TRI PREDSJEDNIKA, A JEDAN KANDITAT
Uskoro dolaze Božić, Nova godina i novi izbor predsjednika države. Božić je već dugo u našim dijelovima Zemlje sjećanje na rođenje novog čovjeka i na novi početak vrste homo sapiens, koja je tri-četiri tisućljeća prije Isusa bila izgubila kapacitet za zajedništvo. Ona se tad bila odlučila na podjelu ljudskih društava na vlast i podanike. Odrasli Isus, u kojega se prometnuo „mali bog“, Božić, upozorio je ljude, da se u njima razvio ljudski duh, koji povećava kapacitet čovjeka za zajedništvo čak i u globalnom svijetu kakvim je bilo Rimsko carstvo ili kakvim je danas svjetsko tržište. Nove godine nose nadu da će našim obiteljima život biti blagoslovljeniji, a da će svi jedinačni ljudi biti sretniji, uspjeliji i bolji. Nasuprot spomenutim opetovanim nespornim rokovima, novi izbor predsjednika države najvećem broju građana pričinja se kao „vučenje“ brojeva na lutriji, za koju nitko nije kupio srećku ili ispunio kladbeni listić.
Pitanje je, što bi predsjedničkim izborima moglo dati smisao uz stanje naše domovine, koje je označeno slabljenjem države, propadanjem naroda i srozavanjem gospodarstva, koji su očite posljedice s jedne strane neodgovornog vođenja državnih poslova, a s druge neprimjerenosti hrvatskog političkog sustava. Naš politički sustav omogućuje nositeljima vlasti, da usprkos teškom stanju i protiv volje naroda proizvoljno i nekažnjeno upravljaju državom, koja je jedino sredstvo zaštite našeg životnog prostora, prirodnog blaga i narodnog života.
Kombinacijom ustava iz 2000. godine i štetnog zakona o izboru zastupnika u Sabor politički predsjednički sustav zamijenjen je parlamentarnim, kojime je hrvatska država izručena na nemilost dviju vodećih političkih stranaka, koje solidarno, uzajamno i naizmjence drže monopol vladanja državom i narodom bez ikakve mogućnosti da ih narod spriječi, da nastave svoje štetno djelovanje.
S obzirom da uz sadašnje političko raspoloženje i kadrovsku spremu dviju vodećih stranaka ne treba očekivati zaustavljanje hrvatskog propadanja ni nakon sljedećih parlamentarnih izbora i da je promjenom ustava 2000. godine predsjedniku oduzeta izvršna vlast, otvara se pitanje o tome, hoće li se narod vječno miriti s propadanjem, hoće li se raspršiti po drugim europskim i zapadnim zemljama ili će svojom izravnom ili direktnom akcijom prisiliti političare da se počnu brinuti za hrvatski prostor, narod i državu. (Pod narodom smatram sve ljude na danom zemljopisnom prostoru, koji polazeći od zbiljskog stanja i uvažavajući životne potrebe skupno proizvode budućnost.) Ako se narod odluči na izravnu političku i zaštitarsku akciju, otvara se pitanje nadziranja, usmjerivanja i mogućeg predvođenja takve spasiteljske akcije. Temeljni smisao narodne akcije bio bi u oslobođenju naroda od stranaka koje ga vode u propast.
Očekivano izravno stupanje naroda u politiku trebalo bi dati smisao i skorom izboru predsjednika države. Izabrani predsjednik mogao bi se i trebao priključiti izravnom političkom djelovanju naroda, ali za to bi se i izabrani predsjednik – ako dođe iz HDZ-a ili iz SDP-a – trebao osloboditi svoje stranke i djelovati kao samostalan političar ili političarka. Ako bude izabran netko treći takvo oslobođenje mu ne bi ni trebalo. Neki predsjednički kandidati su iznijeli svoje izborne programe, kao da raspolažu izvršnom vlašću. Izabrani hrvatski predsjednik bi zbog svojih slabih izvršnih ovlasti trebao razviti i izgraditi politički utjecaj, a za to je potreban ne program ili plan, nego projekt za određivanje hrvatske državne politike, koju bi uz izravnu potporu naroda nametnuo političkim strankama, koje budu sastavljale vladu.
Politički projekt koji bi svaki ozbiljan kandidat za predsjednika ponudio biračima trebao bi imati dvije bitne sastavnice. Prva je neposredno političko djelovanje izabranog predsjednika, a druga njegova nakana da promijeni hrvatski politički sustav.
1. Neposredno političko djelovanje izabranog predsjednika polazilo bi od stanja u kojemu su se zatekli prostor, država i narod, uvažavalo bi životne potrebe naroda i potrebu jačanja države, a sastojalo bi se u sažimanju u državnu politiku opravdanih zahtjeva naroda. Uz očekivanu potporu naroda, koji ima pravo da provodi svoju skupnu političku volju, predsjednik bi morao navesti vodeće parlamentarne stranke da izvršavaju tako određenu državnu politiku, putem jednostranačke vlade, velike stranačke koalicije ili putem vlade demokratskog jedinstva. Predsjednik države sad nema ozbiljne izvršne ovlasti, ali ga to ne priječi da kao izabranik cijelog naroda stvori snažan politički utjecaj, koji narod može poduprijeti svojim odlukama putem referenduma. Bolje je da predsjednik mobilizira narod, nego da narod sam stupi u izravnu i nenadziranu političku akciju.
2. Promjena hrvatskog političkog sustava treba biti sračunata na pooštravanje političke odgovornosti nositelja vlasti, državnih ustanova i posebice političkih stranaka. Stranke kao neovisne udruge građanskog društva smatraju da nisu odgovorne narodu. One su 2000. godine ustavno prigrabile monopol vođenja državnih i narodnih poslova. Nanijele su neprocjenljive i teško nadoknadljive štete hrvatskom prostoru i narodu. Sadašnje stanje rezultat je petnaestogodišnjeg neodgovornog djelovanja dviju stranaka, koje su od ukidanja predsjedničkog političkog sustava jednako dugo bile na vlasti.
Hrvatska država može nestati, a narod se može raspršiti, ako novi politički sustav narodu ne zajamči domovinu, u kojoj će on svojim radom zadovoljavati životne potrebe i u zajedništvu ostvarivati ljudske svrhe. Hrvati trebaju svoju nadu temeljiti na ostanku u domovini i na radu, a ne na bijegu u tuđinu. To može jamčiti samo odgovorno vođenje državnih poslova u političkom sustavu koji će nadzirati narod. Hrvatska ulazi u prijelomno razdoblje svoje demokracije. U Hrvatsku treba konačno i odlučno zasaditi demokraciju i omogućiti joj da raste i da se neprekidno razvija. Bez demokracije narod ne može imati svoju sudbinu u svojim rukama. Uzbunjujuće stanje države i naroda stvara potrebu hitnog i izravnog političkog djelovanje izabranog predsjednika bez čekanja dovršetka preobrazbe političkog sustava.
Od troje ozbiljnijih predsjedničkih kandidata jedan se samo opterećuje izbornim naljepnicama, koje će mu spriječiti stupanje na političko poprište na kojemu se dobivaju izbori. Drugi zdušno i predizborno sklapa novi politički sustav bez određivanja nove državne političke strategije, bez koje je besmisleno crtati politički sustav koji bi trebao pomagati ostvarenje nepostojeće državne politike. Treći se još koleba između medijskog i političkog pristupa izborima te između položajnog i političkog razumijevanja uloge predsjednika.
Sve tri osobe koje se već smatraju predsjednikom trebale bi se pojagmiti za projekt državne politike, koja bi zaustavila propadanje gospodarstva, ojačala državu i vratila narodu nadu. Pravim i jedinim kandidatom bit će osoba kojoj vlastita stranka ili izborni stožer dopusti da se upusti u državnu politiku. Pobjedu će donijeti hrabrost stupanja u politiku.