Što sve utječe na odjek pojedinca u javnosti, na osvrt i stav javnosti
spram pojedinca koji se bavi javnom djelatnošću?
Javna djelatnost koja je najčešće komentirana,svrstavana,prosudjivana,spram
koje se veća ili manja skupina, većih ili manjih znalaca, opredjeljuje je
nevojbeno djelatnost u umjetnosti.....u svakoj vrsti umjetnosti kao ilustracije
stvaralaštva i ponude viših oblika pristupa životu i čovjekovu biću.
Stvaralaštvo je individulani izraz znanja i izvedbene tehnike kojom se
izabrana poetika utkiva u nastajuću cjelinu stvaranoga djela koje se,kao
konačni produkt, izlaže dojmu i sudu javnosti.
A javnost nije koherentna kategorija.Ona je raznovrsna,u svim pristupima
koji odredjuju postojanje nekog „zajedničkog nazivnika“kao polazišta, kao
temelja za što usuglašenije motrište glede stjecanja spoznaja u ime što više
razine širega, gotovo zajedničkoga, suda svih koji su pažnjom bili posvećeni
nekom ponudjenom ostvarenju, djelu .....
U rasponima ponuda likovnih umjetnosti, umjetnosti riječi u književom
stvaralaštvu, s iskustvima scensko-umjetničkih postignuća na kazališnom
repertoireu, kao i koncertnom podiju ....
Ti rasponi usmjeravaju spoznaje na kategorije autohtonih stvaralaca, slikara,
kipara, arhitekata, pisaca-književnika, pjesnika i prozaika, skladatelja...
A što je s položajem,mjestom i značenjima - izvodjača..
Izvodjači pripadaju tzv.reproduktivi....
Najčešće nailazimo na tzv.reproduktivne umjetnike u redovima izvodjača
glazbene umjetnosti.
Što bi se zbilo sa skladbom, bilo kojega skladatelja, da je napisana a ne
izvodjena?
Ne bi se ni znalo da je ima,da postoji.
Koliko su izvodjači, kao tzv.
reproduktivni umjetnici, temelj života i utjecaja djela iz opusa skladatelja.....
Kakav je mogući odnos izvodjača-reproduktivnog umjetnika i skladatelja,
odnosno djela koje izvodjač izabire i izvodi?
Kada,kojim parametrima i koordinatama, reproduktivni umjetnik postaje –umjetnikom,
kada je „primijenjeni umjetnik,“a kada – obrtnik?
Umjetnik
- obrtnik je, pretežito, dominirajući “tehničar” koji djeluje usavršavajući
primjenu “alata” na podlozi svake glazbene strukture kojoj pristupa.
Primijenjeni
umjetnik nastoji svaku skladbu “podrediti” sebi, mogućnostima demonstracije svojih izvedbenih
bravura, pa su mu, skladatelj i djelo, tek podlogom za osobni odraz,
manifestaciju samoga sebe, bez obzira na opseg I volumen predstavljanja
potencijala djela, a time i značenja autora.
U pristupima
i vrednovanjima najvećih reproduktivnih umjetnika,autohtonih
osobnosti,nailazimo na odnos koji pridonosi da se faktura skladbi afirmira
optimalno, u punom reljefu s odrednicama koje ga čine, da ne bi, u protivnom, mnoge skladbe ostale u
“mraku pisaćih stolova” i arhivskih papira…..
Trolist, kao organska,
nerazlučiva cjelina: skladatelj - djelo
– izvodjač, znači pretpostavku za
uspješno i utjecajno umjetničko stvaranje i postignuća, a kada se naidje na
razine vrijednosti koje jamči izvodjač, svakim svojim umjetničkim izrazom, kao
posvemašnji zastupnik i reprezentant autora, razinom, opsegom i volumenom ostvarenoga djela, nastaju uvjeti koji autoru
donose, svakom takvom izvedbom, nove elemente uvažavanja, a izvodjaču, kao
jedinom i nenadomjestivom tvorcu punoga reljefa djela, nove „koncentrične
krugove” većega radiusa utjecaja i ugleda, koji se temelji na značajkama djela,
jednako kao što je i djelo ovisno o pristupu i razini izvodjača.
Stupnjevima
odnosa i postignutih dometa, koji u takvoj sprezi stvaralaca nastaju, nalazimo
– umjetnike punopravnoga odnosa, lišenih neadekvatne razlučenosti na tzv.
reproduktivne umjetnike - kao „sekundarne vrijednosti“, koji su uvriježenim
metafiziciranim, davnim, a danas neadekvatnim pristupom, opstali inercijom, u
institucijama, te imperativno treba sugerirati korekcije na zasadama obilatih
iskustava iz netom naznačenih odnosa vrijednosti koji utjecajno postoje u
artikulaciji glazbeno-umjetničkih djela.
Pragmatično
je, niz najvrsnijih primjera reproduktivnih umjetnika, koji osobnom snagom
znanja i suptilije u njihovoj posvemašnjoj primjeni na izazovu fakture
izvodjenoga djela, ulaze svojom interpretacijom u slojeve strukture djela, koju
svojim udjelom pokazuju, a time brane poziciju i autora i djela koje izvode, iskazujući
istodobno osobni format u području kojim se bave i u kojemu djeluju.
Takvi
su umjetnici spomenutog „organskoga spoja“ kao „triptiha”, na smjeru: autor – djelo – izvodjač.
Glazba je svojevrsni, nenadomjestiv „seizmograf emocija“ i kao
takva, u suvremenom komunikološko - komunikacijskom vrednovanju, nedvojbeno
najvećega utjecaja i značenja u iskustvima čovjekova života, i u suvremenim antropološkim pristupima se iskazuje vitalnim
faktorom utjecaja na procese harmonije čovjekova duha, kao podloge za
uspješnost mnogih od njegovih aktivnosti u ime uzlazeće razine života i
djelovanja u svakodnevici.
Glazba ne poznaje granice i nedvojbeno je najjači i najutjecajniji
komunikacijski sustav koji postoji u rasponu suvremenih komunikološko-komunikacijskih
kategorija.