HDZ-u ugovor, SDP-u referendum, narodu nevolje
z nizak odziv birača i
dvotrećinsku većinu za pristup RH Uniji Hrvati su odlučili – četvrti put u 143
godine - ući u tuđu političku tvorevinu. Prihvaćanje Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868.
godine, ulazak Hrvatske, Slavonije i Dalmacije u kraljevsku Jugoslaviju 1918.
godine, stupanje Hrvatske u Kominterninu komunističku Jugoslaviju 1945. godine
te konačno odluka Hrvata o pristupu RH Uniji izvedene su na brzinu i uz obmanu.
Na svako stupanje u tuđu
državu Hrvati su bili navedeni tobožnjim prijateljstvom tuđih političkih
tvorevina: mađarskim, srbijanskim, komunističkim i europskim, iako je ranije
bila riječ o velikomađarskom, velikosrpskom ili velikoruskom imperijalističkom posezanju za hrvatskom zemljom i za
hrvatskom radnom snagom. Sad je riječ o svjetskom velikotržišnom imperijalizmu kapitala, koji kao sredstvo rabi EU, u
kojoj trpe i narodi koji su bili stvorili Europsku Ekonomsku Zajednicu i narodi
koji su u EU pobjegli pred mogućom obnovom snage Ruske Federacije. Unija sad
poseže samo za hrvatskom zemljom, jer su nezaposleni ljudi kapitalu samo teret.
Razlika prema prijašnjim
ulascima Hrvata u tuđe države je u tome, što su i Mađarska 1868. i Srbija 1918.
i komunizam 1945. godine bili u pobjedničkom usponu, a Unija je pred rasapom,
koji neizostavno zadesi višenacionalne političke tvorevine, koje ne vode računa
o dobrobiti svojih naroda.
vaki Hrvat za pristup Hrvatske EU navodi svoj
razlog, ali nisam čuo nijednoga da kaže, kako će Hrvatskoj biti bolje nakon
pristupa Uniji. Jedni kažu, da nakon teških pregovora RH i EU – bez obzira na
to što je RH dobila izrazito nepovoljan pristupni ugovor i što je EU na
Hrvatskoj „vježbala strogost“, kako u Glasu Koncila kaže prof. Zvonimir Lauc –
nema smisla odbaciti sklopljeni ugovor. Po njima valja nagraditi i dati
zadovoljštinu HDZ-u koji je u osam minulih godina vlasti osiromašio i unakazio
Hrvatsku. Drugi kažu, da su Hrvati pokazali da ne umiju upravljati svojom
zemljom te da je bolje da Hrvatskom upravlja netko drugi – Unija. Ti Hrvati ne
uviđaju, da će Unija upravljati samo hrvatskim tržištem, a da ne će štititi ni
Hrvate ni njihovu zemlju. Jedni Hrvati opet kažu, da će Unija u Hrvatsku
konačno uvesti red, iako u EU vlada politička zbrka te iako su i Mađari i Srbi
i komunisti ranije trebali slijedno uvesti red u Hrvatsku, a „reda“ još nema.
Najneobičniji pristaše
Unije su oni, koji tvrde da su se, usprkos svojim stvarnim dvojbama oko budućeg
članstva RH u Uniji, za pristup odlučili kad su vidjeli koji i kakvi ljudi
prosvjeduju protiv pristupa RH Uniji. Oni se, dakako, nisu pitali, kako se
moglo dogoditi da, usprkos svim stvarnim dvojbama Hrvata u svezi s pristupom RH
Uniji, samo ti i takvi „nereprezentativni i besposleni“ Hrvati prosvjeduju
protiv Unije. Tom ću se pitanju ubrzo vratiti.
avest ću dva prava i valjana razloga svojega
javnog protivljenja pristupu Uniji, koje su upućeni ljudi iznimno povoljno
primali. Prvi je to, što je 1993. godine bila ukinuta Europska Ekonomska
Zajednica (EEZ), koja nije stvarala probleme, nego je rješavala nastale
probleme dogovorom svojih članica, koje su bile suverene nacionalne države.
Hrvati su se, kao i ja osobno, 1990. godine bili obećali takvoj EEZ, koja je na
prijevaru zamijenjena unitarnom političkom tvorevinom, koja (1) uzima
suverenost nacionalnim državama, iako sama nema suverenost, (2) otvara
nacionalno pitanje u Europi, kojega nije bilo od Drugoga svjetskog rata, (3)
trajno stvara gospodarske, političke, sigurnosne i ljudske probleme, te (4)
koja je dopustila da je iznenadi postupak globalizacije i da pođe putem očitog
propadanja. Drugi razlog je to, što će Hrvatska, kako bi zaustavila svoje
propadanje – to je sad prihvaćena dijagnoza bolesti hrvatskog društva, koju sam
postavio još 2008. godine – morati posegnuti za izuzetnim mjerama za oporavak,
koje EU ne će dopustiti Hrvatskoj da ih poduzme. (To se sad događa Mađarskoj,
koja je gotovo propala država.)
Prigovor koji neki ljudi
upućuju mojem drugom argumentu je to, da naše vlasti ionako ništa ne poduzimaju
da se propadanje Hrvatske i naroda zaustavi. Taj prigovor je valjan. Međutim,
takav će se stav dosadašnjih i sadašnjih hrvatskih stranačkih koalicija morati
promijeniti prije nego što sadašnji ljudski problemi u hrvatskom društvu
prerastu u sigurnosne. Tad će se nositelji vlasti pokušati prenuti, ali im
Unija – ako se dotad ne raspe – ne će dopustiti da naprave potreban zahvat. Ja
ne vidim kojim i kakvim političkim i stručnim znanjem te kojim i kakvim
proizvodnim snagama će se Hrvati „hraniti
i braniti“, recimo, 2020. godine, ako se nastavi dosadašnja
„internacionalistička“ politika domaćih stranačkih koalicija.
ratimo se pitanju „niskog ugleda i male
vjerodostojnosti“ spomenutih prosvjednika. Ja bih to zapažanje preinačio u
pitanje: „Kako se moglo dogoditi da nijedna ozbiljna hrvatska politička stranka
nije, prvo, pokušala izboriti povoljan pristupni ugovor s EU, barem toliko
povoljan koliko je povoljan poljski pristupni ugovor, posebice glede
poljoprivrede te, drugo, nije pred narod iznijela ni političku ocjenu
pristupnog ugovora ni sudbinu koja čeka Hrvate, njihovu zemlju i njihovo
gospodarstvo u Uniji, kojoj se pristupa pod ugovorenim uvjetima i u potpuno
liberalističkom ozračju u Uniji, koje uništava cijelu Uniju i sve njezine
članice.
Desetogodišnji
prijepristupni postupak učinio je naše važnije političke stranke jalovima, a
političare koji su u medijskom opticaju sterilnima. Oni nisu bili u stanju
ništa pružiti narodu i ljudima te nisu bili voljni ni tako formulirati
nacionalni interes, da se birači valjano i temeljem uviđanja svih nedostataka i
prednosti hrvatskog pristupa Uniji mirne
duše i bez naknadnih sumnji odluče prigodom referenduma. Neorganizirani
pojedinci tome nisu mogli doskočiti. Hrvatska nema nacionalnu stranku i to je najteža nevolja hrvatskog društva i
hrvatske politike. Takvu stranku valja napraviti. To je poruka niskog stupnja
odziva glasača referendumu.
inulih godina zagovarao sam smjenu uvriježene internacionalističke politike naših
stranačkih koalicija nacionalnom
politikom, znajući da nas u općem propadanju Zapada nitko osim nas samih ne će
„nahraniti i obraniti“. Moj glas je
bio jedincat ozbiljan politički glas, koji je javno i potkrijepljeno upozoravao
na neodgovornost političkih stranaka i na nepromišljenost stupanja u Uniju kakva
je sad.
Stjepan Radić je govorio:
„Hrvatska puška o hrvatskom ramenu,
hrvatska lisnica u hrvatskom džepu.“ Danas hrvatska puška nije ni o čijem
ramenu, a lisnica je u džepu kapitala. Radić je 1918. godine govorio Narodnom
vijeću odmetnutih južnih pokrajina Austro-ugarske države da „idu kao guske u maglu“. On je zapamćen
po tim dvjema izrekama. Usporedba s Radićem nije posramljujuća.
Upravo na dan referenduma
francuski socijalistički predsjednički kandidat, François Hollande, rekao je da
„njegov izborni protivnik nema ime, nema lice i nema stranku te da i ne želi da
ga se bira: to je svijet kapitala.“
U nas su i socijalisti
liberalistički pristaše kapitala. Time se sami hvale!