U 85. godini umro je jedan od najistaknutijih hrvatskih redatelja Georgij Paro, javlja HRT.
Paro, Georgij
http://www.enciklopedija.hr/natuknica.aspx?id=46762
Paro, Georgij, hrvatski redatelj (Čačak, Srbija, 12. IV. 1934). Završio studij filozofije i anglistike na Filozofskome fakultetu (1961) i kazališne režije na Akademiji dramske umjetnosti (1965) u Zagrebu. Radio je kao redatelj na Radio Zagrebu (1956–57), dramaturg u Zora filmu (1957–59), redatelj u zagrebačkome HNK-u (1959–72; 1984–86), dramaturg u zagrebačkoj Komediji (1976–84), od 1966. režirao i predavao na američkim sveučilištima, od 1986. redoviti je profesor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, od 1987. umjetnički savjetnik Jadran filma u Zagrebu, umjetnički ravnatelj kazališnih festivala (Dubrovački ljetni festival, Sterijino pozorje), intendant HNK-a u Zagrebu (1992–2002). Dobitnik je Nagrade »Vladimir Nazor« za životno djelo 2007. Od 1953. (J. Kušan, Pepeljuga) režirao više od 150 predstava u Hrvatskoj (Karlovac, Zagreb, Dubrovnik, Split, Osijek, Rijeka) i inozemstvu (osobito u SAD-u i Sloveniji). Pripadnik je postgavellijanskoga naraštaja redatelja i tzv. kartela (s K. Spaićem, B. Violićem i D. Radojevićem). Početkom 1970-ih tragao za kazalištem mita (Grbavica S. Mihalića i Događaj u gradu Gogi S. Gruma, u suradnji s I. Boban i M. Carićem) i novim kazališnim prostorima (ambijentalne predstave u sklopu Dubrovačkoga ljetnog festivala: Život Eduarda II., kralja Engleske B. Brechta, Aretej i Kristofor Kolumbo M. Krleže). Zapažen po inovativnim interpretacijama Krležinih drama (U agoniji, Maskerata, Gospoda Glembajevi) te dramatizacijama i prilagodbama drugih Krležinih tekstova (Banket u Blitvi, Zastave, Povratak Filipa Latinovicza, Ratni dnevnici). Za scenu adaptirao predstave Idiot (s B. Violićem) i Ujakov san F. M. Dostojevskoga te Zajedničku kupku R. Marinkovića. Revitalizirao više drama iz hrvatske dramske baštine (M. Držić, Dundo Maroje; Ljubovnici; Čini baruna Tamburlana; J. Freudenreich, Graničari; A. Šenoa, Ljubica); režirao praizvedbe djela Malo pa ništa A. G. Matoša i Sveti Aleksi T. Brezovačkoga; postavio na scenu mnogobrojna djela suvremenih hrvatskih pisaca: M. Matkovića (Heraklo, Na kraju puta), R. Marinkovića (Glorija), S. Kolara (Svoga tela gospodar), F. Hadžića (Političko vjenčanje), D. Jelačića Bužimskoga (Gospodar sjena). U 1990-ima režirao je raskošne predstave prema romanima N. Fabrija Vježbanje života i Berenikina kosa te adaptaciju Gundulićeva epa Osman. Uprizorivao djela engleskih pisaca elizabetanskoga razdoblja (W. Shakespeare, Ch. Marlowe, J. Ford, J. Webster) i druge polovice XX. st. (J. Osborne, H. Pinter), francuskih starijih i modernih klasika (Advokat Pathelin, Molière, G. Feydeau, J. Giraudoux, J. Anouilh, A. Camus, J.-P. Sartre, J. Genet), nordijskih autora H. Ibsena i A. Strindberga te B. Brechta. Režira i operna djela W. A. Mozarta, P. I. Čajkovskoga i M. P. Musorgskoga. Kao redatelj, pedagog i nositelj niza institucionalnih funkcija oblikovao je fizionomiju hrvatskoga kazališta druge polovice XX. st. Režirao je dokumentarne filmove, televizijske i radiodrame. Objavio je knjige kazališnih zapisa Iz prakse (1981), Made in USA (1990), Theatralia disjecta (1995), Razgovor s Miletićem (1999) i Pospremanje (2010).
Preminuo velikan hrvatskog kazališta, redatelj Georgij Paro
https://www.tportal.hr/kultura/clanak/preminuo-velikan-hrvatskog-kazalista-redatelj-georgij-paro-foto-20180504
Redatelj Georgij Paro, koji iza sebe ima više od 200 predstava i koji je pored Hrvatske, ostvario i značajnu inozemnu karijeru, osobito u SAD-u i Sloveniji, preminuo je u 3. svibnja u 84. godini, objavio je HRT
http://proleksis.lzmk.hr/40686/
photos Georgij Paro
https://www.google.com/search?q=Georgij+Paro&client=opera&hs=aWv&sa=N&tbm=isch&tbo=u&source=univ&ved=0ahUKEwiCur3k7evaAhUP2aQKHfciAfU4ChCwBAhN&biw=1920&bih=943
Georgij Paro za Slobodnu: Kad te tuku s leđa i s prsa ostaješ uspravan
https://www.slobodnadalmacija.hr/scena/kultura/clanak/id/260342/georgij-paro-za-slobodnu-kad-te-tuku-s-lea-i-s-prsa-ostajes-uspravan
Kazalište je uvijek u ovom trenutku i danas, ali ovaj današnji trenutak mora se zrcaliti u nečemu što je prethodilo i imalo kvalitetu. Inače kazalište postaje narcisoidno
Pitao sam u splitskom HNK-u: “Želio bih napraviti intervju s gospodinom Parom...” Odgovor preko posrednika bio je: “Gospodin Paro kaže – a što ako on ne želi?” Odvratio sam jedino moguće: “U tom slučaju skinuo mi je veliku brigu s vrata!” Zar nije? Jer Georgij Paro (80) pravi je kazališni nestor ovih prostora, redatelj s polustoljetnim iskustvom, nizom uspješnica, antologijskih predstava. Diplomirao je filozofiju i anglistiku, a potom i režiju na zagrebačkoj Akademiji, učenik je nezaobilaznog Branka Gavelle, Krležin sugovornik, profesor na visokim učilištima kod nas i u SAD-u, 10 godina bio je ravnatelj zagrebačkog HNK, upravljao je Dubrovačkim ljetnim igrama i Sterijinim pozorjem, režirao dokumentarce, televizijske i radio drame... Budući da ste dočitali do ovdje, jasno je da je razgovora ipak bilo, a tom biografijom nije lako ovladati. Svoju 197. premijeru kreirao je u Splitu, postavivši “Svoji smo, dogovorit ćemo se” ruskog pisca Aleksandra Nikolajeviča Ostrovskog, djelo iz 1848. godine koje govori o korupciji, namještaljkama, prijevarama i sličnim lijepim stvarima o kojima mi sve znamo.
– Komad je iz vremena revolucionarnih turbulencija u Europi, pa i u Rusiji, doba uspona građanskog staleža. Mladi Ostrovski u svojem ih prvom djelu prokazuje, proglašava ih korumpiranima, bezdušnima. Car se razbjesnio i djelo je stavljeno pod cenzuru. Govorimo o vremenu kad su književnost i kazalište imali puno jači utjecaj na društvo. Danas više nije tako, mada se sjećamo ne tako dalekih vremena i afera s “Mrdušom Donjom” ili Šuvarove “Bijele knjige”. Još jučer smo živjeli u cenzurama. Dakako, ovaj komad danas nema toliku satiričku ubojitost, ali pokazuje da se u gotovo dvjesto godina malo što promijenilo kad je riječ o korupciji, gramzivosti, robovanju novcu. “Svoji smo...” govori o korumpiranom društvu u kojem danas živimo i koje se u biti ne razlikuje od onog što ga Ostrovski kritizira u svojoj satiri.
Možda satira više nije ubojita, ali nju pokušavaju ubiti. Upravo svjedočimo.
– Zapanjen sam kao i cijeli svijet do čega mržnja može dovesti. To nam je pouka da ništa nije garantirano, pa ni sloboda i demokracija, one se ostvaruju svakim danom izlaska tiska, predstavama, literaturom...
Kako će se to riješiti?
– U načelu sam umjeren čovjek i tražim, kad je god moguće, rješenje dogovorom. Ali kad netko udari kao što je sad slučaj, i odgovor mora biti nedvosmislen. Raznolikost svijeta treba poštovati i podržavati, jer kakav bi to bio svijet koji bi bio posvuda jednak i uniformiran?! Nikad neću zaboraviti karikaturu koju sam šezdesetih godina vidio u jednom bečkom izlogu: zbor pjeva i svi imaju namještena usta da otpjevaju određeni ton, samo jedna glava ima drugačiji oblik usta. I piše: “Jedan pjeva falš!” Mislim da tog jednog koji pjeva falš treba čuvati kao kap vode na dlanu. Ili ako ćete primjer iz kazališta. U Moskvi sam gledao fenomenalnu predstavu “Gogoljeve ženidbe” u režiji velikog Anatolija Efrosa. Čovjek se ne želi oženiti, ali ga natjeraju i u uvodnoj svadbenoj povorci cijeli je ansambl uštiman osim glavnog lika koji nikako da uhvati korak, nego korača svojim remetilačkim načinom koji se nikako ne uklapa. U tadašnjem SSSR-u pod vlašću Brežnjeva ta je scena odmah dobila aplauz jer je shvaćena kao bunt protiv jednoumlja. Dakle, kazalište ima mogućnost da na svoj način izrazi svoje društvene i političke stavove.
Kao i Shakespeareov “Timon Atenjanin”, kojeg ste prije dvije godine režirali na Splitskom ljetu; on grize za srce ne samo kao kritika društvene pohlepe, nego i kao preispitivanje svačije osobnosti?
– Taj me je tekst privukao iz sličnog razloga. Kazalište mora doprijeti do publike jasno izraženim odnosom prema trenutku u kojem živimo. A taj naš današnji trenutak je prodor liberalnog kapitalizma u sve pore života, svi robujemo novcu, do kojeg se lakše dolazi otimačinom nego radom. Kazalište mora govoriti o tome.
Onako kako to na neke druge teme radi Oliver Frljić?
– Frljić je moj student, imao je peticu iz režije i mislim da ju je apsolutno zaslužio. Gledao sam njegov “Turbofolk” i još neke predstave i to je bilo dobro. On je takav čovjek i sebe prezentira ne skrivajući ništa.
Mogu li se prozvani vrijeđati na njegovo “Hrvatsko glumište”?
– Ja sam se skoro uvrijedio jer me nije bilo tamo! Pitanje glasi: je li to osobni obračun s ljudima koji drugačije misle ili neka vrsta obračuna na principijelnom umjetničkom, svjetonazorskom i političkom nivou. Ovo drugo je u redu. Međutim, dosta se osobnog dalo iščitati iz tog uratka. To je onda ipak zloporaba kazališta.
Spadaju li takve predstave u nacionalna kazališta?
– Držim da činjenica što se institucija zove HNK ne određuje može li se ili ne takva predstava postaviti. Može sve, pa i takve predstave. Samo je pitanje za koga se to postavlja i tiče li se šireg kruga publike. Frljić predstave uglavnom ne radi za cijelo gledalište, nego za smanjeni broj mjesta, pa vjerojatno time zadovolji one koje zanima takav teatar. Međutim, kazalište treba biti otvoreno za svakoga, a ne samo za istomišljenike, tu vidim problem.
Na mjestu intendanta su i vas napadali, samo s drugih pozicija?
– To je valjda takvo mjesto, lupali su me slijeva i zdesna. Proglašavali su me okorjelim HDZ-ovcem, a dvaput sam odbio biti član te stranke, jednom pred predsjednikom Tuđmanom. Devet puta sam odbio poziv da uđem u Komunističku partiju. Uvijek sam smatrao da ne mogu režirati predstave ako ću biti nečiji reprezentant, mogu režirati samo u svoje ime, režija je sloboda. Kad sam postao intendant HNK, rekao sam: čini mi se da imam dosta umjetničke “ušteđevine” za taj posao jer će se ona ubrzo početi otapati... Jedini koji me tada nije napadao bio je Tuđman; pitao sam se zbog čega me drži. Jedino objašnjenje bilo je moje poznanstvo s Krležom, čini mi se da je imao dojam – ako sam bio dobar Krleži, a Tuđman je jako držao do njega, onda valjda nešto i vrijedim.
Je li vam Krleža bio težak? Mnogi se nisu mogli izboriti s njegovim karakterom.
– Moji dolasci kod Krleže bili su vezani uz njegova djela koja sam postavljao i uvijek je prema meni bio dobronamjeran. Kad sam mu objašnjavao kako će njegov “Kristofor Kolumbo” s publikom na lađi putovati oko Lokruma, on me je gledao, gledao, pa rekao: “Znate što, Paro, to je vaš cirkus, a ne moj! Radite što hoćete.” Kad sam radio “Banket u blitvi”, nosio sam mu tri, četiri verzije, on je stalno nešto prigovarao, dok nije došla Bela i kazala: “Krleža, daj Paru otvorene ruke, neka radi kako je zamislio.” Krleža se nasmijao i rekao: “Paro, radite što vas je volja.”
Bio je običaj da režiseri koji postavljaju Krležina djela obavezno dolaze k njemu na audijenciju. Čini se da danas komunikacija autora i režisera ne postoji?
– Mora postojati, to je pitanje kućnog odgoja. Dužnost je redatelja da autoru objasni što želi s njegovim djelom. Krleži je teško padalo kraćenje romana, adaptacija, no najčešće je to rješavano u duhu dobre suradnje, nakon nekoliko razgovora. Odnos pisca i redatelja neizmjerno je važan. Istina je da se suvremeni teatar proglasio autonomnom umjetnošću koja može funkcionirati bez pjesničke riječi. No, mislim da ne može ili možda može s velikom opasnošću da potone u banalnost.
To je fina Gavellina škola vas četvorice redatelja?
– Kosta Spaić i Dino Radojević generacijski su deset godina stariji od mene i Božidara Violića, po uzoru na francusku grupu prozvali su nas Kartel, ali u negativnom smislu jer smo navodno uzurpirali hrvatsko kazalište, što, naravno, nije bila istina i, srećom, ta priča nije dugo trajala.
A zovu vas i džemperaši?
– Prvi put čujem, zašto?
Jer ste šezdesetosmaška generacija i radije nosite praktičnu odjeću nego odijela i kravate!
– Nije netočno, priznajem... Ali za premijeru ipak ću odjenuti tamno odijelo.Zaboravljaju se ta velika imena..
– Spaić i Radojević bili su fenomenalni redatelji, Mladen Škiljan nije bio član ove “grupacije”, ali je bio intendant HNK, unio je Becketa u hrvatski teatar, režirao sjajne Krležine “Balade...” Kao da ih nije ni bilo. Pali su u zaborav, kao i profesor Habunek.
Nikakvo čudo kad je kazalište svijet ega!
– Istina, ali čvrsto sam uvjeren da bez oslanjanja na tradiciju i kontinuitet nema povijesti, a kazalište ne može biti apovijesno. Da, kazalište je uvijek u ovom trenutku i danas, ali ovaj današnji trenutak mora se zrcaliti u nečemu što je prethodilo i imalo kvalitetu. Inače kazalište postaje narcisoidno.
Vaša je obitelj ispljuskana poviješću?
– Otac je Pažanin, a majka Ana Zwezdin iz obitelji kubanskih Kozaka. Moj djed bio je kozački pukovnik u postrojbama bjelogardijskoga generala Fostikova, koji je na konja stavio moju baku i mamu; došli su na Krim bježeći pred crvenima. Brodom su se prebacili do Lemnosa pa u Srbiju, u Kikindu. Moj otac bio je austrougarski kadet, pa kraljevski jugoslavenski poručnik i kapetan, a kako je volio hrvatovati, tjerali su ga službom na južne granice, gdje je sreo moju majku. Rođen sam u Čačku jer je otac bio tamo na službi. Kad je započeo rat, oca su Nijemci zarobili u Šapcu, on se predstavio kao Hrvat i jedan njemački poručnik prebacio nas je u Zemun.
Što pješice, što vlakom stigli smo do Karlovca, gdje je otac završio vojne škole. Prijavio se u domobrane i čuo da su u jednoj vojarni zarobljena dva, tri Pažana partizana i da im prijeti likvidacija. Uputio se tamo znajući da je službujući časnik niži po činu od njega domobranskog satnika. Pod izlikom da ih vodi na strijeljanje, odveo ih je u svoju kasarnu i oni su do kraja 1944. godine dolazili kod nas na ručak. Onda su se vratili u partizane, a očev je posilni... Ali ne može to sve stati u novine...
Može, može, samo nastavite!
– Onda je njegov posilni, neki Jozić, došao tati i rekao: “Mi znamo da ste spasili partizane, biste li surađivali?” “Kako?” “Donosite nam lijekova.” Jer je moj otac bio opskrbni oficir, intendant. Pristao je i u nekoliko navrata slao partizanima lijekove. Nakon nekog vremena Jozić mu je dojavio da je prokazan i otac pred sam kraj rata bježi u partizane. Bio je dva mjeseca u partizanima i pojavio se jednog dana u Karlovcu sav zapušten i prljav. Kad, nakon nekog vremena pojavi se u uniformi partizanskog kapetana! Što je sad?! Pa pojavio se taj Jozić i posvjedočio kako je otac radio za partizanski pokret. Ubrzo nakon kraja rata otišao je u penziju.
Sjajna priča! Kako ste vi prolazili u totalitarnom sistemu? Mogli ste u Ameriku kad ste htjeli, obišli ste svijet?
– Ooo, ima i ta priča. Kad je pao Ranković 1966., sretnem jednog prijatelja i kaže mi da je vidio moj dosje. Pitam ga kakav je. “Pa”, veli, “siv, ni crn ni bijel. Piše da često ideš u Ameriku i navijaš za Dinamo!” Imali smo neprilika koliko hoćeš, svi znamo za Violić-Brešanovu aferu s “Mrdušom Donjom”, a ja sam imao okapanja s ITD-ovom predstavom “Plebejci probaju ustanak” po djelu Güntera Grassa. Bili smo napadani, ali i nagrađivani. Komunisti su se klonili zabrana i ostavljali mogućnost kritike. Do neke mjere. Ako bi netko prešao tu granicu, postao bi žrtva represije. Prisjetimo se Vlade Gotovca.
Ipak, teatar 70-ih i 80-ih na području bivše države ostao je u kolektivnoj memoriji kao vrhunski?
– Upravo zbog kolektivnog kritičkog stava prema stvarnosti u kojoj smo živjeli. Ne sjećam se niti jednog “režimskog redatelja”. Publika je prepoznavala naše nakane i hrlilo se na predstave, gdje bi se u zavjereničkoj atmosferi moglo nešto reći što se na ulici ili u novinama nije moglo. Prijateljevao sam s češkim redateljem Jiříjem Menzelom, kojeg sam svojedobno pozvao da u Dubrovniku radi “Hamleta”. I kad je došla baršunasta revolucija, pitam ga: “Kako si?” Veli: “Grozno! Nemam protiv koga raditi predstave...” Češke predstave bile su nabijene švejkovskom satirom kojom se prokazivao ruski tvrdi komunizam i postizali su goleme uspjehe kod publike. Pitam ga dalje: “Pa kako ti je u demokraciji?” On će: “Grozno!” Kažem: “Ma kako?” On opet: “Pa prije sam morao slušati samo jednu budalu, a sada ih moram slušati na stotine svaki dan!”
Netko je rekao: “Dobro je da te tuku s leđa i s prsa, jer tada ostaješ uspravan!”
– To sam ja rekao... I napisao.
Nisam znao, jako dobro rečeno.
– Hvala. Ako vas nitko ne napada, kao da ne živite, kao da vas nema. Ako te napadaju slijeva i zdesna, to je bolje nego napad samo s jedne strane. To znači da ne pripadaš nikome i da si svoj. I onda primaj batine i živi svoj život. Ne traži pomoć ni od koga.