Još jedna odlična monografija iz pera Mladena Mordeja Vučkovića i urednika
Davora Schopfa posvećena baletnim umjetnicima i baletnoj umjetnosti naše
zemlje,ugledala je svjetlo dana i bila predstavljena brojnim ljubiteljima ove
umjetnosti.
Nije slučajno odabran dan njenog predstavljanja 21.siječanj,jer je upravo
na taj dan 1897godine, balet „Giselle“ bio po prvi puta izveden na našoj sceni
i od tada uz dulji prekid do 1965 g.plijeni svojom romantičnom ljepotom i
krajnje zahtjevnim tehničkim i glumačkim sposobnostima glavnih protagonista i
ansambla.U raznim koreografskim postavkama nije napuštao našu scenu i bio je
vječni izazov mnogim našim plesačima i ansamblima.
Vrijednost Monografije nije samo u predstavljanju svih protagonistica
„Giselle“ na našoj baletnoj sceni,već i u povijesnim podacima iz doba nastanka
ovog bisera baletne literature,čija je praizvedba bila 1841g.na sceni Pariške
opere, a plesala ju je Carlotta Grisi,rođena u istarskoj Vižinadi,tada području
austrijske države.
Iscrpni,odlično prikazani datumi i godine svake predstave ovog slavnog baleta
sa podacima o koreografima i dirigentima,kritikama koje su pratile svaku novu
solističku postavu,gostovanjima svih baletnih trupa i slavnih plesača koji su
nastupali na našoj sceni,a sve to potkrepljeno programskim dokumentima i
plakatima, govori o velikomu uloženom trudu i vrijednosti pothvata.
Odličan i obilan fotomaterjal uz zanimljive tekstove iz sjećanja prvaka
zagrebačkog baleta Svebora Sečaka i Ljiljanje Gvozdenović kao i dirigenta
Mladena Tarbuka, vezanih uz taj balet i njihovo razmišljanje,dragocjeni
su prilozi koji obogaćuju ovu sjajnu i sveobuhvatnu studiju o povijesnom hodu
naše zagrebačke baletne scene.
Prisustvo gotovo svih živućih protagonistica baleta „Giselle“u
Zagrebu prilikom svečanog predstavljanja Monografije u Foyeru HNK, kao i obilna
izložba foto dokumenata,govori u prilog odlično osmišljenom obilježavanju tog
povijesnog dana iz naše baletne povijesti,dana kad se navršava 117 godina od
rođendana“Giselle“ na našoj sceni.
Stoga premijera iste predstave navečer,u koreografiji Iraide Lukašove samo
zaokružuje i nastavlja njezin život i uklapa se u dostojansveno ozračje naše
baletne umjetnosti.
Osvrnut ću se stoga i na svojevrsnu svečarsku predstavu u kojoj su u
glavnim ulogama gostovali inozemni gosti.U ulozi Giselle nastupala je lenjingradska
plesačica Ekaterina Borchenko,u ulozi grofa Albrechta nastupao je Friedemann
Vogel dok je orkestrom ravnao Mihail Sinkevič.
Obnovljena koreografija Iraide Lukašove prema originalu Jeana Corallija,
Jules Perrota i Mariusa Petipaa, nije donijela ništa nova osim dobro tehnički
spremnog i ujednačenog plesa cjelokupnog ansambla, kojem je ipak na momente
manjkalo radosne rasplesanosti u prvom činu.Vrlo solidan Pas de deux seljana
izveli su besprijekorno Pavla Mikolavčić i Mykola Gorodiskii,no na stereotipno,
pretežno pantomimskoj igri većeg dijela Prvoga čina,trebalo je režijski
poraditi da se izbjegne mlakost radnje na čijem fonu se odvija drama.
Ekaterina Borchenko kao Giselle,plesačica vretenastog lika,velikih raspona
nogu i ruku,čiste,besprijekorne tehnike, ipak nije zračila potrebnom ljupkošću
i dražesnom razigranošću a pogotovo u sceni ludila joj je manjkalo sugestivnog
dramskog naboja,da bi lik nestretne djevojke postigao svoj uvjerljivi glumački
vrhunac.
Nasuprot njoj, Friedemann Vogel u ulozi Albrechta je vrlo prostudiranom
gestom,plemenitom manirom i vrhunskom plesnom tehnikom gradio svoj lik od prve
pojave na sceni,dočekan velikim aplauzom publike ne samo kao jedan od vodećih
plesača svijeta,već i kao stari znanac.
Ako je prvi čin baleta tekao u već davno usvojenoj monotoniji,a vidjeli smo
ne tako davno jednu plesno i muzički obogaćenu verziju koreografa Dinka
Bogdanića i kompozitora i dirigenta Berislava Šipuša na istoj ovoj sceni,onda
je to bio korak unatrag u mogućem pristupu staroj baletnoj leraturi.
Drugi čin je zato bio kako u atmosferi,režiji i svjetlosnim efektima
daleko interesantniji i ispunio sva očekivanja.
Sjajno uvježbanom ženskom ansamblu,koji redovito ubire pljesak na otvorenoj
sceni,mogla bih jedino prigovoriti ponešto krutosti u držanju gornjeg dijela
tijela te manjak mekoće rada ruku toliko potrebne vilinskom stilu plesa.Mirtha,
kraljica vila u tumačenju Ive Vitić Gameiro na tragu je te uloge ukoliko poradi
na mekoći skoka i još ponekim tehničkim detaljima u svom solo plesu,te dostojanstvenoj
širini manire ruku.
Ekaterina Borchenko,produhovljena,lagana,gotovo bestjelesna ali
tehnički superiorna plesačica,njena Giselle,lebdjela je na pozornici kako u
svojim solo nastupima tako i u duetima s Albrechtom.
Friedeman Vogel je svu svoju savršenu plesnu tehniku podredio tumačenju
dramatičnog, nesretnog lika Albrechta ali bez suvišne patetike.
Bila je to potresna igra dvoje vrhunskih plesača,koja je okrunila
ponovnu izvedbu baleta „ Giselle“ na zagrebačkoj sceni i dala svoj posebni doprinos
ovom svečanom danu.