Autor: Slobodan Elezović
Datum objave: 28.09.2011
Share
Komentari:


Uresi žena kroz povijest, u ime žene uresa u životu

Šminka kao ženin zanos

URESI ŽENA KROZ POVIJEST, U IME ŽENE - URESA U ŽIVOTU

U jednom davnom dnevnom glasilu,7. svibnja, 1910., na trećoj stranici stoji vijest:
“Glava od 600.000 godina”,
uz koju slijedi:” Na jednoj od posljednjih sjednica londonskog Antropološkog instituta izložio je professor A.Zeitt učenom svijetu svoja ispitivanja jedne lubanje koju je pronašao u Gibraltaru. Lubanja je podrijetlom iz prethistorijskoga vremena i mnogi znanstvenici su razgledali dragocjeni pronalazak koji je izložen u jednom muzeju.

Prilično se točno, veli, može izračunati da lubanja ima najmanje šest stotina tisuća godina. A po vilicama se može, štaviše, suditi da se glavna ishrana ove pokojnice sastojala od oraha I korijenja.

Lubanja prethistorijske žene dalje kazuje da je imala veliki nos, velike i ispoljene oči. Njezini su nepci za tećinu veći od nepca današnje žene, a jezik joj je morao biti znatno manji od današnjeg ženskog jezika.”

Oslanjajući se na ovaj impresivan pronalazak, predstavljen istraživačima, londonskim antropolozima, a s odjekom u tisku prije punoga stoljeća, može se pozornost usmjeriti prigodno i na fenomen tradicije ženskih uresa, poglavito u vrsti šminke.

Može se ustvrditi da je povijest šminke stara koliko i povijest čovječanstva.

Otkako postoji žena postoji i šminka. Istraživanjima i iskopavanjima prethistorijskih pećina u kojima je čovjek toga pradavnoga doba živio, pronadjene su posude u kojima je stajala šminka.

Znak je to da je žena i u prethistorijsko doba njegovala ukrašavanje.
Kao najstarija poznata šminka je antimon sa svojim spojevima, čiji su efekti pridonosili uresu žene.
Prigodom iskopavanja pećina na jugu Francuske, pronadjene su posude s antimonom, kao jamstvo o običaju šminkanja žene još u to prethistorijsko vrijeme. Profesor Grahnn svjedoči o tome svojim pronalascima.
Stari narodi, Egipćani, Babilonci, Arapi, Hebrejci, rabili su veliku količinu antimona kao bazu za spravljanje šminke za žene.

Drevne egipatske freske jasno pokazuju lica šminkana spojevima antimona, poglavito oči i obrve. Očima je davan izduženi oblik, a obrve su produljivane do korijena kose. Da je antimon bio cijenjen kao temeljni ures u razdoblju Staroga vijeka, svjedoči i mitologija toga doba; primjerice, stari hebrejski svećenik Job, nazvao je svoju najmladju kćer – “vazom od antimona”.

Proizvodnja šminke je sustavnije započela u području Orijenta iz kojega je postupno prenošena na Zapad.

U starom Rimu je šminka bila rado dočekana,a pisac Plinije spominje šminku čije je, kaže pisac, izvorište na otoku Rodosu.
O njegovanju šminkanja u iskustvima Hebrejaca, postoje legende. Jedna o njih spominje Hebrejku Jesavelu koja je oči uresila antimonom da bi uspješnije zaokupila pažnju i naklonost osvajača Jeha, kako bi odjekom osobnoga utjecaja na njegova čula, ublažila njegove surove osvajačke metode u vojnim pohodima na njezin narod.
Povijesni izvori spominju i nastajanje šminke u crvenoj boji, koja je isprva nastajala od pečene crvene gline. Kasnije se crvena šminka proizvodi od divljega šafrana, kao i od nekih biljaka čijim je iskuhavanjem dobijana crvena tinta. Uz to je I živin oksid bio ishodištem crvene šminke.
U antičkoj kulturi su Grkinje,a kasnije i Rimljanke, obilato rabile šminku.
U to doba je našminkana žena tretirana otmjenom i društveno-ekonomski uzvišenom. Rimljanke su, obujmom razvitka i primjene kozmetike, nadvisivale sve druge žene iz doba Staroga vijeka. One se nisu samo šminkale nego su urese razvile do kategorije opće higijene tijela u cjelini. Rimljanke su podržavale proizvodnju mirisnih, aromatičnih ulja za njegu tijela, razvile “tehnologiju” toplih i hladnih kupki, njegovanja obrva, u ime veće izražajnosti oka kao “zrcala duše”.

Usvajanjem i širenjem kršćanstva, a poglavito propašću Rimskoga carstva,primjena šminke se reducira.
Kršćanstvo propovijeda skromnost i suzdržanost, zagovara logiku askeze, a to znači otklon pozornosti s ovozemaljskih “gabarita”, prema Carstvu Nebeskom.
Elita kršćanskoga duha, razvija i zalaže se za skromnost u pobožnosti.
Sve do XIII. stoljeća se šminka tek neznatno rabi u Europi, dok je na Orijentu zadržan “kult šminke”.

Kasnije, nastankom velikih europskih država i jakih europskih dvorova, dolazi do široke reafirmacije šminke i diljem europskih prostora. Razvija se navika bijeljenja lica i crvenih obraza.

Križari, povratkom iz ratova, donose u Europu indijsko crnilo. Srednjovjekovno europsko razdoblje i pojava alkemičara, stvara uvjete za “kreiranje” čarobne šminke.

Razmišlja se o šminki “vječne mladosti”.Stvaraju se osobite tekućine, vrste praha, mlijeka. Pojavljuje se u ponudi zmijina vodica, lastino mlijeko, prah izgorjelog svetog drveta itd.

Ipak, europsko srednjovjekovno doba nije dalo šminku ni sličnu iskustvima orijentalnih vrsta, ponuda i produkcije….pretvaranjem krede u prah stvara se puder,..a otkriće Amerike uvodi i brazilsko drvo, kao izvor nastajanja crvenila za lice.

Srebrni nitrat se rabi za premaz očnih kapaka, a živin oksid za rumenilo. Sva postojeća šminka je bila štetna za kožu, jer ju je isušivala i stvarala, prerane, teške bore.

Sedamnaesto stoljeće pruža europskoj ponudi puder od brašna, koji je izvorno bijele boje I krupnih čestica. Kasnije se te čestice usitnjavaju, prosijavaju kroz sito, uz dodatak mirisa, pa nastaje smjesa srodna suvremenom puderu, a s primjesom crvene boje, puder pruža mnoge kromatske nijanse. Ruž za lice se proizvodi u prahu.
U XVIII. Stoljeću, žene rano počinju rabiti puder. Puder se rasporedjuje cijelim tijelom, a stavlja se i na kosu.
Šminka ima dominaciju, ali je uz to, osobna higijena kolebljiva. I dok je stara šminka nastajala iz prirodnih izvora, nova šminka je sve više usmjerena na kemijske laboratorije kao “proizvodne pogone”koji, prema suvremenosti, proizvode tolike vrste kozmetičkih preparata da oni mogu zadovoljiti gotovo svačiji ukus i potrebe.
Es
1759
Kategorije: Vizualne umjetnosti
Nek se čuje i Vaš glas
Vaše ime:
Vaša poruka:
Developed by LELOO. All rights reserved.