UDRUGA HRVATSKIH DIPLOMATA
Stara gradska vijećnica 18. lipnja 2012. godine
Poštovana gospođo predsjednice, mnogopoštovana gospođo ministrice, poštovani hrvatski diplomati, gospođe i gospodo,
Reći ću Vam samo to, kako smo radili u početku.
Sredinom svibnja 1990. godine, dva tjedna prije sastavljanja hrvatske vlade, dr. Franjo Tuđman mi je priopćio da ću biti ministar vanjskih poslova i dao mi samo jedan savjet: „Sve što budete radili, radite sa Slovencima!“ Nije mi rekao što treba raditi. To se znalo: zagovarati osamostaljenje Hrvatske.
To je bilo vrijeme politike, jer su se revidirali rezultati II. svjetskog rata – vrijeme kreativnosti i originalnosti.
Hrvatska je imala uhodan mehanizam odnosa s inozemstvom, prvobitno Radnu skupinu Alpe-Jadran i Udrugu europskih regija. Taj mehanizam je ranije obilno rabio i Ante Marković, kao hrvatski premijer. Pokretač oba projekta bio je Carlo Bernini, tad talijanski ministar transporta. Bio je prvi tuđi političar, koji je posjetio Hrvatsku (sredinom lipnja 1990.). On je bio nositelj talijanske politike prema Hrvatskoj, a ne Gianni de Michelis. EEZ nije tad imala vanjsku politiku, ali su je imale njezine članice.
Shvatio sam da se među ljudima zatečenim u tadašnjem Komitetu za odnose s inozemstvom mogu potpuno osloniti na četvoro političkih ljudi: Čeha, Srbina, Židova i Hrvaticu, koja je bila kći narodnog heroja, koji je od Užica do Visa bio zapovjednik jedinica za obranu Glavnog stožera vojske Josipa Broza.
Imao sam punu potporu i neograničenu pomoć tadašnjeg državnog sekretara za inozemne poslove SFRJ, Hrvata kao što je bio i savezni premijer, ali i pomoć vrijednog glavnog tajnika HDZ-a. To posljednje je bilo važno za nestranačko ministarstvo. Oni su nadzirali dvije vrijedne dopunske mreže.
Ubrzo nakon mojeg preuzimanja dužnosti, putem velikog Eduarda Čalića bila su nam otvorena sva vrata do europskih antifašista u najširem smislu.
Osobno sam odranije poznavao jedan broj viđenih britanskih konzervativaca nacionalnog usmjerenja, od kojih je jedan tad bio Predsjednik Konzervativne stranke. Uspostavio sam prisne odnose s Austrijom i Mađarskom, što je dalo izvrsne rezultate.
Bili smo dobro obaviješteni. Imali smo, primjerice, procjenu, da na sastanku na vrhuncu u lipnju 1990. godine na američkom nosaču zrakoplova Forrestal kod Malte, predsjednik Bush otac nije u Mihailu Gorbačovu imao sugovornika. U Zagrebu u drugoj polovici lipnja Andrej Loginov, sovjetski veleposlanik u Beogradu, mi je na zdravicu predsjedniku Gorbačovu i sovjetskim narodima, uzvratio uzdignute čaše da Gorbačov nije jedini državnik u Sovjetskom Savezu.
U prethodnom radu naučio sam strategijski razmišljati, dobro sam znao svjetsku politiku i geopolitiku, a povijest sam znao bolje od mnogih svojih sugovornika, ali ne i od prijatelja i mađarskog ministra Geze Jeszenskog. To su pokazali moji kasniji spisi. Stoga sam bio tražen sugovornik, možda najtraženiji u Hrvatskoj, kako mi je rekla legendarna kolumnistica Flora Lewis.
Naš projekt osamostaljenja Hrvatske morao je uspjeti, jer je EEZ tad bila snažan i dinamičan organizam pa je mogla prihvatiti krhotine socijalističkog svijeta, a na Istoku nije bilo nikoga tko bi mogao poduprijeti beogradski projekt.
Na kraju ću reći, da mi je moj nekadašnji suradnik, a sad hrvatski veleposlanik u Ujedinjenim narodima, nedavno rekao, da je „bila bitna moja odluka, da ne smjenjujem ljude“. Po tome sam, vjerojatno, bio najneobičniji hrvatski vajnski ministar. „Prvi se mačići u vodu bacaju!“
N.B.
Gospodja Nives Malenica je izabrana predsjednicom Udruge hrvatskih diplomata