o odgovornosti zemalja Osovine za

zločine počinjene tijekom rata. Ta je odluka potvrđena i na svim kasnijim

savezničkim konferencijama (Teheran, studeni-prosinac 1943.; Jalta, veljača

1945.; Potsdam, srpanj-kolovoz 1945.). Gotovo istovremeno Komisija Ujedi-

njenih naroda za ratne zločine (United Nations War Crimes Commission –

UNWCC), koja je osnovana i prije samih Ujedinjenih naroda, u Londonu 20.

listopada 1943., pozvala je sve članice antihitlerovske koalicije da osnuju svoje

nacionalne (državne) komisije. 15 Komisija Ujedinjenih naroda za ratne zloči-

ne i nacionalne komisije imale su zadatak registrirati ratne zločine, tragati za

počiniteljima i prikupljati dokazni materijal. 16

Saveznici nisu čekali kraj rata i sudski procesi počeli su znatno prije. 17

Niz se nastavio još godinama nakon rata, no simbolički je najveću težinu,

iako se radilo o razmjerno malom broju optuženika, imao proces najvišim

preživjelim nacističkim dužnosnicima u Nürnbergu. 18 Osim nekih neposred-

nih pravničkih reakcija na sporno načelo kažnjavanja zločina prema zakonu

donesenom nakon počinjenja kaznenoga djela (nullum crimen et nulla poena

sine lege), procesi koje su vodili pobjednici nisu dovođeni u pitanje. Trebala su

desetljeća da se u historiografi ji postavi pitanje o tome na koji su način treti-

rani krivci, odnosno o tome koliko se pod politikom kažnjavanja podvukao

politički ili čak revolucionarni obračun s “klasnim” neprijateljem (posebice u

zemljama koje će doskora ući u “Istočni blok”).

Nürnberški sud proklamirao je nova načela, koja su na ovaj ili onaj način

primjenjivana u svim poratnim sudskim procesima. Osim “klasičnih” ratnih

zločina (ubijanje civila, zarobljenika, talaca, prisilni rad, prekomjerno uništa-

vanje materijalnih dobara koje nije opravdano vojnom potrebom) uvedene su

nove kategorije koje su podlegle kažnjavanju. Kazna se tako protegnula i na

krivce za “zločin protiv mira”, odnosno na sve koji su planirali, pripremali,

15

GLIŠIĆ, “Zločin i kazna”, 397-398; GUŠTIN, “Tisk narodnoosvobodilnega gibanja”, 111;

GRAHEK RAVANČIĆ, Narod će im suditi, 33-34.

16

GUŠTIN, “Tisk narodnoosvobodilnega gibanja”, 124-127; ZEČEVIĆ, POPOVIĆ, Doku-

menti iz istorije Jugoslavije. I ondje navedena literatura.

17

Prvi javni proces za ratne zločine na oslobođenom području SSSR-a održan je u srpnju

1943. u Krasnodaru. Znakovito je da se sudilo kolaborantima, a ne pripadnicima njemačke

vojske. PENTER, “Local Collaborators on Trial”, 341.

18

O Međunarodnom vojnom sudu u Nürnbergu napisane su mnogobrojne studije. Među

najcitiranijima je knjiga jednoga od sudionika (člana tužiteljskoga tima): TAYLOR, Th e

Anatomy of the Nuremberg Trials. Osim toga usp. CONOT, Justice at Nuremberg. O utjecaju

Nürnberga: BLOXHAM, Genocide on Trial; BLUMENTHAL, McCORMACK, Th e Legacy of

Nuremberg. I ondje navedena literatura.

12

VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...  ČSP, br. 1, 7-34 (2018)

inicirali i vodili napadački rat te na one koji su u tome sudjelovali. Druga nova

kategorija bio je “zločin protiv čovječnosti”, pod čime se podrazumijevalo zlo-

čine protiv civila ili progone zbog rasnih, etničkih, vjerskih i drugih razloga.

To proširenje odgovornosti i kazne bilo je odgovor na širinu i novi tip zločina

počinjenih u ratu. Koliko god opravdano, ono je otvorilo nekoliko problema.

Prvi je bila neodređenost novih kategorija, tj. problem ustanovljivanja

koga sve treba kazniti. Kao što je primijetio istaknuti teoretičar društvenih

znanosti i urednik jednoga od ključnih zbornika na ovom području Jon El-

ster, postojala je visoka suglasnost o tome da treba kazniti počinitelje, ali isto

tako veliko razmimoilaženje u tome što treba biti kažnjivo. 19

Drugi su problem bili sudovi koji su trebali provesti nove, izvanredne za-

kone i pokazati pravednost novih vlada. Ne samo da je tih sudova trebalo više,

jer je i broj potencijalnih procesa bio mnogo iznad redovnoga, nego je i najveći

dio staroga pravosudnog aparata bio kompromitiran, štoviše i sam optužen

za kolaboraciju. Stoga su posvuda u Europi ustanovljeni izvanredni “narodni

sudovi”, sastavljeni samo dijelom od profesionalaca. Većinu u njima činili su

ljudi koje su izravno imenovale političke stranke, pa su u praksi jamčili pro-

vođenje njihove političke volje. Nije bilo sumnje da zločine treba kazniti, ali

– kako je primijetio povjesničar László Karsai – postavlja se pitanje koliko su

ti sudovi bili sposobni kazniti prave krivce. 20 Tome možemo dodati i ne samo

koliko su bili u stanju nego i koliko su htjeli, budući da su bili izravno poveza-

ni s politikom. Kako je naveo Deák, cijeli sustav političkoga sudstva (political

justice system) postao je jednim od glavnih instrumenata u klasičnoj borbi

za moć između raznih klasa ili čak etničkih skupina. Osim što su kažnjavali

krivce (što im je nominalno bila jedina uloga), učinili su znatno više. Zajedno

s nesudskim progonima (“divljim čistkama”) prvenstveno su trebali potvrditi

legitimitet nove vlasti, oslabiti potencijalne buduće neprijatelje i osigurati re-

distribuciju bogatstva. 21 Možemo reći da je to vrijedilo za cijelu Europu, no u

Zapadnoj Europi redovni sudovi proradili su razmjerno brzo, a na Istoku su

dugo ostali “revolucionarni”. To je doprinijelo i znatno većem broju osuđenih,

kao i oštrijim kaznama, nego što je to bilo u državama Zapada. 22

Na teško pitanje kažnjavanja svaka je država dala drukčiji odgovor, a on

se temeljio na prevladavajućoj političkoj strategiji. Ona je odredila kako spo-

jiti politiku i pravo, odnosno određivala je mjeru između kazne i stvaranja

budućega, obnovljenoga i integriranoga društva. Drugim riječima, trebalo je

pronaći zadovoljavajuću ravnotežu između isključivanja kaznom i integracije

u novo društvo oprostom i odrediti koliko osoba i na koliko dugo treba is-

19

“In times of transition, there may be wide agreement that wrongdoers should get pun-

ishment they deserve, and large disagreement about what should count as wrongdoings.” EL-

STER, “Retribution”, 54.

20

KARSAI, “Th e People’s Courts and Revolutionary Justice in Hungary”, 248.

21

DEÁK, “Post-world war II political justice”, 389-396; DEÁK, “War-Crimes Trials in Post-

World War II Hungary”, 31, 34.

22

Usp. DEÁK, “Introduction”, 4-12.

13

ČSP, br. 1, 7-34 (2018) VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...

ključiti kaznama, a kada treba stati i oprostiti. Nije sporno da je kazna bila

nužna. Napokon, bila je to i moralna obveza novoga društva prema žrtvama.

No, države Zapadne Europe vrlo su brzo shvatile da oštro kažnjavanje i dugo

isključivanje bivših kolaboranata sprečava obnovu društva, njegovu integra-

ciju i stabilnost države, te da pretjerani progon onemogućuje pomirenje. Stoga

su čak i one zapadnoeuropske države koje su počele s oštrijim kaznama (iako

je to kod njih ponajprije značilo zatvorske kazne) ubrzo prihvatile politiku

oprosta (amnestije), a neke i zaborava. 23 U državama koje će tada ući u Istočni

blok proces je tekao bitno drukčije, jer se pod okriljem obračuna s nacizmom/

fašizmom provodila društvena (“socijalistička”) revolucija.

2. Masovnost odmazde

Druga karakteristika poratne politike odmazde bila je masovno i razno-

vrsno kažnjavanje. Sudske istrage, procese i kazne prošli su milijuni ljudi, a

kazne su bile u širokom rasponu od smrtne, raznih oblika zatvora, gubitka

građanskih prava ili posla, pa do javnoga sramoćenja i diskriminiranja. Iako

su postojale sličnosti u politici kažnjavanja u pojedinim zemljama, usporedne

studije pokazale su i iznenađujuće razlike. 24

Procjenjuje se da je neki tip kazne ili represije pretrpjelo nekoliko mili-

juna ljudi ili 2-3 % stanovništva u područjima koja su bila pod njemačkom

okupacijom. Napominjemo da se ovdje ne radi o masovnim pogubljenjima

bez suda i procjenama tih gubitaka, nego o osobama koje su dospjele pred sud

i trebale položiti račun o vlastitoj krivnji. Kako se uglavnom radilo o obrazo-

vanom muškom stanovništvu, bio je to posvuda težak udarac za staru elitu.

Osim toga, na udaru se nisu našli samo pojedinci nego i cijele skupine, bilo

nacionalne/etničke (Nijemci u svim istočnoeuropskim državama, osim njih

još i Mađari u Čehoslovačkoj, Poljaci u Ukrajini, Ukrajinci u Poljskoj, Albanci

u Grčkoj i dr.) ili organizacije (Schutzstaff el /SS/, Gestapo, razne kolaboracio-

nističke organizacije i pokreti).

Spomenuto je da europski prosjek iznosi 2-3 % ukupnoga stanovništva

koje je prošlo neki oblik postupka utvrđivanja krivnje (istragu, tužbu, pre-

sudu, kaznu), no negdje je dosezao i 5 % (Nizozemska), a ako se računa da

su uglavnom obuhvaćeni odrasli muškarci, to se ponegdje penje i na 10 %

(Mađarska). 25 Usporedba broja ljudi koji su prošli istrage, suđenja i izdržava-

23

Usp. HUYSE, “Comparing transitional justice experiences in Europe”, 353-354.

24

Uz spomenute zbornike (HENKE, WOLLER, Politische Säuberung in Europa i DEÁK,

GROSS, JUDT, Th e Politics of Retribution in Europe) najvažniji su: KURESTIDIS-HAIDER,

GARSCHA, Keine “Abrechnung”; ELSTER, Retribution and Reparation; FREI, Transnatio-

nale Vergangenheitspolitik; ISRAЁL, MOURALIS, Dealing with Wars and Dictatorships;

WOUTERS, Transitional Justice and Memory. Osim toga vidi i usporedni prikaz u: MLA-

KAR, “Epuracija in povojne žrtve v Zahodni Evropi”, 201-216; MLAKAR, “Poglavitne oblike

in razsežnosti represije v povojni Evropi”, 18-31; CVETKOVIĆ, Između srpa i čekića. Represija

u Srbiji, 49-78.

25

DEÁK, “War-Crimes Trials in Post-World War II Hungary”, 35.

14

VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...  ČSP, br. 1, 7-34 (2018)

li kazne u pojedinim zemljama pokazala je veliku razliku, neujednačenost i

ovisnost o političkim procjenama i strategijama novih vlada. Istraživanja su

upozorila i na svojevrstan paradoks: broj kolaboratora kažnjenih u pojedinim

okupiranim zemljama, ili zemljama suradnicama sila Osovine, premašivao

je broj osuđenih u samoj Njemačkoj (i Austriji). 26 Zbog velike razlike u ka-

žnjavanju između zemalja europskoga Zapada i Istoka (veći broj stradalih u

“divljim čistkama”, oštrije sudsko kažnjavanje, dulje trajanje čistki) i mi smo

u daljnjem pregledu podijelili države po hladnoratovskoj razdjelnici.

Zemlje “Zapadnoga bloka”. Procjenjuje se da je na raznim sudovima u

cijeloj Europi zbog sudjelovanja u zločinima ili “kriminalnim organizacija-

ma” osuđeno oko 100 000 Nijemaca i Austrijanaca. 27 No, u matičnim država-

ma prevladala je politika stabilizacije. Teške završne borbe, uništeni resursi

i mnoštvo izbjeglica doveli su te države na rub kaosa i pobjednici su ondje

izabrali politiku ograničenoga kažnjavanja, koje je osim toga trebalo demon-

strirati ponovnu uspostavu pravnoga sustava. Prvo što je zamjetno jest da u

Njemačkoj i Austriji nije bilo “divljih čistki”, a u Italiji – gdje je djelovao anti-

fašistički pokret otpora – u njima je pobijeno između 10 000 i 15 000 ljudi. 28 U

Njemačkoj su kažnjavanje provodile okupacijske vlasti sila pobjednica i ono

je bilo vrlo umjereno, iako su neki oblik istrage prošli milijuni ljudi. Ukupno

je izrečeno samo oko 930 smrtnih kazni (od toga 70 u Nürnbergu i velikim

procesima koji su slijedili 29 ). Zatvorske su kazne bile još blaže, a amnestije tije-

kom 1950-ih oslobodile su veliku većinu zatvorenih. Kako se govorilo, hladni

rat donio je “hladnu amnestiju” (njem. Kalte Amnestie). Slijedila je politika

denacifi kacije (Savezna Republika Njemačka) ili prešućivanja i “zaborava”

(Njemačka Demokratska Republika). 30 U Austriji je kažnjavanje bilo još bla-

že. Od oko 524 000 članova Nacionalsocijalističke stranke osuđeno ih je samo

nešto preko 13 000. Izrečene su samo 43 smrtne kazne, a izvršeno ih je 30.

Kao i u Njemačkoj, gotovo su odmah počele amnestije (posebice za državne

službenike), tako da je niz kolaboranata ostao nekažnjen, čak i zadržao polo-

žaj i društveni utjecaj. 31 U Italiji je nakon spomenutoga vala čistki osuđenih

bilo iznimno malo jer je mnoge presude poništio Vrhovni sud, a amnestijom

u lipnju 1946. pušteno je 90 % od 40 000 do 50 000 zatvorenih. Poništena je i

većina od 500-1000 smrtnih kazni i izvršeno je njih 40-50 (po drugom izvoru

26

FREI, “Nach der Tat”, 32-35.

27

FREI, “Nach der Tat”, 32.

28

WOLLER, “‘Ausgebliebene Säuberung’?”, 183; GALIMI, “Circulation of models of épura-

tion”, 198.

29

DEÁK, Europe on Trial, 213.

30

COHEN, “Transitional justice in divided Germany”, 59-88. Od 794 izrečene smrtne ka-

zne u zapadnoj okupacijskoj zoni izvršena ih je polovina. Za 138 izrečenih u sovjetskoj zoni

nema podataka o izvršenju (str. 63, 67).

31

STIEFEL, “Der Prozeß der Entnazifi zierung in Österreich”, 140; SCHAUSBERGER, “Die

Verfolg von NS-Gewaltverbrechen in Österreich”, 25-31; DEÁK, “Political justice in Austria

and Hungary”, 139.

15

ČSP, br. 1, 7-34 (2018) VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...

91). 32 Stoga neki kritičari proces retribucije u Italiji ponekad nazivaju i prijela-

zom “iz fašizma u postfašizam”. 33

Francuska je jedina od okupiranih zapadnoeuropskih zemalja u kojoj su

provedene i “divlje čistke”, u kojima je prema procjenama ubijeno između

8000 i 11 000 osoba. No nakon toga je degolistički mit o Francuskoj samo kao

zemlji otpora spriječio sudsko kažnjavanje većih razmjera. Iako je 300 000 do

350 000 osoba prošlo neki oblik ispitivanja, na zatvorsku je kaznu, kao i u Ita-

liji, osuđeno njih razmjerno malo (44 000). U odnosu na Italiju, u Francuskoj

je izrečeno više smrtnih kazni (7037), a razmjerno ih je velik broj i izvršen

(1500-1600). Amnestije su i ondje učinile svoje, pa su do 1953. oslobođeni go-

tovo svi osuđeni na zatvorske kazne. 34

Kao i u Francuskoj, u Danskoj je obračun s kolaboracijom bio razmjerno

blag. 35 No Belgija, Nizozemska i Norveška znatno su oštrije kažnjavale surad-

nju s nacizmom. Računa se da je udio kažnjenih u Belgiji i Nizozemskoj bio

čak četiri puta viši nego u Francuskoj (samo zatvorskih kazni izrečeno je u

Belgiji čak 48 000, a u Nizozemskoj 50 000). Iako su te dvije države po zatvor-

skim kaznama bile podjednake, u Belgiji je doneseno čak 2940 smrtnih kazni

(izvršene su 242), a u Nizozemskoj njih samo 154 (40 je izvršeno). 36 Prema

smrtnim kaznama, Norveška je bila blaža (samo 30 presuda, ali 25 izvršenih),

po zatvorskim je kaznama bila podjednaka ili – po nekim procjenama – čak

stroža (17 000), no njezinu posebnost čini dugotrajnost “pamćenja” i društve-

ne isključenosti kolaboranata, pa i njihove djece. 37 Iako su po broju smrtnih

kazni ostale vrlo umjerene, ne treba zaboraviti da je u Danskoj, Nizozemskoj

i Norveškoj smrtna kazna bila već duže vrijeme prije toga ukinuta, pa je i sam

njezin povratak imao veliku težinu. 38

Bez obzira na te međusobne razlike, u usporedbi s onime što se događalo u

Istočnoj Europi možemo reći da je politika kažnjavanja u državama Zapadne

32

WOLLER, “‘Ausgebliebene Säuberung’?”, 183-188; GALIMI, “Circulation of models of

épuration”, 205.

33

GALIMI, “Circulation of models of épuration”, 197-198. Usp. i: BATTINI, Th e Missing

Italian Nuremberg.

34

NOVICK, Th e Resistance versus Vichy; ROUSSO, “L’Épuration. Die politische Säuberung

in Frankreich”, 214-222; ROUSSO, “Th e purge in France”, 89-123; BEIGBEDER, French Jus-

tice, 167-198; BARUCH, “Changing things so everything stays the same”, 63-93; DEÁK, Eu-

rope on Trial, 205.

35

DAHL, “Dealing with the past in Scandinavia”, 147-163.

36

Usporedni prikaz u: HUYSE, “Belgian and Dutch purges”, 164-178. Za Belgiju usp.

HUYSE, “Th e criminal justice system”, 157-172; LAGROU, “Poor little Belgium?”, 124;

WOUTERS, LUYTEN, “A consensus of diff erences”, 106-109. Za Nizozemsku usp. ROMIJN,

HIRSCHFELD, “Die Ahndung der Kollaboration in den Niederlanden”, 289-295; ROMIJN,

“‘Restoration of confi dence’”, 173-193; ROMIJN, SCHUMACHER, “Transitional justice in the

Netherlands”, 141; DEÁK, Europe on Trial, 204.

37

LARSEN, “Die Ausschaltung der Quislinge in Norwegen”, 250; DAHL, “Dealing with

the past in Scandinavia”, 147-163; MAZOWER, Mračni kontinent, 225; LAUGHLAND, A His-

tory of Political Trials, 97; DEÁK, Europe on Trial, 204.

38

NOVICK, Th e Resistance versus Vichy, 186.

16

VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...  ČSP, br. 1, 7-34 (2018)

Europe dala prednost stabilizaciji, obnovi, pa onda i društvenom uključivanju

donedavnih kolaboranata. Nakon kratkoga razdoblja čistki i sudskih procesa,

koji su doduše obuhvatili milijune ljudi, stvarno kažnjenih bilo je razmjerno

malo. Najveći je broj izgubio građanska prava, pa i posao na neko vrijeme, ali

je zatvorskih kazni bilo manje, a smrtnih vrlo malo. Osim toga, brze amnesti-

je poništile su veći dio sudskih odluka, pa je za većinu tih zemalja nastupilo

ono što u Francuskoj Yves Beigbeder naziva “amnestija i amnezija”. 39 Većina

se poslije morala suočiti s problemom zaborava i vlastitim mitovima, podje-

lama i neriješenom prošlošću 40 , no u prvom je trenutku ta odluka dala poticaj

stabilnosti i gospodarskom poletu, a u zemljama koje su provele denacifi kaci-

ju (poput Zapadne Njemačke) otvorila i put demokratskom društvu. 41

Zemlje “Istočnoga bloka”. Upravo se suprotno dogodilo u SSSR-u i dr-

žavama koje su se našle pod njegovim izravnim utjecajem. Ondje je prednost

dana kažnjavanju počinitelja, pa je obračun s kolaboracijom poprimio znatno

veće razmjere. No, kažnjavanje je dobilo prioritet samo zato što se iskoristilo

za obračun s “klasnim” neprijateljem i uspostavu novoga poretka. 42 Osim što

je zahvatilo kolaborante, ubrzo (ili usporedno) proširilo se na sve koji su na

bilo koji način mogli biti smetnjom sustavu koji se gradio, pa autori ističu da

i nema društvene skupine koje bi bila isključena iz obračuna. 43 Stoga je ovdje

iznimno teško ili čak nemoguće ustanoviti tko je doista kažnjen zbog kolabo-

racije, a tko je proglašen “narodnim neprijateljem” iz nekoga drugog razloga.

Naime, ovdje je proces retribucije osim kolaboranata zahvatio i “klasne ne-

prijatelje” te nepoželjne etničke/nacionalne skupine, što je dovelo do pravoga

etničkog čišćenja u nekim državama. Sve je to učinilo odmazdu na Istoku

neusporedivo intenzivnijom nego na Zapadu. 44 Usto je sudsko kažnjavanje u

pravilu bilo oštrije, a i trajalo je znatno duže. Na Zapadu je najveći dio procesa

39

BEIGBEDER, French Justice, 200.

40

Niz istraživanja o toj temi predvodi kultna monografi ja Henryja Roussoa, čiji je naslov

“višijevski sindrom” postao metaforom politički konstruiranog sjećanja i zaborava (ROUSSO,

Th e Vichy Syndrome). Usp. i: GOLSAN, Vichy’s Aft erlife.

41

DEÁK, “Political justice in Austria and Hungary”, 145-146. Autor zaključuje da su

Saveznici prešutno prihvatili nekažnjavanje u zamjenu za demokratizaciju i da su – paradok-

salno – Austrija i (Zapadna) Njemačka izašle iz svega kao bolje zemlje.

42

Na to je u zapadnoeuropskoj historiografi ji prva upozorila poznata Crna knjiga komu-

nizma. Prevedena na više svjetskih jezika, izazvala je veliku polemiku, u kojoj su neke tvrdnje

(posebice visoke procjene broja žrtava) dovedene u pitanje. Ipak je zaslužna jer je dala pre-

sudan poticaj istraživanjima komunističkih obračuna s neprijateljima i počinjenih zločina.

COURTOIS et al., Crna knjiga komunizma (izvornik: COURTOIS et al., Le Livre noir du com-

munisme).

43

Usp. GROSS, “War as revolution”, 33-34; McDERMOTT, STIBBE, “Stalinist terror in

Eastern Europe”, 12.

44

DEÁK, Europe on Trial, 10, 193. Autor ističe da je obračun s kolaboracijom na Istoku

iskorišten i za etničko čišćenje, kojega na Zapadu gotovo nema (doduše, samo zato što je ondje

provedeno prije). Ta široka defi nicija neprijatelja dovela je do čistki koje su bile prekomjerne

i opsegom i dubinom (“enormous extent and profound depth”). Mazower ističe da su čist-

ke postale “instrumentom ukupnog ekonomskog i etničkog transformiranja društva”. MA-

ZOWER, Mračni kontinent, 229.

17

ČSP, br. 1, 7-34 (2018) VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...

retribucije dovršen u nekoliko godina (i kazne i amnestije), ali na Istoku se

produžio sve do početka 1960-ih, do kada je uspostavljen novi društveni su-

stav i osigurana vlast nove elite ili, kako je to okarakterizirao Deák, provedena

“izvanredna preraspodjela moći i bogatstva” (truly extraordinary redistributi-

on of power and wealth). 45

To je područje i znatno slabije istraženo, iako se u novije vrijeme popunja-

vaju donedavne praznine. Za sada je vjerojatno najbolje istraženo što se do-

gađalo u Mađarskoj, a u europskoj historiografi ji najmanje je poznato kako je

provedena retribucija u SSSR-u, Albaniji i Jugoslaviji. 46 Ono što se ipak može

reći jest da su i na Istoku postojale velike razlike u politici kažnjavanja među

pojedinim državama.

Možemo početi sa samim SSSR-om, za koji postoji tek procjena o “samo”

320 000 (Penter) ili oko 500 000 kažnjenih osoba (Voisin). 47 Razmjerno malen

broj procesa u SSSR-u objašnjava se time da su mnogi krivci i pretpostavljeni

krivci ubijeni odmah i bez suda, a na primjeru Ukrajine pokazuju se još neke

razlike u odnosu na Zapad (znatno manje oslobađajućih presuda i viši udio

smrtne kazne). 48

U Poljskoj je posebno teško reći nešto o kažnjavanju kolaboracije, jer se

obračun najvećim dijelom usmjerio na pripadnike nekomunističkoga građan-

skog pokreta otpora i na njemačku manjinu (400 000 do 1,2 milijuna protjera-

nih Nijemaca), no u literaturi se spominje oko 12 500 procesa kolaborantima

(osuđeno ih je 50 %, a smrtna kazna izrečena je u 631 slučaju). 49 Ukupni su

brojevi ubijenih ili kažnjenih znatno veći, pa su obračun po intenzitetu i me-

todama suvremenici uspoređivali s onim u Jugoslaviji. 50

Čehoslovačka i Mađarska vrlo su se oštro obračunale s kolaboracijom, a

jedna od karakteristika u obje države bilo je protezanje kolektivne krivnje na

nacije koje su okrivljavali za rat. U Čehoslovačkoj se to odnosilo na Nijemce i

Mađare (oko 30 % predratnoga stanovništva), kojima je oduzeto građanstvo

i određeno protjerivanje. Kažnjavanje je bilo oštrije na području Češke, jer je

sadržavalo i obračun sa sudetskim Nijemcima, nego u Slovačkoj, u kojoj je

tijekom rata na vlasti bio kolaboracijski režim. U Češkoj je na zatvor osuđeno

20 000 osoba, a smrtna kazna izrečena je u 723 slučaja (dvije trećine bili su

45

DEÁK, “Political justice in Austria and Hungary”, 143.

46

DEÁK, Europe on Trial, 198. Novija istraživanja otvorila su ovo pitanje za samo neka

područja bivšega SSSR-a, primjerice T. Penter za Ukrajinu. PENTER, “Local Collaborators on

Trial”, 341-364. Nažalost, nova istraživanja u slovenskoj, hrvatskoj i srbijanskoj historiografi ji

uglavnom nisu objavljivana na stranim jezicima.

47

VOISIN, “Law and the Soviet purge”, 783.

48

PENTER, “Collaboration on Trial”, 784; PENTER, “Local Collaborators on Trial”, 343,

356.

49

BACHMANN, “Th e Polish paradox”, 333-334.

50

Tako je predstavnik čehoslovačkih komunista u pregovorima u kojima je tražio izricanje

strožih kazni izjavio da im ostale stranke trebaju biti zahvalne jer su zadržali načela demokracije

i legaliteta, za razliku od obračuna u Poljskoj i Jugoslaviji. FROMMER, National Cleansing, 291.

18

VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...  ČSP, br. 1, 7-34 (2018)

Nijemci). Izvršeno ih je čak 686 (ili 95 %), što znači da gotovo nije bilo pomilo-

vanja, čime su nadmašili sve druge europske zemlje, a po broju smrtnih kazni

na broj stanovnika nalaze se pri samom vrhu europske ljestvice. Podaci za

Slovačku znatno su manji, odnosno 65 izrečenih i 27 izvršenih smrtnih kazni

(41 %). 51 U Mađarskoj je 300 000 do 400 000 osoba (3 % ukupnoga stanov-

ništva) bilo podvrgnuto nekom obliku represije (istrage, logori, protjerivanje,

sudske osude), a dvije trećine njih činili su etnički Nijemci. Izrečeno je 27 000

zatvorskih osuda i 476 osuda na smrt (izvršeno ih je 189). 52

Bugarsku se često u literaturi spominje kao zemlju u kojoj je obračun bio

ne samo najoštriji nego i neočekivan, budući da ona nije bila u ratu s SSSR-

om, njezine vlasti nisu progonile Židove, a u zemlji tijekom rata nije bilo unu-

tarnjih sukoba. Ipak je ona, uz Jugoslaviju, jedina država europskoga Istoka u

kojoj se spominju “divlje čistke”. Kako se radi o procjenama, one znatno va-

riraju, ali bugarska historiografi ja prihvatila je da se radilo o 18 000 do 20 000

ljudi ubijenih u rujnu 1944. (Markov, Ognyanov). 53 Najveće procjene idu do

30 000 do 40 000 ljudi (Gunev, Laughland). Slijedili su i sudski procesi u koji-

ma je u samo nekoliko mjeseci (do proljeća 1945.) na zatvor osuđeno nešto više

od 9000 ljudi, a dosuđen je i izvršen najveći broj smrtnih kazni (2600-3000,

izvršeno ih je preko 1500), kojima je izbrisana i cijela stara politička elita. 54

Za razliku od svih tih država, koje su otvorile arhive i omogućile sustavna

istraživanja, pa imamo barem neke predodžbe o minimalnom broju osoba koje

su podvrgnute nekom obliku represije, za Jugoslaviju i Hrvatsku, nažalost, još

uvijek imamo samo procjene stradalih u “divljim čistkama”, a za Jugoslaviju i

prve podatke o osuđenima na smrt. Taj se nedostatak posebno osjeća u inoze-

mnoj literaturi, u kojoj (barem u relevantnim zbornicima) ima samo nekoliko

radova o retribuciji na području Hrvatske/Jugoslavije, a i oni su svi zasnovani

na demografskim procjenama. 55 No i ti napori da se procjene svedu u realne

okvire te prvi rezultati o sudskim kaznama, koliko god bili nepotpuni, daju

nam neku mogućnost usporedbe i stavljanja u europski kontekst.

Prvo što se ističe uloga je “divljih čistki” u Jugoslaviji. Dok se one u većini

država ne spominju, za jedine dvije na Zapadu, tj. Francusku i Italiju, postoje

razmjerno točni podaci. Budući da nema podataka za države bivšega SSSR-a,

51

FROMMER, National Cleansing, 90-91, 140, 219; LAUGHLAND, A History of Political

Trials, 131; DEÁK, Europe on Trial, 206.

52

SZÖLLÖSI-JANZE, “‘Pfeilkreuzer, Landesverräter und andere Volksfeinde’”, 311-357;

SZITA, “Die Volksgerichtsbarkeit”, 207-216; DEÁK, “Political justice in Austria and Hunga-

ry”, 124-146; LAUGHLAND, A History of Political Trials, 146; DEÁK, Europe on Trial, 205.

53

MARKOV, Balgarskata istorija vkratce, 267; OGNYANOV, Drzhavno-politicheskata si-

stema na Balgaria, 27.

54

GUNEV, Kam brega na svobodata, 57; LAUGHLAND, A History of Political Trials, 153-

157; BAEV, “Stalinist terror in Bulgaria”, 180-197; FROMMER, National Cleansing, 91.

55

VÖLKL, “Abrechnungsfuror in Kroatien”, 358-394; PORTMANN, “Revolution aus dem

Krieg”, 55-70; VODUŠEK STARIČ, “Stalinist and anti-Stalinist repression in Yugoslavia”,

160-179.

19

ČSP, br. 1, 7-34 (2018) VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...

za Istok za sada znamo samo procjene za Bugarsku, a one su kao i za Jugosla-

viju/Hrvatsku u širokom rasponu.

U Jugoslaviji je veliki dio obračuna s kolaboracijom izveden u “divljim či-

stkama”, a kako je shvaćanje tko je sve “suradnik okupatora” i “narodni nepri-

jatelj” bilo vrlo široko, ubijanje je poprimilo takve razmjere da autori ističu da

je obračun u Jugoslaviji (Völkl) i Hrvatskoj (Vodušek Starič) bio među najoš-

trijima u Europi. 56 O broju ubijenih postoje procjene i demografski izračuni,

a u novije vrijeme čine se napori da se sastave pouzdaniji popisi. No, za sada

se svi autori i dalje oslanjaju ponajviše na demografe, dopunjujući ih novijim

rezultatima istraživanja. Stoga ne čudi da čak i u onome što možemo držati

ozbiljnom historiografi jom nalazimo bitno različite podatke. Tako ukupne žrtve

“divljih čistki” u Jugoslaviji variraju od “čak 60 000 ljudi” (Mazower) pa do njih

180 000 (Portmann). 57 Koliko je teško odlučiti se za neki broj na “skliskom”

terenu procjenjivanja pokazuje i to da sami autori mijenjaju svoje izračune, pa

tako Portmann svoju prijašnju procjenu od 180 000 ubijenih poslije smanjuje

na 110 000. 58 Sličnu procjenu (116 000 osoba) daje i Jera Vodušek Starič. 59 Iako

se odlučuju za različite procjene, svi se autori slažu da je stvarne brojeve ubijenih

(za sada) nemoguće ustanoviti te upozoravaju da procjene treba uzeti s oprezom.

Isti problem neodređenosti prenosi se na niže razine, ali dok za Srbiju i

Sloveniju postoje nešto pouzdaniji podaci, za Hrvatsku ih još uvijek nemamo.

Tako možemo uzeti da je u Srbiji u “divljim čistkama” stradalo 30 000 do 40 000

osoba (Portmann) ili najviše 70 000 (Cvetković). 60 Najnoviji podaci srbijanske

Državne komisije za tajne grobnice ubijenih posle 12. septembra 1944. govore

o 33 000 ubijenih bez sudske presude. 61 Iako se broj ubijenih u Sloveniji čini

56

VÖLKL, “Abrechnungsfuror in Kroatien”, 394; VODUŠEK STARIČ, “Stalinist and an-

ti-Stalinist repression in Yugoslavia”, 169.

57

MAZOWER, Mračni kontinent, 227; CVETKOVIĆ, Između srpa i čekića. Likvidacija

“narodnih neprijatelja”, 281. Cvetković u kratkom pregledu pokazuje koliko variraju procjene

inozemnih povjesničara koji pišu o Jugoslaviji. One se kreću od 40 000 pa sve do 350 000 ubi-

jenih u “divljim čistkama”, a Cvetković kao najpribližniju procjenu uzima podatak o 180 000

osoba koji je iznio M. Portmann. Njegova je osobna procjena da se radilo o 150 000 ubijenih.

CVETKOVIĆ, “Represija komunističkog režima u Srbiji”, 66, 77.

58

PORTMANN, “Communist retaliation and persecution”, 74; PORTMANN, “Revolution

aus dem Krieg”, 68-69.

59

VODUŠEK STARIČ, “Stalinist and anti-Stalinist repression in Yugoslavia”, 169.

60

PORTMANN, “Revolution aus dem Krieg”, 69. Cvetković donosi podatak o 60 000 ubi-

jenih (od toga 35 000 Nijemaca i Mađara). CVETKOVIĆ, Između srpa i čekića. Likvidaci-

ja “narodnih neprijatelja”, 281. U novijem radu analizira poimenični popis 56 000 osoba, a

napominje da bi ukupan broj trebao biti 20-25 % veći, tj. do 70 000 osoba. CVETKOVIĆ,

“Represija komunističkog režima u Srbiji”, 71, 76-77. Janković se poziva na popis prema kojem

je do kraja 1945. ubijeno oko 24 000 osoba (podaci sadržavaju samo imena sakupljena do

2011.). JANKOVIĆ, Na belom hlebu, 405.

61

Ukupno je registrirano 211 lokacija tajnih grobišta, a poimenično je popisano 59 912

žrtava. Od toga je spomenutih 33 000 ubijeno u čistkama, oko 2800 po sudskoj presudi, a

ostatak u logorima, zatvorima i sl. (uglavnom folksdojčeri i drugi civili). Istraživanje se uglav-

nom temelji na arhivskim podacima OZNA-e. Procjenjuje se da je popisano oko 70 % žrtava.

Državna komisija za tajne grobnice ubijenih posle 12. septembra 1944.

20

VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...  ČSP, br. 1, 7-34 (2018)

malen (14 000 do 18 000), radi se o čak 1 % stanovništva. 62 Za Hrvatsku se au-

tori i dalje uglavnom pozivaju na Žerjavićeve izračune i procjene, na temelju

kojih pokušavaju dati svoju procjenu ukupno stradalih. Stoga se za Hrvatsku

procjene kreću u širokoj skali od više desetaka tisuća (Portmann) do 100 000

(Völkl). 63 Riječ je o najmanje 55 000 do 60 000 osoba. 64 Za druge bivše jugosla-

venske republike, Bosnu i Hercegovinu, Crnu Goru i Makedoniju, nema čak

ni okvirnih procjena.

Da bi se dobio realniji uvid u stvarni intenzitet obračuna, u idućoj tabeli

prikazujemo koliko je osoba ubijeno na milijun stanovnika. Napominjemo

da brojeve iz tabele 1 treba shvatiti samo kao vrlo uopćene omjere jer se broj-

čani podaci za svaku od zemalja međusobno znatno razlikuju. No, i pored

toga, čak i najniže procjene ubijenih u Jugoslaviji premašuju i obračune u Bu-

garskoj, a neusporedive su s “divljim čistkama” na Zapadu. Razlika je toliko

drastična da možemo razumjeti ozbiljne inozemne povjesničare koji ove bro-

jeve uzimaju s ogradama (posebice jer su uglavnom procjene), jer njima doista

moraju izgledati nevjerojatni.

Tabela 1. Procjene stradalih u “divljim čistkama” prema državama (1944. – 1945.)

Država

Stanovnika 1939. – 1941.

(mil.) 65

Broj ubijenih

Ubijenih na milijun

stanovnika

Francuska 42 8000 – 11 000 190 – 260

Italija 43,5 10 000 – 15 000 230 – 345

Bugarska 6,5 18 000 – 30 000 2770 – 4610

Jugoslavija 16 110 000 – 180 000 6870 – 11 250

Srbija 6,1 30 000 – 70 000 4920 – 11 475

Slovenija 1,3 15 000 – 18 000 11 540 – 13 850

Hrvatska 4,1 55 000 – 60 000 13 410 – 14 630

Izvori: vidi bilješke uz tekst poglavlja.

62

PORTMANN, “Revolution aus dem Krieg”, 69; VODUŠEK STARIČ, “Stalinist and an-

ti-Stalinist repression in Yugoslavia”, 168. Autorica donosi broj od 14 531 ubijene osobe (1

% stanovništva). Prema poimeničnom popisu Inštituta za novejšo zgodovino (Ljubljana), u

poraću je ubijeno 14 999 odnosno (prema kasnijoj reviziji popisa) 15 089 osoba, ali popis nije

konačan (rezultati do 2013.). DEŽELAK BARIČ, “Posledice vojnega nasilja”, 34-36; DEŽELAK

BARIČ, “Casualties of WW II in Slovenia”, 163-167.

63

PORTMANN, “Revolution aus dem Krieg”, 67; VÖLKL, “Abrechnungsfuror in Kroat-

ien”, 394.

64

Prema Žerjaviću, 45 000 ljudskih gubitaka Hrvata (iz Hrvatske i Bosne i Hercegovine)

odnosi se na Bleiburg i križni put. Tome treba dodati više tisuća osoba, Hrvata, folksdojčera i

drugih, koje su potkraj rata i u neposrednom poraću izgubile život u mjesnim “divljim čistka-

ma” u Hrvatskoj te 4000-4500 hrvatskih folksdojčera koji su umrli ili ubijeni u poslijeratnim

logorima. Usp. ŽERJAVIĆ, Opsesije i megalomanije, 75-79; ŽERJAVIĆ, Population losses in

Yugoslavia, 95; GEIGER, “Ljudski gubici Hrvatske”, 718; GEIGER, Josip Broz Tito, 74. I ondje

navedena literatura.

21

ČSP, br. 1, 7-34 (2018) VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...

Drugo što možemo usporediti jest broj izrečenih i izvršenih smrtnih ka-

zni. Moglo bi se pretpostaviti da nakon vrlo oštra obračuna u “divljim či-

stkama” neće biti potrebe za drastičnim sudskim kažnjavanjem. 65 No, čak i

nepotpuni podaci pokazuju da je Jugoslavija i u tome pri samom europskom

vrhu. Upozoravamo da, kao i za prethodnu tabelu, ove vrijednosti treba uze-

ti doista samo okvirno. Naime, kod gotovo svakoga autora naći ćemo nešto

drukčije brojeve, pa čak i u zborniku Jona Elstera Retribution and Reparation

in the Transition to Democracy, koji je ovdje glavni izvor, pojedini autori do-

nose različite podatke o istim državama. Osim toga, budući da za sada ne-

mamo podataka za Hrvatsku, u tabeli 2 donosimo samo one za Jugoslaviju.

Podaci su preuzeti iz studije Ivana Jankovića, a on sam upozorava da se radi

o nepotpunim arhivskim izvorima, pa je stvarni broj sudskih smrtnih kazni

i njihovih izvršenja svakako veći. Manja razlika u izračunu izvršenih kazni

na broj stanovnika u odnosu na onaj koji za Jugoslaviju donosi Janković (208

na milijun stanovnika) nastaje zato što je ovdje kao osnovica uzeta procjena

o broju stanovnika iz 1939. – 1941. da bi se ujednačilo s ostalima u Europi. 6667

Tabela 2. Usporedni prikaz donesenih i izvršenih smrtnih kazni prema državama

Država

Broj stanovnika

1939. – 1941. (mil.)

Sudske smrtne

kazne

Izvršeno

(broj)

Izvršeno (na

mil. stanovnika)

Austrija 6,8 43 30 4

Njemačka 63 930 (400) 67 (6)

Italija 43,5 500 – 1000 91 2

Francuska 42 7037 1500 – 1600 35 – 38

Danska 3,8 78 46 12

Belgija 8,4 2940 242 29

Nizozemska 9 154 40 4

Norveška 3 30 25 8

Čehoslovačka 15 788 713 47

Mađarska 9 476 189 21

Bugarska 6,5 2618 1576 242

Jugoslavija 16 4012 3299 206

Izvori: ELSTER, Retribution and Reparation (vidi tamo: ELSTER, 58; COHEN, 63, 67; ROU-

SSO, 119-120; DAHL, 148; HUYSE, 168); FROMMER, National Cleansing, 91; NOVICK, Th e

Resistance versus Vichy, 186-187; JANKOVIĆ, Na belom hlebu, 403.

65

Usp. CVETKOVIĆ, Između srpa i čekića. Likvidacija “narodnih neprijatelja”, 326. Prema

Cvetkoviću, sudske smrtne kazne iznosile su samo oko 5 % ukupno izvršenih smrtnih kazni,

pa je prema tome čak 95 % otpadalo na ubijene u “divljim čistkama”.

66

JANKOVIĆ, Na belom hlebu, 403-404. Cvetković navodi da su samo vojni sudovi

1945./1946. osudili na smrt 5996 osoba. Na temelju poznavanja ishoda na manjem primjeru,

gdje je izvršeno 70-80 % izrečenih smrtnih kazni, procjenjuje da je kazna izvršena nad oko

4000 osoba. CVETKOVIĆ, “Represija komunističkog režima u Srbiji”, 78.

67

Broj izrečenih kazni odnosi se na cijelu Njemačku, ali izvršenih smrtnih kazni samo na

područje zapadnih okupacijskih snaga.

22

VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...  ČSP, br. 1, 7-34 (2018)

3. Kažnjavanje državnih poglavara

Osim što se sudilo za novi zločin i što je to suđenje poprimilo do tada ne-

viđene razmjere, poratnu je retribuciju obilježilo još jedno “prvi put”. Prvi se

put za njihovu odgovornost u svjetskom sukobu i ljudskom stradanju sudilo

državnim vođama. 68 Iako su podaci dostupni u literaturi nepotpuni, čini se

da se Hrvatska može usporediti s državama u kojima je obračun s državnim

vrhom bio najoštriji, a to je bila prvenstveno Bugarska, a onda i Mađarska.

Ako se izuzme Njemačka, u drugim državama Zapada gotovo da nije bilo

pogubljenja članova vlade, ni u fašističkim državama (u Italiji je ubijen samo Be-

nito Mussolini) ni u onima gdje su postojali kolaboracijski režimi. Ondje je većina

njih izvedena pred sud i osuđena na doživotne ili dugogodišnje zatvorske kazne.

U Francuskoj je po odluci generala De Gaullea pomilovan čak i Philippe Pétain

(zamjena smrtne kazne za doživotnu), a pogubljen je jedino premijer Pierre Laval.

U Norveškoj je na smrt osuđen samo predsjednik vlade Vidkun Quisling.

Na Istoku nije bilo pravila. U Čehoslovačkoj je predsjednik Emil Hácha

umro u zatvoru (no vjerojatno ne bi bio osuđen na smrtnu kaznu), a smrtna

je presuda izrečena samo dvojici najviših slovačkih dužnosnika (predsjednik

msgr. Jozef Tiso i premijer Vojtech Tuka). U Rumunjskoj je pogubljen con-

ducător i premijer Ion Antonescu. Naravno, ostali su dobili duge vremenske

kazne, od kojih je mnoge spasila kasnija amnestija.

Kao posebni slučajevi uglavnom se navode Mađarska i Bugarska. U Mađar-

skoj je obračun bio ipak (relativno) blaži, posebice ako se uzmu u obzir okol-

nosti u kojima je završio rat (Strelasti križevi, holokaust, teške završne borbe).

Ondje je, osim nad vođom Strelastih križeva Ferencom Szálasijem, smrtna ka-

zna izvršena nad četiri premijera, zamjenikom premijera i devet ministara. 69

Bugarska je doista bila iznimka jer se radilo o neočekivanom fi zičkom

uništenju cijele stare političke elite, koja je tijekom rata uspjela poštedjeti ze-

mlju većih žrtava, pa i zločina (uvijek se ističe da su sačuvali gotovo svih 40 000

Židova), a nije ušla u rat sa Saveznicima. Unatoč tome, Narodni sud osudio je

sve vodeće ljude civilne i vojne vlasti na smrt, a pogubljeni su u jednoj noći,

1. veljače 1945. (taj se datum danas u Bugarskoj obilježava kao Dan sjećanja

na žrtve komunizma). Tada je pogubljeno preko 150 osoba, među kojima tri

regenta, osam carskih savjetnika, četiri premijera, 22 ministra, 67 parlamen-

tarnih zastupnika, 47 generala i viših časnika. 70

68

Na to posebno upozorava: DEÁK, “Retribution Against Heads of State”, bez pag.

69

Osim toga, sedam ministara osuđeno je na doživotnu robiju, a od njih su petorica umrla

u zatvoru. KARSAI, “Th e People’s Courts and Revolutionary Justice in Hungary”, 233; DEÁK,

“Political justice in Austria and Hungary”, 134. Neki autori donose nešto veće brojeve: pet

premijera i deset ministara (SZÖLLÖSI-JANZE, “‘Pfeilkreuzer, Landesverräter und andere

Volksfeinde’”, 328) ili četiri premijera i 13 ministara (LAUGHLAND, A History of Political

Trials, 148).

70

OGNYANOV, Drzhavno-politicheskata sistema na Balgaria, 33. U literaturi se mogu

naći različiti podaci, pa se broj ministara kreće od 22 do 35 (ondje gdje se navodi preko 30

23

ČSP, br. 1, 7-34 (2018) VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...

Tabela 3. Smrtne presude državnim poglavarima

Država Poglavari Premijeri Ministri

Italija 1

Francuska 1

Norveška 1

Čehoslovačka (Češka i Moravska) 1 (umro u zatvoru)

Čehoslovačka (Slovačka) 1 1

Rumunjska 1 (conducător i premijer)

Mađarska 1 4 9

Bugarska 3 (regenti) 4 22

Hrvatska (NDH) 1 13

Izvori: DEÁK, “Retribution Against Heads of State”, Appendix 3; DEÁK, “War-Crimes Trials

in Post-World War II Hungary”, 34; OGNYANOV, Drzhavno-politicheskata sistema na Balga-

ria, 33; JAREB, “Sudbina posljednje hrvatske državne vlade”, 224.

U Jugoslaviji je obračun s kolaboracijskim režimom također bio nemilo-

srdan. U Srbiji je na smrt ili dugogodišnju robiju osuđena većina ministara

i njihovih pomoćnika, a predsjednik vlade Milan Nedić prema službenoj je

verziji počinio samoubojstvo u zatvoru OZNA-e. 71 U Hrvatskoj su osuđeni

na smrt svi ministri Nezavisne Države Hrvatske koji su u neposrednom po-

raću uhićeni ili izručeni jugoslavenskim vlastima: Sava Besarović (jedini koji

nije pokušao pobjeći u inozemstvo), a izručeno je njih 12 (Mehmed Alajbe-

gović, Mile Budak, Pavao Canki, Vladimir Košak, Osman Kulenović, Živan

Kuveždić, Slavko Kvaternik, Julije Makanec, Nikola Mandić, Miroslav Na-

vratil, Mirko Puk, Nikola Steinfl te 1986. kao trinaesti Andrija Artuković). 72

Taj postupak svrstava Hrvatsku/Jugoslaviju u iznimke čak i među zemljama

u kojima je sovjetska prisutnost učinila sudske odluke znatno rigoroznijima

ministara možda se radi o zbroju ministara, premijera i carskih savjetnika), a parlamenta-

rnih zastupnika 67-68. Deák navodi 24 ministra i 68 zastupnika (DEÁK, “Retribution Against

Heads of State”, bez pag.), Laughland 35 ministara (LAUGHLAND, A History of Political Tri-

als, 154), akademik Stoian Raichevski spominje 33 ministra i 67 zastupnika (“‘Народният

съд’ – 70 години от унищожаването на българския елит”).

71

CVETKOVIĆ, Između srpa i čekića. Represija u Srbiji, 182-184, 253-254, 270; CVET-

KOVIĆ, Između srpa i čekića. Likvidacija “narodnih neprijatelja”, 120-122, 140-143, 322, 346-

347. Kao i drugdje, ostalima su izrečene dugogodišnje zatvorske kazne (primjerice, članovima

predratnoga kraljevskog Namjesništva). Osuđeni su čak i predsjednici (antifašističke) izbjeg-

ličke vlade Slobodan Jovanović i Miloš Trifunović, što potvrđuje da je obračun imao i revolu-

cionarni, a ne samo antifašistički karakter.

72

Od ukupno 40 ministara u svim vladama Nezavisne Države Hrvatske četvorica su umrla u

ratu (dvojicu su ubili ustaše), jedan se nije povlačio (osuđen je na smrtnu kaznu i pogubljen), 34

su se povukla, od njih je 12 izručeno u poraću (svi su osuđeni i pogubljeni), a 22 su ostala živjeti u

inozemstvu (sudbina jednoga ministra nije poznata). Usp. JAREB, “Sudbina posljednje hrvatske

državne vlade”, 220-224. Andrija Artuković izručen je Jugoslaviji 1986. iz Sjedinjenih Američkih

Država i iste godine osuđen na smrt, ali presuda zbog njegova zdravstvenoga stanja nije izvršena

te je umro u zatvorskoj bolnici 1988. godine. Usp. R.[AVLIĆ], “Artuković, Andrija”, 12.

24

VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...  ČSP, br. 1, 7-34 (2018)

nego u Zapadnoj Europi. Kako su pokazala istraživanja, neke su države Istoka

(poput Čehoslovačke i Mađarske) ipak uspjele, makar i privremeno, održati

određenu razinu sudske procedure, a u drugima – a ovdje se navode Jugoslavi-

ja, Poljska, Bugarska i SSSR – poratna pravda postala je “parodijom pojma”. 73

*

Obračun s kolaboracijom u vrijeme koje Mazower prikladno naziva “su-

rovim mirom”, ako se uspoređuju države Zapadne i Istočne Europe, imao je

neke sličnosti, ali i velike razlike. Nove vlade u Zapadnoj Europi dale su pred-

nost kontinuitetu pred kažnjavanjem (pa je čak i državni aparat ostao jedva

izmijenjen) bez obzira na moguće probleme. 74 Postignuta pravda ostavila je

mnoge nezadovoljnima, a podjele i neslaganja nisu potpuno prevladani ni do

danas. Način na koji se provodila odmazda utjecao je ne samo na neposredno

oblikovanje novih režima nego i na ono što nazivamo “režimima sjećanja”

(engl. memorial regimes) ili “politikom sjećanja” (engl. politics of memory) ti-

jekom nekoliko generacija, kao i na sjećanja u naše vrijeme. 75 No, čak i autori

koji su se bavili problemima koje su stvorili neodgovarajuće kažnjavanje i ka-

sniji zaborav upozoravaju da je opasno temeljiti politiku obnove na isključiva-

nju, da je potrebno pronaći ravnotežu između nužnoga kažnjavanja i nanoše-

nja daljnjih “bratoubilačkih rana” (engl. fratricidal wounds) te da je – ako se

želi stabilnost i zajednička budućnost – nužno provesti amnestiju i prihvatiti

da ona nosi i nezaliječene rane. 76

U Istočnoj Europi odmazda je imala drugu svrhu, pa onda i prioritete.

Ondje se uspostavljao novi društveni sustav (“socijalistička revolucija”), pa je

defi nicija “narodnoga neprijatelja” shvaćana neusporedivo šire. Stoga temelj

obračuna nisu bili sudski procesi zbog pojedinačnih nedjela (kao na Zapa-

du) nego načelo kolektivne krivnje, koje se defi niralo ne samo pripadanjem

kolaboracionističkim organizacijama nego i društvenim položajem ili etnič-

kom pripadnosti. 77 Posljedica je to da je na Istoku gotovo nemoguće razdvojiti

kažnjavanje kolaboracije od komunističkoga preuzimanja vlasti i obračuna s

političkim neprijateljem (građanskim strankama), gospodarskom elitom (fi -

nancijskom, industrijskom), ali i malim poduzetnicima i posjednicima, kao i

najbrojnijim društvenim slojem – seljacima. Sve to čini narav, opseg i ciljeve

politike odmazde u temelju drukčijima nego na Zapadu.

Gotovo svi autori upozoravaju da je na Istoku promašen osnovni cilj re-

tribucije, barem onakav kakvim ga je zamislio demokratski Zapad. Naime,

odmazda je trebala poslužiti tome da se pokaže što je dobro, a što zlo, da se zlo

kazni, a novi poredak legitimira kao dobar i pravedan. No, osim toga, retribu-

73

“In Yugoslavia, Bulgaria, Poland, and Soviet Union, postwar justice was a parody of the

term.” DEÁK, “Political justice in Austria and Hungary”, 145.

74

MAZOWER, Mračni kontinent, 207, 227.

75

Usp. WOUTERS, “Transitional justice and memory”, 369-412.

76

ROUSSO, “Th e purge in France”, 123. Usp. i: HUYSE, “Belgian and Dutch purges”, 167-169.

77

Usp. MAZOWER, Mračni kontinent, 225-227.

25

ČSP, br. 1, 7-34 (2018) VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...

cija je trebala imati jasne granice, i u broju kažnjenih i vremenskom trajanju,

da bi se što prije moglo stvarati novo jedinstvo i graditi zajedničku budućnost.

Iako prvi cilj nije nigdje postignut u svojem idealnom obliku i retribucija je

posvuda ostavila gorak okus nezadovoljstva (i to s obje strane), ipak je na Za-

padu jasno osudila zlo, kaznila barem neke krivce, a zatim prestala da bi se

gradila zajednička budućnost.

Na Istoku je obračun s kolaboracijom proširen na građanske stranke, pa

na sve druge društvene skupine, a na kraju je došao i do samih komunista,

onemogućivši time ono što je uspjelo Zapadu – na jasniji način pokazati razli-

ku između dobra i zla. Stoga cijeli proces nije koristio ni narodu ni konceptu

pravednosti nego samo novoj eliti. 78

Drugo što je propušteno bilo je mobilizirati sve u zajedničku obnovu i ra-

zvoj zemlje. Naime, sustav državnoga terora (engl. state-sponsored terror), kako

je primijetio László Borhi, “(de)formirao je politiku, društvo i gospodarstvo ze-

mlje”. 79 Jan Gross citirao je slikoviti izričaj poljske autorice Pauline Preiss, koja

je Staljinov totalitarizam opisala kao “zbroj nenapisanih knjiga”, misleći, kako

objašnjava Gross, na zbroj nasilno prekinutih života. Pritom gubitak nije bio

samo u sferi humanosti, nego se radilo i o “neproizvedenim materijalnim dobri-

ma”, drugim riječima o “upropaštavanju ljudskih potencijala bez presedana”. 80

Zaključak

Opseg ljudskih stradanja tijekom Drugoga svjetskog rata dao je novu di-

menziju pitanju krivnje za ratne zločine i potrebi da se ona kazni. Stoga je pot-

kraj rata i u neposrednom poraću u svim državama zahvaćenim ratom prove-

deno ono za što u stručnoj literaturi koristimo nekoliko pojmova: odmazda ili

retribucija, čistke, a u novije vrijeme i tranzicijska ili prijelazna pravda. Saži-

majući dosadašnja istraživanja, možemo reći da su poratnu politiku odmazde

obilježila tri nova postupka: kao prvo, nova defi nicija ratnoga zločina i izvan-

redni sudovi kao provoditelji novoga pravnog načela, drugo je bila masovnost

kažnjavanja, a treće da se prvi put sudilo državnim poglavarima.

Istraživanje povijesti ratne kolaboracije i poratnoga procesa odmazde po-

kazalo je, prije svega, presudan utjecaj politike u kažnjavanju ratnoga zločina

i raznih kategorija krivnje. U svim europskim državama, bez razlike između

Istoka i Zapada, politika je na temelju svoje strategije kako graditi budućnost

odlučila o intenzitetu, širini i trajanju retribucije. Ona je odredila kako spojiti

78

“Th e result was the inability of the public to diff erentiate between war criminals and

victims of Stalinism.” DEÁK, “War-Crimes Trials in Post-World War II Hungary”, 40. Usp. i:

DEÁK, “Political justice in Austria and Hungary”, 138.

79

BORHI, “Stalinist terror in Hungary”, 119.

80

“Th ere is important heuristic advice in this simple diagnosis: a credible theory of totali-

tariansm must capture totalitarianism’s historically unprecedent waste of human potential.”

GROSS, “War as revolution”, 31.

26

VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...  ČSP, br. 1, 7-34 (2018)

politiku i pravo, odnosno određivala je mjeru između kazne i stvaranja budu-

ćega, obnovljenoga i integriranoga društva. Pritom su države Zapadne Europe

brzo shvatile da oštro kažnjavanje i dugo isključivanje bivših kolaboranata spre-

čava obnovu društva i stabilnost države. Stoga je kažnjavanje kolaboracije bilo

masovno, ali je provedeno brzo i kazne su bile razmjerno blage. S druge strane,

u državama koje će tada ući u Istočni blok događalo se upravo suprotno, jer

se pod okriljem obračuna s nacizmom/fašizmom provodila društvena (“soci-

jalistička”) revolucija. U “neprijatelje” je uvrštena ne samo kolaboracija nego i

neprijatelji revolucije te je “čišćenje” provedeno u neusporedivo većem opsegu.

Iako su podaci dostupni u literaturi nepotpuni, Hrvatska/Jugoslavija

mogu se nedvojbeno usporediti s državama u kojima je obračun s kolabora-

cijom, ali i široko shvaćenim “narodnim neprijateljima”, bio najoštriji, bilo da

se radilo o broju ubijenih u čistkama, broju sudski osuđenih ili kažnjavanju

državnoga vrha poraženih kolaboracijskih režima.

Literatura

AGLAN, Alya; LOYER, Emmanuelle. “‘Épuration’: History of a word”. U:

Dealing with Wars and Dictatorships. Legal Concepts and Categories in Action,

ur. Liora Israёl i Guillaume Mouralis. Haag: Asser Press; Springer, 2014, 23-38.

BACHMANN, Klaus. “Th e Polish paradox: Transition from and to de-

mocracy”. U: Transitional Justice and Memory in Europe (1945-2013), ur. Nico

Wouters. Cambridge; Antwerpen; Portland: Intersentia, 2014, 327-350.

BAEV, Jordan. “Stalinist terror in Bulgaria, 1944-1956”. U: Stalinist Terror

in Eastern Europe. Elite Purges and Mass Repression, ur. Kevin McDermott

i Matthew Stibbe. Manchester: Manchester University Press, 2010, 180-197.

BARUCH, Marc Olivier. “Changing things so everything stays the same:

Th e impossible ‘épuration’ of French society, 1945-2000”. U: Transitional Jus-

tice and Memory in Europe (1945-2013), ur. Nico Wouters. Cambridge; Ant-

werpen; Portland: Intersentia, 2014, 63-93.

BATTINI, Michele. Th e Missing Italian Nuremberg. Cultural Amnesia and

Postwar Politics. New York; Basingstoke: Palgrave Macmillan, 2007.

BEIGBEDER, Yves. French Justice and International Criminal Tribunals and

Commissions (1940-2005). Leiden; Boston: Martinus Nijhoff Publishers, 2006.

BLOXHAM, Donald. Genocide on Trial. Th e War Crimes Trials and the

Formation of Holocaust History and Memory. Oxford: Oxford University

Press, 2001.

BLUMENTHAL, David A.; McCORMACK, Timothy L. H., ur. Th e Leg-

acy of Nuremberg. Civilising Infl uence or Institutionalised Vengeance?. Leiden:

Martinus Nijhoff Publishers, 2008.

BORHI, László. “Stalinist terror in Hungary, 1945-1956”. U: Stalinist Ter-

ror in Eastern Europe. Elite Purges and Mass Repression, ur. Kevin McDermott

i Matthew Stibbe. Manchester: Manchester University Press, 2010, 119-140.

27

ČSP, br. 1, 7-34 (2018) VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...

COHEN, David. “Transitional justice in divided Germany aft er 1945”.

U: Retribution and Reparation in the Transition to Democracy, ur. Jon Elster.

Cambridge: Cambridge University Press, 2006, 59-88.

CONOT, Robert E. Justice at Nuremberg. New York: Harper & Row, 1983.

COURTOIS, Stéphane et al. Crna knjiga komunizma. Zločin, teror, repre-

sija. Zagreb: Politička kultura; Golden marketing, 1999.

COURTOIS, Stéphane et al. Le Livre noir du communisme. Crimes, terre-

ur, répression. Paris: Éditions Robert Laff ont, 1997.

CVETKOVIĆ, Srđan. Između srpa i čekića. Likvidacija “narodnih neprija-

telja” 1944-1953. Beograd: Službeni glasnik, 2015.

CVETKOVIĆ, Srđan. Između srpa i čekića. Represija u Srbiji 1944-1953.

Beograd: Institut za savremenu istoriju, 2006.

CVETKOVIĆ, Srđan. “Represija komunističkog režima u Srbiji na kraju

Drugog svetskog rata sa osvrtom na evropsko iskustvo”. U: 1945. kraj ili novi

početak? Tematski zbornik radova, ur. Zoran Janjetović. Beograd: Institut za

noviju istoriju Srbije; Muzej žrtava genocida, 2016, 45-89.

DAHL, Hans Fredrik. “Dealing with the past in Scandinavia. Legal purg-

es and popular memories of nazism and World War II in Denmark and Nor-

way aft er 1945”. U: Retribution and Reparation in the Transition to Democracy,

ur. Jon Elster. Cambridge: Cambridge University Press, 2006, 147-163.

DEÁK, István. Europe on Trial. Th e Story of Collaboration, Resistance, and

Retribution During World War II. Boulder, Co.: Westview Press, 2015.

DEÁK, István. “Introduction”. U: Th e Politics of Retribution in Europe.

World War II and Its Aft ermath, ur. István Deák, Jan T. Gross i Tony Judt.

Princeton, New Jersey: Princeton University Press, 2000, 3-14.

DEÁK, István. “Political justice in Austria and Hungary aft er World War

II”. U: Retribution and Reparation in the Transition to Democracy, ur. Jon El-

ster. Cambridge: Cambridge University Press, 2006, 124-146.

DEÁK, István. “Post-world war II political justice in a historical perspec-

tive”. U: Keine “Abrechnung”. NS-Verbrechen, Justiz und Gesellschaft in Europa

nach 1945, ur. Claudia Kurestidis-Haider i Winfried Garscha. Leipzig; Wien:

Akademische Verlagsanstalt, 1998, 389-396.

DEÁK, István. “Retribution Against Heads of State”. Logos: journal of mo-

dern society & culture 6 (2007), br. 3: bez pag. Pristup ostvaren 12. 9. 2017.

http://www.logosjournal.com/issue_6.3/deak.htm.

DEÁK, István. “War-Crimes Trials in Post-World War II Hungary: Re-

tribution or Revenge?”. U: Hungary and the Holocaust. Confrontation with

the Past. Washington, D.C.: Center for Advanced Holocaust Studies; United

States Holocaust Memorial Museum, 2001, 31-44.

DEÁK, István; GROSS, Jan T.; JUDT, Tony, ur. Th e Politics of Retribution

in Europe. World War II and Its Aft ermath. Princeton, New Jersey: Princeton

University Press, 2000.

28

VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...  ČSP, br. 1, 7-34 (2018)

DEŽELAK BARIČ, Vida. “Casualties of WW II in Slovenia and the Civil

War”. U: Slovenia in 20th Century. Th e Legacy of Totalitarian Regimes, ur. Ma-

teja Čoh Kladnik. Ljubljana: Študijski center za narodno spravo, 2016, 152-167.

DEŽELAK BARIČ, Vida. “Posledice vojnega nasilja. Smrtne žrtve druge

svetovne vojne in zaradi nje na Slovenskem”. U: Nasilje vojnih in povojnih dni,

ur. Nevenka Troha. Ljubljana: Inštitut za novejšo zgodovino, 2014, 11-46.

ELSTER, Jon. Closing the Books. Transitional Justice in Historical Perspe-

ctive. Cambridge: Cambridge University Press, 2004.

ELSTER, Jon. “Retribution”. U: Retribution and Reparation in the Tran-

sition to Democracy, ur. Jon Elster. Cambridge: Cambridge University Press,

2006, 33-56.

ELSTER, Jon, ur. Retribution and Reparation in the Transition to Demo-

cracy. Cambridge: Cambridge University Press, 2006.

FREI, Norbert. “Nach der Tat. Die Ahndung deutscher Kriegs- und

NS-Verbrechen in Europa – eine Bilanz”. U: Transnationale Vergangenheit-

spolitik. Der Umgang mit deutschen Kriegsverbrechern in Europa nach dem

Zweiten Weltkrieg, ur. Norbert Frei. Göttingen: Wallstein, 2006, 7-36.

FREI, Norbert, ur. Transnationale Vergangenheitspolitik. Der Umgang mit

deutschen Kriegsverbrechern in Europa nach dem Zweiten Weltkrieg. Göttin-

gen: Wallstein, 2006.

FROMMER, Benjamin. National Cleansing. Retribution against Nazi

Collaborators in Postwar Czechoslovakia. Cambridge: Cambridge University

Press, 2005.

GALIMI, Valeria. “Circulation of models of épuration aft er the Second

World War: From France to Italy”. U: Dealing with Wars and Dictatorships.

Legal Concepts and Categories in Action, ur. Liora Israёl i Guillaume Mouralis.

Haag: Asser Press; Springer, 2014, 197-208.

GEIGER, Vladimir. Josip Broz Tito i ratni zločini. Bleiburg i folksdojčeri.

Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2013.

GEIGER, Vladimir. “Ljudski gubici Hrvatske u Drugome svjetskom ratu i

u poraću koje su prouzročili Narodnooslobodilačka vojska i Partizanski odre-

di Jugoslavije / Jugoslavenska armija i komunistička vlast. Brojidbeni pokaza-

telji (procjene, izračuni, popisi). Case study: Bleiburg i folksdojčeri”. Časopis

za suvremenu povijest 42 (2010), br. 3: 693-721.

GEIGER, Vladimir; LEČEK, Suzana. Krivnja i kazna. Politika odmazde i

sudski proces ministru u Vladi NDH Živanu Kuveždiću 1948. – 1949. Slavonski

Brod: Hrvatski institut za povijest, Podružnica za povijest Slavonije, Srijema i

Baranje, 2018 [u tisku].

GLIŠIĆ, Venceslav. “Zločin i kazna”. U: Drugi svjetski rat, knj. 3. Zagreb;

Ljubljana; Beograd: Mladost; Mladinska knjiga; Narodna knjiga, 1980, 397-

400.

29

ČSP, br. 1, 7-34 (2018) VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...

GOLSAN, Richard J. Vichy’s Aft erlife. History and Counterhistory in Po-

stwar France. Lincoln; London: University of Nebraska Press, 2000.

GRAHEK RAVANČIĆ, Martina. Narod će im suditi. Zemaljska komisija

za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača za Zagreb 1944. – 1947.

Zagreb: Hrvatski institut za povijest, 2013.

GROSS, Jan. “War as revolution”. U: Th e Establishment of Communist Re-

gimes in Eastern Europe, 1944-1949, ur. Norman Naimark i Leonid Gibianskii.

Boulder, Col.: Westview Press, 1997, 16-40.

GROSS, Jan T. “Th emes for a Social History of War Experience and Colla-

boration”. U: Th e Politics of Retribution in Europe. World War II and Its Af-

termath, ur. István Deák, Jan T. Gross i Tony Judt. Princeton, New Jersey:

Princeton University Press, 2000, 15-35.

GUNEV, Georgi. Kam brega na svobodata ili za Nikola Petkov i negovoto

vreme. Sofi ja: Informaciono obsluzhvane, 1992.

GUŠTIN, Damijan. “Tisk narodnoosvobodilnega gibanja 1944-1945 o

organih za ugotavljanje vojnih zločinov”. Prispevki za novejšo zgodovino 33

(1993), br. 1-2: 111-127.

HENKE, Klaus-Dietmar; WOLLER, Hans, ur. Politische Säuberung in Eu-

ropa. Die Abrechnung mit Faschismus und Kollaboration nach dem zweiten

Weltkrieg. München: Deutscher Taschenbuch Verlag, 1991.

HUYSE, Luc. “Belgian and Dutch purges aft er World War II compared”.

U: Retribution and Reparation in the Transition to Democracy, ur. Jon Elster.

Cambridge: Cambridge University Press, 2006, 164-178.

HUYSE, Luc. “Comparing transitional justice experiences in Europe”.

U: Transitional Justice and Memory in Europe (1945-2013), ur. Nico Wouters.

Cambridge; Antwerpen; Portland: Intersentia, 2014, 351-368.

HUYSE, Luc. “Th e criminal justice system as a political actor in regime

transitions: Th e case of Belgium, 1944-50”. U: Th e Politics of Retribution in

Europe. World War II and Its Aft ermath, ur. István Deák, Jan T. Gross i Tony

Judt. Princeton, New Jersey: Princeton University Press, 2000, 157-172.

ISRAЁL, Liora; MOURALIS, Guillaume, ur. Dealing with Wars and Di-

ctatorships. Legal Concepts and Categories in Action. Haag: Asser Press; Sprin-

ger, 2014.

ISRAЁL, Liora; MOURALIS, Guillaume. “General introduction”. U: De-

aling with Wars and Dictatorships. Legal Concepts and Categories in Action,

ur. Liora Israёl i Guillaume Mouralis. Haag: Asser Press; Springer, 2014, 1-20.

JANKOVIĆ, Ivan. Na belom hlebu. Smrtna kazna u Srbiji, 1804-2002. Be-

ograd: Službeni glasnik; Clio, 2012.

JAREB, Jere. “Sudbina posljednje hrvatske državne vlade i hrvatskih mini-

stara iz Drugog svjetskog rata”. Hrvatska revija 28 (1978), br. 2 (110): 218-224.

KARSAI, László. “Th e People’s Courts and Revolutionary Justice i Hun-

gary, 1945-46”. U: Th e Politics of Retribution in Europe. World War II and Its

30

VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...  ČSP, br. 1, 7-34 (2018)

Aft ermath, ur. István Deák, Jan T. Gross i Tony Judt. Princeton, New Jersey:

Princeton University Press, 2000, 233-251.

KLAJN, Lajco. Th e Past in Present Times. Th e Yugoslav Saga. Lanham,

MD: University Press of America, 2007.

KURESTIDIS-HAIDER, Claudia; GARSCHA, Winfried, ur. Keine “Abre-

chnung”. NS-Verbrechen, Justiz und Gesellschaft in Europa nach 1945. Leipzig;

Wien: Akademische Verlagsanstalt, 1998.

LAGROU, Pieter. “Poor little Belgium? Belgian trials of German war cri-

minals, 1944-1951”. U: Dealing with Wars and Dictatorships. Legal Concepts

and Categories in Action, ur. Liora Israёl i Guillaume Mouralis. Haag: Asser

Press; Springer, 2014, 123-143.

LARSEN, Stein U. “Die Ausschaltung der Quislinge in Norwegen”. U: Po-

litische Säuberung in Europa: Die Abrechnung mit Faschismus und Kollabo-

ration nach dem zweiten Weltkrieg, ur. Klaus-Dietmar Henke i Hans Woller.

München: Deutscher Taschenbuch Verlag, 1991, 241-280.

LAUGHLAND, John. A History of Political Trials. From Charles I to Sad-

dam Hussein. Oxford: Peter Lang, 2008.

LUYTEN, Dirk. “Dealing with collaboration in Belgium aft er the Second

World War: From activism to collaboration and incivism”. U: Dealing with

Wars and Dictatorships. Legal Concepts and Categories in Action, ur. Liora

Israёl i Guillaume Mouralis. Haag: Asser Press; Springer, 2014, 59-76.

MARKOV, Georgi. Balgarskata istorija vkratce. Sofi a: Svjat, 1992.

MAZOWER, Mark. Mračni kontinent. Europsko dvadeseto stoljeće. Za-

greb: Prometej, 2004.

McDERMOTT, Kevin; STIBBE, Matthew, ur. Stalinist Terror in Eastern

Europe. Elite Purges and Mass Repression. Manchester: Manchester University

Press, 2010.

McDERMOTT, Kevin; STIBBE, Matthew. “Stalinist terror in Eastern Eu-

rope: problems, perspectives and interpretations”. U: Stalinist Terror in Ea-

stern Europe: Elite Purges and Mass Repression, ur. Kevin McDermott i Matt-

hew Stibbe. Manchester: Manchester University Press, 2010, 1-18.

MLAKAR, Boris. “Epuracija in povojne žrtve v Zahodni Evropi”. Prispev-

ki za novejšo zgodovino 36 (1996), br. 1-2: 201-216.

MLAKAR, Boris. “Poglavitne oblike in razsežnosti represije v povojni

Evropi”. Prispevki za novejšo zgodovino 53 (2013), br. 1: 18-31.

MOURALIS, Guillaume. “Th e invention of ‘transitional justice’ in the

1990s”. U: Dealing with Wars and Dictatorships. Legal Concepts and Categories

in Action, ur. Liora Israёl i Guillaume Mouralis. Haag: Asser Press; Springer,

2014, 83-100.

MUELLER, Wolfgang; PORTMANN, Michael, ur. Osteuropa vom

Weltkrieg zur Wende. Wien: Verlag der Österreichischen Akademie der Wis-

senschaft en, 2007.

31

ČSP, br. 1, 7-34 (2018) VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...

NAIMARK, Norman; GIBIANSKII, Leonid, ur. Th e Establishment of

Communist Regimes in Eastern Europe, 1944-1949. Boulder, Col.; Westview

Press, 1997.

NOVICK, Peter. Th e Resistance versus Vichy. Th e Purge of Collaborators in

Liberated France. London: Chatto & Windus, 1968.

OGNYANOV, Lyubomir. Drzhavno-politicheskata sistema na Balgaria

1944-1948. Sofi ja: Standart, 2006.

PENTER, Tanja. “Collaboration on Trial: New Source Material on Soviet

Postwar Trials against Collaborators”. Slavic Review 64 (2005), br. 4: 782-790.

PENTER, Tanja. “Local Collaborators on Trial: Soviet War Crime Trials

under Stalin (1943-1953)”. Cahiers du Monde Russe 49 (2008), br. 2-3: 341-364.

PORTMANN, Michael. “Communist retaliation and persecution on Yu-

goslav territory during and aft er World War II (1943-1950)”. Tokovi istorije

(2004), br. 1-2: 45-74.

PORTMANN, Michael. “Revolution aus dem Krieg: Zur Rolle von Gewalt

und Repression während der kommunistischen Machtdurchsetzung in Ju-

goslawien 1944-1946”. U: Osteuropa vom Weltkrieg zur Wende, ur. Wolfgang

Mueller i Michael Portmann. Wien: Verlag der Österreichischen Akademie

der Wissenschaft en, 2007, 55-70.

R.[AVLIĆ], S.[laven]. “Artuković, Andrija”. U: Tko je tko u NDH. Hrvatska

1941. – 1945., ur. Zdravko Dizdar, Marko Grčić, Slaven Ravlić i Darko Stupa-

rić. Zagreb: Minerva, 1997, 11-12.

ROMIJN, Peter. “‘Restoration of confi dence’: Th e purge of local govern-

ment in the Netherlands as a problem of postwar reconstruction”. U: Th e Poli-

tics of Retribution in Europe. World War II and Its Aft ermath, ur. István Deák,

Jan T. Gross i Tony Judt. Princeton, New Jersey: Princeton University Press,

2000, 173-193.

ROMIJN, Peter; HIRSCHFELD, Gerhard. “Die Ahndung der Kollaboration

in den Niederlanden”. U: Politische Säuberung in Europa. Die Abrechnung mit

Faschismus und Kollaboration nach dem zweiten Weltkrieg, ur. Klaus-Dietmar

Henke i Hans Woller. München: Deutscher Taschenbuch Verlag, 1991, 281-310.

ROMIJN, Peter; SCHUMACHER, Erik. “Transitional justice in the Net-

herlands aft er World War II”. U: Transitional Justice and Memory in Europe

(1945-2013), ur. Nico Wouters. Cambridge; Antwerpen; Portland: Intersentia,

2014, 133-171.

ROUSSO, Henry. “L’Épuration. Die politische Säuberung in Frankrei-

ch”. U: Politische Säuberung in Europa. Die Abrechnung mit Faschismus und

Kollaboration nach dem zweiten Weltkrieg, ur. Klaus-Dietmar Henke i Hans

Woller. München: Deutscher Taschenbuch Verlag, 1991, 192-240.

ROUSSO, Henry. “Th e purge in France. An incomplete story”. U: Retribu-

tion and Reparation in the Transition to Democracy, ur. Jon Elster. Cambridge:

Cambridge University Press, 2006, 89-123.

32

VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...  ČSP, br. 1, 7-34 (2018)

ROUSSO, Henry. Th e Vichy Syndrome. History and Memory in France sin-

ce 1944. Cambridge, Mass.: Harvard University Press, 1991.

SCHAUSBERGER, Manfred. “Die Verfolg von NS-Gewaltverbrechen in

Österreich”. U: Keine “Abrechnung”. NS-Verbrechen, Justiz und Gesellschaft in

Europa nach 1945, ur. Claudia Kurestidis-Haider i Winfried Garscha. Leipzig;

Wien: Akademische Verlagsanstalt, 1998, 25-31.

SOLOMON, Peter H. Soviet Criminal Justice under Stalin. Cambridge:

Cambridge University Press, 1996.

STIEFEL, Dieter. “Der Prozeß der Entnazifi zierung in Österreich”. U: Po-

litische Säuberung in Europa. Die Abrechnung mit Faschismus und Kollabo-

ration nach dem zweiten Weltkrieg, ur. Klaus-Dietmar Henke i Hans Woller.

München: Deutscher Taschenbuch Verlag, 1991, 108-147.

SZITA, Szabolcs. “Die Volksgerichtsbarkeit als Teil der politischen Säu-

berung in Ungarn 1945-1946”. U: Keine “Abrechnung”. NS-Verbrechen, Justiz

und Gesellschaft in Europa nach 1945, ur. Claudia Kurestidis-Haider i Win-

fried Garscha. Leipzig; Wien: Akademische Verlagsanstalt, 1998, 207-216.

SZÖLLÖSI-JANZE, Margit. “‘Pfeilkreuzer, Landesverräter und andere

Volksfeinde’. Generalabrechnung in Ungarn”. U: Politische Säuberung in Eu-

ropa. Die Abrechnung mit Faschismus und Kollaboration nach dem zweiten

Weltkrieg, ur. Klaus-Dietmar Henke i Hans Woller. München: Deutscher Tas-

chenbuch Verlag, 1991, 311-357.

TAYLOR, Telford. Th e Anatomy of the Nuremberg Trials. A Personal Me-

moir. Boston: Back Bay Books, 1992.

VODUŠEK STARIČ, Jera. Kako su komunisti osvojili vlast 1944. – 1946.

Zagreb: Naklada Pavičić, 2006.

VODUŠEK STARIČ, Jera. Prevzem oblasti 1944-1946. Ljubljana: Cankar-

jeva založba, 1992.

VODUŠEK STARIČ, Jerca. “Kako se čistila Jugoslavija?”. Gordogan 2 (21)

(2004), br. 4-5 (48-49): 36-49.

VODUŠEK STARIČ, Jerca. “Stalinist and anti-Stalinist repression in Yu-

goslavia 1944-1953”. U: Stalinist Terror in Eastern Europe. Elite Purges and

Mass Repression, ur. Kevin McDermott i Matthew Stibbe. Manchester: Manc-

hester University Press, 2010, 160-179.

VOISIN, Vanessa. “Law and the Soviet purge: Domestic renewal and in-

ternational convergences”. U: Dealing with Wars and Dictatorships. Legal Con-

cepts and Categories in Action, ur. Liora Israёl i Guillaume Mouralis. Haag:

Asser Press; Springer, 2014, 179-196.

VÖLKL, Ekkehard. “Abrechnungsfuror in Kroatien”. U: Politische Säube-

rung in Europa. Die Abrechnung mit Faschismus und Kollaboration nach dem

zweiten Weltkrieg, ur. Klaus-Dietmar Henke i Hans Woller. München: Deuts-

cher Taschenbuch Verlag, 1991, 358-394.

33

ČSP, br. 1, 7-34 (2018) VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...

WOLLER, Hans. “‘Ausgebliebene Säuberung’? Die Abrechnung mit dem

Faschismus in Italien”. U: Politische Säuberung in Europa: Die Abrechnung mit

Faschismus und Kollaboration nach dem zweiten Weltkrieg, ur. Klaus-Dietmar

Henke i Hans Woller. München: Deutscher Taschenbuch Verlag, 1991, 148-191.

WOUTERS, Nico. “Transitional justice and memory development in Eu-

rope”. U: Transitional Justice and Memory in Europe (1945-2013), ur. Nico Wo-

uters. Cambridge; Antwerpen; Portland: Intersentia, 2014, 369-412.

WOUTERS, Nico, ur. Transitional Justice and Memory in Europe (1945-

2013). Cambridge; Antwerpen; Portland: Intersentia, 2014.

WOUTERS, Nico; LUYTEN, Dirk. “A consensus of diff erences: Transitio-

nal justice and Belgium’s divided war memories (1944-2012)”. U: Transitional

Justice and Memory in Europe (1945-2013), ur. Nico Wouters. Cambridge; An-

twerpen; Portland: Intersentia, 2014, 95-132.

ZEČEVIĆ, Miodrag Đ.; POPOVIĆ, Jovan P., prir. Dokumenti iz istorije

Jugoslavije. Državna komisija za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih po-

magača iz Drugog svetskog rata, tom I-IV. Beograd: Arhiv Jugoslavije; ZAD

– Preduzeće za izdavačko grafi čku delatnost, 1996-2000.

ŽERJAVIĆ, Vladimir. Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleibur-

ga. Gubici stanovništva Jugoslavije u drugom svjetskom ratu. Zagreb: Globus,

1992.

ŽERJAVIĆ, Vladimir. Population losses in Yugoslavia 1941-1945. Zagreb:

Dom i svijet; Hrvatski institut za povijest, 1997.

Mrežni izvori

Državna komisija za tajne grobnice ubijenih posle 12. septembra 1944.

Pristup ostvaren 20. 2. 2018. http://www.otvorenaknjiga.komisija1944.mprav-

de.gov.rs/.

Guidance Note of the Secretary-General. United Nations Approach to

Transitional Justice. Pristup ostvaren 9. 9. 2017. https://www.un.org/ruleo-

fl aw/fi les/TJ_Guidance_Note_March_2010FINAL.pdf.

International Center for Transitional Justice (ICTJ). Pristup ostvaren 9. 9.

2017. https://www.ictj.org/about/transitional-justice.

List of countries by population in 1939. Pristup ostvaren 9. 9. 2017. https://

en.wikipedia.org/wiki/List_of_countries_by_population_in_1939.

“‘Народният съд’ – 70 години от унищожаването на българския елит”.

Pristup ostvaren 9. 9. 2017. http://www.celokupnabulgaria.eu/?p=10384.

Population statistics. Pristup ostvaren 9. 9. 2017. http://www.populstat.

info/.

34

VLADIMIR GEIGER, SUZANA LEČEK, Politika retribucije u Europi nakon Drugoga...  ČSP, br. 1, 7-34 (2018)

SUMMARY

Th e Policy of Retribution in Europe aft er World War II

Th e extent of human suff ering and loss of life during World War II gave

a new dimension to the matter of guilt for war crimes and the need to punish

their perpetrators. Th erefore, near the end of the war and in its immediate

aft ermath, a process that’s known under several names in professional liter-

ature – reprisal or retribution, purges or, more recently, transitional justice

– took place in all the countries involved in the war. Summarising the re-

search published to date, we can conclude that the post-war policy of reprisal

was marked by three new processes: fi rst, a new defi nition of war crimes and

extraordinary courts as the executors of the new legal principle; second, the

massive scale of punishment; and third, this was the fi rst time that heads of

state were put on trial.

Research on the history of wartime collaboration and the post-war pro-

cess of reprisal has shown the decisive infl uence of politics on punishment for

war crimes and various categories of guilt. In all European countries, Western

or Eastern, it was politics that, based on their strategy for building a future,

made the decisions regarding the intensity, scale, and duration of retribution.

Th ey determined how to combine politics and law, i.e. they determined the

balance between punishing perpetrators and creating a future, rebuilt and

integrated society. Th e countries of Western Europe quickly saw that harsh

punishment and other forms of excluding former collaborators prevents the

rebuilding of society and the stability of the state. Th erefore, punishment of

collaboration was massive, but it was implemented quickly and the punish-

ments were relatively mild. On the other hand, in the countries that would

comprise the future Eastern Bloc, the process was exactly the opposite, since

dealing with nazism and fascism was also used as a pretext for conducting a

social (socialist) revolution. Th e “enemies” included not only collaborators,

but also opponents of the revolution, and the “purging” process was conduct-

ed on a much greater scale.

Even though the information in literature is incomplete, Croatia / Yugo-

slavia can without a doubt be compared to the states where reprisal against

collaboration, but also against broadly-defi ned “enemies of the people”, was at

its harshest according to the number of people killed in purges, the number of

people put on trial, and the punishment the leaders of the defeated collabora-

tor regime were subjected to.

65
Kategorije: Ostalo
Developed by LELOO. All rights reserved.