„Marija, požuri, vlak nas ne će čekati!“ vikao je otac sa stepenica, iznoseći torbe.
Gledala sam u jutro, sneno trljajući oči, koje samo što nije svanulo i obasjalo rascvjetalu voćku ispred prozora. Vjetar je lagano ljuljuškao grane kidajući pokoju laticu i igrajući se njome. Onda je stigao nalet vjetra koji je uskovitlao snježno-roza oblačiće latica, rasipajući ih uokolo, kao da plešu kolo. Sve je na trenutak zastalo, kao da nije ni bilo igre, ni plesa, ni zanosa.
Majka mi je sašila bijelu haljinicu i obuvala bijele dokoljenke na balončiće koje je isplela za uskrsni ručak kod bake.
One druge bake.
Dok mi je plela pletenice i umetala raznobojne trake, usput je obuvala nove cipele s visokim potpeticama.Tu i tamo, pogledala se u 'psihu', ormarić s tri preklopna ogledala, u kojima se mogla vidjeti, kako je objašnjavala teti Ivki, iz svih kutova. Uh, što nije voljela svoje zaobljene bokove koji su joj ostali od poroda. Potajno sam je promatrala kad je brisala prašinu i usput se ogledala u ogledalima, koje je prema dobu dana, namiještala pod kut u kojem se vidjelo raskošno poprsje. Neki put je napućila usne, kako je to radila njena omiljena glumica Ava Gardner. Neprimjetno je kimnula slici koju je kritički promatrala kao da joj govori:“ Ovo je dobro, a ovo moram nekako prikriti. Da mi je koja kilica manje!“
Gledala sam je kako zadovoljno ogleda listove nogu, navlačeći 'najlonke' koje je čuvala za blagdane i posebne prilike. Uh što je bila nesretna kad je vidjela da joj očica nepozvano klizi, skoro da nisu otišli u kino, koliko ju je to razljutilo. Otac je nerazgovjetno mrmljao, da nikad neće razumjeti žene. Oko čega sve prave utrku! Već sutradan me je vukla za ruku, kad sam u izlogu htjela vidjeti nove igračke, žureći u salon gdje su joj popravili 'odbjeglu' očicu. Mislila sam, kad narastem nikada ne ću trebati takvu uslugu.
Na stanici nas je dočekao djed. Jedva sam dočekala da otrčim do bunara iza kojeg su se kočoperile rascvale plave perunike i pogledam što mi je zec ostavio. Baka me je grlila i ljubila, a ja nisam imala vremena da joj uzvratim poljupce i zagrljaje. Majci je govorila da je premršava i zašto se muči u takvim cipelama. To su cipele za cure, a ne za udanu ženu. Oca je blago, kao da ga miluje, pogledala, a on je samo slegnuo ramenima.
„Dođite djeco, da vidite što vam je tata donio!“ s vrata je vikao i dozivao djecu. Utrčali su u sobu, kad' im je iz kutije za cipele na kojoj je napravio rupe izvadio maleno pile, obojeno ljubičastom bojom. Trčkaralo je u svim smjerovima, tražeći majku i pijukalo. U kutiji su ostala ljubičasto obojena uskrsna jaja. Ljutila sam se što je kupio tako maleno pile i još obojeno, što se priključio bezumnom ludiranju.
To je bio on.
Ništa ga nije moglo udaljiti od dječačkih snova, kad je njegov otac za Uskrs kući donio kvočku i leglo pilića. Sestre i on, beskrajno su se radovali svakom novom danu i otimali se tko će ih hraniti svježim vlatima mlade trave. Pilići su rasli, a vrijeme postajalo sve toplije, pa su ih morali preseliti u šupu. Kako su pilići izrastali, svake ih je nedjelje bilo sve manje.
Pile je bauljalo po sobi očajno pijučući, a djeca su tražila ime kojim će nazvati svog novog kućnog ljubimca. Graji i veselju nije bilo kraja. Arica, mala pinčica promolila je glavu iza vrata i svojim velikim okruglim očima promatrala novo pridošlog člana. Kihnula je i uvrijeđeno se povukla. Telefoni i mobiteli su zvonili, računalo ostalo upaljeno, televizor bez gledatelja ,a oni se nisu odvajali od pileta. Gledala sam u djecu, razmišljajući koliko su udaljeni od prirodnog okruženja, a uvučeni u tehnologiju.
Makar su u kutiju stavili vatu i krupicu, pile je neumorno pijukalo do ujutro.
Rastvorila je zavjesu da pusti malo svjetlosti u sobu toliko udaljenu od djetinjstva i rascvjetane voćke. Od bake i djeda. Prisjećala se oca i majke ,svoje obitelji i očekivala da joj dođu.
Uskrsno je jutro.
Stol s izvezenim stolnjakom i vazom prepunom šarenog cvijeća. S daškom proljetnih mirisa. Zumbul je prednjačio. Košarica hrane prekrivena bijelom šlinganom salvetom čekala je da je ponese u crkvu. Gledala je u daljinu, u sunce i sjetno osjećala da je mnogo toga proletjelo u trenu...Smiješila se prisjećajući se kako su se teški dani vukli, a lijepi ubrzavali. Zastala je uronjena u sjećanja na one koji su ušli u njen život i prošli kroz njega ostavljajući trag ispisan nevidljivim slovima na nevidljivim stranicama. Nostalgija za nečim čega više nema, a zapravo je tu u jasnoći boja i čulnih tonova. Hodala je prema crkvi i slušala svadbeni marš, gruvanje granata, veselo klicanje, novogodišnji koncert,smijeh i suze. Sve se ispreplelo u dane i noći kad je strepila, kad se veselila, kad se nadala. U protoku vremena, okružena obitelji i spoznajom da su joj kroz život pokazivali kako da bude hrabra,puna ljubavi i praštanja, a ona sve to prenosila dalje…Znala je da je uspjela, kad je čula zvono i graju unučadi koja dolaze na uskrsni ručak.
Sjećanja više nisu bila 'samo sjećanja'.Bila su opipljiva stvarnost.