„Doći će nam društvo iz Osijeka!“ uzbuđeno je vikao Ivan.
„I Siska i Kutine! I tamo su osnovali Udrugu,“dodala je Sonja.
Žene su se smiješile, kao da u nekoj samo njima znanoj daljini vide što bi sve mogle doživjeti;upoznati nove ljude, stvoriti nova prijateljstva,možda i ljubavi…Muškarci su se osvrtali tražeći kompanjone za kartanje,roštilj i pivu bez trunke iluzionističkih vizija.Zagledala sam se u čovjeka koji je stajao po strani.Zraka zalazećeg sunca lomila se u njegovom pogledu.Odsutnom, izgubljenom za stvarnost, koju su žene umatale u intuitivnu omotnicu bez adrese, s nadom da će sve biti dobro. Sjena leptirovih krila, poput titraja preletjela mu je preko lica.
„Tko je onaj čovjek,poznaješ li ga?“pitala je Sonja gledajući u istom smjeru.
„Ne, ali ako ga hoćeš upoznati začas ćemo to riješiti,“dodala je Ana.
„Ne, ne,“ nećkala se Sonja oborena pogleda.
„Njega?Pusti ga, ostao je bez supruge pa se ne snalazi…Dođe, promatra,puši i šuti.Vidiš da je u svom snu…Kad se probudi, možda nas ni onda neće vidjeti,“rekla je Lila.
„A ti si i novu haljinu obukla!?“
„Baš zato ga treba naglo zdrmati, probuditi…“smiješila se Sonja.U očima joj se vidjela vjera da može, da je baš ona pozvana da ga probudi.Krenula je prema njemu prepoznajući svoju misiju i živeći svoj ženski princip.Nehajno smo je gledale, a zapravo izgarale od znatiželje.Sjetila sam se princa koji je nakon sto godina poljupcem probudio kraljevnu.Da, to je bilo u bajci i prije mnogo godina,pomislila sam kako se svijet mijenja. I kako žene prihvaćaju da su one te koje biraju.Kako ne žele propustiti svoje vrijeme.Ni odupirati se intuiciji.
Ona ne vara!
Okrenuo se s cigaretama u ruci,dok mu je Sonja nešto žustro govorila.Zbunjeno ju je gledao premještajući se s noge na nogu.Govorila je i govorila.Kad mu se činilo da će stati otvarao je usta, poput ribe, da uhvati malo zraka.Sonji nije trebao,ubacivala ga je svakom novom rečenicom,držeći ga budnim,ne dajući mu da se vrati u snove.Ponudio ju je cigaretom.Brzinom munje prihvatila je ponuđeno, a on se zbunjeno okretao tražeći vatru.Pomislila sam kako je mora potražiti unutar sebe.
I rasplamsati je.
Prisjetila sam se svih borbi,odlaganja i odupiranja, kad mi je glava govorila „ne“, a tijelo titravo posezalo za „da“.Danima sam se uvjeravala da se moram zagledati u svoju vatru, i raspiriti je do plamena.Plašila sam se velikog plamena koji bi u punoći svjetla mogao razotkriti sve ono što sam voljela upravo zato što je magličasto, titravo, nedefinirano…Nestvarno.
Suosjećala sam s njime.
Do Lile je sjeo muškarac razbarušene kose prošarane sjedinama.Nervozno je drmao nogama kao da će svakog trena ustati i pobjeći, zatvoriti vrata iza sebe.Što mu sve to treba?Mir je ono što traži, a ovdje ga nema,govorile su njegove kretnje.Sa stola je zgrabio šaku grickalica i glasno hruskao.Između hruskanja srknuo je gutljaj pive,premećući ključeve automobila iz ruke u ruku.Kratko je, poput školarca, odgovarao na Lilina pitanja, šarajući pogledom.Nasuprot njih sjedile su dvije prijateljice.Smijuljile su se i došaptavale. Milana je posjedničkim pogledom fotografirala svog čovjeka koji se pripremao za recital.
On je prebirao po gitari.Uhvatila sam njegov pogled.
Bio je živ.
Klimnula sam mu.
Zatvorila sam oči i osjetila intuitivno treperenje,komunikaciju.Toplina me preplavila. Svirao je sve življe i brže.Poveo me čvrstim stiskom ruke nepreglednim poljima gdje se žito talasa,sve do šume gdje ptice prelijeću s grane na granu,slobodne u svojoj lepršavosti.Osjetila sam lahor s mirisom jasmina, kako mi miluje kosu,dok sam se oslobađala svih svojih tereta.Lepršavo poput ptice lebdjela sam u svom svijetu, koji je on svakim taktom podebljavao. S proplanka smo se spustili na obalu rijeke.Žubor malog slapa, rukom pod ruku s lahorom, dopunjavao je rapsodiju tonova i boja. Svježina vode u kapljicama dosezala mi je do zglobova. Stopala su se stapala s muljevitim, pješčanim sprudom.Tonula sam u vremenu i prostoru, zaboravljajući na strah i „što će drugi misliti…“
Muzika je utihnula,a čarolija prestala kad je Sonja ulazila s čovjekom koji je i dalje slušao.Odjednom se naglo okrenuo i izašao.Kraićkom oka uhvatila sam kako se rukuje.Pogledom sam Sonji uputila pitanje. Nesigurno je slegnula ramenima.
Stihovi su odzvanjali.Neki s porukama koje su me doticale, a neki tek toliko da budu napisani, izgovoreni, možda za neke koje će baš oni dotaknuti.
Stihovi,gitara, tišina, uzdasi…Smijeh.
Sve se ispreplitalo,poput valova u ritmu i slijedu, baš kao i život.Gromoglasan aplauz pomiješan sa struganjem stolica, galamom, prekinuo je moje putovanje,i razbio iluziju da moram nekud otići da bi putovala.Sonja mi je prišla pokazujući posjetnicu.Susrest će se na kavi.
Sami. Njih dvoje.
Gledala sam je u oči.Treptala je prebrzo,brže no što je govorila.Sva je blještala stapajući se s titrajem vjere.Osjetila sam kako mi se usne razvlače u osmijeh,i znala sam da ću izgubiti prijateljicu, a svejedno bila zadovoljna.
Komešanje me okupiralo, vraćalo u svakodnevnicu.
„Pa on ti je mrtvac.Samo što još ne zna da je umro!“čula sam dvije žene iza leđa.
Nisam se okrenula.
U ušima mi je odzvanjala gitara.
I pokoji stih.