Antropolozi smatraju da su religija i duhovnost sustavnice ukupnog kulturnog sustava, koji sadrži i svjetonazor. U taj sustav danas spada i znanost. Religiju čini složeni sustav ideja o „duhovnoj stvarnosti“, ali i o nadnaravnom ili božanskom zajedno s pridruženim vjerovanjima i obrednim postupcima. Duhovnost koja se tiče nadnaravnoga obično uključuje manje određena duhovna vjerovanja i postupke te zna biti više vezana uz pojedince, nego uz zajednicu. I jedna i druga duhovnost usmjeruju ljude u njihovu nastojanju da daju smisao svijetu i životu te njihovom vlastitom mjestu u životu, ali i da se hrvu s nevoljama, čija pojava ne nalazi laka objašnjenja ili rješenja putem izravnog djelovanja. Kako bi odgovorili takvim izazovima ljudi se utiču duhovnim ili nadnaravnim bićima i silama, nastoje utjecati na ta bića ili čak njima ravnati. Tako kažu antropolozi.
Religija i duhovna praksa općenito se sastoje od raznih vjerovanja, a obredi, koje čine molitva, pjevanje, ples, ponuda ili prikazanje i čak žrtva, smišljaju se da ljudi shvate nadnaravna bića i sile, da im se obraćaju i da njima sebi na korist upravljaju. Takve sile i bića bili su bogovi i božice, duhovi predaka i drugih umrlih ljudi, nečovjekolike sile koje djeluju same ili u skupinama. U svim društvima postojali su neki pojedinci, koji su bili posebno spretni u odnošaju s nadnaravnim bićima i silama te koji su pomagali ostalim članovima zajednice u njihovim obrednim postupcima. U ranim, ali i u svim religijama skup mitova ili priča bivao je domišljan, kako bi mogao objasniti neodgonetano ili neobjašnjivo iskustvo ljudi u svijetu u kojemu žive.
Bez obzira na to koliko određene religije – a danas ih ima na tisuće i tisuće – ispunjavaju zadaću za koju ljudi misle da je ispunjavaju, sve vjere imaju važne emocionalne, psihološke i društvene zadaće. One smanjuju tjeskobu ljudi, objašnjavajući nepoznato i nude utjehu putem vjere da je božansko ljudima na usluzi u njihovim nevoljama i krizama. Religije govore što je pravo i pravedno, a što je krivo i nepravedno te tako ostavljaju primjere prihvatljivog ponašanja i postupanja, pri čemu se donošenje odluka prenosi na nadnaravne sile ili na božansko. Putem obreda religija je služila i za čuvanje usmene kulturne baštine. U svakom slučaju, religija je – to smatraju i antropolozi – podupirala društvenu solidarnost. Iako duhovnost ima važnu iskustvenu, emocionalnu, psihološku i društvenu ulogu, ipak u tome se ona treba usklađivati s osobnim potrebama ljudi, koje su u današnjem svijetu iznimno raznolike i nepredvidljive.
U mojem rječniku sustav uvjerenja smišlja se za potrebe zaštite života ili opstanka i zaštite zajednice. Čovjek kao jedinka i kao vrsta bio je u samom početku kao i uvijek te kao i sve žive jedinke i sve vrste ugrožen. Ugroza jednih vrsta od drugih je zakon života. Naime, život organizama je ovisan o okolini i stvara potrebe, koje mrtva tvar nema. Potrebe jedinki jednih vrsta zadovoljavaju se na račun života u drugim vrstama. Tako je zato, što sve vrste ne zadovoljavaju svoje potrebe mrtvom tvari, sunčanom energijom ili drugim egzogenim, neorganskim izvorima.
Po mojem mišljenu, da čovjek nije postao svjestan ugroze sebe i svoje vrsti ne bi došlo ni do posezanja vrste za religijom. Religije nema u ostalim životinjskim vrstama, jer se u njima nije pojavila svijest. Stjecanjem svijesti o samome sebi čovjek je postao svjestan ugroze od drugih vrsta i on se od njih aktivno te posebice uporabom uma branio. Čovjek je već dugo tako razuman i toliko naoružan, da ga druge životinje malo ugrožavaju. Čovjek je mnogo bilje i mnoge životinje pripitomio, a mnoge nove i stvorio. (Čovjeka je ugrožavalo i nadmetanje s nekim drugim vrstama za iste izvore života. Sjetimo se da je čovjek počeo rabiti predmete kao strvinar, koji se nadmetao s drugim strvinarima.)
Čovjek je postao svjestan i prirodnih nepogoda i ugroza od tih nepogoda, od kojih se nije mogao potpuno zaštititi. Čovjek nepogode nije samo trpio, nego ih je kao sve drugo doživljavao. U tomu je posebnost vrste homo sapiens.
Stoga se čovjek upustio u posao ublaživanja ili izbjegavanja nepogoda, nevolja i ugroze koje one donose. Dio odgovora izazovu ugroza bili su zajedništvo, uzajamnost i solidarnost, jer sve jedinke nisu jednako ugrožene pa zajedništvo može pomoći slabijim jedinkama. Solidarnost pomaže svim članovima zajednice. Čovjek je u zajedništvu imao prirodnu „socijalnu zaštitu“, ali je ona u izvornog čovjeka mudro dolazila u paketu s čašćenjem nepoznatih i nevidljivih sila, za koje je čovjek pretpostavljao da su božanske ili nadnaravne, ali koje su proizvodile vidljive učinke. Čašćenje božanskoga i jačanje zajedništva išlo je ruku pod ruku.
Čovjek je i sam radio i proizvodio učinke. Ne rade samo nepoznate nadnaravne sile i bića. Čovjek je u sebi na raspolaganju imao silu kakvu druge životinje nemaju, a to je bio čovjekov razvijeni um. Po meni, čovjek je razumno zaključio da su i elementarne, prirodne sile svjesne i umne bar toliko koliko i čovjek. Zaključio je da imaju nakane kao i čovjek, da nisu „slijepe“ i da se na njihove nakane može utjecati. Čovjek je domislio čovjekolika božanstva, a to su mu omogućili vlastito iskustvo rada s uporabom predmeta prirode i njegova svijest o njemu samome ili ljudski duh. Rad i ljudski duh proizveli su čovjekolika božanstva.
Za razvitak čovjeka bilo je presudnim to da je čovjek postao svjestan snage svojeg uma, a ne samo snage svojih ruku i čeljusti ili brzine svojih nogu te da je postao svjestan ljudskog duha u sebi. Čovjek je postao svjesnim da je on posebna vrsta među drugim vrstama, ali i dalje vrsta. Bistrina i britkost čovjekova uma te puna svijest čovjeka o položaju sebe kao vrste u zbiljskom svijetu – kojega je bio potpuno svjestan, iako ga nije dobro poznavao – navele su čovjeka da potraži pomoć u izvanprirodnom svijetu, koji bi mogao ravnati zbiljskim svijetom. Dobar um poslužio je čovjeku da domisli svijet duha ili božanskoga, a ljudski duh omogućio je čovjeku da uspostavi savezništvo dvaju duhovnih svjetova – zbiljskoga ljudskog i otkrivenoga božanskog. Taj tijesan odnos čovjeka s božanskim – kakvo god ono bilo – učinilo je našu vrstu posebnom vrstom, u ime koje je taj odnos i uspostavljen. Božansko je izlišno bez vrste. Civilizacija u kojoj je čovjek vrstu zamijenio vlašću postala je poprištem smjenjivanja bogova, jer su vladavine koje su se služile klasnim bogovima bile uistinu kratkotrajne u odnosu na trajanje vrste. (Isus iz Nazareta oživio je Boga vrste, kojega je on nazvao Ocem u nakani da civilizaciju nadomjesti zajedništvom.)
Valja na vrijeme naglasiti da se duh pojavio samo u nekim ljudima, a ne istovremeno u cijeloj vrsti. Rijetki ljudi duha znali su kako postupati s ljudskim duhom u čovjeku, iako su smatrali da duh u njih odnekle nasumično dolazi, jer nisu opažali njegovo redovito postojanje ili njegove izravne učinke u ostalim ljudima. Duh za izvorne ljude nije bio ljudska značajka vrste. Oni su po rijetkosti pojave duha u jedinačnim ljudima zaključivali, da postoji svijet duha ili svijet božanskoga. Duh se i ljudima duha činio izvanzemaljskim, ekstraterestrijal – ET. Mi bismo mogli reći, da je ljudski duh uistinu „božanstven“. Religija se izvorno pojavila ili je bila izvorno domišljena na nebrojenim odvojenim mjestima unutar iste vrste diljem svijeta.
Zamisao božanskoga ili svijeta duha došla je čovjeku nakon što je bio „svladao“ pojam prostora, za razliku od pojma mjesta. Bez pojma prostora ne bi bilo pojma božanskoga. Božansko ili nadnaravno valjalo je staviti u službu čovjekova opstanka ili zaštite vrste. Da je bila u pitanju vrsta, a ne samo opstanak nekih (odabranih) jedinki vidi se po tome što je s čašćenjem božanskoga bilo spregnuto jačanje zajedništva. Homo sapiens je uistinu bio mudar: Ako božansko i ne pomogne, zajedništvo će biti čvršće. Odgovornost i savjesnost! Božansko je bilo sredstvo vrste za kroćenje razmetnog uma (i razmetnih pojedinaca). Ono je bilo djelo ljudi u kojima se javljao ljudski duh. U izvornog, „neciviliziranog“, zajedničarskog čovjeka, božansko je pomagalo zajednici ili vrsti, a ne vlastima.
U usmenom mitu također treba tražiti antropologiju kao bitnu sustavnicu sustava uvjerenja. Lako je zaključiti da je izvorni čovjek, izvorni homo sapiens, uzimao sebe samo kao vrstu i to kao posebnu, jedincatu vrstu, koja je bila svjesna sebe i svoje posebnosti, uključujući posebnost ljudskog duha. Time se čovjek prirodno i svjesno razlučio od ostalih vrsta(, kojima nije mogla pomoći božanska naklonost ili zaštita). Pojava ljudskog duha plod je zbiljskog skoka u razvitku čovjekova mozga i čovjekova uma, koji je sam od sebe u čovjekovu radu i snebivanju u prirodnom svijetu proizveo ljudski duh. Do toga je došlo iz potrebe da se nečim nadzire ljudski um koji je postao raskošan, ali i razmetan. Ljudski um je postao nepredvidljiv kao i određene pojave u prirodi. Zajedništvo je zaštita od opće nepredvidljivosti prirode i neizvjesnosti života.
Ljudski duh se pokazao zaštitnikom zajedništva i sredstvom privođenja uma odgovornosti. Usmeni mit izvornog čovjeka – koji je počivao na čovjekovu iskustvu ljudskog duha – služio je zajedništvu i vrsti, a ne vlastima. Religija je služila vlastima u civilizaciji, koja je počivala na pismoznanstvu, koje je bilo u službi vlasti, a ne u službi zajednice, koja je u civilizaciji nestala iz vrste. Dotjeranost izvornih usmenih mitova – to antropolozi i arheolozi dobro znaju – očitovala se posebice u tome, što su pojedine obitelji u većim ljudskim skupinama kao što su bila plemena imale u svojim nastambama ili kolibama „molitvene kutke“ s oltarima, u kojima su se častila posebna obiteljska božanstva ili duhovi predaka. Veće zajednice tad nisu razarale manje, temeljnije. Danas je vrsta raspršena u nadmetatelje na tržištu. Vrsta je u dijaspori – raseljena.
Pri svršetku ovog odjeljka navest ću izvorni mit koji je bio domišljen među urođenim, „indijanskim“, pučanstvom Sjeverne Amerike.
N.B
U mnogim narodima postoji izreka: „Čovjek snuje, a Bog odlučuje!“ Usprkos tome, Tereza Martin (1873.-1897.) poznatija kao karmelićanka Mala Terezije iz Lisieuxa napisala je u dobi od osamnaest godina da „Bog snuje, a čovjek odlučuje!“