Autor: Lj.G.
Datum objave: 05.01.2018
Share


U ratu smo Ivica i ja preko noći postali nepoželjni

Gordana Gadžić

 U ratu smo Ivica i ja preko noći postali nepoželjni

https://www.portalnovosti.com/gordana-gadzic-u-ratu-smo-ivica-i-ja-preko-noci-postali-nepozeljni

To kako je Ivica Vidović bio ponižen 1990-ih, od vlastitog kazališta pa nadalje, zaista je nevjerojatna sramota. Jako ga je pogađalo kada su se neki vrlo bliski prijatelji i kolege udaljili od njega, a da nikada nije dobio objašnjenje zašto su mu okrenuli leđa. Borio se na svoj tihi i nespretni način

S glumicom Gordanom Gadžić razgovaramo o uspjehu njezine nove predstave ‘Za umrijet od smijeha’ u kojoj je ostvarila značajnu ulogu, o kazalištu Rugantino koje vodi već 20 godina, o njezinim blistavim glumačkim počecima u rodnom Beogradu, o pokojnom suprugu, glumcu Ivici Vidoviću, o životu u Hrvatskoj 1990-ih i kasnije…

Jeste li očekivali da će vaša nova, politički vrlo provokativna predstava ‘Za umrijet od smijeha’ doživjeti takav publicitet?

Čovjek, naravno, nikada ne može biti siguran, ali kada smo je počeli raditi, znali smo da ima značajan potencijal i njezin uspjeh za nas nije bio neočekivan. Ono oko čega sam imala najviše dvojbi jest kako dramaturški i žanrovski uklopiti parodijski dio vezan uz današnju Hrvatsku s autentičnim i donekle prilagođenim tekstom. Zahvalna sam cijeloj autorskoj ekipi, no prije svega mom glumačkom partneru Marku Torjancu, ujedno autoru adaptacije, i Mariju Kovaču, našem strpljivom i samozatajnom redatelju. Naša predstava je izrazito politična, ali nije dnevno-pamfletska: ona je pokušaj da pokažemo koliko su ljudi danas izgubljeni i ostavljeni da se bore sami u društvu koje im je dalo malo ili ništa. Skrivena teza predstave, koja joj daje stanovitu drskost, jest da čovjek danas treba poludjeti da bi preživio.

‘Slobodarski’ Dubrovnik

Vaš Teatar Rugantino tiho i ustrajno djeluje već niz godina. Kako on živi iz dana u dan?

Evo, 2018. godine obilježit ćemo dvije decenije od naše prve predstave ‘Ay, Carmela’ i 20 godina postojanja. Kao što stoji u monografiji o Ivici Vidoviću, koju sam pripremala nekoliko godina i koja bi uskoro trebala izaći, Rugantino je dosta toga postigao, ali granica je vrlo rano postavljena i mi je objektivno nikada nismo mogli preskočiti. Nismo mogli poletjeti. Ta nas je spoznaja potiho ubijala, osjećali smo se zarobljenima u skučenom prostoru, a ograničenja su zaista bila brojna. I bolna. Najprije repertoarna: treba neprekidno pronalaziti teme koje bi u ljudskom i glumačkom smislu bile zanimljive, a da pritom budu i komercijalne. Zatim, predstave moraju biti jednostavne u organizacijskom i tehničkom smislu (tri do četiri glumca, mali dekor i oprema, jedan do dva tehničara) i dugoročno, takvo balansiranje je naprosto bilo nemoguće. To čovjeka esencijalno troši i ostavlja posljedice na zdravlje. Šest i pol godina poslije Ivičine smrti Rugantinov brod i dalje plovi tjesnacima hrvatske kulture, svake godine uglavnom napravimo po jednu predstavu, među kojima ima i vrlo vrijednih ostvarenja, ali u toj gomili nemogućnosti živimo s devet desetina nezadovoljstva i tek s jednim trunkom radosti.

U monografiji piše kako ste sa svojim kazalištem puno putovali, od Beča do Požarevca, od Splita preko Subotice do New Yorka i Los Angelesa, a ipak čitav odlomak o Rugantinu nosi naslov ‘Let u mjestu’. Kako to?

Odgovor je vrlo jednostavan: ni Ivica ni ja nismo politički pripadali nikada nikome, a u našim uvjetima bez takve podrške nije moguć značajniji napredak. Krila su vam u startu podrezana. Da smo pripadali nekoj utjecajnoj političkoj strukturi, vjerojatno bismo došli do dvorane za svoje predstave i do pristojnijih godišnjih dotacija, što bi nam pak omogućilo da uposlimo nekolicinu ljudi. Uglavnom, poslije naše prve premijere – ‘Ay, Carmela’ – počeli smo se baviti praktički svime: ja sam sve više preuzimala producentski dio, zbog čega sam kao glumica apstinirala u vlastitom kazalištu, a Ivica se godinama bavio čitavim spektrom neglumačkih poslova; u nekima potpuno bezuspješno, a u nekima je pokazao zavidne talente. Bio je pouzdan vozač kombija, savjestan rekviziter, pristojan šminker, uredan garderobijer, neumoran daktilograf, fascinantan arhivar, po potrebi i potkapacitirani scenski radnik, iako sam nastojala da tu vještinu što manje razvija. Možete li zamisliti jednog od najznačajnijih naših glumaca koji u dobi od tada već šezdeset godina mora raditi sve te poslove, npr. voziti polovni kombi po našim lokalnim putevima, stotinama kilometara, da bi navečer igrao predstavu?

Kada ste se s Ivicom Vidovićem upoznali krajem 1980-ih, jeste li mogli pretpostaviti da vas očekuje prilično neizvjesna budućnost?

Tada nisam ništa pretpostavljala i u tadašnjim okolnostima birala sam najmanje zlo. Čak se ni sa svojim roditeljima u Beogradu nisam oprostila na neki dramatičan i definitivan način. Zapravo, Ivica i ja u postojećem historijskom i političkom klinču nismo imali puno opcija. Ivičin dolazak u Beograd nije bio moguć zbog same prirode rata u Hrvatskoj – sjetite se iskustva Mire Furlan – i on se u Zagreb više ne bi mogao vratiti, nego bi od te izopćenosti, sigurna sam, vrlo brzo umro. Iako sam uvjerena da bi tamo naš profesionalni život bio oboma dostupan, vjerojatno i sadržajniji. Opcija odlaska u treće zemlje za nas nije bila rješenje, što zbog Ivičinih godina, što zbog nepoznavanja jezika. Beograd sam napustila u lipnju 1992., naš sin Filip bio je napunio godinu dana i bio je to posljednji trenutak da okupimo našu malu obitelj.

Vi i Ivica ste tada pokušali nešto raditi u kazalištu u Dubrovniku?

U to smo vrijeme dobili konkretnu ponudu od Kazališta Marina Držića u Dubrovniku, do u tančine razrađenu, s ambicioznim repertoarnim planom, precizno navedenim naslovima, režiserima, rokovima i nositeljima glavnih uloga. ‘Vas dvoje ste nam kao glumci izuzetno potrebni. Posebno nam je stalo do Gordane, budući je glumicu njenog profila teško, gotovo nemoguće dobiti’, pisalo je u njihovom pozivnom pismu. Počeli smo s predstavom ‘Kaktusov cvijet’ prema komadu Pierrea Barilleta. Dva tjedna pred premijeru glumica istog kazališta pokrenula je harangu protiv Ivice i mene serijom tekstova u dubrovačkim novinama, u sprezi s dijelom tadašnjih utjecajnih krugova u Dubrovniku. Kolege iz kazališta odbili su javno stati iza nas, njihova šutnja, kao i šutnja svekolike dubrovačke javnosti, koja nije izrodila niti jednu riječ javne podrške, bila je ustvari i glasna i jasna. Budući da smo tako preko noći stekli status persone non grata, desetak dana prije premijere odlučili smo napustili Dubrovnik. Za dva dana je napravljena prepodjela, kolege koji su preuzeli naše uloge zamolili su nas da imamo razumijevanja: rat je, a djecu treba hraniti. Nekoliko godina kasnije glumac istog kazališta, Izet Hajdarhodžić, to piše u Ivičinoj monografiji, izjavio je sljedeće: ‘Nestalo je slobodarskog Dubrovnika. Danas je to provincijalna močvara u kojoj se može dogoditi da glumac poput Ivice Vidovića bude protjeran samo zato jer je oženio Srpkinju.’

Onda ste se s Ivicom vratili u Zagreb…

Nakon Dubrovnika vratili smo se u Zagreb, gdje nas je tek dočekao apsolutni muk iz kojeg se mogla iščitati bogata paleta značenja. Tu je počeo pravi košmar. Našli smo se u egzistencijalnom vakuumu, bez ičije podrške, izolirani i obilježeni i ja sam nekoliko mjeseci morala biti na lijekovima. Uslijedile su godine teške besparice i sve tamo negdje do 1996. naš primarni životni zadatak bio je kako preživjeti. Ne znam jesmo li mogli biti mudriji, ali svojim pristankom da tako nezaštićeni ostanemo ovdje, svojim u suštini defanzivnim životnim odabirom, mi smo prihvatili krivnju i križ trajne marginalizacije. Naprosto, u tako kontaminiranom prostoru naša ‘mješovita priča’ nije pronalazila svoje mjesto pod suncem. A za mene je to značilo pristajanje da u profesionalnom smislu postanem invalid.

Vaš glumački početak bio je obećavajući: dobili ste nagradu beogradske Kazališne akademije za samostalni diplomski rad, a bilježite uspjeh i u prvih deset godina vaše karijere. U devedesetima, kako ste rekli, grčevito ste se posvetili tome da održite porodicu na okupu. Kako ste se nosili s tolikim teretom?

Da, u tih prvih deset godina bilo je lijepih uloga, oko tridesetak u raznim beogradskim kazalištima (nagrade ‘Strahinja Petrović’, ‘Joakim Vujić’, ‘Gita Predić Nušić’), na televiziji i posebno na filmu, radila sam zaista s dobrim redateljima kao što su bili Miša Radivojević, Goran Marković (Zlatna arena i Povelja u Nišu za ulogu u filmu ‘Tajvanska kanasta’), Branko Baletić, Krešo Golik, Zoran Tadić i drugi. U devedesetima i u proteklih 20 godina ono što sam glumila u kazalištu bio je, uz nekoliko iznimaka, naš Rugantino. Ta situacija je s vremenom mijenjala svoje oblike, ali se do danas nije bitno promijenila. U ratno vrijeme, uz toliko patnje i smrti oko nas, svakako nije bilo najvažnije hoću li ja igrati ili ne, i zaista smo Ivica i ja, usprkos svemu, imali strpljenja i nadu da će najgore proći i da ćemo kao glumci normalnije živjeti. Onda je rat završio i opet se ništa bitno nije dogodilo. Nešto sam radila na filmu, nešto malo u kazalištu (‘Ono što nitko drugi nije htio igrati’, kako je rekao Božidar Violić povodom mog nastupa u njegovoj predstavi u Gavelli), ali tih nekoliko kamenčića nije bio glumački put i od toga se nije mogla prehranjivati obitelj. Zapravo, preživjeli smo zahvaljujući činjenici nekadašnje Ivičine popularnosti, naročito kada je 1998. osnovan Rugantino. Ta mala kazališna platforma, s velikim ambicijama i ograničenim dosezima, odigrala je ogromnu ulogu ne samo u našem preživljavanju, već i u održanju našeg umjetničkog dostojanstva.

Nemir i nedorečenost

Kako se u svemu tome snalazio vaš suprug Ivica Vidović?

Ivica je i dalje bio član Dramskog kazališta Gavella, angažman u splitskom HNK-u prestao je s odlaskom starog intendanta Ivice Restovića, a Teatru &TD, u kojem je odigrao neke od svojih najboljih uloga, u devedesetima više nije bio zanimljiv. Prvi film snimio je poslije šest godina, a na HTV-u poslije osam. Njegova plaća u Gavelli nije bila dovoljna ni za pokriti kredit koji smo uzeli kako bismo stan opremili najelementarnijim stvarima. Ponekad je znalo biti tako dramatično da se ni za kruh nije imalo. Tada bi Ivica, kako sam napisala u knjizi, obilazio opskurne lokalne kafiće navlačeći već neku od svojih maski i pokušavajući sakriti mučninu prosjačenja. I ljudi su mu pomagali, znani, neznani, nekada manje, nekada više, nekada na kraći rok, nekada na duži, s povjerenjem.

U monografiji spominjete i njegovu epizodu s noćnim klubom ‘Monaco’…

Mađioničar Ivica Krakić u to je vrijeme ponudio Ivici da naprave zajedničku točku, šaljivu kombinaciju mađioničarskih trikova i klaunerije, što je trebao biti Ivičin zadatak, koju bi izvodili u tom noćnom klubu ‘Monaco’, što je bilo drugo ime za klasični kupleraj. Plaćeni su bili na ruke iste večeri, recimo u rangu polovice Ivičine plaće i bio je to pristojan polusatni program, mogao se izvoditi na bilo kojoj kabaretskoj sceni i nije imao nikakvih erotskih naznaka, što mu je vjerojatno bila mana s obzirom na svrhu i mjesto odigravanja. Prostor je bio mali, mračan, parovi su sjedili za stolovima, a onda bi, kako se to već zbiva u javnim kućama, diskretno nestajali iza skrovitih vrata. Bila sam tamo jednom s Ivicom i bilo je mučno, da. Ljudi su Ivicu prepoznavali i trebalo se nositi s poniženjem. Ali ni tada, a ni danas ne dvojim: ‘Monaco’ je bio poštenija varijanta od bešćutnog, krvavog bordela koji je paradirao izvan zidova tog malog noćnog kluba. Ne znam koliko je sve to trajalo, možda pola godine. A onda se u klubu dogodilo ubojstvo, vlasnik je završio u zatvoru i klub je zatvoren.

Kako je Ivica Vidović, kao jedan od najboljih jugoslavenskih i hrvatskih glumaca, sve to intimno proživljavao?

To kako je Ivica bio ponižen u to vrijeme, od vlastitog kazališta pa nadalje, zaista je nevjerojatna sramota. Jako ga je pogađalo kada su se neki vrlo bliski prijatelji i kolege udaljili od njega, a da nikada nije dobio objašnjenje zašto su mu okrenuli leđa. Borio se na svoj tihi i nespretni način. Posjedovao je neku vrstu čudne poniznosti i skromnosti. Koliko god da je napravio genijalnih uloga, on je intimno stalno imao neku vrstu propitivanja i nesigurnosti i cijelog života se čudio tako čestoj glumačkoj samouvjerenosti i bahatosti. U razdoblju kada smo jako malo radili znao bi reći: ‘Možda mi je zaista ponestalo glumačkog talenta?’

Kada danas pogledate čitav taj traumatični luk vašega života i karijere, je li on rezultirao bilo čime dobrim?

Jedan od mojih temeljnih identiteta je da budem i da jesam glumica. Napad na taj identitet koji se dogodio i gubitak tog identiteta smatram ozbiljnim životnim gubitkom. Ivica i ja jesmo sačuvali našu ljubav, rodila sam dvoje djece i održali smo našu obitelj, ali zbog ovog glumačkog deficita koji sam proživjela ni danas se ne budim mirna. Drago mi je da sam sve ove godine pokazala određenu samilost prema samoj sebi, strpljivost i snagu, ali ne mogu reći da sam taj nemir, tu nedorečenost i tu neostvarenost time umirila. Oni i dalje, nažalost, prebivaju duboko u meni

Kazališna kritika: Ludilom do normalnosti

Mario Kovač, ‘Za umrijet od smijeha’ (Planet Art i Teatar Rugantino, Zagreb): Publika je prepoznala da u takozvanom teatru apsurda Hrvatska živi svaki dan

https://www.portalnovosti.com/kazalisna-kritika-ludilom-do-normalnosti

248
Kategorije: Razgovor
Developed by LELOO. All rights reserved.