TUĐMAN,BERDJAJEV,GUARDINI

Pokojni predsjednik F.Tuđman napisa tri knjige, a ja sam, negdje od sredine mojih četrdesetih htjela ih uzeti na razmatranje. Kao mistik (po vokaciji) i intelektualac, tek sam sad, u pedesetima sazrela da bih mogla u komparaciji sa velikim teolozima, ruskim filozofom N. Berdjajevim i talijanskim teologom R.Guardinijem pokušala sastaviti kompleksan i zanimljiv elaborat.

Njemački teolog K.Rahner rekao je za ovo stoljeće da će biti „stoljeće mistika ili ga uopće neće biti“, a ja kao biblioterapeut i mistički nastrojena ličnost /na putu prosvjetljenja-„via iluminativa“/ na ovaj način dajem obol povijesnim razmatranjima i filozofiji povijesti  o trima Tuđmanovim knjigama (Prva: Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi;Državnost nacija-ključ mira Europe, druga:Velike ideje i mali narodi, te treća:Bespuća povijesne zbiljnosti).

Ruski filozof Nikolaj A. Berdjajev u svojoj knjizi „Smisao povijesti“ razvio je svoju filozofiju povijesti koja obuhvaća gnoseologiju i metafiziku povijesti, njezinu spoznajnu teoriju- konstitutivno načelo te nebeski prolog, zemaljsku radnju i eshatološko razrješenje svega „povijesnog“.

Cijela se njegova filozofija , a ne samo njegova povijesti može shvatiti kao pokušaj odgovora na pitanje o smislu „povijesnoga“, odnosno kao paljenje svjetla da bi se vidjelo ono što se u dubini mraka krije.

Ovo djelo je objavljeno na ruskom jeziku u Berlinu 1923., godinu dana nakon Berdjajevljeva progonstva iz Rusije.

Pokušavajući razviti odgovarajuću metodologiju za povijesno ( znači povijesno kao način da se spozna čovjeka u njegovoj individualnosti i konkretnosti, odnosno u sveukupnosti njegovih društvenih, kozmičkih i metafizičkih odnosa), on polazi od razlikovanja triju razdoblja u odnosu prema povijesnome:

1.         Razdoblje  neposredne i nerefleksne čovjekove uronjenosti u povijesno i njegov poredak

2.         Razdoblje razdvajanja kad se radi o isključivanju refleksivnog subjekta iz stvarnosti u kojoj je neposredno bivao odnosno suprotstavljanje između povijesnog i spoznajnog

3.         Razdoblje povratka povijesnome i spoznaje povijesnoga „kao nekakve posebne stvarnosti koja postoji u hijerarhiji stvarnosti koja sačinjava bivanje.“

Berdjajev će svoje shvaćanje spoznaje pvijesnoga tražiti u svojevrsnoj sintezi tih triju mogućih odnosa prema povijesnome.

Valja napomenuti kako se predsjednik Tuđman izjašnjava kao marksisti i lenjinist, dok Berdjajev kaže da marksizam i marksistička filozofija povijesti odbacuje povijesnu sudbinu čovječanstva, iza, čega ostaje užasna pustoš i praznina ravna nebivstvu!

Berdjajev nadalje tvrdi kako je čovjek, u najvišem stupnju povijesno biće, povijesno se nalazi u njemu i on u povijesnomu.

Prema tome, on tajnu povijesnoga može otkriti i samo ako dopre do svojih vlastitih dubina, do dubine svoje povijesti i sudbine.

Autor upozorava na neraskidivu vezu između sudbine čovjeka i metafizike povijesti- „U povijesnome se izvorno raskriva smisao bitka, raskriva se nutarnja duhovna bit svijeta, duhovna bit čovjeka, a ne samo izvanjska pojavnost.“

Berdjajev posebno ističe nezaobilaznu vrijednost i važnost pamćenja i predaje ( tu je prihvaćanje predaje nešto a priori-neka apsolutna kategorija za svaku povijesnu spoznaju) za otkrivanje unutarnje tajne povijesnoga.

Iz rečenoga proizlazi da je povijesna spoznaja bitno prisjećanje .

S druge strane, Berdjajev ističe da ne želi povijesnu predaju izuzeti od povijesne kritike, niti zahtijevati da se na njoj mora temeljiti povijesna  znanost, pa kaže: „Povijesna predaja je nešto više od spoznaje povijesnog života, jer se u simboličkoj predaji otkriva nutarnji život, dubina stvarnosti, povezana s čovjekovim otkrićima u nutarnjoj, duhovnoj samospoznaji.“

Filozofija povijesti za autora nije filozofija empirijske stvarnosti nego „filozofija zagrobnih svijetova“.

Tako ono otkriva početke povijesti na nebu tj. u dubinama duha i tako uranja u prošlo da u njemu otkriva buduće i u budućem prošlo.

U svojoj teoriji povijesne spoznaje Berdjajev ističe prisjećanje, mit i simbol kao istinske medije za poniranje u tajnu povijesnoga, odnosno bitka.

Berdjajev tvrdi: „ Ako za naš povijesni proces pretpostavimo postojanje izopačena i zla vremena, onda za samu dubinu bitka, za božansku stvarnost pretpostavljamo postojanje nekog dobrog, istinitog vremena, nesuprotstavljenog vječnosti, koji predstavljaju nutarnji trenutak same vječnosti, nekakvu njezinu epohu.“

Propitkujući neprestano zašto se ideja povijesnoga rodila u židovstvu, Berdjajev uočava konstitutivno značenje eshatologije za oblikovanje te ideje: „ Eshatologija je naučavanje o kraju povijesti, o konačnom ishodu; razrješenju svjetske povijesti. Eshatološka ideja je izuzetno neophodna da bi mogli spoznati i postaviti ideju povijesti, i da bi mogli  shvatiti njezine događaje i kretanje koje bi imalo svoj smisao i završetak.“

Dok je u židovskoj svijesti eshatološki i apokaliptički moment snažno prisutan, u Grčkoj je on posve nepoznat, što je isto jedan od razloga zašto se u Grka nije razvila ideja povijesnoga.

Apokalipsa je , dakle, događaj istovremeno imanentan i transcedentan, ali ne događaj  koji čovjek samo pasivno očekuje, nego koji on aktivno svojim stvaralaštvom treba pripremiti.

No, najdublje je počelo povijesti sloboda, tako da Berdjajev može tvrditi :“Kad ne bi bilo slobode, ne bi bilo povijesti. Sloboda je metafizička praosnova povijesti.“

Međutim, smisao povijesti je, dakle, u otkupljenju i spasenju palog stvorenja.

Božje uranjanje u ništavilo stvorenja i stvorenjski slobodni odgovor na Božju spasiteljsku ponudu, odnosno objavu Boga čovjeku i kao odgovor, objava čovjeka Bogu, ostvarilo se u Isusu Kristu, savršenom Bogu i savršenom čovjeku.

U svojim djelima Berdjajev je vrlo mnogo prostora posvetio kritici povijesnog kršćanstva zbog njegova moralnoga legalizma (koji naš autor naziva farizejskim moralom zakona), kao i zbog odveć kontemplativnog i asketskog, a time i pasivnog odnosa prema svijetu i njegovim problemima.

Kršćanstvo kao takvo, s tom svojom eshatološkom perspektivom u kojem se apsolutni život u kraljevstvu Božjemu objavljuje kao smisao i cilj povijesti, unijelo je u povijest izuzetnu dinamiku i pokretljivost.

Kršćanstvo je prvo konačno otkrilo slobodu stvaralačkog subjekta, potpuno nepoznatu pretkršćanskom svijetu.

Međutim, analizira Berdjajev, to kršćansko zapostavljanje religiozne dimenzije stvaralaštva uvjetovalo je pojavu humanizma i renesanse kao i cijele moderne povijesti s njezinim protukršćanskim nabojem.

Kršćanstvo je oslobođenje čovjeka od vlasti prirode, imalo i jedan drugi učinak- oblikovanje slobodne ljudske ličnosti. U tomu su se osobito istaknuli kršćanski asketi i sveci koji su vodili titansku borbu s nižom prirodom u sebi i sa strastima svijeta.

Glavni nedostatak povijesnog kršćanstva, nastavlja Berdjajev, je u tome što „ nije razotkrilo stvaralački moral novozavjetne, evanđeoske ljubavi“.

Ono je otkrilo vrijednost žrtve i odricanja, ali oni su sva, momenti puta, a cilj je stvaranje novog života! S druge strane, silna je koncentracija duhovnih snaga tražila načina kako se slobodno izraziti.

Time je, kao i neuspjehom svoje teokratske ideje, srednjovjekovno kršćanstvo, prema Berdjajevu, pripremilo nadolazak preporodnog razdoblja u povijesti.

Pišući o protestantizmu , Berdjajev veli da religiozna i mistična svijest protestantizma priznaje jednoga Boga i božansku narav, ali negira samobitnost čovjeka, ontološku osnovu ljudske slobode.

Berdjajev tvrdi:" Da bi čovjek potvrdio sebe u potpunosti i da ne bi izgubio izvor i svrhu svojega stvaralaštva, on mora osim sebe, potvrditi i Boga. Mora potvrditi sebe u Bogu.

Jedno od važnih tema svjetske povijesti je i ideja progresa kojoj Berdjajev posvećuje iznimnu pozornost. Prije svega, on primjećuje da je to, svojim podrijetlom , religiozno-mesijanska ideja. Ali s vremenom ta se ideja sekularizirala i poprimila antireligiozni karakter. Ideja progresa je posebno neprihvatljiva s filozofskog i religiozno-moralnog motrišta; ona je duboko suprotstavljena kršćanskom ufanju u sveopće uskrsnuće svih naraštaja, prošlih, sadašnjih, budućih.

Zato je Berdjajev naziva religijom smrti.

Tu je glavni problem pogrešan odnos prema vremenu, jer pristalice teorije progresa isključivo vjeruju u budućnost što je njihov osnovni grijeh, jer tako sreću sinova žele graditi na grobovima otaca, a ne na njihovu uskrisavanju.

Tu se vidi pomanjkanje vjere u besmrtnost i duboka bezbožnost, odnosno negacija tajne veze Sina i Oca, tajne Krista kao Sina Božjega.

Pišući o odnosu povijesti i osobe, kaže kako je povijest tragični sukob osobnog, nadosobnog i predosobnog.

Povijest nikad ne rješava konflikt između osobe i društva, osobe i kulture i kaže kako je čovjek uvijek bio smrvljen poviješću.

Berdjajev ovo novo vrijeme naziva „ranim srednjovjekovljem“, kaže da će to vrijeme biti duboka religiozna, mistična i metafizička epoha u koju će ući sloboda duha kao neotuđiva i trajna stečevina.

Naš autor novo srednjovjekovlje zamišlja kao revoluciju duha i stvaralački pokret naprijed i kako u odnosu na stari srednji vijek tako i na novu historiju.

U svojim proročkim vizijama Berdjajev tvrdi da će u ranom srednjovjekovlju „veću ulogu igrati žene“ jer se isključivo muška kultura istrošila.

Novo srednjovjekovlje bit će doba širenja teozofskih i okultnih učenja, kao i preporod magije (Berdjajev je bio u pravu- to vidimo u učenjima New agea- kao i u popularnoj astrologiji).

Berdjajev na kraju svoje genijalne knjige „Smisao povijesti“, napisa prilog naziva: „Volja za život i volja za kulturu“- u kojoj obrađuju teme o kulturi i civilizaciji.

On tu spominje Spenglerovu knjigu-„Propast Zapada“ u kojoj taj autor prepoznaje civilizaciju kao usud svake kulture jer civilizacija završava smrću.

Kultura se ne razvija beskonačno , tvrdi Berdjajev. Ona sadrži načelo koje je neizbježno vuče prema civilizaciji. Civilizacija je tako smrt duha kulture, pojava posve drugačija od postojanja ili nepostojanja.

Kad se u ljudskim masama, nastavlja Berdjajev, previše širi žeđ za „životom“, onda cilj više nije u višoj duhovnoj kulturi, koja je uvijek aristokratična, kojoj je bitan kvalitet, a ne kvantitet.

Cilj je sada postavljen u samom „životu“ i u njegovoj praksi, u njegovoj snazi i sreći. Kultura prestaje biti vrijednost i zbog toga- umire volja za kulturu.

Nema više težnje za genijalnošću, ne rađaju se više geniji: Ne želi se više kontemplacija, znanje i stvaranje.

Događa se socijalna entropija; rasipanje kulture stvaralačke energije; kultura se urušava i pada, ne može se vječno razvijati jer se nisu ostvarili ciljevi i zadaci koji su se rodili u duhu njezinih tvoraca.

Kultura je ostvarenje novih vrijednosti, a sva su kulturna postignuća simbolička, a ne realistička. Kultura je uvijek bila veliki „neuspjeh života“. Kao da postoji opreka između kulture i „života“. Civilizacija pokušava ostvariti „život“.

Kultura je tako živi proces, živa sudbina naroda.

Volja za moći je civilizacijska tendencija u kulturi. Kultura ne traži interes u svojim višim dostignućima, civilizacija uvijek ima interes.

Civilizacija je prijelaz s kulture na sam „život“, predavanje njegovu protoku koje nekud stremi, organizaciji „života“, vjeri u njegovu silu.

Ekonomski materijalizam je vrlo tipična filozofija epohe civilizacije- ističe Berdjajev. U civilizaciji neminovno vlada ekonomija, te za razliku od kulture, civilizacija nije religiozna po svojoj osnovi, u njoj pobjeđuje razum „prosvjetiteljstva“, no razum koji više nije apstraktan nego pragmatičan.

Civilizacija obezličuje oslobođenje osobe, ona je smrtonosna za osobnu originalnost. Osobno načelo otkriva se jedino u kulturi. Volja za moć „života“ urušava osobnost. Takav je, naime, paradoks povijesti.

Vlast gnoseologizma, metodologizma ili pragmatizma također je karakteristična za civilizaciju. Civilizacija je „buržoaska“ po svojoj naravi u dubokom, duhovnom smislu riječi. Duh civilizacije je malograđanski duh, privlače ga raspadljive i prolazne stvari; on ne voli vječnost.

Civilizacija je nemoćna ostvariti svoj san o beskonačnom rastu svjetske moći.

Imperijalizam i socijalizam tako označavaju duboku krizu kulture. Dijalektika civilizacije je da se ne traži duhovna energija; gasi se duh-izvor kulture.

Civilizacija nije jedini put prijelaza iz kulture, s njezinom suprotstavljenošću „životu“; postoji još i put religioznog preobražavanja života, put do istinskog postojanj.

U povijesnoj sudbini čovječanstva mogu se uspostaviti četiri epohe, četiri stanja:barbarstvo, kultura, civilizacija i religiozno obraćenje.

Kao gordi i ponosit Rus, Berdjajev kaže za kraj o svom ruskom narodu:

„Volja ruskog naroda treba veliko pročišćenje i čistoću, narod mora proći kroz veliko pokajanje. Tek tada njegova volja za preobražajem života dat će mu pravo na određenje vlastitoga poslanja u svijetu.“

U prvom djelu prve knjige Tuđmanove koju sam kronološki uzela na razmatranje stoji naslov:“Nacionalno pitanje u suvremenoj Europi.“

Blagopokojni predsjednik ovako kaže o Europi:

„Europa, ta zlosretna majka gotovo svih ideja što vladaju suvremenim svijetom, proživljava na najintenzivniji ali i na najdramatičniji način proturječnosti povijesnoga kretanja novijega doba, koje kao imperativ održanja i napretka ljudskog društva zahtijeva oživotvorenje samoodređenja svakog naroda, u smislu pune afirmacije samobitnosti i samostalnosti, uz istodobnu nužnost svestrane integracije radi stvaranja političke zajednice Europe.“

Pišući o sudbini Europe u 19. St Tuđman spominje stvaranje Svete alijanse koju su osnovali ruski i austrijski car te pruski kralj, a koja se smatra prvom nadnacionalnom organizacijom.

Stvaranje nacionalnih država, nastavlja Tuđman, bio je nužan povijesni put, a takav proces  u Zapadnoj Europi je bio uglavnom završen već s 19. St. Predsjednik pritom spominje pojam BALKANIZACIJE što podrazumijeva stvaranje malih balkanskih država na razvalinama turskog imperija, a pojam pripada diplomatskoj povijesti. Tim se pojmom obično podsjeća na negativne strane komadanja Osmanlijskog carstva i na međusobne sukobe novih balkanskih država gdje se politika ravnoteže europskih sila na kraju ipak pokazala nedjelotvornom.

Lenjin je, kaže Tuđman, baš uoči Prvoga svjetskog rata –došao do spoznaje, da je za pobjedu proleterske revolucije u višenarodnim  državama od povijesne važnosti priznanje prava podjarmljenim narodima na samoodređenje.

Lenjin je uočio da od revolucije u potlačenim narodima ne bi ništa bilo, ako bi to načelo ostalo apstraktnom i metafizičkom shemom, pa je dosljedno tome i zaključio: „pod samoodređenjem naroda podrazumijeva se njihovo državno odvajanje od drugih narodnih zajednica, podrazumijeva se stvaranje samostalne nacionalne države.“

To, međutim, nije bila zapreka da u stvarnosti, sa staljinizmom ponovno dođe do velikoruskog hegemonizma, samo sad u novim oblicima, pod plaštem proleterskog internacionalizma i sovjetskog patriotizma.

Pišući o Habsburškoj monarhiji koja ostaje sve do 19.st najvećom srednjoeuropskom silom kaže sljedeće:“Njezina je uloga u europskoj povijesti bila od prvorazredne važnosti; obrana zapadne Europe od osmanlijske najezde, zatim zaštitnička sila njezinih mnogobrojnih naroda od ekspanzije ruskog carskog imperijalizma u Europi, a potom i od pangermanskog imperijalizma njemačkog Reicha, sve do dalekovidnih zamisli da bude osnovom buduće europske zajednice.“

Ovdje je važno spomenuti predsjednika SAD-a T.W. Wilsona , koji je po svojim demokratskim osnovama bio protuteža lenjinskom dekretu o „miru bez aneksija i kontribucija“- a on nije bio nakon 1. svjetskog rata za stvaranje neke južnoslavenske države, pa tako „iz gospodarskih i iz političkih razloga nisu bili za razbijanje Austrije i za stvaranje južnoslavenske države, a pogotovo ne po Pašićevu hegemonističkom nacrtu.

Međutim, nakon izbijanja revolucionarnih događaja u gotovo svim austrougarskim zemljama uzeli su takav obrat da je bilo očito da s odživjelom Habsburškom monarhijom više ne može računati.

S punim pravom se da zaključiti da krivnja za razaranje podunavske monarhije pada, u prvom redu, pače i isključivo , na Nijemce i Mađare kao vladajuće narode.

Sile Antante su stale na stranu nacionalnih revolucija, pa su tako nacionalni pokreti odnijeli pretegu nad socijalnom revolucijom jer podunavsko-karpatska višenarodna državna zajednica nije ispunila očekivanja onih što su već u njoj vidjeli začetak i temelj srednjoeuropske , pa i šire europske zajednice.

Mirovna konferencija u Versaillesu, sile Antante, Francuska i Velika Britanija čiju su pobjedu u Prvom svjetskom ratu  imale uvelike zahvaliti SAD-u, izigrale su spomenutu Wilsonov plan o poratnom uređenju svijeta na načelima samoodređenja naroda i nenametanje volje pobjednika. Tako je ona postala instrument za čuvanje hegemonije sila pobjednica u Europi.

Tim ugovorom Njemačka je sa svojim saveznicima proglašena isključivim krivcem za svjetski rat.

Ona nije sudjelovala u sklapanju mirovnog ugovora, već ga je morala potpisati kao diktat. Nažalost, pogrješna versailleska rješenja i odbijanje savezničkih sila da ih isprave, dale su kasnije Hitleru u ruke moćno ideološko oružje za razbijanje njemačke demokracije i versailleskog poretka.

Od svih država nasljednica Austro-Ugarske najtežim problemima , od samog početka rađanja, bila je opterećena Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca, a ponajviše zbog gotovo nepremostive suprotnosti između srpskog i hrvatskog gledišta.

Tako je stvaranje Kraljevine SHS već od samog njezina osnutka; zbog neriješenog nacionalnog pitanja nastala borba između centralizma i federalizma pa je nova država zapala u duboku unutarnju krizu.

Ubojstvo prvaka HSS-a Radića i drugih hrvatskih nacionalnih prvaka u beogradskom Parlamentu 1928, i šestosiječanjska diktatura kralja Aleksandra (1929-1934. – do njegova ubojstva u Francuskoj od strane hrvatskih i makedonskih emigranata, zaoštrili su unutarnju državno-političku krizu do krajnjih granica.)

Pobjeda boljševičke revolucije u Rusiji kao i Europa sa fašističkom diktaturom doživjela je zapravo tragičnu kob demokracije a i sam njezin glavni zatočnik predsjednik Wilson koji je 1919. dobio Nobelovu nagradu za mir, a pošto je Versailleski ugovor izigrao njegove ideje o samoodređenju naroda, a i Senat je odbio SAD da bude član Društva naroda, on se razočaran povukao, da bi potom umro (1924.)

Hitlerov programatski poziv na pravo samoodređenja svakog europskog naroda kao i njegov antisemitizam i antikomunizam bijahu samo idejni plašt za prikrivanje imperijalističkog pohoda za europskim i svjetskim gospodarstvom, ali ne bijahu bez odjeka u potlačenim narodima i obespravljenim pučkim slojevima.

Nakon munjevite pobjede u ratu s Poljskom i njezine podjele sa Staljinom, Hitler se dao na pripreme za pohod na Zapad.

Privremena nagodba sa SSR-om, Hitler je ne samo izbjegao na samom početku Drugog svjetskog rata za Njemačku pogibeljan rat na dvije fronte, nego je osigurao  dobivanje iz Sovjetskog Saveza  i toliko važnih sirovina za dalje vođenje rata.

No, državni udar u Beogradu (od 27. 3. 1941.) kojim je zbačeno državno vodstvo  ( regent knez Pavle i Cvetković-Mačekova vlada sa njihovim sporazumom) zbog pristupa Trojnom ugovoru, razgnjevljen Hitler odgovorio je odlukom da napadne i razbije Jugoslaviju kao umjetnu versaillesku tvorbu, pa da onda i na Jadranu i na Balkanu dovrši uspostavu svojeg novog europskog poretka.

Rat je bio završen za svega dvanaest dana kad je Jugoslavija doživjela iznenađujuće brz vojnički i državni slom.

Tuđman o Hitlerovoj invaziji piše sljedeće:“Kao kod svih osvajača u svjetskoj povijesti, što gotovo uvijek nastupaju kao osloboditelji od starih zala i nepravdi, tako i u Hitlerovu rušenju francuskog, versailleskog poretka radi uspostave novog, njemačkog poretka u Europi , nije bilo bitno djelomično ispravljanje grijeha starog sustava, već i nametanje svojeg gospodstva.

Hitlerov novi europski poredak, nametnut silom dotad neviđenog mehaniziranog ratnog stroja u redarstvenog terora, ali i ideološke obmane i pritiska, izazvao je nužno otpor i među onima što su bili za rušenje imperijalističkog versailleskog sustava. Zbog toga je samo po sebi bio povijesno osuđen na propast, da i ne govorimo o svim ostalim povijesnim okolnostima zbog kojih mu nije bilo duljeg vijeka od trajanja Drugog svjetskog rata.

Churchill je, dakako, mogao s pravom ustvrditi, govoreći o Jaltskoj konferenciji Velike trojice (još Staljin i Rooswelt) da nikada u povijesti sudbina tako velikog broja ljudi – valja dodati i cijelih naroda- nije ovisila o tako malo njih.

Povodom sličnih događaja prije jaltsko-postdamske nagodbe ( Tuđman spominje Bečki kongres 1815., pa Berlinski kongres 1878. te Pariški mir i versailleski ugovori) on ovako spoznaje:

„Mijenjaju se prema tome-vremena, i oni što ruše „stare“i usrećuju svijet sve „novim“ i „novijim“ poretcima, ali ponovnim uspostavljanjem „starog“ tj. svog „novog“ poretka, ali sam ustroj imperijalističkog uspostavljanja i narušavanja između velesila, te način događanja tih himbenih prijetvorbi kao da se ne mijenjaju.

Smjenjuju se, sve iznova, nositelji glavnih uloga i tim povijesnim dramama, ali u sporednim ulogama onih što ne mogu izbjeći svoju žrtvenu kob ostaju i dalje, iz epohe u epohu, tragična lica mnoštva malih naroda, bez obzira da li se na početku ili na kraju, svejedno voljno ili prisilno, priklanjaju jednom ili drugom protagonistu, ili pak zdvojno pokušavaju ostati izvan njihovih protimba...

Mijenjaju se glavni i sporedni čimbenici međunarodnog poretka, ali ostaju u biti iste pobude i pokretačke sile neprekidnoga povijesnog slijeda: nadmoć jedne sile, ideje ili saveza-otpor i udruživanje drugih: uspostavljanje ravnoteže sila, rušenja ravnovjesja i prevlast drugih- ponovno uspostavljanje ravnoteže sila ili prevlasti... I tako se od i skoro sveudilj ponavlja vrtnja u tom povijesnom krugu s njegovim povremenim zatvaranjima i prelomima, sužavanjima i proširivanjima u više ili manje mračnim ili svjetlijim razdobljima.

Osim aktera, mijenjaju se i pozornice glavnih povijesnih drama, ali od antičkih vremena do danas ne razlikuju se mnogo ni pozitivni ni negativni likovi, a jamačno ni ono neodređeno ili sporedno mnoštvo što nije od bitnog  značenja ni za početak ni za ishod drama, pa nema redovno udjela ni u glavnim ulogama, niti može očitovati neke velike značajeve, iako je osuđena gotovo uvijek na mukotrpno sudjelovanje, a često i na tragično izvršenje radnje... Jamačno bez pučkog mnoštva i sporednih zbivanja i uloga ne bi bilo ni glavnih povijesnih likova...“

Pišući o ovim našim krajevima u 2. svjetskom ratu , Tuđman veli:

-besperspektivnost Pavelićeve NDH kao i strah hrvatskog i ostalih nesrpskih naroda na obnovu Kraljevine Jugoslavije, program NOP-a, što ga je iznijela KP, za stvaranje nove, federativne, Jugoslavije kao zajednice ravnopravnih naroda- stjecao je sve više pristaša nametnuvši se i saveznicima, kako svojim prilogom u antifašističkoj borbi, tako i idejom održanja jugoslavenske države.

Ističući da se NOP ne bori za promjene i obaranje (građanskog) društvenog poretka, da će o sudbini monarhije odlučiti da od zapadnih saveznika dobije u tijeku rata (1943. i 1944.) stvarnu i političku pomoć te na kraju rata i međunarodno priznanje.

Kasnije pokušaj Staljina da prisili Tita na poslušnost (1948.) dovest će do osamostaljenja Jugoslavije i od Moskve.

Tada se Jugoslavija uvrstila u predvodnike nesvrstane politike tzv. Trećeg svijeta,.

Nakon rata svim tim pretežito nasilnim i planskim , a djelomično i dobrovoljnim i spontanim raseljavanjem i protjerivanjem, te izbjeglištvo i raseljavanje milijunskog mnoštva pučanstva- izmjenjene su etnografske značajke čitavih područja, pa i pojedinih zemalja. Jedino pozitivno u tome svemu, razmatra Tuđman je to što su te promjene dovele do etničke homogenizacije pojedinih zemalja što bi u budućnosti možda moglo smanjivati razloge za nove međunarodne potrese.

Pobjeda antifašističkog, partizanskog pokreta u Jugoslaviji, u ratu 1941-1945, bila je ostvarena prije svega s programom rješavanja nacionalnog pitanja.

U doba rata i revolucije, te poratne ustavne izgradnje federativnog poretka u Jugoslaviji; vodstvo KPJ svečano je proklamiralo, da se u Jugoslaviji definitivno rješava nacionalno pitanje na osnovama naučnog socijalizma, tj. na načelima posvemašnje objektivnosti i nepristranosti prema svima, što jedino osigurava punu ravnopravnost  i podjednake uvjete za razvitak svakog naroda u novoj (socijalističkoj) jugoslavenskoj zajednici.

Pišući o BiH Tuđman veli da je bilo bolje da su BiH ušli u sastav Hrvatske federalne države, jer bi se stvorili povoljniji uvjeti za njihov uzajamno skladniji razvitak i na političkom i na kulturnom i gospodarskom području.

Tako, nadalje smatra, da ni Hrvatska u tadašnjim granicama , sa izdvojenom BiH nemaju uvjeta za poseban , normalan razvitak.

Također, prema Tuđmanovom mišljenju i muslimansko pučanstvo je u svojoj golemoj većini, po svom etničkom sastavu i govoru, neprijeporno hrvatskog podrijetla, pa uvijek kad god je za to imalo priliku, izjasnilo se u većini kao sastavni dio hrvatske nacije.

Nasuprot federativnom državnom uređenju, izgrađen je totalni centralistički sustav, s golemim upravnim saveznim tijelima za sva područja društvenoga života, od politike i gospodarstva do kulture i športa.

To je naročito odgovaralo srpskoj naciji, pa se postupno u golemom birokratskom ustroju sve više širio srpski element, zauzimajući osobito povjerljive službe i dominantne položaje, te je na taj način etatistički centralizam postojao sve više sredstvom hegemonizma najbrojnije (srpske) nacije.

U tom etatističkom razdoblju javljaju se prvi izrazitiji znaci međunacionalnih sukoba, u obliku međurepubličkih neslaganja i natezanja oko raspodjele sredstava za investicije, koje su posvema u rukama federacije.

Sukob između društveno-reformskih i etatističkih, federalističkih i centralističkih , ili nacionalnih i unitarističkih tendencija, doveo je 1966. do dramatskog uklanjanja Aleksandra Rankovića, potpredsjednika republike, koji je držao u svojim rukama Službu državne sigurnosti i stranačku organizaciju SKJ. Bio je to politički obračun s unitarizmom i velikosrpskim hegemonizmom.

Političko-ustavna (amandmanska) reforma federacije (od 1968-1971) bila je od dalekosežnoga povijesnoga značenja, jer je Jugoslavenska federacija izrazitije definirana kao savezna država s tim da je po mnogim značajkama- u pravom smislu- postala bliža konfederaciji.

Do „hrvatskog proljeća“ dolazi 1971., ali se tada na sjednici Predsjedništva CK SKJ u Karađerđovu 1. prosinca 1971- dana je ocjena da je sveukupna situacija u Hrvatskoj poprimila kontrarevolucionarno-separatističke dimenzije, dovevši u pitanje sam socijalistički poredak i državnu sigurnost SFRJ.

Političko i državno vodstvo SR Hrvatske bilo je smijenjeno , a u programu što je slijedio istjerano je na desetine tisuća ljudi iz SKH, nekoliko tisuća ljudi bilo je pozatvarano, redarstveno i sudski gonjeno.

Mnogi bivši članovi SK; izgubivši vjeru u mogućnost slobodnijeg nacionalnog i demokratskijeg socijalističkog razvitka, pridružilo  se u inozemstvu ionako brojnoj hrvatskoj političkoj emigraciji, dajući novog maha radikaliziranju njezinih separatističkih zahtjeva i protujugoslavenskoj djelatnosti.

Na jednom mjestu Tuđman citira Krležu- kaže o hrvatskom narodu kroz ovu blisku povijest sljedeće:

„Sve to u hrvatskom puku stvara osjećaj osobne i zajedničke pravno-političke nesigurnosti;duboke ozlojeđenosti s povijesnim stanjem i položajem svoga naroda u državnoj zajednici, u kojoj se obnavlja poredak, što je već na samom početku bio obilježen kao „sistem glavnjače“ koja je Hrvatskoj – kako kaže Krleža „u ime Oslobođenja i Ujedinjenja“  donio stvarnost „balkanskog batinjanja“ (ovo Krleža misli na Jugoslavensku kraljevsku Monarhiju) i već u prvom desetljeću  donijelo „24 političke smrtne osude, 6000 političkih ubojstava, 30 000 političkih hapšenja i bezbrojnu masu političkih izgona.“

Uza sve to, ne treba zaboraviti da na opću psihu hrvatskog naroda djeluje trajno i činjenica , da je više od četvrtine njegova nacionalnog bića, njegovih intelektualnih i fizičkih sila, rasijano diljem svijeta, zbog političkih i gospodarskih prilika što desetljećima vladaju na njegovu tlu.

Sve to nužno i neizbježno odražava i jača težnju da se te prilike promjene i da se već jednom stvore uvjeti , da hrvatski čovjek bude svoj gospodar na svom tlu, da može slobodno živjeti u svojoj domovini, a ne rasipati svoju mladost, u očaju beznadnosti, u tuđini, gdje daje svoj obol napretka, ali-zbog zdvojnosti svog otuđenog bića- i nemiru suvremenog svijeta.“

Tuđman spominje Alojzija Stepinca, nadbiskupa zagrebačkog i hrvatskog , metropolita koji je 1946. osuđen  na 16 godina tamnice zbog „surađivanja“ s fašističkim okupatorom  i Pavelićevom ustaškom vladom, dok je Stepinac u stvarnosti javno ustajao protiv fašističkog terora, te se osobno zauzimao za spašavanje progonjenih Srba i Židova, pa je i sam zagrebački nadbiskup dr. Franjo Kuharić rekao kako katolički puk smatra Stepinca jednog od najistaknutijih  ličnosti svoje crkvene i nacionalne povijesti pa se tu spominje i prijedlog što ga je nadbiskup Kuharić podnio u Vatikanu Papi Ivanu Pavlu II. da kardinala Stepinca uzdigne na čast oltara, što će se i kasnije obistiniti.

Nadalje, Andrija Hebrang, prvak komunističkog pokreta koji je zbog svog marksističkog uvjerenja i revolucionarne djelatnosti u monarhističkoj Jugoslaviji odležao 12 godina  na robiji, a bio prijatelj J.Broza Tita, omogućivši mu uspon u zagrebačkoj organizaciji; likvidiran je i uklonjen iz političkog života kao „antipartijski i štetočinski element, kao izdajnik i oruđe klasnog neprijatelja“ zbog tobožnje suradnje s ustaškim redarstvom , i zbog toga što je u ratu i revoluciji , vodio šovinističku politiku u odnosu na Srbe u Hrvatskoj i politiku razbijanja Narodne fronte.

Pišući o Jasenovcu, Tuđman kaže kako su tvrdnje oko 700 000 ubijenih, potpuno proizvoljne, jer je povijesna istina, da je u ratu, u svim logorima, u svim zatvorima, s područja Hrvatske stradalo oko 60 000 ljudi, i to svih narodnosti:Hrvata-antifašista, Srba, Židova, Cigana i dr.. Znači, valja podsjetiti da sveukupne žrtve poginulih u cijeloj Jugoslaviji u 2. svjetskom ratu ne premašuju brojku za Jasenovac!“

Filozof E.Bloch zbog svakojake propagande o Hrvatskoj je sve Hrvate  na radu u svijetu nazvao-fašistima,-a one u zemlji-polufašistima.

Tuđman ingeniozno veli: „ Tko nema hrabrosti pogledati u oči povijesnoj istini, obično nema ni čiste namjere u budućnosti.“

On piše na jednom mjestu ovako-„ Zbog međunarodnih okolnosti-postavlja se čak i pitanje opstanka sudbine jugoslavenske federativne zajednice u trenutku odlaska s političke scene njezina tvorca –Tita.“

Tako dr Dušan Bilandžić , zabrinuto konstatira 1971, a ponavlja 1979:“Jugoslavija je rijetka zemlja u kojoj ne tako mali broj njezinih građana govori o mogućnosti njezinog raspada.“

Još Tuđman kaže:“Jamačno, nakon Tita će ostati indoktrinirana struktura državne i političko-stranačke birokracije;kao što je ostalo i nakon kralja Aleksandra; „Pitanje Jugoslavije se mora smatrati kao potencijalno najeksplozivnije pitanje u Europi!“

Pišući i Sovjetskom Savezu, Tuđman navodi riječi humanističkog velikana našega vremena Aleksandra Solženjicina koji je jasno rekao da su „međunacionalne proturječnosti u konačnom rezultatu sovjetskog sustava“-desetokratno usijanije  , negoli što su bile u prijašnjoj Rusiji.“

Neki nesovjetski predstavnici su izjavili da je pitanje jezika i obrazovanja „Ahilova peta“ komunizma.

Tuđman opširno piše i o bližoj ukrajinskoj povijesti i navodi njezin krvavi historijat u borbi za svoju nacionalnu samobitnost i slobodu koji su velikorusi rusificirali na sve moguće načine nastojeći zatrti ukrajinsku naciju i jezik

Tu navodi ime „apostola ukrajinske kulture“ Tarasa Ševčenka. Valja naglasiti da su ruski slavenofili do kraja poistovjećivali panslavizam s pravoslavljem ( za razliku od zapadno-europskih naroda).

Rusko carstvo u 19. i SSR u 20 .stoljeću je zatvoren krug sadržajnih vrijednosti koje su u biti istovjetne, jedino s promjenjenim predznakom ideološkog konstituensa:

       Pravoslavlje +velikorusizam=Rusko Carstvo

     Marksizam-Lenjinizam + velikorusizam=Sovjetski Savez (SSR)

Internacionalizam u kulturi i ideologiji-tumači sovjetski akademik Mjovčuk-ostvaren u zrelom socijalizmu, vodi dijalektičkom jedinstvu sovjetske kulture i one socijalističkih zemalja u „opću socijalističku kulturu“, koja se razvija u „svjetsku kulturu komunizma“.

Tu, očito, nema više mjesta ni za kakve nacionalne kulture; one su završile svoju ulogu u predpovijesti „zreloga socijalizma“, a na besklasnom putu u komunizam nemaju ništa više tražiti“

Ovo poglavlje Tuđman rezimira sljedećim riječima:

Ne može biti dvojbe:povijest je na mnogim davnim i bližim primjerima dala bjelodane odgovore, da se ni na kakvim ideološkim temeljima i nikakvim prisilama ne mogu izgraditi nikakve trajne nadnacionalne integracije, bez obzira na to kakva se načela i ciljeve prisizalo, a kretanje u suvremenom svijetu teško da daju ikakve bolje izglede i za oživotvorenje teorija o „sovjetskom“ i „socijalističkom“ narodu.

Tuđman veli kako je dva zadnja stoljeća u Europi obilježio nacionalizam koji igra veoma oprečne uloge:pozitivnu-kad je izraz težnji pojedinih naroda, da budu priznati kao nacionalni subjekti u međunarodnoj zajednici;negativnu- kad se očituje kao šovinizam i velikodržavni imperijalizam na štetu drugih naroda.

Tako je prosvjetiteljski kozmopolitizam 18. st zamijenio nacionalni romantizam 19 st , a na mjestu univerzalističke građanske demokracije 19 st i utopizma proleterskog internacionalizma 20 st nastupa revolucionarni nacionalizam.

Zbog toga franc. književnik A.Malraux je i mogao utvrditi kako je postalo očito , da je u povijesti. Nietzsche dobio protiv Marxa kad je napisao :“Dvadeseto stoljeće bit će stoljeće nacionalnih ratova.“

U doba industrijske revolucije i sve većeg stupnja kulturno-tehničke integracije Europe (i svijeta) neprestano se povećavao broj samostalnih i nezavisnih država, kojih je u Europi 1871, poslije ujedinjenja Njemačke i Italije, bilo svega četrnaest, godina 1914-dvadeset, a 1924 već 26, da bi nakon 2 svjet rata taj broj popeo se na 33!

U europskoj povijesti pale su u vodu teorije o državi-naciji;tj. da će sam ustav jedne države, s jednim propisanim državnim jezikom i s istim centralističkim uređenjem, stvoriti jednu naciju ili jedinstven narod.

Tuđman završava ovo poglavlje sljedećim riječima:

Nacionalizam, kao izraz nacionalne samobitnosti, političke individualnosti i prirodnih težnja svakog naroda, da živi kao ravnopravna, suverena jedinka međunarodne zajednice i čovječanstva, očituje se i u suvremenoj povijesti kao glavna brana protiv imperijalističko-hegemonističkog porobljavanja svijeta i nametanja svakovrsne dominacije.

Već zbog tih razloga , nacionalizam je sinonim slobode, a povrh toga i općedruštvenog napretka, jer bez nacionalizma (u biti njegova pozitivna smisla), što pokreće na stvaralaštvo sve duhovne i materijalne sile cijelog naroda, ne može normalno napredovati ni jedna zemlja, pa prema tome ni čovječanstvo.

I dosljedno tome, svaki zločin protiv pojedinog naroda zločin je i protiv čovječanstva, jer svako ograničavanje i bilo kakvo sputavanje bilo koje nacije nanosi štetu ne samo mirnom nego i skladnom razvitku cijeloga čovječanstva.

Nadalje veli Tuđman: U Europi gotovo i nema čiste jednonacionalne zemlje, bez ikakvih međunacionalnih problema, dotično zemlje, u kojoj se nacionalno pitanje ne bi javljalo u ovom ili onom obliku.

Pošto su europske sile nakon 2 svjet rata prestale biti prvorazredan čimbenik na svjetskoj pa i na samoj europskoj sceni, europski narodi našli su se u sve izmjenjenijim međusobnim odnosima.

Ostavši bez svojih kolonijalnih posjeda, ali i bez više nesnošljivog tereta i rastvorbenog prokletstva kolonijalnih ratova u Aziji i Africi, a spoznavši da su se prilike u suvremenom svijetu toliko temeljito promijenili, da je održavanje ili ponovno nasilno stvaranje bilo kakvih europskih imperija nepovratna prošlost, europske sile i europski narodi počeli su tražiti novu podlogu svojih međusobnih odnosa u stvaranju europske zajednice.

Bio je to jedini put da se osigura mjesto Europe u suvremenu svijetu, u ovom nuklearnom i svemirskom dobu, u kojem glavnu riječ u međunarodnome životu mogu imati samo one svjetske velesile, što svoju moć crpu iz izvora čitavih kontinenata.

U naporu za svoju preobrazbu europski su se narodi morali oslobađati golemih naslaga bremena prošlosti, u prvom redu onih od jučer nepremostivih međusobnih suprotnosti, ali su isto tako mogli svrhovito posegnuti u bogatu riznicu stoljetnih iskustava i ideja o stvaranju europske kulturne i političke zajednice.

Europa je ipak imala domišljene i mnoge ideje što su, usprkos svemu, održavale, poticale i oplođivale zajedništvo europskih naroda od stoljeća do stoljeća, na osnovama uvažavanja nacionalnih samobitnosti i svrhovite međuovisnosti.

Različitih ideja o duhovnom i geopolitičkom jedinstvu europskog kontinenta, a i pokušaju njihovih oživotvorenja bilo je u Europi od davnina, osobito u doba humanizma i renesanse (već u doba franačkog kralja Karla Velikoga koji se okrunio u Rimu 800. za cara Zapada).

Tu valja spomenuti jednog od najvećih pobornika ideje o potrebi europskog jedinstva, a to je bio veliki humanistički filozof Erazmo Roterdamski (15-16st). Kao nezavisan duh i protivnik papinskog apsolutizma, ali i svake druge netolerancije, ne hoteći se prikloniti ni jednoj strani, izazvao je protiv sebe bijes i gnjev obaju ideoloških tabora.

Erazmo, uomo universale, poziva na razboritost, jer „bitnost religije je mir i sporazum“, a razbijanje Europe na Jug i Sjever suprotstavlja ideju ujedinjene Europe.

U očima Erazma , Europa ima postati slobodna i plodna zona čovječnosti, kao most k univerzalnoj kršćanskoj tj. ljudskoj zajednici.

Erazmove ideje, premda nisu imale izravan utjecaj na povijesnu sudbinu Europe, one nikada nisu prestale djelovati kao dinamička sila europskog duha; one su tinjale i rasplamsavale u mislima Spinoze, Lessinga, Voltairea, Goethea i mnogih drugih velikih umova europske kulture.

I Napoleon će u svojim memoarima, pisanim na Sv.Heleni, tvrditi, da mu je krajnji cilj bio stvaranje europske zajednices jedinstvenim demokratskim zakonikom i zajedničkim sudom, ali su baš njegovi ratovi donijeli porobljavanja i ratna rastrojstva pa od ideološke zastave francuske revolucije „slobode, bratstva i jednakosti“ su dokaz kako u povijesnoj stvarnosti velike ideje i uzvišeni ideali doživljavaju prijetvorbu u svoju suprotnost (isto se dogodilo s velikim idejama socijalističkog internacionalizma na zastavama Staljinova ekspanzionizma).

Ja bih rekla ovako, kako negdje pročitah:IDEJAMA NE TREBAJU ORUŽJA , AKO MOGU POKRENUTI MASE!!

Zamisao europske zajednice podupirali su Rousseau, Leibniz, Kant...

Tu spominje Tuđman osnivanje Europske ekonomske zajednice 1957, a prvi veliki stvarni korak, većeg broja europskih država, radi oživotvorenja davnašnjih ideja o političkoj, gospodarskoj i kulturnoj integraciji Europe, s krajnjim ciljem stvaranja federacije ili saveza država europskih naroda bilo je stvaranje Europskog vijeća 1949.god

Prošavši razmjerno dug i prijeporan put, od pariških ugovora i Schumanova plana(1951) do rimskih ugovora i Europskog zajedničkog tržišta, pa onda preko Europske ekonomske zajednice u Europsku zajednicu(1969) i stvaranja Europske zajednice u Bruxellesu (1979) a potom i do novih zahtjeva za dalje proširenje zajednice- Europska zajednica je postala povijesna stvarnost.

Zatim se stvaraju Europski sabor, Vijeće ministara, Europska komisija, Europski sud pravde, Europska investicijska banka.

Pritom je bitno, nastavlja Tuđman, da u savezu europskih naroda nijedan narod ne bude ni u čemu podređen, već u svemu jednakopravan čimbenik, pa i u provedbi same suverenosti saveza.

Pišući o političkom ustrojstvu SAD-a Tuđman kaže da je federalizam

nadmoćan svim oblicima centralističkog sustava, osobito što se tiče demokratičnosti, ali je daleko od toga, da se može smatrati univerzalnim lijekom za rješavanje svih nacionalnih pitanja u Europi i svih povijesnih problema u suvremenu svijetu.

Tu se spominje primjer „skandinavizacije“ koji svjedoči kako se Skandinavija smirila tek onda, kad su dokinuti svi oblici skandinavskih unija s danskom ili švedskom hegemonijom, te uspostavom neovisnih nacionalnih država stvoreni preduvjeti ne samo za trajan mir i skladan suživot skandinavskih naroda, nego i za onakav društveni razvitak, kakvog nema tamo gdje „skandinavizacije“uopće nije bilo ili je provedeno samo djelomično.

Tuđman ovdje navodi jedno povijesno pravilo-„što su nacionalno potlačivanje i obespravljenost veći, a hegemonistička tiranija kruća i bezobzirnija- to je otpor žešći , a zahtjevi radikalniji.“

Tako je filozof Spinoza još stoljeće i pol prije Hegela zaključio- svaka tiranija čini toliko zla onima koje tlači, da ih dovodi u stanje da se više ne boje nikakvih posljedica, već se po nepisanim i neobjašnjivim zakonima samoodržanja i samopoštovanja laćaju svih dostupnih sredstava radi oslobođenja od tlačitelja.

Zbog toga je već Spinozi bilo potpuno jasno, da put oružane borbe može biti, jedino tada izbjegnut ako tlačitelj zadovolji potrebe i težnje ugnjetenih za slobodu. Svaka tiranija na kraju ipak mora nestati, jer su u toj igri sila u pitanju ljudska i nacionalna bića.

Sa stanovišta odnosa prema nacionalizmu vlastitog i drugih naroda veoma je zanimljiv židovski slučaj.

Natjerani tegobama i strahotama tisućljetne dijaspore, Židovi su u mnogim europskim zemljama, očito radi lakšeg održanja i prosperiteta , bili na strani gospodujućih naroda, pa i oslonac hegemonizma, uključujući i primjer iz staljinističkih režima u istočno-europskim zemljama. Budući , pretežitim dijelom, pobornici kozmopolitskih i internacionalističkih ideja, oni su pokazivali uglavnom malo sluha za nacionalno pitanje neslobodnih naroda, da su čak i najistaknutiji židovski intelektualci nekritički prihvaćali  zapravo hegemonističko-imperijalističke teze osuđujući čitave male narode u ime tobožnjeg napretka socijalizma (od Marxa do Blocha). Istom osnivanje i stvarnost izraelske države dovodi do promjena u židovskom javnom mnijenju.

Pošto je Izrael, natjeran arapskom isključivošću na borbu za samoodržanje;proveo osvajanje arapskih teritorija, to su se Židovi našli u situaciji da brane čak i ekspanzionističku izraelsku politiku nalazeći opravdanje za izraelske postupke u palestinskom teroru i u nepopustljivosti djela arapskog svijeta da uopće prizna opstojnost Izraela.

Istodobno s najrazličitijim oblicima borbe nacionalnih pokreta pojedinih zemalja, iz redova gotovo svih neslobodnih europskih naroda, javljaju se pobornici za ujedinjenje Europe.

Predsjednik Francuske G.dEstaing izjavio je 1978 da je Francuska samo za takvu Europu „u kojoj nitko neće moći nikome nametnuti svoju volju, pa neće biti mogućnosti da se ovu ili onu državu prisili , da prihvati nešto što njoj ne odgovara.

Papa Pijo XII dalekovidno je rekao:“Temeljni zahtjev pravednoga i časnoga mira jest osiguranje prava na život i na nazavisnost svih naroda, velikih i malih, jakih i slabih.

Volja za životom jednoga ne smije biti, smatra, osuda drugoga naroda.

I kad se ova jednakost prva razara, vrijeđa, ugrožava, pravi poredak zahtijeva , da se opet uspostavi , a mjeru joj i opseg nema određivati  mač ili samovolja, nego norme i prava uzajamne jednakosti.“

Također „Papa mira“ Ivan XXIII podsjeća na to načelo, a Pavao VI u svojoj Božićnoj poslanici 1977 poziva svijet da se poštuju temeljna prava svakoga naroda i svake ljudske osobe.

Papa Ivan Pavao II se odmah predstavio kao „papa svih sloboda“

Gdin. Z.K. Brzezinski je primijetio da se nacionalizam ne može svesti na neku revolucionarnu ideologiju, kao što je to slučaj s komunizmom, fašizmom i nacizmom.

Tuđman kaže sljedeće:

„A drevna je, ne samo pjesnička, nego i povijesna istina: da narodi opstaju na žrtvama; da su oni što su spremni umirati za nacionalnu slobodu najviši dokaz volje svoga naroda za životom; da mučenici postaju baklje što trajno plamte u tami nacionalnog bespravlja, ali i zastave novih naraštaja što neizostavno stupaju iznova i iznova na povijesnu scenu, što je nepobitan dokaz uzaludnosti svih napora za trajno sputavanje nacionalnog bića, jer neuništive su i neizmjerljive tvarne sile svakog naroda, pa ma kako on bio malen i ma od kakve sile bio tlačen.

Nažalost, i u suvremenoj europskoj povijesti ima ne malo i takvih slučajeva . Zbog toga se i nacionalizam u današnjoj Europi javlja kao pitanje suverenosti nacionalnih država u integracijskim sklopovima, ali i kao pokret neslobodnih i podređenih bezdržavnih naroda za slobodu i samoodređenje i za svoje mjesto u europskom , pa i u svjetskom poretku.“

I nastavlja:

„Nacije se ne stvaraju nikakvim pseudoznanstvenim , voluntarističkim teorijama ni ideološkim programima u bilo kakvim velikodržavnim ili blokovskim podjelama. One nastaju na prirodan način u objektivnom i složenom povijesnom procesu, kao rezultat razvitka onih materijalnih i duhovnih sila, što na određenom tlu oblikuje nacionalno biće pojedinih naroda na osnovi krvne, jezične  kulturne srodnosti te zajedničkih životnih interesa i sudbinske povezanosti etničke zajednice sa zajedničkim domovinskim teritorijem, te zajedničkim povijesnim tradicijama i ciljevima.

Zbog toga poziv na samoodržanje i volja jednog naroda, da živi i čuva svoju nacionalnu samobitnost, da se potvrdi i da bude slobodan i priznat u ljudskoj zajednici- su-nepobjedivi!“

Nijedan narod ne može  odustati od vlastitog interesa i ciljeva, jer bi to značilo odustati od života.

Narodima, pače, nije dopušteno ni izvršenje samoubojstva, niti je nad njime moguće trajno umorstvo; njihov krvnik ili izvršitelj nad njima uvijek je poznat u povijesti.

Narodi su nezamjenjive ćelije ljudske zajednice ili bića cijeloga čvječanstva. Ta se činjenica ne može ničim usporiti.

Zbog toga, borba za nacionalni opstanak , za samoodređenje i slobodu naroda-nije i ne može biti zločin.

Svaki narod, bez obzira na to koliko on bio velik ili malen ima prirodno i povijesno pravo na svoje mjesto i suverenitet u ljudskoj zajednici, baš kao i čovjek u ljudskom društvu.

Samo slobodan i suveren narod , kao i razvijena individua slobodna čovjeka može dati svoj puni obol svijetu  u kojem živi.“

Tuđman sumira:“Znači, europskim je narodima potrebna ujedinjena Europa, radi mogućnosti oživotvorenja njihovih posebnih i zajedničkih europskih interesa u suvremenom svijetu; u sklopu svjetske zajednice, a zajednica sjedinjenih europskih država potrebna je čovječanstvu radi postizanja većeg sklada u svjetskom međunarodnom poretku.“

U drugom djelu ove prve knjige pod naslovom:Državnost nacija-ključ mira Europe, Tuđman spominje smrt generalnog sekretara KPJ druga Tita, a i veličanstveni sprovod 8. svibnja 1981u Beogradu gdje se skupio „svijet u malome“.

Odmah nakon Titove smrti, započeli su progoni hrvatskih intelektualaca kao  procesi protiv književnika V.Gotovca, studenta D.Parage i ekonomista dr M.Veselice, a sam dr F.Tuđman je osuđen 20. veljače 1981 na tri godine zatvora i pet godina zabrane javne djelatnosti zbog intervjua što ih je dao za švedsku i njemačku TV, za francuski radio i za razgovor s beogradskim novinarom.

Tu valja spomenuti da su se poslije Titove smrti zaoštrili odnosi režima s katoličkom crkvom  koja postaje sve važniji čimbenik  u hrvatsko puku (npr. proslava u Ninu 1100 godina  veze pape s knezom Branimirom, 1979-bijaše četvrt milijuna  ljudi na tom veličanstvenom skupu).

U takvim okolnostima, kad je pozornost domaće i inozemne javnosti bila usredotočena s jedne strane na pogoršanje gospodarske krize, a s druge na sve nelagodnije zategnuće prilika u Hrvatskoj-odjednom su buknuli događaji na Kosovu, ožujka 1981. gdje je zbog opće pobune albanskog stanovništva na Kosovu proglašeno izvanredno stanje. Uzroci nemira na Kosovu 1981 su mnogostruki. Oni imaju svoju dugu povijesnu pozadinu, etničko-demografsku, gospodarsku i razumije se, političku podlogu.

Tako je na Kosovu osuđeno na kazne od preko godinu dana 230 osoba, a prosječna kazna za te osuđenike bila je 10 godina.

Tu je akumulirano 2.300 godina zatvora!!!

Još oko 800 Kosovara je osuđeno po kratkom postupku.

Osim toga, Jugoslavija je imala nisku stopu produktivnosti, prijetila je i inflacijska eksplozija koja je prouzročila teško krizno stanje cijele privrede.

Na početku osamdesetih godina osim u SFRJ, nacionalno pitanje postaje sve virulentnijim i u ostalim višenarodnim zajednicama.

To se gotovo podjednako odnosi na Španjolsku i Veliku Britaniju, ali također i na Belgiju pa i na Francusku, bez obzira na sve razlike u opsegu i stupnju aktualnosti njihovih unutarnjih pitanja;osobito s međunarodnog gledišta.

Tuđman spominje irske borce koji su štrajkom glađu umirali u zatvoru, a te svjesne žrtve su zbile narod. Pišući o terorizmu koji je nažalost i danas jako aktualan , Tuđman razlikuje po svojim izvorima- jedno je teror anarhističkoga tipa, kojemu su korijeni u društveno-klasnoj podlozi, ili u ekstremno lijevim i desnim ideološko-političkim strujama marksističke ili fašističke provenijencije, ili pak u individualnoj determiniranoj destruktivnosti (različite skupine „cheguevarista“, „maoista“, „crvene brigade“, „sivi vukovi“u Turskoj, palestinski „crni rujan“, armenska „tajna vojska“). Znači, ovi potonji su izraz ekstremnih struja nacionalnih pokreta, koji se po pravilu ne mogu objasniti samo društveno-klasno ili samo ideološki.

Atentat na papu Ivana Pavla II 13.5. 1981. izvršen je vjerojatno jer je papa postao preglasan glasnik“sviju sloboda“ i nepozvan arbitar u zdvojnome svijetu.

Tuđman naglašava da su promjene u Poljskoj 1980/1981 po svojim unutarnjim i međunarodnim implikacijama imali veće značenje od sovjetsko-jugoslavenskoga sukoba (1948) ili kasnije kinesko-sovjetskog sukobljavanja (1960).

Na kraju ove prve Tuđmanove knjige, on naglašava kako jedino pluralizam pruža pretpostavke za opstanak i važnost u ovo nuklearno doba.

Neosporna je činjenica, piše Tuđman da višenarodne državne zajednice nisu prednost, već nasuprot, kočnica općedruštvenog i nacionalnog razvitka, pa su zbog toga i izvor međunacionalnih i međunarodnih sukoba.

Nacionalna samobitnost i pravo na samoodređenje bez obzira na veličinu naroda ne može se iscrpiti niti postati sredstvom nekih viših ciljeva: u prošlosti feudalnog kozmopolitizma i građanskog univerzalizma, a danas nekih velikodržavnih ideja, ili onih komunističkog internacionalizma.

I za sam kraj Tuđman citira dokument našeg vremena, encikliku pape Ivana Pavla II Laborem exercens iz 1981 u kojoj je svemu svijetu rečeno: čovjek i kao subjekt rada pripada nacionalnoj zajednici, na temelju“osobitih uljudbenih i povijesnih veza“, a takva zajednica- makar još „ne dosegla zreli oblik nacije“- ne samo da „poprima sadržine i vrijednosti, koji u svojoj cjelini čine kulturu određenog naroda“ nego je također veliko povijesno i društveno utjelovljenje rada svih naraštaja pa „zbog svega toga čovjek svoju najdublju samobitnost povezuje s pripadnošću narodu, te svoj rad također usmjerava porastu općeg dobra, što ga izgrađuje zajedno sa svojim sunarodnjacima, svjestan da je to put kojim rad umnaža baštinu cjeloukupne obitelji čovječanstva.“

Druga Tuđmanova knjiga naslova „Velike ideje mali narodi“ počinje ovim uvodom:

„Razumije se, rasprave i ogledi ove knjige sastavni su dio ali i nastavak mnogih dosadašnjih radova te oni, jamačno, sadržavaju i nove rezultate mojih znanstvenih istraživanja suvremene povijesti hrvatskog naroda i državne zajednice naroda SFRJ, a isto tako i mojih novih spoznaja o bitku i o filozofiji povijesti, o počelima što uvjetuju i oblikuju povijesnu sudbinu i pojedinih naroda, pa i cijele muđunarodne zajednice u vječitim borbama i smjenama starih i novih društvenih sustava i ideja, u trajnim protimbama između težnja za hegemonijom velikih i za samoodržanjem malih naroda, u nikad prevladanom protuslovlju između općesvrhovitih načela velikih ideja i njihove himbene zlorabe od velikih sila nasuprot životnim probicima malih naroda.“ (ovo je napisano 1968)

Tuđman ingeniozno veli:“Spoznaja povijesne istine otkriva uzročnost sadanje zbilje i uvjetovanost budućih povijesnih kretanja.“

Ideja o širokoj slavenskoj uzajamnosti je odavno prisutna u hrvatskom nacionalnom biću, a jedan od takvih velikana zanesen idejom sveslavenstva (panslavizam) bio je i Juraj Križanić (18 st). Međutim, on je završio u petnaestogodišnjem progonstvu u Sibir, a njegove ideje su ostale bez vidnijeg utjecaja na njegovo doba.

Ruski puk nije mnogo mario za panslavistički pokret. Ilirski nadnacionalni program hrvatskog narodnog preporoda tridesetih godina 19. St.bio je prvi pokušaj da se oživotvore ideje o potrebi i o nuždi sjedinjavanja malih slavenskih naroda. Ali ni ilirski pokret na južnoslavenskom području nije urodio ništa većim rezultatima negoli panslavistički u cjelini.

Pišući o austroslavizmu koji je nastao kao reakcija protiv jačanja germanskog ekspansionizma, protiv bahate isključivosti mađarskog šovinizma, ali i protiv težnje Velike Rusije da širi svoje gospodstvo pod vidom univerzalne monarhije.

Bakunjin, ruski anarhist i revolucionar je smatrao pak da je uništenje Austrije conditio sine qua non za slobodan razvitak slavenskih naroda. On se zalagao za veliku federaciju pod vodstvom Rusije, ali ne despotske carske Rusije već slobodne, revolucionarne Rusije.

Bakunjin vjeruje u revolucionarnu misiju Rusije.

Marx i Engels bili su osobiti protivnici svake ideje panslavizma , ali zbog svoje predodžbe o revoluciji i o ulozi velikih i malih naroda u povijesnom razvitku.

Pišući 1848 isključivo sa stajališta interesa europske revolucije Marx i Engels su upravo sa srdžbom osudili ne samo svaku panslavističku ideju nego i nacionalne pokrete slavenskih naroda, pa čak i te narode same.

Panslavizam tako nazivaju reakcionarnim , a male narode „otpacima narodima“ i kontrarevolucionarnima.

Tuđman veli da su najogorčeniji protivnici ruskog panslavizma bili europski liberali i socijalisti.

Dok je panslavizam u 1. polovici  19 stoljeća bio posljedica nacionalnog buđenja i političkog i kulturnog razvitka zapadnih i južnih slavenskih naroda u 2. polovici on se pretvara u panrusizam na ekspanzionističkim namjerama carizma, ali ostaje privlačna snaga za male slavenske narode i zbog privrednog i kulturnog rasta velike ruske države. Slavenofili su međutim, inzistirali na pravoslavlju pa bi znali reći:“Slaven ne može biti iskren Slaven izvan pravoslavlja.“

Rus Solovjev je rekao nešto vrlo zanimljivo o nacionalizmu:

„Kad netko pripisuje bilo kojem narodu monopol na apsolutnu istinu, tada narod postaje idol obožavanja koji je temeljen na himbi; vodi najprije k moralnoj a zatim i k materijalnoj katastrofi.

Za prvi i dalekovidniji patriotizam najbitnije; dapače jedino bitno pitanje nije pitanje o snazi Rusije nego ono o grijesima Rusije!“

U hrvatskom političkom i kulturnom životu nepomirljivi protivnici panslavizma bijehu Starčevićevi pravaši.

Panruskoj ideji o univerzalnoj monarhiji i pangermanskoj teoriji o njemačkom gospodstvu europski demokrati suprotstavljaju ideju o obnovi europske civilizacije ujedinjenjem europskih naroda u konfederativnu zajednicu.

U doba kad je austroslavizam sišao s povijesne pozornice javlja se austromarksizam i to u okviru mladog radničkog pokreta koji u biti nije bio ništa drugo nego razvodnjeni austroslavizam , samo zaogrnut rukom velikih socijalističkih ideja.

Lenjinova teorija o samoodređenju naroda omogućila je Boljševičkoj partiji da rješavanje nacionalnog pitanja, uz opće socijalističke ciljeve radničke klase i uz poziv na mir, a obustavljanje rata, postane jedna od triju glavnih poluga za pobjedu Oktobarske revolucije.

Neopanslavistički pokret na početku 20 st nosi u većoj mjeri značajke panslavizma nego austroslavizma.

Pobjeda malih balkanskih država nad „bolesnikom na Bosporu“ Turskom 1912 podigla je panslavistički entuzijazam.

Neka bude spomenuto uzgred da su panislamizam (danas aktualan), i panarabizam imali slične i sukladne pobude onima pangermanizmu i panslavizmu. Pobjedom Oktobarske revolucije u Rusiji bile su potrgane i pravoslavne niti panslavizma.

Okupaciju Čeho-Slovačke što su 21.8. 1968 izvršile oružane snage SSR-a, Poljske, Bugarske,DR Njemačke i Mađarske na zaprepaštenje i zgražanje cjelokupne demokratske i socijalističke javnosti svijeta, nedvojbeno je pokopalo iluziju da pojedini mali slavenski narodi mogu svoju budućnost zasnivati na ideji slavenske uzajamnosti ili pak socijalističkog internacionalizma, razotkrivši u svoj zgoljnosti da i te  ideje zasigurno mogu postati pukim sredstvom bezobzirnog hegemonizma većih naroda i država prema manjima bez obzira na to što su pripadnici slavenskoga i još k tome socijalističkog svijeta.

Ovo poglavlje Tuđman završava sljedećim riječima:

„Samo u punoj ravnopravnosti i suverenosti svaki pojedini slavenski narod može razviti sve fizičke i umne sile svoje zemlje i pridonijeti svoj puni obol uzajamnosti i kulturi slavenstva i uljudbi čovječanstva u cjelini.

Tuđman piše u ovoj knjizi i o vezama hrvatskog i makedonskog nacionalnog pokreta.

Tako je prvi zbornik makedonskih narodnih pjesama braće Miladinov tiskan u Zagrebu 1861 što je utrlo put trajnoj suradnji i gotovo sudbinskoj povezanosti hrvatskoga i makedonskog pokreta.

Glasoviti hrvatski slavist V.Jagić ugledom svojih znanstvenih radova u svijetu i sam je pridonio shvaćanjima što su protezala u 19 st da na južnom slavenskom području žive četiri (plemena) Slovenci, Hrvati, Srbi i Bugari , dok su makedonski Slaveni smatrali prijelaznim dijalektalnim područjem prema bugarskom , odnosno oni u Staroj Srbiji prema srpskom narodnom jezičnom području.

Ali, Jagić je rezultate svojih znanstvenih radova u dobroj namjeri služenju južnoslavenske ideje podredio ciljevima bugarske i srpske državne politike.

Prije Ilindenskog ustanka glasilo političkih struja hrvatskog nacionalnog pokreta su bili na strani makedonskog revolucionarnog oslobodilačkog pokreta za autonomnu i ujedinjenu, za slobodnu i samostalnu Makedoniju, zalažući se za oživotvorenje gesla: Makedonija Makedoncima.

U tom smislu se naročito istaknuo list Obzor.

Predstavnici hrvatskog nacionalnog pokreta smatrali su borbu makedonskog pučanstva duboko opravdana, a opstanak Turske s njezinim režimom u Europi 20 st smiješnim i ružnim anakronizmom.

Što se tiče odnosa klasnog , radničkog pokreta Hrvatske prema makedonskom pitanju, zanimljiva je činjenica da glasilo Socijaldemokratske stranke u tijeku cijele 1903 ne donosi nikakve vijesti o oslobodilačkoj borbi makedonskog naroda.

Tako se socijaldemokratsko vodstvo pokazalo ne samo anacionalnim već i oportunističkim što je itekako štetilo razvitku i revolucioniranju nacionalnog i samog radničkog pokreta.

Postojanje i važnost makedonskog nacionalnog pitanja poricat će u Hrvatskoj jedino jugoslavenski integralisti i velikosrpski unitaristi.

Pišući o NOB-u i socijalističkoj revoluciji u Hrvatskoj a isto tako i u cijeloj Jugoslaviji, kaže Tuđman, kako se ne može razumjeti bez poznavanja okolnosti nastanka, prilikama u kojima se razvijala i uzroka s kojih je propala Kraljevina Jugoslavija.

Versailleska Jugoslavija nastala 1918 bila je svakako, naglašava se pozitivna prekretnica u povijesti južnoslavenskih naroda.

Međutim, ista ta versailleska Jugoslavija bila je reakcionarna tvorevina s obzirom na rješavanje nacionalnog pitanja. Svi su narodi-osim srpskog-bili nacionalno potlačeni i njihov položaj u mnogo čemu bijaše jednak stvarnoj okupaciji.

Zabranjuje se, potiskuje ili guše sva hrvatska nacionalna obilježja, od samog imena i zastave, odnosno od povijesne samobitnosti do gospodarskog i kulturnog potencijala.

I drugi narodi su bili u teškom položaju zbog nacionalne neravnopravnosti i potlačenosti.

Potrebno je podsjetiti da su velikosrpski hegemonisti ne samo redarstvom i oružništvom nego i vojskom ugušivali otpor i mnoge pobune sve od ujedinjenja 1918 pa u tijeku nekoliko godina poslije uspostavljanja zajedničke države po selima i gradovima Hrvatske, po Makedoniji, na Kosmetu i Crnoj Gori, koja je također pružala žestok otpor uništenju svoje državne samosvojnosti.

Tu spominje Tuđman lik Nikole Pašića, bezobzirnog pobornika velikosrpskog ekspanzionizma i centralizma.

Kasnije je unitaristička koncepcija integralnog jugoslavenstva što su je provodili najprije kralj Aleksandar, a poslije njegove smrti knez Pavle i Stojadinović, doživjela  je neuspjeh u svih naroda Jugoslavije.

Poslije državnog udara od 27 ožujka na pozornicu stupa ponovno tradicionalna politika velikosrpske hegemonističke buržoazije (izbjeglička vlada i četnički pokret) s planom da se stvori velika Srbija.

U hrvatskom građanskom političkom životu bila je neprestano živa i pravaška, zapravo frankovačko-ustaška separatistička tendencija.

Međutim, upravo to što ta struja nije imala veći politički utjecaj, bila je razlogom što se ona pretvorila u terorističku djelatnost i agenturu stranih imperijalista.

Ali komunističko revolucionarni-demokratski pokret ujedinjavao je najnaprednije političke snage svih naroda u borbi za pravilno rješenje nacionalnog pitanja.

Ta će politika KPJ pobijediti u NOB-u i bit će pretpostavkom uspjeha KP u oslobodilačkoj borbi i socijalističkoj revoluciji 1941-1945.

Stojadinović, kao jedan od najsposobnijih privrednika i političara u Jugoslaviji, sklopi je sporazum s Italijom 1937 i to bijaše krupan uspjeh, jer je taj sporazum obećavao da će biti uklonjena opasnost od ustaškog separatističkog pokreta.

Ali,  Stojadinović je smijenjen jer se u njemu vidjela sklonost k osobnoj diktaturi te opasnost od većeg utjecaja ne samo Njemačke i Italije nego i katoličke crkve.

Tako je knez Pavle bio prisiljen za predsjednika vlade imenovati Cvetković koji je bio u Srbiji tek trećerazredna politička ličnost.

Buržoaska vlada Cvetković-Maček je primjerice, i prema KP poduzimala represivne i izrazito nedemokratske mjere.

Kad je 10 travnja osnovana NDH , Maček je uputio zahtjev Njemaca poziv hrvatskom narodu i pristašama HSS-a da se pokore i surađuju s novim vlastima NDH.

Svoj nerazuman i pogubni plan ustrojstva NDH ustaše su pripremale već davno u emigraciji na ideološkoj podlozi fašističko-rasističkih teorija, ali i iz mračnih poriva za osvetom.

Os samog početka okupacije hrvatski i srpski narod je bio sučeljen sa dvije bezumne šovinističke koncepcije-ustaškom i četničkom o stvaranju velike Hrvatske, odnosno velike Srbije.

KNJIGA2

Ustaška NDH je nasuprot očekivanjima bila jedna od najslabijih kvinsliških tvorevina u novom europskom poretku.

Maček je zatvoren u listopadu 1941 u Jasenovcu gdje je bio do veljače 1942, a kasnije je bio izoliran u kućnom zatvoru sve do kraja rata.

Po masovnosti oružanog ustanka NOB postiže najšire dimenzije u Srbiji i u Crnoj Gori. Ali u Hrvatskoj je u odnosu na cijelu Jugoslaviju stvoren daleko najrazvijeniji sustav nove revolucionarne vlasti u doba NOP-a-

Svi manevri kontrarevolucije ne donose nikakva uspjeha upravo zbog rezultata kojeg je već postigao NOP.

Pišući o slomu jugoslavenske monarhije Tuđman kaže da se promjene u Srbiji, nasuprot unitarističkoj teoriji o integralnoj jugoslavenskoj naciji, razvijat će se pansrpska teza, a mjesto programa za stvaranje nove unitarističke ili federalističke jugoslavenske države,u Srbiji će se razvijati velikosrpski nacionalni program, a proširenje Srbije na jugoistok i na zapad radi izlaza na Egejsko  i na Jadransko more radi stvaranja velike Kraljevine Srbije.  Na romantičarsko-idealističkoj teoriji o integralnoj jugoslavenskoj naciji i na velikosrpskoj tezi o istovjetnosti hrvatskoga naroda sa srpskim-gradila se i opravdavala unitarističko-centralistička osnova stvaranja nove jugoslavenske države.

Zbog nedemokratskog načina na koji je provedeno ujedinjenje i silom nametnutog centralističko-hegemonističko i reakcionarnog buržoaskog poretka, monarhistička  Jugoslavija zapala je na samom svom početku u tešku unutarnju krizu.

Zbog iskorištavanja aparata državne vlasti za bezobzirno bogaćenje vladajuće buržoazije i zbog favoriziranja privrednog i kulturnog razvitka jednih djelova sebi na štetu drugih, raslo je i opće nezadovoljstvo pučanstva prema stanju u monarhističkoj Jugoslaviji.

KPJ svojim stavom i djelatnošću okupljala je oko sebe napredne društvene sile i sve šire slojeve naroda, stvarajući u zbilji revolucionarni demokratski pokret u borbi za demokratizaciju zemlje i za dosljedno rješavanje nacionalnog i socijalnog pitanja, a protiv rata i fašizma.

Osnovni cilj jugoslavenskog oslobodilačkog i revolucionarnog pokreta , a to je u takvim prilikama ujedno značilo i uništavanje kontrarevolucije, razbijanje starog državnog sustava i vlasti , a razvijanje nove revolucionarne narodne vlasti i federativnog poretka, nove, demokratske, socijalističke Jugoslavije.

U Hrvatskoj za vrijeme između dva rata Radićev HRSS je bio stvarni predstavnik seljaštva i srednjih građanskih slojeva.

Poslije skupštinskog atentata na Radićevo vodstvo i uvođenje šestosiječanjske diktature pitanje jedinstva revolucionarno-demokratskih snaga u Hrvatskoj postalo je još važnije i osjetljivije jer je tada HSS u očima najširih slojeva naroda u potpunosti postalo reprezentantom hrvatskog nacionalnog pokreta.

Program radikalne borbe za oslobođenje i samoodređenje hrvatskog naroda podigao je ugled Partije u širokim slojevima i utjecao na revolucioniranje njihova mišljenja u prvo vrijeme u okviru nacionalnog pokreta pod vodstvom HSS-a a kasnije sve više i pod izravnim utjecajem komunista. Za afirmaciju naprednih, demokratskih i revolucionarnih ideja na pojedinim područjima hrvatskog društvenog života, osobito na polju kulturno-umjetničke djelatnosti i publicistike igrala je činjenica što su nosioci tih ideja bila ugledna imena hrvatskog kulturnog i književnog života između dva svjetska rata (Krleža, Cesarec) te intelektualni krugovi oko brojnih naprednih časopisa (Plamen, Književna republika).

Pred sam rat Mačekovo vodstvo HSS-a naglo je gubilo utjecaj u pučkom , srednjem građanskom i seljačkom sloju zbog neostvarenja nacionalnih prava hrvatskoga naroda; a još više zbog neizvršenja demokratskog i socijalnog programa.

Tuđman navodi pogibiju grupe revolucionara-komunista koji su stradali poslije neuspjelog oslobođenja iz Kerestinca srpnja 1941 (tu je poginuo August Cesarec).

Analiza sastava aktivnih sudionika NOB-a potvrđuje konstataciju da je NOP obuhvatio sve slojeve pučanstva.

KPJ je tako od formiranja novog vodstva na čelu s Titom (1937) do svoje Pete konferencije (listopad 1940) postigla velike rezultate i bila u punom usponu jačanja svog utjecaja u narodu.

Okupatori su bili iznenađeni pojavom i opsegom partizanskog i oslobodilačkog rata. U jesen 1942, kad je NOP postigao već ozbiljne političke i vojničke uspjehe i kad se u redovima savezničkih država već počinje razmišljati o poslijeratnom uređenju Europe dolazi do osnutka AVNOJ-a.

Drugo zasjedanje AVNOJ-a (29.11 1943 u Jajcu) došlo je do dalekosežne historijske odluke kojom su položeni temelji novoj socijalističkoj Jugoslaviji.

U proljeće 1943, poslije potpune kompromitacije Mihajlovićevih četničkih snaga otvorenom suradnjom s okupatorom, zapadni saveznici su od ljeta 1943 počeli pružati NOV-u izvjesnu pomoć u opremi, u ratnom i u sanitetskom materijalu, a u završnoj fazi rata i prebacivanjem ranjenih u Italiji i suradnjom svojih zračnih i pomorskih jedinica s NOV-om.

Proglašenje FNRJ koje je izvršila Ustavotvorna skupština 29.11 1945, konačno su ostvareni ciljevi za koje se borio NOP pod vodstvom Tita i KP u oslobodilačkom ratu i socijalističkoj revoluciji; srušen je buržoaski poredak centralističke monarhije; ozakonjena vlast radnog naroda, a državna zajednica jugoslavenskih naroda postavljena na nove federativne odnose.

Tuđman naglašava da razdoblje od 1945-1949 koje je obilježeno kao „razdoblje centralističko-administrativnog upravljanja“ tj. društveni sustav je stvorilo podlogu za razvitak birokratsko-etatističkih tendencija u sustav suprotan sasvim izvorima i ciljevima socijalizma.

Što se tiče vanjske politike Tuđman spominje Beogradsku konferenciju šefova država i vlada 28 neangažiranih zemalja (1-4 rujna 1961) što je bilo najočitiji uspjeh vanjskopolitičke aktivnosti FNRJ i njezine izvanblokovske politike.

Novim Ustavom od 7 travnja 1963 FNRJ je proglašena Socijalističkom Federativnom Republikom (SFRJ) i ozakonjen je dalji razvitak društveno-političkih odnosa na načelima samoupravljanja, socijalističke demokracije i humanizma.

Pišući o filozofsko-etičkim teorijama o ratu Tuđman citira na početku riječi F.Mehringa:“Suviše se velika pažnja posvećivala moralnom negodovanju protiv rata, a suviše mala njegovu stvarnu proučavanju!“

Engels i Lenjin navode misli Clausewitza na području filozofije rata, a njemu je Staljin odrekao svaku vrijednost kao tobožnjem pravom ideologu i predstavniku pruske reakcije. Starija antička filozofija i etika bavila se ratom uglavnom aforistički, djelomično, u okviru općih sustava, uzimajući često rat kao simbol dijalektičke, unutarnje i vanjske suprotnosti.

„Rat je otac svemu i kralj svih“-pisao je Heraklit, a i Demokrit ubraja rat među velika djela.

Platon u svojoj Državi smatra rat prirodnom i nužnom pojavom, neophodno potrebnim oblikom društvenoga i državnog života.

U antičkom Rimu rat se također razmatra kao nužno sredstvo državne politike, ali se već pojavljuje ideja o pravednim i nepravednim ratovima.

Protiv srednjovjekovnog skolastičko-jezuitskog propovjedanja vjerskih ratova što je polazilo od učenja da je „svaki krivovjernik zlikovac koga treba slistiti s lica zemlje“ ustao je već Erazmo Rotterdamski i kaže kako je rat najbrutalniji oblik rješavanja međusobnih oprečnosti i „ne može se dovesti u sklad sa čovječanstvom koje moralno misli.“

Nasuprot Erazmu, Machiavelli (15,16 st)rat i politiku uopće razmatra sa stajališta čiste probitačnosti i koristi, zalažući se za utilitarizam bez ikakvih moralnih obzirnosti.

Engleski filozof Hobbes (16, 17 st) bavi se etičko-pravnim opravdanjem rata, tvrdeći da je „rat nešto prirođeno čovjeku, kao nužnost i potreba njegova samoodržanja“.

Hume je, naprotiv, već daleko od takva stava i odlučnom osudom rata neposredno utječe na Kanta.

Kant je nedvojbeno u svojoj znamenitoj raspravi (Kod vječnog mira) 1795. postavio neka perspektivna načela za uspostavljanje „svjetskoga mira“ koja su ipak ostala u okviru utopističkih prosvjetiteljskih sanjarenja o vječnu miru.

Fichte, koji je i sam sudjelovao u oslobodilačkom pokretu protiv Napoleona, osuđuje osvajački rat, smatrajući obranu domovine prvom moralnom dužnosti građanina.

Hegel već jasno uočava da prije moralne osude ili opravdanja rata moramo znati o kakvom je stvarnom ratu riječ, moramo vidjeti njegove ciljeve i svrhu, a ne apstraktno govoriti o ratu uopće.

F.Nietzsche i O.Spengler zastupaju najoštrije i najdosljednije one građanske misli, što je, protivno marksističkim stavovima, pokušalo naći novo rješenje u oštroj krizi i u krvavoj stvarnosti građanske Europe, u zbilji ratova što je bilo pokopalo svaku iluziju mira kao nestvarnu obmanu.

F.Nietzsche bijaše propovjednik nakaradna i imoralnog morala svojega doba, vatren i dosljedan pristaša nesmiljena i surova rata.

Radi etičkog opravdanja i imperijalističkih osvajanja Spengler će se čak pozvati i na ideju internacionalizma. Tako Spengler, poput Nietzschea, veliča moral smjelih pobjednika, moral osvajača i imperijalista, te se može slobodno ustvrditi da je službena njemačka nacistička ideologija dobrim djelom nastavak i onih gledanja na rat koja su izražena u dotadašnjoj njemačkoj filozofiji.

Max Scheller također etički opravdava rat.

Nacistička ideologija dotjerala je do logična kraja ne samo rasne nego i sve teorije o totalnom ratu koje su joj prethodile.

Tuđman navodi marksističku filozofiju rata koja polazi sa stajališta da je osnovno da se svijet izmijeni u smislu otklanjanja uzroka rata.

Znači, kritika rata mora biti prije svega društvena, a ne više samo formalno etička.

Prema marksističkom shvaćanju revolucije i oslobodilački ratovi, dobivaju ne samo opravdanje nego i visoku etičku vrijednost jer u krajnjoj liniji vode uništenju rata kao takvog.

U dokaz da je rat izvor napretka, pa čak i glavna pokretačka sila povijesti pojavljuju se neomaltuzijanske i različite rasističke teorije koje su sračunate na obranu nužnosti novog napadačkog rata.

Jedan od najraširenijih suvremenih filozofskih pogleda na rat jest onaj koji ratove u danjašnjem dobu smatra sukobom ideologija.

Suvremeni filozofsko-etički pogledi o ratu sve više teže što skorijem i potpunijem nadvladavanju ratnog besmisla.

Vizija samouništenja čovječanstva tako odbacuje sve više svaku ideju rata kao krajnji besmisao.

Tuđman smatra da u oružanim oslobodilačkim pokretima i ratovima dolaze do najpunijeg izraza najpozitivnije ljudske i nacionalne osobine svakog naroda (naš Domovinski rat, primjerice).

On nastavlja: „Visoka etička i moralna opravdanost oslobodilačke borbe i obrambenog ili partizanskog rata proizlazi iz činjenice da je on izraz najbitnijih probitaka cijele jedne zajednice ili naroda dane povijesne epohe, a da istodobno ne protuslove nikakvim opravdanim (etičkim i moralnim) probicima druge zajednice ili naroda!“

Tuđman pozitivno piše o partizanskom ratu ili pokretu, ali mi vidimo da su i partizani činili pokolje (Huda jama, Bleiburg), ali on samo brani svoju ideologiju.

Kaže se da svaki povjesničar (dakako, u pravom smislu te riječi) treba nastupati „sine ira et studio“ (bez pristranosti ili srdžbe), ali mi moramo imati na umu da je pokojni predsjednik bio jedan od najmlađih generala u NOB-u.

Govoreći o ratu valja poći od činjenice da je stanovništvo u ratu provelo više vremena negoli u mirnom razvitku. U posljednjih pet tisuća godina čovječanstvo je živjelo u miru samo 292 godine. Od 3200 p.n.ere do danas je bilo 14.513 većih ili manjih ratnih sukoba u kojem je izginulo oko tri milijarde šesto četrdeset tisuća ljudi, a vojni rashodi za te ratove iznosili su više od 2.150 trilijuna švicarskih franaka.

O ratovima ovako završava Tuđman:

„ Iz svega izloženog proizlazi da je na putu borba za otklanjanje grozovite opasnosti totalnog rata potrebno polaziti prije svega od toga da u današnjim okolnostima rat ne samo što nije neizbježan već je i potpuno besmislen sa stajališta bilo kakvih interesa , jer se u općem ratu danas ne mogu ostvariti nikakvi posebni ciljevi, osim samouništenja suvremene civilizacije.

Pišući o problemu tada razjedinjene Njemačke Tuđman navodi misao jednog njemačkoh pjesnika da je „svaki narod dijete svoje povijesti i svoje prošlosti i da se ne može od nje udaljiti više nego što se čovjek može odvojiti od svoje mladosti.“

U poglavlju „Europa i velike sile“ Tuđman veli: „Povijest nam pruža bjelodane dokaze da su sve velike sile i ideologije što su temeljile svoju moć na podređivanju drugih naroda doživljavale raspad pri prvom ozbiljnom iskušenju u svojoj historiji počev od Rimskog carstva, Džingis Kana, Muhameda, Otomanskog carstva sve do Napoleona, Habsburške Monarhije, Hitlera ili nedavnih suvremenih kolonijalnih imperija.“

Tuđman spominje Kissingera s kojim se slaže da je u naše doba prošlo vrijeme nacija i država koje bi bile dovoljne same sebi, da nijedan narod, čak ni najveći, ne može živjeti u izolaciji; niti razviti sve svoje unutarnje materijalne , političke i duhovne snage samo u svojim okvirima.

U predzadnjem poglavlju ove druge knjige „Velike ideje i mali narodi“ Tuđman piše o ideji europske zajednice nasuprot razudbi europskih naroda između dviju svjetskih velesila.

Kao anticipator Ujedinjene Europe predsjednik veli: „Iz sadašnjeg bezizglednog stanja potrebno je da se Europa neutralizira i sama organizira u savez europskih država da bi mogla postati samostalan čimbenik u svjetskim odnosima.“

Treća Tuđmanova knjiga nosi naslov „Bespuća povijesne zbiljnosti“.

On ovu posljednju knjigu započinje ovako:

„... otkada čovjek u posljednjih osam tisuća godina , prati i promišlja svoju povijest, što će reći svoju prošlost i sadašnjost, zapravo prošlost u sadašnjosti, on to čini radi svoje budućnosti u sadašnjosti, dotično sadašnjosti u budućoj povijesti..“

Tuđman piše o tome da se je našao u žiži javnosti zbog tzv. „jasenovačkog mita“, između ostaloga, i to 1967 kad su bili protiv njega zbog „žarišta hrvatskog nacionalizma“, pa zatim u doba slamanja „maspokovske kontrarevolucije“ u Hrvatskoj, i naposljetku „u prvom velikom političkom procesu poslije Tita“(1981).

Ta Tuđmanova teza o neodrživosti i pogubnim posljedicama sumanutog uveličavanja mita o jasenovačkim žrtvama, poslužila je kao izlika za pogramašku kampanju, i kao opravdanje za nastavljanje višegodišnjeg stigmatiziranja , u gotovo svim dnevnim i periodičnim listovima.

Spominjući Terzića i Dedijera („Novi prilozi“ s tendencijom demitologizacije NOB-a i Tita), kaže se kako oba zastupaju svakojake teze o povijesnoj krivnji hrvatskoga naroda, svih njegovih nacionalnih pokreta i najistaknutijih povijesnih ličnosti- od Strossmayerova jugoslavenstva i Radićevog konfederalizma do Titove avnojske osnove ravnopravnosti- svi ti napadi odražavaju, ako ne beznadnost, a ono duboku krizu povijesnog razuma.

Knjiga o Jasenovačkom logoru, dr-a A.Miletića sa predgovorom general-pukovnika Jefte Šašića ostat će potvrdom atmosfere poremećene i sputane povijesne svijesti.

Pišući o svom životu, Tuđman spominje pogibiju najmlađeg brata Stjepana 1943 u partizanima (bilo mu je svega 17 godina); zatim odvođenja u (sisački) logor NDH drugog (također mlađeg) brata Ivana, ali i njegovo izbavljenje, da bi odmah nastavio partizaniju, i napokon:tragična pogibija oca i pomajke Olge gotovo punu godinu po završetku rata!

Tako onda veli Tuđman: „Proživio sam i nosim u sebi svu tragiku pojedinačne i masovne smrti, svevrsnih žrtava i užasa patnji; što nam ih je bilo podnijeti u doba okupacije i NOB-a, ali i u postrevolucionarne dane.“

U svom prilogu o „istraživanju genocida u Jasenovcu“, J. Šašić iznenadio je javnost otkrićem da je Bruno Bušić, 1969 godine „otvorio eru tuđmanovštine“ ( na crti „antikomunističkog“ pristupa žrtvama u Jasenovcu).

Tuđman je 1955 završio opsežan rukopis „Rat protiv rata“, međutim, bilo mu je onemogućeno tiskanje knjige u Beogradu, ali ne u Zagrebu, pa i prijevod na slovenski.

Predsjednik je 1960 napisao i historijat NOR-a o Hrvatskoj za Vojnu enciklopediju koji je za mnoge bio sporan.

Sam maršal Tito , pročitavši Tuđmanov rukopis, svojom rukom zapisa:

„Nemam primjedaba. T.“

Tuđman kaže da se u ljeto 1961 završava vojno razdoblje „ere tuđmanovštine“ jer je odlučio po svaku cijenu izaći iz vojske i posvetiti se znanstvenom radu te Obitelji (školovanje djece). Tako je postao direktor Instituta za povijest. On naglašava da se intenzivno družio s Krležom to desetljeće od 1960-1970.

Međutim, već 1964. partijsko vodstvo je reklo kako ne može dati podršku gledištima Instituta zbog „buržoaskog-nacionalističkog skretanja u pristupu nacionalnom pitanju.“

Tuđmanu će također biti spriječeno mjesto dopisnog člana JAZU.

U tijeku 1963-1964, u susretima sa znanstvenicima iz srodnih instituta (Varšava, Krakov,Prag, Bratislava, Rim, i Milano) Tuđman je postigao dogovor o održavanju jednog međunarodnog simpozija.

Prvotna je zamisao bila da sadržaj simpozija bude Marksizam i nacionalno pitanje;ali su se suglasili lako za širu postavku:Nacionalno pitanje u suvremenom svijetu u svjetlosti teorije i prakse socijalističkih i drugih pokreta.

Simpozij se imao održati u svibnju (ili u rujnu 1966).

Međutim, Bakarić mu nije odgovorio na pismo u kojem mu je on dao nacrt simpozija, ali kako se već postavljalo pitanje i samog opstanka Tuđmana u Institutu, morao je odustati od same ideje simpozija.

Tako se predsjednik odlučio na pisanje doktorske disertacije pod naslovom:“Uzroci krize monarhističke Jugoslavije od ujedinjenja 1918 do sloma 1941.“

Ipak je bilo 1965, nakon obranjene disertacije spriječeno izdavanje.

Tuđman veli:“Inzistiranje na broju žrtava od 600-800 tisuća samo u logoru Jasenovac ne samo da ne odgovara historijskoj istini, već je toliko potencirano da ispada kako je Jasenovac drugi najveći logor u nacističkoj Europi.“

To preuveličavanje je potpuno nepotrebno i štetno, jer ima za posljedice dugotrajne historijske, moralno-političke implikacije;kao da objektivni broj u Jasenovcu i drugim logorima kvinsliške ustaške NDH sam po sebi nije dovoljno strašan i grozan!

Zanimljivo je znati da Josip Broz nikada nije došao u Jasenovac!

Tuđman kaže za sebe da je bio među“ pobornicima društvene nužnosti pluralizma socijalističke misli“ (a ne monističko staljinističkog monoplizma).

Tako je 1972 bio uhićen i suđen s grupom , uglavnom najutjecajnijih ljudi iz Matice hrvatske, okrivljenih da su „najodgovorniji“ za tobožnju „nacionalističku kontrarevoluciju“ u Hrvatskoj.

Kad je Krleža pročitao optužbu, rekao je samo:“Pa to je čista magla!“

Na kraju se ispoštovala direktna primjedba Tita o „ nepakovanju“.

Osuđen je na dvije godine, odležavši u zatvoru deset mjeseci koliko je Tuđman bio pod istragom.

Tuđman se našao u stanju;pojasnivši ga najbolje Sokratovom bezizlaznom mudrošću:“Što god učiniš kajat ćeš se!“ Zbog njegove tvrdnje da je u svim logorima i zatvorima pogubljeno oko 60 000 ljudi, on je optužen da pripada „fašistoidnom „ ustaško-terorističkom taboru.

U napomeni predsjednik spominje mogući atentat na njega kao pješaka, u Umagu 1980 kad je izvršen automobilski nalet na njega kao pješaka, na zakazanom mjestu i u točno određeno vrijeme kad je bio teže ozlijeđen.

Također 1971 kad je imao predavanje na svečanoj akademiji u Novoj Gradiški, vozeći se sa suprugom Ankicom u vlastitom automobilu, bili su zasuti teškim kamenjem.

Nadalje, Tuđman je zbog intervjua kojeg je dao inozemnoj televiziji 1981-osuđen na tri godine zatvora i pet godina zabrane javnog djelovanja.

Umnožavanje ratnih žrtava započelo je s Memorandumom  Srpske pravoslavne crkve njemačkim zapovjednicima za Srbiju (1940). Tu se navodi da je u prva četiri mjeseca ustaška vlast ubila 180 000 Srba.

Brojka od 700.000 „ubijenih Srba“ u NDH bila je „utvrđena“ već polovicom 1942.

Kao posljedica pomanjkanja znanstvene monografske demografske statističke obrade, a prije svega zbog neobjavljenih službenih statističkih podataka o ratnim žrtvama u cjelini, došlo je do toga da se i u enciklopedijskim izdanjima o jasenovačkom logoru iznose različiti podaci, čak i u okviru istih izdanja.

Tuđman navodi mudro:“Štoviše, onaj tko vjeruje u zablude kao stvarne istine tj. koji nimalo ne sumnja u njih, taj se za njih zauzima ponajčešće i sa većom žestinom i jačim stavom negoli oni što namjerno iskrivljuju činjenice i što svoje lažne sudove podmeću i nameću kao besprizivne istine.“

Spomenuti V.Dedijer na znanstveno nekritičan način daje neodmjerene i neodržive prosudbe o hrvatskoj katoličkoj crkvi u cjelini, a posebno o nadbiskupu Stepincu, te o ulozi katoličanstva i Vatikana uopće.

Tuđman navodi i Vuka Draškovića koji govori o brojci od oko 800.000 Srba u logoru Jasenovac!!

Brojke u Jasenovcu su dovedene do apsurda kad se počelo govoriti o „milion ubijenih Srba , žena i srpske dece“- dakle ni u svim nacističkim logorima zajedno nije bilo toliko žrtava kao u Jasenovcu!

Ta manipulacija s pretjerivanjem zlodjela NDH nad srpskim pučanstvom, dostigla je svoj vrhunac tek osamdesetih godina u stvarnosti SFRJ.

Tuđman veli da je do sličnog pretjerivanja na drugoj strani došlo do uveličavanja hrvatskih žrtava odnosno do „bleiburškog mita“. Osim iz redova emigracije, podupiru ili i neki stvarni publicist, pa i povjesničari.

On kaže da njegove „dosadanje spoznaje upućuje na 35-45 tisuća.“

Ovdje se navodi Zakon jedne američke povjesničarke:“Činjenica da je neki žalostan događaj objavljen povećava njegov prividan doseg pet do deset puta.“

U jednom od poglavlja ove zadnje , treće knjige Tuđman navodi sljedeći zanimljiv citat:“ Zato što je povijest iskustvo, ona je sadašnjost. Ono što povjesničar čini kad zamišlja, da jedino on zna prošle događaje onakve kakvi se oni stvarno dogodilo- u zbilji je, zapravo, samo očitovanje njegove sadašnje svijesti- M.Oacshatt.“

Što se tiče neopravdanosti i besmislenosti mitomanskog pristupa-na crti spomenutih- Terzića i Šašića, Tuđman navodi riječi pjesnika Petrarke koji je u svom filozofsko.povijesnom promišljanju svijeta dokučio da :“kad sjedokosa djeca počnu bljuvati svoje silogizme, treba bježati!“

Tuđman ovdje navodi riječi „najvećeg uma onog vremena“ filozofa, marksista E.Blocha koji je za hrvatski narod ustvrdio da je „fašistički“.

Predsjednikov argumentiran odgovor na takve nefilozofske i nepovijesne ocjene nije mogao uopće biti objavljen.

Ovo poglavlje završava Tuđman sljedećim riječima o Ujeviću i Krleži:

„U mladosti su, kao i neki drugi, tražili pijemontsku zvijezdu zajedničkog južnoslavenskog sazviježđa iza kalegmedanskih zidina, da bi u zrelosti posvjedočili da svoje hrvatstvo nikada nisu mislili podrediti himbenom mitomanstvu.“

Pišući o genocidnim zlodjelima u ranijoj povijesti, pokojni predsjednik kaže: „da ni jedna pojava u povijesti ne može biti shvaćena samo u sebi, ni sama po sebi, uzeta zasebno, nego samo u svezi s drugim pojavama u prostoru i vremenu- i to u sinkronijskom i dijakronijskom smislu, tj. u svevremenskom zoru.

Tuđman navodi Bibliju i kaže kako ni u njoj nema kraja zlodjelima; a misterij slijepe mržnje i krvoprolića se nastavlja i poslije žrtve Isusa Krista, te nakon svih onih velikana duha što ne odustaju od vizije blaženstva među ljudima i narodima ovoga jednoga, povijesno znanoga i živućega svijeta.

Znači iz nagona samoodržanja, oholosti, nasilnosti i požuda izviru sukobi, ratovi i svakovrsno nasilje.

Od novozavjetnog Kristovog domišljaja da se nasilje obuzda opraštanjem i kajanjem s prepuštanjem osvete vrhovnom presuditelju Bogu, do danas se stiglo tek do spoznaje da „svi koji se mača laćaju, od mača i ginu.“

Tuđman piše o obilježljima križarskih i vjerskih ratova, a posebno i viteškog vojevanja.

A među genocidnim zločinima osobito one nad Židovima.

Tako što je rat zahvaćao šira prostranstva i veća ljudska mnoštva to su nasilja postajala obostrano bezdušnija i opakija...

Predsjednik piše o povijesnoj sudbini židovskog naroda koja je najznakovitija.

Židovi su izazvali mržnju prema sebi time što su zadržavali svoju etničko-vjersku zasebnost u sredinama tuđih naroda, a njihovo univerzalističko djelovanje je bilo i uzrokom njihova svakosvrsna izopćavanja.

Antisemitizam je vrlo star jer su i na prvim crkvenim koncilima u 4 stoljeću donijeti edikti koji su Židove lišavali građanskih prava, a i sam sveti Augustin (4,5 stoljeće) je označio Židove „izopćenicima“.

Križarski rat je postao tako i poziv na pogrom Židova. Počeo se vršiti na taj način nemilosrdni genocid nad Židovima kroz cijelu povijest. Pogromi su bili poticani od vjerskih fanatika.

Židovi u Španjolskoj su 1492 protjerani za vrijeme tzv.“reconquiste“. Pišući  filozofski o sudbini i fenomenu „židovstva“ Berdjajev spoznaje kako je židovstvo unijelo u svjetski život čovječanstva načelo „povijesnoga“.

S materijalističke točke gledišta, smatra Berdjajev, povijesna sudbina židovskoga naroda je potpuno neobjašnjiva.

S te pozicije kao i pozitivističko-povijesne točke gledišta, taj bi narod već odavno prestao postojati. Tu se radi o osobotom, mističnom temelju njegove povijesne sudbine.

„Povijesno“, nastavlja Berdjajev, ima religioznu osnovu.

Tako je židovska povijest objava Boga u povijesnom usudu naroda, istodobno dok su poganske religije bile objava Boga u prirodi. Židovska je religija prožeta mesijanskom idejom koja stoji u njezinu središtu. Židovski duh 19 i 20 stoljeća doziva starožidovski duh.

Naučavanje  K.Marxa izvana raskida s religijskom tradicijom židovstva i ustaje protiv svake svetinje. No, mesijansku ideju , kao izabranom narodu Božjem, K. Marx prenosi na klasu, na proletarijat.

Židovski narod je uvijek bio Božji narod, narod tragične povijesne sudbine. Prije svih oni su Boga shvatili kao jednoga Boga Stvoritelja svemira, kao Gospoda koji je bio Bog cijeloga naroda, narodni Bog.

Semit je odozdo gledao na beskrajnu veličinu Boga.

Svi su temelji religiozne svijesti židovskoga naroda bili takvi da su pogodovali povijesnim kretanjima.

Grci kao tipični arijevci nisu nikada maštali o pravdi. Međutim, shvatili su brzo besmrtnost duše, a Židovi su vrlo kasno došli do ideje osobne besmrtnosti. Za Židove je postojala samo besmrtnost naroda. Njima je bio jedino Bog vječan.

U židovstvu je postavljena tema koja donosi rasplet cijeloj svjetskoj kršćanskoj povijesti.

Židovski mislilac se držao mišljenja- ako je na svijetu nemoguća pravednost- onda neće biti ni svijeta!

Proturječje između povijesne besmrtnosti naroda i individualne besmrtnosti karakteristično je za sudbinu židovskoga naroda.

U židovskoj religiji, kaže Berdjajev, nema isto tako, u strožem smislu riječi, ni mitologije, ni misterija, ni metafizike.

Židovskoj svijesti je svojstven eshatološki mit koji je okrenut , ne prošlom nego budućemu.

Berdjajev smatra da socijalizam ima religijsko-judaistističke izvore povezane s eshatološkim mitom židovskoga naroda. Židovstvo je po svojoj duhovnoj naravi kolektivistično.

Židov nije u stanju, poput kršćana biti pokoran. Providnost, za kršćanina su siromaštvo, poniženje-vrline, za Židova-bijeda koja ozlojeđuje i pobunjuje.

Za Židove ideja zemaljskoga kraljevstva nije bila svjetovna i sekularna, nego religijska i teokratična. Židov lako postaje revolucionar i socijalist.

Krist tako nije ispunio židovske nade tj. nije postao zemaljski kralj, nije ostvario Izraelovo zemaljsko kraljevstvo. Subjektivizam se javlja kao razdoblje rođenja kršćanstva.

Prijelaz od objektivno-narodne religioznosti prema subjektivno-individualnoj povezana je s razvojem i krizom židovske mesijanske svijesti.

U židovskom narodu se morao roditi Krist, u njegovom napetom osjećanju povijesti, upućenom s budućem, morala se dogoditi središnja pojava svjetske povijesti-pojava koja predstavlja drugi svijet –imanentni i transcedentni.

Poslije odbacivanja Krista, Židovi su prestali biti narodom Božjim.

Krist je negiran zbog toga što je umro na križu umjesto da je kraljevskom moći uništio zlo i stradanje te otpočeo povijest, blaženu i pravednu.

Neki katolički pisac ovako ingeniozno kaže:

„Židovi će se obratiti onda kada Krist siđe s križa, a Krist će moći sići s njega, jedino kad se Židovi obrate.“

Kršćanska povijest se nalazi u nutarnjoj borbi sa židovskim duhom.

Berdjajev još ovo veli:“Zavist prema Židovima je nekršćanski osjećaj. Kršćani se moraju prema Židovima odnositi kao kršćani.“

Nikakav vulgarni antisemitizam ne može biti opravdan religijskim poimanjem sudbine židovstva.

Konačno razriješenje židovskog pitanja moguće je jedino na eshatološkom planu. To će biti i rješenje sudbine svjetske povijesti, u zadnjem činu borbe Krista i Antikrista. Bez religioznog samoodređenja židovstva, zadaća svjetske povijesti ne može biti razriješena, smatra Berdjajev.

Tuđman, pišući o istrebljenju i užasnim stradanjima Židova u nacističkoj Europi za kojeg je prihvaćen naziv holokaust (grčki-žrtva paljenica) i kaže kako je Hitlerovo vodstvo Trećeg Reicha imalo u planu  „konačno rješenje“ Židova, u smislu njihova isključenja iz europskog života.

Tako, 1938 se stvorio već poznati nacrt o naseljavanju Židova na Madagaskar. Međutim, nakon što je Hitlerov ratni stroj zaglibio u sovjetskim prostranstvima, zajedno s mitom o njemačkoj nepobjedivosti u munjevitom ratu, nestala je i njemačka mogućnost teritorijalnog rješenja židovskog pitanja izvan Europe.

U trećoj godini Drugoga svjetskoga rata (1942) išlo se na istrebljenje Židova.

Poslije 2 svjetskog rata, židovski narod je nakon uspostave Izraela poveo prema palestinskom narodu tako okrutnu, genocidnu politiku da je s pravom okrštena kao judeo-nacizam.

Tuđman tako spominje i antihitlerovsku koaliciju koje nisu prestale pred uništavanjem bespomoćnog civilnog stanovništva (Hirošima i Nagasaki).

Ovo poglavlje o genocidu, Tuđman ovako završava:

„No, unatoč tome, ljudski um nikada nije posustao u plemenitom nastojanju da ovlada rastrojstvenim silama u čovjeku i u povijesnom zbivanju.

Tragika i veličina tih nastojanja jest u protuslovlju samog bivstvovanja: uklanjanje svakovrsnog nasilja ne može se postići bez primjene nekovrsnog nasilja. No, dakako, kao što u životu čovjeka prijete podjednako bezazlene nahlade i smrtonosne neizlječive boleštine, tako je i s nasiljem u povijesti pojedinih društvenih zajednica ili nacionalnih bića.“

U trećem djelu zadnje knjige naziva:“Filozofija ili povijesno zlo“, Tuđman navodi ova dva zanimljiva citata:

„S koje se god strane promatrala povijest svijeta vidjet će se da je to tkanje zločina, ludila i nesreća.“ (Goldsmith)

„Najbolja je povijest ona što se dogodila (jer druge nije ni bilo).“(Leibniz)

Ponovo navodeći Bibliju Tuđman veli:“ Nastala usred bezumlja tlačenja, istrebljivanja, proganjanja, pustošenja u uništavanja, biblijska misao ne vidi drugog puta izbavljenja potlačenih i ugroženih no u sili protuudarca.“

Jer, premda je Božjem naumu svrha mir, iskustvo govori da ga svaki narod postiže tek uz pretpostavku pobjede stečene borbom i nasiljem.

I novozavjetna mudrost se odbacuje posvema nasilju- i ona računa s nužnošću borbe.

I u začetnom mudroslovlju velikih religija Istoka (nastavlja Tuđman) brahmanizma, budizma i konfucijanizma-nalazimo u biti slično promišljanje o bivstvu žrtve i nasilja onome biblijskom.

Heraklit je rekao: „Sve biva na osnovi zavade- Rat je otac svemu i kralj svih.“

Vae victis! (Teško pobijeđenima)- (Značajka rimskog doba)

Polazeći od povijesne zbilje, a i od nastale na njoj mitologijske predodžbe svijeta, svi ovi umnici, u svojim književno-umjetničkim djelima i filozofsko-povijesnim promišljanjima, uzimaju pojavnost nasilja, sukoba suprotnih sila i ratnih zlodjela kao neizbježne prirodne sastavnice ljudskog društva, ali su pretežito zaokupljene njihivim usmjerenjem a na možebitnošću njihova iskorjenjivanja nasilja.

To proizlazi i iz Pitagorine pouke da se ljudi moraju tako vladati „da ne stvaraju neprijatelje od prijatelja, nego da neprijatelje pretvaraju u prijatelje.“

Grčka misao se tako sve više počinje suprotstavljati prepuštanjem nagonu slijepih sila, usudu sudbine, upućujući pozornost na duševne vrednote ljudske naravi i na samu stvaralačku djelatnost čovjeka i njegovih društvenih ustroja.

Primjerice Platon u svojoj idealnoj Državi naročito visoko i časno mjesto dodjeljuje posebnom sloju-vojnicima, ratnicima, odmah iza filozofa-vladalaca.

I Aristotel kao i Platon drži da su četiri temeljne ljudske kreposti: hrabrost, umjerenost, pravednost i razboritost-podjednako nužne i za mir i za rat.

Tako je Aristotel smatrao opravdanim da ratni zarobljenici postaju robovima po zakonu, što govori da je sva ratna nasilja uzimao kao normalna, pače i svrhovita.

Pišući dalje o tijeku povijesnih zbivanja Tuđman ustvrđuje:

„Povijesno je veoma znakovito da je samo imperijalno razdoblje helenizma, a pogotovo rimsko, dala manje izvornih velikana filozofsko-povijesne misli, već je više tragova ostavila u sljedbenicima pređašnjih, osim na području ratnog umijeća i državnog ustrojstva.

Rimsko doba je tako, primjerice, na svoj način bilo pralik svih kasnijih imperija.

Valja podsjetiti na mudru Senekinu zamjedbu (rasprostranjenost  nasilja većih naroda nad manjim narodima)- „Ta nitko ne ljubi domovinu jer je velika, već jer je njegova!“

Marko Aurelije-ratnik, car i filozof reći će što se tiče njegova shvaćanja glede domovine i drugih naroda:

„Moja priroda...posjeduje sposobnost razumnoga razmišljanja i osjećanja da pripadam svome bližnjem: to znači da je moje mjesto i domovina ukoliko sam Antonin-Rim, a ukoliko sam čovjek-Kozmos.“

Pišući o kršćanskoj skolastici Tuđman navodi riječi sv. Augustina:

„...Sudbina slabijega volja je jačega koji ga ima u moći.“

Kršćanstvo je nastupilo zapravo kao nov i revolucionaran pokret porobljenih i ugroženih slojeva i naroda.

Kršćanstvo je osvojilo svijet novom etikom-zapoviješću ljubavi i bratstva, mira i nenasilja, jednakosti i poštivanja, praštanja i milosrđa.

U filozofskom smislu Kristovu religiju prvotno je sustavno izložio sv. Augustin (4-5 stoljeće n.e.)

Augustinovo shvaćanje o nužnosti i svrhovitosti odvojenosti i međusobnog uvažavanja duhovne i svjetovne vlasti postalo je bitnom odrednicom zapadne kulture.

Njegovo djelo je De civitate Dei (o Božjoj državi)

Augustin kaže da je čovjek kao jedino dobro i najviša vrednota ujedno i mjerilo za prosudbu svega događanja.

On koristi svaku priliku da bi razotkrio razornu i nehumanu stranu rata.

Augustin podsjeća na apostolske riječi Kristova učenika:

„Ne bojte se onih koji ubijaju tijelo, a duše ne mogu ubiti.“

Kasnije se navodi renesansni mislitelj N. Machiavelli sa svojim sloganom- „cilj opravdava sredstva“, ali pripisivati njemu povijesnu krivnju za sve kasnije zloporabe u povijesti tog ozloglašenog načela, Tuđman to smatra „nepoznavanje makijavelističke zbilje.“

Predstavnik francuskog renesansnog duha M. De Montaigne reče:

„Nema životinje na svijetu koje bi se čovjek morao više bojati od samog čovjeka.“

O bezumlju, izvorima i značajkama nasilja već u zrelo doba renesanse svjedoči tragična sudbina G.Bruna koji je kao heretik, spaljen na lomači!

Valja nam spomenuti filozofa i polihistora F.Petrića (16 st ) jedno od najvećih imena svjetske filozofije svoga vremena. Po svojim djelima preteča je Descartesa i Kanta, zatim tu je i Ivan Česmički, istaknuti sudionik ratnih prilika. U svojim pjesmama ismijava praznovjerje, vapi za mirom, proklinjući boga rata: širitelja straha i gušitelja ljudskog duha.

Antun Vrančić, renesansni humanist, crkveni velikodostojnik, diplomat i državnik, pjesnik. Pjesnik i filozof M.Marulić (15, 16 stoljeće) pjevat će i pisati na materinskom jeziku.

U „Juditi“ govori o zlu turske najezde i podržava vjeru u spas od stvarnog neprijatelja.

O užasnim stradanjima Hrvatske u ratu s Turcima progovorio je i modruško-senjski biskup Šimun Kožičić-osnivač glagoljske tiskare u Rijeci i pisac. Nadalje, Hugo Grotius (16,17 st) nizozemski humanist je dao u svojem glasovitom djelu „O pravu rata i mira“ osnove novovjekovne filozofije, prirodnog i međunarodnog prava. Tu je i T.Hobbes sa svojom izrekom „čovjek je čovjeku vuk“, naročito onda kad mu postane Bog

Javlja se u 17 st i R.Descartes sa svojim skepticističkim sumnjama u nesavršeni svijet (Mislim, dakle postojim).

A sad jedna digresija prije nego što napišem o, kako kaže, Tuđman „razboru prosvjetiteljskom“-

U svom znamenitom djelu na polovici 20 st jedan od najvećih teologa, R.Guardini, koji je živio u Njemačkoj, a po porijeklu Talijan, u knjižici „Konac novoga vijeka“ ovako piše o nastanku novovjeke slike svijeta:

„Političko djelovanje sve se više javlja kao nešto što svoje norme ima isključivo u sebi samu. Ono što ga određuje, ne samo praktično, već i načelno, svrhe su stjecanja moći, održavanja moći i upravljanja njome.

Nepravda se više ne događa uz nečistu savjest, već je praćeno jednom začudnom sviješću o „dužnosti“ (Machiavelli, Hobbes). Svijet se sada počinje širiti i rušiti svoje konture-kamo god se pogleda, otkriva se i da postoji nastavak. Zemlja prestaje biti središte svijeta.

Čovjek novoga doba sve neistraženo doživljava kao nešto primamljivo. Individua sama sebi postaje zanimljiva, prihvaća se promatranje i psihološke analize. Budi se osjećaj za ljudsko-izvanredno. Nastaje čovjek koji samodopadljivo djeluje: usuđuje se i stvara, nošen svojim ingeniumom, vođen fortunom, te nagrađivan famom i gloriom.

Temeljni element novovjekog shvaćanja postojanja je element subjektivnosti. Subjektivnost se javlja, prije svega, kao „osobnost“;kao ljudski lik koji se razvija iz vlastitih zasada i vlastitom inicijativom. Čovjek, ranije štovatelj i sluga postaje „stvaratelj“. Božje mjesto nekada je bilo u visinama „u empyreumu“, na „nebesima“.

Novi vijek se trudi da čovjeka i duhovno makne iz središta bitka.

Za novi vijek čovjek je autonoman, odrješenih ruku i vlastita koraka- on više nije središte stvraranja, već postaje bilo koji dio svijeta. Tako se sveopća mjena želi odviti i unutar same kršćanske egzistencije (reformacija i protureformacija).

Sada Tuđman dolazi do epohe prosvjetiteljstva te navodi filozofski duh Montesquieua (17 i 18 st) i J.J. Rousseaua.

Zanimljivo će biti navesti Berdjajeva što kaže o epohi prosvjetiteljstvam ali onoj koja se ponavlja kroz vjekove:

Epoha „prosvjetiteljstva“ i jest takvo razdoblje života svakog naroda, kada ograničeni, samodostatni ljudski razum postavlja sebe iznad tajni bivanja; iznad tajni života, iz kojih izvire kao iz svojih izvora, sva ljudska kultura i život svih naroda na zemlji:

Dakle, u epohi „prosvjetiteljstva“, ljudski razum se postavlja izvan i iznad neposrednih tajni života.

U takvim razdobljima karakterističan je pokušaj maloga ljudskoga razuma da se kao sudac uzdiže nad tajnama svemira i ljudske povijesti. Pritom čovjek nestaje iz neposrednog bivanja u povijesnom.

Epoha „prosvjetiteljstva“ negira tajnu „povijesnoga“ . Zato je epoha „prosvjetiteljstva“ bila duboko antipovijesna.

Tuđman navodi djelo Rousseaua „Društveni ugovor“ gdje je zapravo dao teorijsku osnovu programskim načelima francuske revolucije.

I ovdje ću navesti o toj temi riječi Berdjajeva:

U francuskoj revoluciji djeluje načelo ljudske slobode, ljudske volje protiv načela Providnosti, protiv božanskog načela, u raskidu s njim, a reakcija na revoluciju nije ništa drugo nego djelovanje nužnosti. Načelo nužnosti obrušilo se i na francusku revoluciju.

Udar nužnosti je bila kazna za laž humanističke slobode od koje se čovjek odvojio od duhovnog čovjeka i prestao osjećati duhovni smisao slobode. Berdjajev kaže da reakcija dolazi na samovolju, no protiv duhovne slobode reakcija nužnosti je nemoćna. Revolucija 1789- je pokazala da ljudsko koje zaboravlja pravo Boga postaje samorazarajuće, ne oslobađaju čovjeka.

Tuđman od prosvjetitelja još navodi i D.Diderota, a i T.Jeffersona koji je glavni tvorac Povelje o nezavisnosti SAD-a (1776) u kojoj su ozakonjene slobodarske ideje o jednakosti ljudi pa je čak i preteča francuske revolucije.

Marx je nazvao Kantovu filozofiju „njemačkom teorijom francuske revolucije“.

Međutim, drugi predstavnik njemačkog klasičnog idealizma, Fichte, prvi je europski mislitelj koji je sustavno i zaokruženo izložio teoriju o narodu kao zasebnom nacionalnom biću i o nacionalnoj državi.

Za Fichtea nacionalni život predstavlja vječnost na zemlji. Nacija nastaje i opstajeradi ispunjenja svoje metafizičke zadaće. Ta vječnost objavljuje se u duši naroda. Nacionalni jezik je izraz te izvorne životne snage, a država je sredstvo za osiguranje samobitnosti i opstojnosti nacionalnog bića.

Hegelovo pak promišljanje povijesti svodi na spoznaju: borba na život i smrt je neizbježna nužnost. Tako je smisao svjetske povijesti napredovanje o svijesti ali u ozračju apsolutnog duha.

Najmoćniji čimbenik povijesti koji je nosilac sveukupnog zbivanja i same povijesne sudbine jest-država.

Za Hegela svjetska povijest je- svjetski sud protiv čijih presuda nema priziva. Hegel smatra da iza razdoblja Orijentalnog, Grčkog i Rimskog svijeta kao najviše sinteze povijesti dolazi doba Germanskog svijeta- I to kao završno-Tuđman na to kaže:Jamačno, svatko, pa i najveći umovi- djeca su i svojih vremena i svojih naroda; I onda kad to ne bi htjeli biti!!“

Clausewitzeva misao da „rat nije ništa drugo do državna politika nastavljena drugim sredstvima.“- bila je daleko ispred svog vremena, postavši tek kasnije općeprihvaćenim polazištem i političke i vojne strategije u svijetu.

Clausewitz je dao teorijsko opravdanje narodnog partizanskog ratovanja kojim će se poslužiti nacionalno-oslobodilački i revolucionarno-klasni pokreti širom svijeta u 20. stoljeću.

I de Maistre (18,19 st) proglasit će rat božanstvenim, a i F. Schlegel je vjerske ratove smatrao „najljepšim cvijetom čovječanstva.“

Tuđman nadalje spominje F. Wietsaschea koji je stvarnost rata doživio osobno sudjelujući kao dobrovoljac u njamačko-francuskom ratu 1870.

Ovdje ću napraviti digresiju navodeći Berdjajeva koji, primjerice, uspoređuje ( na prvi pogled nespojivi)- Marxa i Nietzschea.

Berdjajev smatra da ova dvojica završavaju humanizam i izopačavaju prijelaz u antihumanizam.

Za N. Čovjek je samo prolazni trenutak, samo sredstvo za pojavu nekoga višeg bića. I Marx pribjegava nečovječnom i nadčovječnom.

I jedan i drugi negiraju samovrijednost ljudske individualnosti,osobe, negiraju kršćansku objavu s obzirom na ljudsku dušu i njezin bezuvjetni značaj-propagira surovost prema čovjeku u ime izgradnje nadčovječnog carstva kolektiva.

Marx je također dijete ljudske samodostatnosti, ljudske oholosti koja ustaje protiv Boga, koji potvrđuje i priznaje jedino sebe i svoju ljudsku volju kao višu volju.

I kod jednog i kod drugog se pokazala granica humanizma- kod N. na vrhuncu kulture , a kod Marxa – u nizinama mase.

Tuđman nastavlja kako je N. veliki pobornik rata.

N. tvrdi fatalistički:“I Bog ima svoj pakao: to je njegova ljubav prema ljudima“, a i „ od svoje samilosti prema ljudima umro je Bog“.

A povijest je nesmiljena. Borbu i rat N. smatra zakonitošću života, povijesti.

Spengler u svojoj „Propasti Zapada“ i rat i državu smatra vječnom pojavom.

Max Scheller tvrdi da je „ratno ubijanje ubijanje bez mržnje, štoviše, ubijanje s pažnjom“ te da je „mržnja protivnika potpuno stran element pravom ratu.“

I sam Krist reče da nije došao da svijetu donese mir „nego mač“.

Međutim, i ako crkva želi biti mjesto prevladavanja svih razlika rasa i klasa, kultura i nacija, u njezinoj spoznaji nazočno je da se konačan i univerzalan mir može uspostaviti tek, u vrijeme posljednjeg dolaska, kad čitav svemir bude priznao Kristovo gospodstvo.

Utopijske ideje o vječnom miru ima od pamtivjeka, a od početka 19 st u pojedinim zemljama nastaju posebne pacifističke organizacije.

Bitna zamjerka utopističkim dočaravanjima vječnog mira je u tome da je to ideja suprotna naravi života, cijeloj prirodi i iskustvu sveukupne povijesti pa je štetno po zajednicu ili narod u kojima uzima maha.

Čak se tako smatra da i Kantovo djelo „K vječnom miru“ da je taj njegov spis „ tipičan izraz vremena nacionalne propasti“ ( u jeku toga spisa je bila propast Pruske-Njemačke).

Tuđman ovdje navodi svoje djelo koje je napisao sredinom pedesetih godina naziva Rat protiv rata, pa će reći promišljajući o tome:

„Jednom rječju:rat protiv rata...Rat protiv nepodnošljive današnjice, rat protiv naslijeđene prošlosti koja ga rađa i zbog toga: rat za budućnost bez rata!“

Nadalje, pišući o Marxu Tuđman spominje Marxov obračun s Prudhonom koji je anarhist. Ovdje ću napraviti ponovo digresiju na Berdjajeva:“Socijalizam se rađa na istom temelju na kojemu se rađa individualizam te je također rezultat atomizacije ljudskoga društva i čitavoga povijesnoga procesa.

Anarhizam nema stvaralačku narav. Sloboda koja se u njemu utvrđuje kao da proždire samu sebe, kao da je iznutra samu sebe sagorjela.

Anarhizam također nema humanistički karakter. On je oblikovao reakcionarno načelo protiv kulture u ime procesa uravnilovke koja mora sve to što se uzvisuje, poravnati, počistiti.“

 Tuđman kaže kako će u marksizmu biti učvršćeno shvaćanje da sila ima „ulogu babice“ u rađanju socijalističkog poretka.

Pišući o „fašističko-nacističkom procjepu volje i razume“, predsjednik navodi dva citata:

B.Mussolini:Fašizam ne vjeruje u mogućnost, niti u korisnost vječitog mira. Odbija stoga pacifizam...

Samo rat uznosi do vrhunca sve ljudske energije.

A.Hitler: Sva svjetska povijesna zbivanja samo su izraz nagona samoodržanja rasa (i naroda) u dobrom ili lošem smislu. Na svijetu nema mjesta za kukavičke narode.

Pojava i pobjeda hitlerizma u Njemačkoj bila je prvenstveno posljedak njemačkog duhovnog nasljeđa i sveopće krize u kojoj se Njemačka našla nakon Prvog svjetskog rata. Ali, neosporno također i one duhovne klime u Europi u kojoj su se nametale spomenute sklonosti da se izlazi iz nemoći demokracije i zastrašujućeg obličja boljševičke revolucije traže u autoritarnim vladavinama.

Bit hitlerizma je u njegovoj krajnjoj dosljednosti u bezobzirnosti vođenja smrtne borbe za provedbu svoje rasne doktrine i velikogermanskog programa.

Pozivajući se na (još) Lutherovo žigosanje  Židova, parlamentarni antisemiti tražili su „istrebljenje tih životinja“ koji i kad su rođeni ovdje ne postaju Nijemci već predstavljaju „opasnost kolere“ na zemlji!

Razmišljajući o miru i ratu, Hitler reče da je mir koji traje više od 25 godina štetan za narod.

Posljedice hitlerovskog bezumlja teško su pogodile žrtve „istočne politike“, ali na kraju ne manje i sam njemački narod.

Berdjajev spominje da se u povijesti spajaju dva elementa bez kojih se ne može:konzervativni i stvaralački.

Marksizam je rastakao sve povijesne predaje, dosljedno i destruktivno. Tuđman navodi izreku Maksima Gorkog:“Čovjek, kako to gordo zvuči!“

O protužidovskom raspoloženju poslije Prvog svjetskog rata navodi naslov jedne knjige T.Lessinga-„Mržnja Židova prema sama sebi.“

Hitler je demagoški govorio i razglašavao mit o svjetskoj uroti Židova koji hoće stvoriti jednu nadsvjetsku vladu i vladati svijetom.

Marx napiše: „Pošto je iščeznuo onostrani svijet istine zadatak je povijesti da ustanovi istinu ovoga svijeta.“

Sam Lenjin neće se nimalo krzmati u poticanju zločina za ostvarenje ciljeva u koje nije dvojio.

Staljinizam je ubio više marksista nego fašizam komunista.

„Politika ne mora biti poštena, povijest mora.“(J.P.Sartre)

Brojka od 700 000 žrtava u Jasenovcu je postala sakrosanktna i u nju se nije moglo posumnjati.

O procjeni ukupnih žrtava na području Jugoslavije Tuđman navodi srbijanskog demografa B.Kočovića koji kaže kako „broj stvarnih žrtava može da varira između 900 00 i 1.150 000 a pretpostaku da je u logoru Jasenovac bilo 700.000 ubijenih smatra čistom besmislicom, pa Kočovića iznenađuje i začuđuje da je dr F.Tuđman bio optuživan, pa i optužen što je tvrdio da nije bilo toliko žrtava.

Ovo poglavlje Tuđman završava sljedećim riječima:

„A i zapleti i raspleti svih nerazboritih raspri nedvojbeno skreću pozornost na potrebu nadilaženja povijesnih razdora, obostranom spoznajom cjeloće istine svake date povijesne zbiljnosti.

A do nje mora biti stalo svakome iole razumnu biću. Istinu valja prihvatiti i onda kad se u svojoj cjeloći javlja u nama nesviklim oblicima. Jer, valja znati da se s poviješću mora računati kao nerazmrsivim spletom prošlog, sadanjeg i budućeg bivstvovanja nama sukladnih, ali i protimbenih silnica.“

Ovako Tuđman započinje poglavlje o „Mitskoj podlozi teorije o genocidnosti hrvatstva.“:

„Kao što vidjesmo u povijesti je ponekad veoma teško utvrditi stvarno stanje. No, historiografsko i filozofijsko iskustvo podjednako svjedoče da je tisuću puta lakše spoznati činjenice nekoga vremena negoli sve pojavnosti njegova duhovna stanja. Baš zbog toga, povijest i ostaje-podsjeća nas Goethe- „tajanstvena božja radionica“ s nedokučivim tajnama nikad dovršenih niti savršenih djela.

Povijesno je znakovito, nastavlja Tuđman, da su se ocjene o povijesnoj krivnji  hrvatskoga naroda za slom Kraljevine nastale u krilu izbjegličke vlade 1941, u socijalističkoj Jugoslaviji počele obnavljati na početku šezdesetih godina. Tu je Terzićeva teorija o genocidnosti svakog , a ne samog ustaškog hrvatstva, i on tu imaše jurišnu ulogu.

Njegovo umovanje o hrvatskoj povijesti- više s gardijskog negoli s generalskog motrišta. Našlo je svoje puno uobličenje u teoriji o genocidnosti hrvatstva profesora i akademika V.Krestića.

Gdin Krestić na pseudoznanstveni način krajnje prezrivo negira uopće postojanje i smisao hrvatske nacije što je nedopustivo!! (Tuđman navodi djelove teksta).

Na samom početku 20 st dr. N. Stojanović reče- „Propast klerikalizma...znači propast Hrvatske.“

Iz Stojanovićevih teza proizlazi da je povijesna krivnja Hrvata što su „odbacili slavensku“, a „primili latinsku liturgiju“-

Zbog svega toga netočna je teza Stojanovića o poistovjećivanju nazadnog klerikalizma i hrvatstva.

U novije doba jedan od glavnih nastavljača promicatelja Stojanovićeva uvjerenja protiv rimokatoličke crkve je V.Dedijer.

On optužuje, danas blaženog Stepinca o učešću-direktnom , genocidu nad srpskim stanovništvom i njihovim pokrštavanjem na rimokatoličku vjeru.

Ovdje Tuđman žestoko brani Stepinca navodeći njegove protu-riječi Budaku i Nazoru (njihovu- mirotvorstvo treba uništiti- njegovo: blago mirotvorcima!!)

Stepinčeva osuda nacističkoga režima raspalilo je gnjev ustaških vlastodržaca.

Stepinac veli: „Put istine izabrah i naputaka Tvojih nisam zaboravio.“

Naci-fašizam mu je bio tuđ i neprihvatljiv zbog rasizma i „ovozemaljskih bogova“, a komunizam zbog ateizma i njegovih staljinističkih obličja.

Međutim, i među Srbima ima takvih koji Stepinca izuzetno cijene i smatraju ga zaslužnim za pomoć pravoslavnoj braći.

Mnogi srpski kulturni radnici spominju izraze kao što su klerofašizam ili čak kleronacizam za Hrvate i hrvatske svećenika (Živojinović, Drašković).

Tuđman spominje i knjigu (izdanje 1988) M.Bulajića:“Ustaški zločini i suđenje Andriji Artukoviću“s predgovorom Dedijera.

Tako smo uz tezu o genocidnom hrvatstvu dobili tezu o genocidnom katoličanstvu. Tako se kaže: „Katolička crkva je stara zmija u raju zemaljskome, a katolici u Srbiji su pustošni skakavci, antipodi  evanđelja; moljci u moćljivom tkivu savremenosti, izvrnute nauke.“

Ovo je napisano 1931- u doba šestojanuarske diktature, a kako kaže Tuđman danas (1987) „doživljava samo dalju razradu tih teza.“

F.Kuharić reče:“Ako netko zastupa istinu bez straha da će mu netko oboriti istinu on dopušta da se čuje i druga strana.“

Tuđman spominje svečanost 1984. „Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata“ gdje se našlo 100.000 hrvatskog puka u Mariji Bistrici na Malu gospu (8.  rujna). Tu je Kuharić održao manifestantni odgovor za mitsko okrivljavanje i pozivanje na odgovornost.

Nastavlja Tuđman, završavajući ovo poglavlje sljedećim riječima:

„S gledišta povijesne razboritosti, rješenje u biti ne može biti ni u oprostu ni u zaboravu- jer i svaki zaborav je svojevrstan oblik pamćenja- već u spoznaji istine što će reći uzročno-posljedične cjeloće u zamršenu spletu, svih tvarnih i duhovnih sastavnica i odrednica povijesnoga zbivanja.“

U zadnjem poglavlju pod nazivom „O prosudbama nacionalizma i separatizma, hegemonizma i federalizma“ Tuđman navodi ove izreke:

„Različite teorije povijesti birat će različite povijesti prošlosti.“(Heller)

„Ludo su i na štetu i propast uvijek radili narodi, koji su druge podjarmljivali i gnjeli, a najluđe rade koji misle da se to još i sada može činiti.“ (I.Mažuranić)

Tuđman veli da u revolucijama postoje dvije vrste ljudi: oni koji ih pripremaju i oni koji se njima koriste.

Opijenost vlastitom pobjedom u jednoj povijesnoj bitci, ili razdoblju, veoma je često uzrokom neuspjeha i pada u idućim kušnjama!

A taj je, po pravilu, to brži i veći što je pobjednički zanos nerazboritiji u nasilnom nametanju svoje volje, i bezobzirniji u poricanju svega prethodnog.

Vuk Drašković tako u svom bjesomučju u hrvatsvu ne vidi drugo do „kaptolsko, starčevićansko, frankovačko srbožderstvo“ proizašlo iz „vatikansko frankovačke-kominterske propagande“, a u Kuharićevu apelu za istinom o Stepincu ništa drugo do zahtjev „za još jedan Jasenovac i još jedno Jadovno“.

Pišući o ideji velikosrpstva Tuđman kaže ovo:

„Ideja velikosrpstva odigrala je u povijesti srpskoga naroda , nedvojbeno i pozitivnu ulogu. Nije grijeh u samu njezinu postojanju niti u svim posljedicama njezine pojavnosti. Nema povijesna naroda na svijetu, koji nisu imali svoje velikonacionalne ideje ili velikodržavne zamisli. Problem je u tome da se trijezno razmotri kada i u kojem slučaju je takva ideja, u ovom slučaju velikosrpska, došla u sukob s opstojnošću drugih naroda, prouzrokujući zlo i njima i svom nacionalnom biću prekoračivanjem granica vlastitih mogućnosti i datih povijesnih okolnosti.“

Tako balkanska usmjerenost srpske politike proizlazila je iz njene cjelovite koncepcije razrađene u Garašaninovu „Načertanije“(1844).

Najvećim uspjehom se u tom smislu tj na tom tragu smatra stvaranje Saveza balkanskih naroda(1861-1867).

Kasnije će i srpski socijalisti od S.Markovića pa dalje biti za savez federativnih republika na Balkanu, koji se može poširiti i na Podunavlje.

Valja naglasiti da je u vrijeme Drugog svjetskog rata pretežito većina srpskih građanskih političara bila nedvojbeno sklonija stvaranju Velike Srbije negoli obnavljanju Jugoslavije.

Tako, politika zapadnih sila, prije svega Velike Britanije, više će prisiliti nego potaknuti na dobrovoljno prihvaćanje obnove zajedničke države  i pomirenje s avnojskom, federativnom državom i još k tome sa socijalističkim poretkom.

EPILOG URATKA

Ciceron:“Prvi je zakon povijesti: bojati se reći nešto neistinito; a drugo ne bojati se reći nešto istinito.“

( A.Bloch:Katzov zakon). „Ljudi i narodi postupi će razumno kad iscrpe sve druge mogućnosti.“

Tuđman na kraju navodi povijesnu mudrost u staroj arapskoj poslovici- uši mnoštva čudnovata su i divlja polja: zasijete obećanje- nikne vjerovanje, a zasijete laž- nikne krv.

Također navodi mudru poruku što ju još u 18 st ostavio svom potomstvu glasoviti engleski državnik i mislilac i pisac Chesterfield; a odnosi se zasigurno na sve narode svijeta, s obzirom na neizbježnost prožimanja i sukobljavanja u njihovu povijesnu trajanju:

„ U prijateljstvu i neprijateljstvu treba postaviti izvjesne granice- „povjerenju“ i „mržnji“_ da vam povjerenje ne bi postalo opasno, a da vam mržnja ne bi isključila svaku mogućnost izmirenja.“

Tuđman navodi stihove Jovana Jovanovića Zmaja o Hrvatima:

Hrvat se ne bori da što otme komu

Čuva sveti oganj na ognjištu svomu.

U „Zaglavku“ ove treće knjige Tuđman završava ovim riječima:

„ A ne može biti dvojbe da se baš u spoznaji nužnosti premošćivanja povijesnih zlozbiljnosti, i hudobnih osvada, očituje stupanj razvića pojedinih nacionalnih bića.

Pače: dostignuće zreloće, u njihovoj iskonskoj težnji da kao nezamjenjivi čimbenici postanu i priznati punopravni subjekti u državnom i u međunarodnom zajedništvu. Danas već u okviru i europske i svjetske zajednice naroda!!“

A za sam kraj će navesti misli dvaju velikana duha- Berdjajeva i Guardinija koji su kao i predsjednik Tuđman djeca svoga doba tj dvadesetoga stoljeća.

Evo nekoliko njihovih zanimljivih i proročanskih misli koje vrijede i za ovo naše suvremeno doba-

Guardini:

„...Riječ „osobnost“ sve više nestaje iz dnevne uporabe, a na njezino mjesto sve više dolazi riječ „osoba“; određujući oblik ljudskoga više nije bogato razvijen pojedinac, već uniformno društvo...

Čovjek gubi neposrednost, postaje neizravan, formalan i apstraktan.

On gubi mogućnost da bude doživljen te postaje patvoren i tehnički... Danas sumnja i kritika dolaze iz kulture same.

Nitko svjestan svoje čovječnosti neće reći da pronalazi sebe u slici koju pruža novovjeka antropologija, ma bila ona biološka, psihološka, sociološka ili kakva već.

Moderni čovjek , nažalost, ne biva odgojen za pravilnu uporabu moći.

Moć postaje demonska. Ne postoji biće koje bi bilo bez gospodara!...

Moć čovjeka, takva za koju savjest ne odgovara, potpada pod vlast demona.

Pišući o dvama svjetskim ratovima Guardini veli:

„Sav taj užas nije spao s neba ili da budem točniji, izašao je iz pakla“ Svi ti nevjerojatni sustavi obeščašenja i destrukcije nisu izmišljeni nakon što je prije toga bilo sve u redu. Tolike svjesne počinjene nečuvenosti ne mogu ići isključivo na račun izopačenih pojedinaca ili malih skupina, već dolaze iz poremećaja i trovanja koji su već dugo na djelu:“

Čovjek ima moć nad stvarima, ali nema- odnosno, još nema moć nad vlastitom moći.

Guardini slikovito kaže:“Bez religioznog elementa život postaje poput motora kojem je nestalo ulja. Pregrijava se. Svako malo nešto izgara. Djelovi koji bi trebali točno odgovarati jedan drugome sada se međusobno ometaju. Gube se središta i veze.“

I sama kršćanska vjera, morat će zadobiti novu odlučnost- mora se osloboditi sekularizacije, anlogije, polovičnosti i brkanja!“

 Ili kako to kaže ingeniozno Berdjajev s čime završavam ovaj elaborat:

ZEMALJSKA POVIJEST MORA PONOVNO UĆI U NEBESKU POVIJEST. POVIJEST JE USUD. SVJETSKA POVIJEST SE VRAĆA U DUBINE, KAO TRENUTAK VJEČNOG MISTERIJA DUHA!