Baletno veče u HNK Zagreb,u znaku koreografkinja suvremenog plesnog izričaja
Vjetrovito i hladno kišno veče 11 studenog,dovelo je u rasvjetljenu i toplu zgradu HNK,mnoštvo uzvanika i ljubitelja baletne umjetnosti kao i uobičajeno prilikom baletnih premijera,no ova premijera bila je prilika za koreografkinje suvremenog plesa,da s ponajboljim baletnim ansamblom u našoj zemlji pokažu i ostvare svoje plesne preokupacije i domete.
Već danima u medijima najavljivan događaj,započeo je baletom „Tamni pejzaži“ Marjane Krajač na elektronsku glazbu Thomasa Koenera,scena i kostimi Silvio Vujičić.
Namjerno ne čitam prije izvedbe sadržaj djela,jer ono mora na sceni potvrditi intencije koreografa i opravdati smisao čitave izvedbe,mora me navesti da sudjelujem i nesvjesno usvajam dramaturški razlog čitavog tog gibanja na glazbu, koja teče bez ritmova i akcenata,bez melodijske linije,dostatna sama sebi u rastućem, snažnom tonskom volumenu.
A šta na gotovo goloj sceni rade ponajbolji plesači zagrebačkog baleta?Odjeveni radno u široke majice i kratke gačice,plesačice na špicama,raspoređeni razbacano po sceni,svako za se izvodi poneki piroutte, arabesque, renverse,po dijagonali nekoliko tours chaines ili nekolko skokova grand jete,i sve to nalikuje više na kakofoniju svirača simfonijskog orkestra prije početka koncerta kad svaki instrument brusi dio svoje dionice(slično se događa i na baletnoj pozornici prije početka predstave) ,no to nije dovoljno da me uvjeri u smisao koreografije. Pogotovo to improvizatorski otuđeno gibanje plesača,bezizražajnih lica ne opravdava obilan filozofski tekst u programskoj knjižici (što sam naknadno pročitala), to verbalno obilje od kojeg nismo ništa nažalost doživjeli na sceni, a ponajmanje naslov koreografije.
Drugi dio baletne večeri pripao je koreografkinji Maši Kolar i njenom doživljaju slavnog „Bolera“ Mauricea Ravela.Elektroakustički obrađena glazba produljena trajanja(Višeslav Laboš),u scenografiji i kostimografiji Petre Pavičić,nije ništa izgubila od sjajne Ravelove ideje.Dapače,polako uvođenje u ritam kao osnov,gotovo iz tame se rađa pokret isprva škrt,tek u naznakama plesnog gibanja, koji će kroz broj nadolazećih plesača kao i broj orkestralnih instrumenata i sekcija, prerasti u pravo slavlje vrhunskog plesa bez ostatka.
Maša Kolar je vrlo muzikalno osjetila bit te glazbe,njen aulodijski puteni zov,ona je na njenu široku melodijsku frazu stvorila isto tako zaokružen plesni pokret savršene, gotovo erotske napetosti i ljepote ljudskog tijela.Odlično izvježbani i ujednačeni plesači zagrebačkog baleta vrhunski su nadahnuto izveli ovaj vrlo zahtjevan zadatak.
Blješteće trake scenografije i topla rasvjeta,dodale su plesnoj sceni nešto od vreline južno mediteranskih pučkih svečanosti i upotpunile ovaj nesvakidašnji plesni doživljaj ,koji je izazvao buran aplauz i ovacije gledališta.