Najveći živući lingvist, a ujedno i publicist Noam Chomsky napisao je brojne bestselere s područja politike, a u ovom, najnovijem, pronicljivo i temeljito razlažući aktualnu situaciju u svijetu, on tvrdi da SAD , zahvaljujući politici koja na prvo mjesto stavlja vojsku i neograničenu predanost održavanju carstva koje obuhvaća cijeli svijet, istodobno izlažu sebe i druge mogućoj katastrofi.
Oslanjajući se na širok raspon primjera, od širenja programa ubijanja bespilotnim letjelicama do opasnosti od nuklearnog rata, te kriznih žarišta kao što su Sirija, Irak, Iran, Afganistan, Izrael i Palestina, autor nudi neočekivane i pomno nijansirane spoznaje o funkcioniranju imperijalne moći na ovome sve kaotičnijem planetu.
Chomsky nam pritom na izniman način oslikava anatomiju metoda kojima se američke elite sve više oslobađaju svih demokratskih ograničenja moći kojima raspolažu.
I dok uspavani širi slojevi stanovništva tonu u ravnodušnost- interesa preusmjerenih na konzumerizam ili mržnju prema najranjivijima- korporacije; financijske institucije, moćnici i bogataši sve više smiju činiti što god ih je volja.
Tako SAD i dalje uvelike postavljaju okvire i uvjete globalnog diskursa, u rasponu od pitanja kao što su odnosi Izraela i Palestine, Iran, Latinska Amerika, „rat protiv terorizma“, međunarodno gospodarsko organiziranje, pravo i pravda, i drugih sličnih pitanja, sve do najnovijih pitanja očuvanja civilizacije (nuklearni rat i uništenje prirodnog okoliša).
Neoliberalno razdoblje prethodnog naraštaja dodalo je vlastite elemente toj klasičnoj slici, pri čemu se gospodari regrutiraju iz najviših slojeva sve monopoliziranijih gospodarstava, gargantuanskih i nerijetko grabežljivih financijskih institucija, multinacionalnih tvrtki koje štiti državna moć, kao i iz redova političkih moćnika koji u velikoj mjeri zastupaju vlastite interese.
Većina stručnjaka izglede za nuklearnu katastrofu danas smatra većima nego u vrijeme Hladnoga rata, kada je izbjegavanje nezamislive katastrofe bilo gotovo pravo čudo.
Bivši ministar obrane William Perry je pozvao predsjednika Obamu da „prekine razvoj novog krstarećeg projektila“, nuklearnog oružja s poboljšanim ciljanjem i manjim oslobađanjem energije; izraženim u kilotonima, koji bi mogao potaknuti „ograničeni nuklearni rat“, što bi vrlo brzo eskaliralo do razine dobro poznate dinamike i dovesti do krajnje katastrofe!!
Međutim i nažalost, Pentagonov plan o bilijun dolara vrijednome poboljšanju sustava nuklearnog naoružanja napreduje onako kako je i zamišljen. (napomena-ovu knjižicu gdin Chomsky je pisao početkom 2016, znači sa 87 godina života!)
Chomsky razlikuje dvije vrste intelektualaca- oni koji se stave u službu države obično dobivaju pohvale opće intelektualne zajednice (konformisti), dok one koji se odbiju tako svrstati uz državu, a njih očekuje kazna i progon ( intelektualce usmjerene na vrijednosti nazivaju još i „apsurdnim ekscentricima“).
Autor spominje i izraz disident, pa u tom kontekstu navodi Latinsku ameriku i ubojstvo isusovačkih svećenika odmah nakon pada Berlinskog zida, a takva brojna smaknuća je redovito podupirao ili poticao Washington.
Chomsky osuđuje slučaj kada je predsjednik Obama u svibnju 2011. U Pakistan uputio sedamdeset devetoricu komandosa kako bi izvršili atentat na Osamu bin Ladena koji je bio meta operacije; nenaoružan i bez zaštite, jednostavno su ga ubili, a tijelo mu bez obdukcije bacili u more- bio je to „pravedan i nužan potez“, čitamo u liberalnim medijima.
Takvu praksu bi osudio Abraham Lincoln, a poziv na takvo ubijanje nazivao je „međunarodnim odmetništvom“, „skandalom“, na koje „uljuđene nacije“ gledaju s „užasom“ ; i koji zaslužuje „najstrožu moguću odmazdu“!!
Niz analitičara primjetio je da je bin Laden ostvario velike uspjehe u ratu protiv SAD-a- „Više puta ustvrdio je da je SAD moguće potjerati iz muslimanskog svijeta i poraziti njegove satrape jedino uvlačenjem Amerikanaca u niz malih, ali skupih ratova koji će u konačnici dovesti do bankrota Amerike.“
Pišući o 11. rujna 2001., Chomsky spominje „prvi 11. rujna“, ali 1973. kad su SAD uspjele u intenzivnim naporima svrgnuti demokratski izabranu vladu Salvadora Allendea u Čileu, uz pomoć vojnog udara kojim je na vlast došao stravični režim Augusta Pinocheta. S obzirom na izravne posljedice , prvi 11. rujna je bio daleko razorniji!
Cijeli svijet zna, nastavlja autor, koliko SAD podupire Izrael. Svi ti agresivni pohodi Izraela imali su potporu predsjednika B. Clintona, a I.Rabin je u cijeloj priči ispao „još jedan veliki junak i čovjel posvećen miru“, neusporedivo drukčiji od ovih „dvonogih zvijeri, skakavaca i drogiranih žohara“ (tako, naime nazivaju Palestince).
Chomsky ironično kaže da možemo razlikovati tri kategorije zločina:ubojstvo bez namjere, slučajno ubijanje i ubojstvo za koje se unaprijed zna , ali bez točno određene namjere. Izraelski i američki zločini najčešće spadaju u tu treću kategoriju.
Kada se spominje Kuba, zna se da su SAD poslale jedinice i tako omogućile Kubi da se oslobodi španjolske vlasti, te je praktički pretvorili u američku koloniju. Taj status zadržala je do 1959. godine.
Nadalje; sve je više dokaza i o tome da su metode mučenja koji su poticali Dick Cheney i Donald Rumsfeld stvorili teroriste.
Chomsky kaže sljedeće na kraju jednog poglavlja: „ Povijesna amnezija opasan je fenomen ne samo jer potkopava moralni i intelektalni integritet nego i jer postavlja temelje za zločine koji tek slijede.“
Doktrine Velikog područja dopuštaju pokretanje vojnih intervencija po slobodnoj volji. Taj zaključak jasno je artikulirala Clintonova vlada, koja je ustvrdila da SAD imaju pravo poslužiti se vojnom silom kako bi omogućile „nesmetan pristup ključnim tržištima“ , opskrbi energentima i strateškim izvorima“, te da moraju zadržati veliku vojnu silu „unaprijed stacioniranu“ na strateškim mjestima u Europi i Aziji , „ kako bi oblikovali stavove javnosti o nama“ i „kako bi oblikovali događaje koji će utjecati na naš život i sigurnost“.
SAD i njihovi zapadni saveznici svakako će učiniti sve što je u njihovoj moći da onemoguće autentičnu demokraciju u arapskom svijetu.
Kad bi javno mnijenje utjecalo na politiku, SAD bi bio istisnut zajedno sa saveznicima, što bi potkopalo temeljna načela globalne dominacije.
Demokratski ustanci u arapskome svijetu ponekad se uspoređuju s događajima u Istočnoj Europi 1989, ali temelji za te teze su vrlo dvojbeni.
SAD i Europa su ujedinjeni u kažnjavanju Irana zbog ugrožavanja „stabilnosti“. Da ne govorimo o odnosu Amerike prema novom gospodarskom divu- Kini!
Chomsky kaže ironično da su se izbori za predsjednika SAD pretvorili u kazališnu predstavu koju režira sektor odnosa s javnošću. Izbori 2012, su stajali 2 milijarde dolara (pitajte Boga za lanjske izbore!!!)
Tako je Obama svoje financijere, predvodnike velikih tvrtki, imenovao na najviše položaje u svojoj vladi!
Autor naglašava kako gotovo svi republikanci poriču klimatske promjene. Već su počeli smanjivati financiranje mjera koje bi mogle ublažiti ekološku katastrofu. Dobar je primjer novi prvi čovjek pododbora za prirodni okoliš koji je objasnio da globalno zagrijavanje nikako ne može biti problematično, jer je Bog Noi obećao da neće biti nove poplave!!
Unatoč slabljenju Amerike, autor smatra da u doglednoj budućnosti nema pravog konkurenta za globalnu hegemonijsku moć.
Samuel P. Huntington , profesor znanosti o upravljanju i vladanju na Harvardu kaže da su „SAD danas vodeća odmetnička država“.
Međutim, iako je američka hegemonija oslabjela, ambicije su jednako velike i snažne.
„Gospodari čovječanstva“ , kako je predvidio ekonmist Adam Smith odustali su od svih sentimentalnih briga kad je riječ o dobrobiti vlastitoga društva. Umjesto toga, skoncentrirali su se na kratkoročne dobiti i astronomske bonuse, a sa zemljom što već bude!
Radna snaga koja živi nestabilno i sve teže već sad se zove „globalnim prekorijatom“, a plutonomija su bogatuni.
Kako kaže ironično Chomsky, gledateljima se ne smije dopustiti da previše vide. Predsjednik Obama postavio je nove standarde u očuvanju tog načela. Štoviše, on je kaznio više „zviždača“ nago svi predsjednici zajedno, a to je „istinski uspjeh“ za vladu koja je na dužnost stupila obećavajući transparentnost!
Naveliko se govori kako SAD čeka stoljeće energetske samodostatnosti ( nitko ne postavlja pitanje kakav će svijet preživjeti to pohlepno haranje!).
Filozof B. Russelll i fizičar A. Einstein su prije gotovo 60 godina upozorili da se moramo suočiti s „nesmiljenim , užasnim i neizbježnim izborom: hoćemo li uništiti ljudsku vrstu ili će čovječanstvo odustati od ratovanja.“
Chomsky piše o palestinsko-izraelskom sukobu o sporazumima o tim odnosima u Oslu i Madridu, ali, nažalost, ti sporazumi nisu vodili miru.
Zapravo je taj sporazum donio „Palestincima parceliranje Zapadne obale, udvostručavanje broja izraelskih doseljenika, podizanje zida koji odvaja i sputava te drakonski režim zatvaranja unutar područja i neviđeno odvajanje pojasa Gaze i Zapadne obale.“
Što se tiče o pompoznom najavljivanom „stoljeću energetske neovisnosti“ SAD-a, autor veli: imat ćemo stoljeće u kojem ćemo do maksimuma podignuti korištenju fosilnih goriva i tako pridonijeti uništenju svijeta.
Iran kao moguća opasnost za „mir u svijetu“- strateška mu je doktrina obrambena, namijenjena odupiranju napada.
Obavještajna zajednica ne nailazi na dokaze o tome da Iran razvija nuklearno oružje, ali ako to i čini, zaključuje se u izvještajima, to je onda također dio iranske strategije odvraćanja od napada.
Međutim, nastavlja autor, razumljivo je da SAD i Izrael iransko sredstvo za odvraćanje napada smatraju ugrozom koju ne mogu trpjeti. Time se umanjuje njihova sposobnost da nadziru cijelu regiju , i nasiljem ako tako odluče, što često“ i čine. I to je bit te navodne iranske prijetnje.
Što se tiče Latinske Amerike, Washington smatra da korist prvo trebaju imati američki ulagači, dok ona odrađuje servisnu funkciju.
Duhovito zbori autor, kad kaže da je SAD-u nekako teško obraćati se siromašnima s doktrinom prema kojoj bi bogati trebali pljačkati siromašne.
Clintonova doktrina: SAD imaju pravo pribjeći unilateralnoj primjeni vojne sile kako bi zajamčile nesmetani pristup „ključnim tržištima, zalihama energije, kao i strateškim izvorima.“
Istraživanja globalnog javnog mnijenja pokazuju da daleko najveći broj ljudi smatra da su upravo SAD najveća prijetnja miru u svijetu. Na sreću, Amerikanci su pošteđeni tog beznačajnog podatka.
Uspostava diplomatskih odnosa između SAD i Kube općenito se slavi kao događaj od povijesne važnosti.
Chomsky sarkastično spominje kako se u „ratu protiv terorizma“ prešućuje najekstremnija kampanja suvremenog doba, Obamina globalna kampanja ubijanja bespilotnim letjelicama, čija su meta osobe za koje se sumnja da bi nam možda jednoga dana mogle nauditi, kao i svi nesretnici koji se zateknu u blizini.
SAD u svim kriznim žarištima potencira politiku „velikog čekića“.
Za kraj autor predlaže istinsku posvećenost diplomaciji i pregovorima, umjesto instinktivnome pribjegavanju nasilju.
Učestale intervencije Zapada na Bliskome istoku i Africi u međuvremenu su samo pogoršale napetosti, sukobe i remećenje života da su posve uništile cijelo društvo. Krajnji je ishod „izbjeglička kriza“ koji nedužni Zapad teško trpi.
I za sam kraj kaže mudrac Chomsky:
Početnom pitanju „Tko vlada svijetom?“ možemo postaviti još jedno: „Koja načela i vrijednosti vladaju svijetom?“
-TO PITANJE TREBALO BI BITI NA PRVOME MJESTU GRAĐANIMA BOGATIH I MOĆNIH DRŽAVA KOJE UŽIVAJU U NEOBIČNOME NASLIJEĐU SLOBODE, POVLAŠTENOSTI I PRILIKA ZAHVALJUJUĆI BORBI ONIH KOJI SU ONDJE BILI PRIJE NJIH, A KOJI SE SADA SUOČAVAJU SA SUDBONOSNIM IZBOROM I PITANJEM KAKO REAGIRATI NA IZAZOVE OD PRESUDNE VAŽNOSTI ZA ČOVJEČANSTVO!-