"Mnogo više bismo trebali pripaziti
na svoje riječi, osobito kad već zađemo
u godine. Kad bi riječi bar bile kratka vijeka kao što je glas koji ih izgovara!
Ali one često žive godinama, kao”sramne rane” bole i žežu, truju život."
Govorio je dr.sc. Ivo Andrić.
U životu, različitim ljudima uputimo
različite riječi. Nekima riječi zahvale, nekima lijepe riječi, u smislu
komplimenta. Riječima izražavamo ljubav, divljenje, uvažavanje. Ali riječi
imaju i svoju drugu “stranu”, njima možemo ljude omalovažavati, vrijedjati, da
se osjećaju manje vrijednima, možemo im uputiti psovke.
Riječi imaju veliku moć.
Poznata je izreka da lijepe riječi “otvaraju
sva vrata”, ali grube riječi imaju veću snagu i duže se pamte.
Ponekad, neki ljudi gotvo zavrijede da
se prema njima bude grublji, da ih se ”ukroti” ali često se iskaljuje gnjev na
nedužnim osobama i osobama koje su nam, temeljno, drage i koje volimo.
Uvaženi književnik kaže da mu se dogadja
da povrijedi osobe do kojih mu je najviše stalo. Po naravi vrlo agresivna i
impulzivna ličnost, vrlo burno reagira.
U prepirci s majkom, prijateljicom, sestrom ili djevojkom, uvijek nastoji
nadjačati svojim argumentima, pa kad mu baš ne ide najbolje u tome, tada
pribjegne “metodi vrijeđanja” i pri tome istakne sve mane osobe s kojom se prepare,
nastoji biti što grublji i pogađa ih tamo gdje ih najviše boli, jer želi da “svađa”
što prije završi. U tom trenutku, kad izgovori te grube riječi osjeća se “nadmoćno”
i zna da je pobijedio, ali njima samo želi nadjačati i pri tom ne razmišljati o
dubini i širem značenju tih riječi, kao ni o posljedicama. Ne ponosi se time, a uvijek poslije požali zbog tih
izgovorenih riječi, kad vidi tugu i razočarenje na licu osobe koju je
povrijedio, osobe koju voli i koja ne očekuje takvo ponašanje od njega. I
pokušava se ispričati, ublažiti situaciju, ali se riječi ne mogu”povući natrag”, može se tada
reći da se nije tako mislilo, jer često
uistinu ne mislimo što kažemo, ili se iskalimo na pogrešnoj osobi zbog problema
koje je uzrokvala neka druga osoba. Mogu
nam,sve to, oprostiti, ali ne i zaboraviti.
I dugo pamtimo kad netko uvrijedi, pogotovo ako je taj netko
blizak, grube riječi ostave dublji i trajniji trag od lijepih i svjesni smo toga,
ali svejedno još uvijek često riječima povrijedimo ljude i to one do kojih nam
je najviše stalo. Osjećamo prezir prema sebi, zbog toga, i često sami teže
zaboravljamo što smo počinili, od onoga
komu smo to počinili. Zaista to nije lijep osjećaj, iako se sve brzo zaboravi,
ipak u dubini ostaje gorak trag. Stoga
trebamo pripaziti na riječi koje svakodnevno jedni drugima upućujemo, pa makar
netko i zasluži grube riječi, možemo ih nekako na sofisticiraniji način izreći,
a pogotovo pazimo na ljude koje volimo, jer ako nam uistinu mnogo znače, tada
nisu zaslužili da ih povrijedimo riječima koje nismo mislili ili htjeli izreći,
jer " srce je pravedan sudac i ne zna za sitnice..."
O riječima,književnik kaže:
Bilo je vreme kad sam vjerovao u riječi,
u vrijednost riječi kao takve, zaklinjao se njima, hrabrio, tješio sebe i
druge, bilježio ih i pamtio, primao ih slijepom vjerom i iskrenim oduševljenjem davao ih drugima, kao darove.
A onda sam, polagano, opet s vremenom,
počeo naslućivati istinu o riječima, da sve bolje uvidjam otkud
dolaze, kako nastaju i nestaju i kako mijenjaju oblik i značenje, kakva im je
prolazna cijena, a kakva stvarna vrijednost i trajanje. Tako, sve dok mi,
najposlije, nije postalo jasno što su i kakve su: dim i nista, plod slučaja i
nereda, kao i sve ostalo oko mene, obične varke, varkina djeca i majke novih
varki.
Čovek sam, i riječima se izražavam i
izražavat ću se dok sam živ, to se razumije, ali bez iluzija o snazi i važnosti
riječi, ne zadržavajući se kod njih i samo se služeći njima, kao što se netko
tko bježi, tražeći spas, posluži kamenom na koji stane ili granom za koju se
prihvati !?
Da li se slažete s dr. sc. Andrićem? Da
li čovjek treba bezrezervno vjerovati u riječi, i da li treba vjerovati u ono u što
niko drugi ne veruje, ili u sve u što drugi vjeruju? Da li su kod nas ljudi svjesni
VRIJEDNOSTI RIJEČI ili su skloni samo MARGINALIZIRANJU RIJEČI , REČENICA I
DJELA ?
O priči i pripovijedanju,
Kad su u pitanju pisac i njegovo djelo,
zar ne izgleda pomalo kao nepravda da se od onog koji je stvorio neko umjetničko
djelo, pored toga što nam je dao svoju kreaciju, dakle dio sebe, očekuje da
kaže nešto i o sebi i o tom djelu? Ima nas koji smo više skloni da na tvorce
umjetničkih djela gledamo bilo kao na nijeme, odsutne suvremenike, bilo kao na
slavne pokojnike, i koji smo mišljenja da je govor umjetničkih djela čistiji i
jasniji ako se ne miješa sa živim glasom njegovog stvaraoca . Takvo shvaćanje
nije ni usamljeno ni novo, još Montesquieu je tvrdio da “pisci nisu dobri suci
svojim djelima”. S divljenjem i razumijevanjem sam nekad pročitao Goetheovo
načelo: “umjetnikovo je stvarati, a ne govoriti!” kao što sam mnogo godina
kasnije, s uzbuđenjem, naišao na istu misao, sjajno izraženu, kod neprežaljenog
Alberta
Camusa.
Zato želim težište ovog kratkog
izlaganja postaviti, kao što je po mojem mišljenju pravedno i umjesno, na
razmatranje o priči i pričanju uopće, tisućama raznih jezika, u najrazličitijim
uvjetima života, iz stoljeća u stoljeće, od drevnih patrijarhalnih pričanja u
kolibama, pokraj vatre, pa sve do djela modernih pripovjedača koja izlaze u
ovom trenutku iz izdavačkih kuća u velikim svjetskim središtima,“ispreda se
priča o čovjekovoj, sudbini”koju bez kraja i prekida pričaju ljudi ljudima.
Oblici tog pričanja, mijenjaju se s
vremenom i prilikama, ali potreba za pričom i pričanjem ostaje, a priča teče i
dalje i pričanju kraja nema.
Tako nam ponekad izgleda da
čovječanstvo, od prvog bljeska svijesti, kroz stoljeća, priča samo sebi, u
milijun varijanata, usporedo s dahom svojih pluća i ritmom svoga bila, stalno
istu priču.
A ta priča, kao da želi, poput pričanja
legendarne Šeherezade, zavarati”krvnika” kako bi odložio neminovnost tragičnog
udesa koji nam prijeti, i produžio iluziju
trajanja.
Ili možda
pripovjedač svojim djelom treba pomoći čovjeku da sebe nađe i da se snađe?
Možda je njegov poziv da govori u ime
svih onih koji nisu umjeli ili, oboreni prije vremena od života - krvnika, nisu
se stigli izraziti? Ili to pripovjedač možda priča sam sebi svoju priču, kao
dijete koje pjeva u mraku da bi zavaralo svoj strah? Ili je cilj tog pričanja
da nam osvijetli, bar malo, tamne puteve na koje nas često život baca, i da nam
o tom životu, koji živimo ali koji ne vidimo i ne razumijemo uvijek, kaže nešto
više nego što mi, u svojoj slabosti, možemo saznati i shvatiti; tako da često
tek iz riječi dobrog pripovjedača saznamo što smo učinili a što propustili, što
bi trebalo činiti, a što ne. Možda je u tim pričanjima, usmenim i pismenim, i
sadržana prava povijest čovječanstva, i
možda bi se iz njih bar mogao naslutiti,
ako ne i doznati, smisao te povijesti.
I to bez obzira na to da li obrađuje
prošlost ili sadašnjost. Kad je riječ o pripovijedanju koje ima za predmet
prošlost, treba napomenuti da ima shvaćanja prema kojima bi pisati o prošlosti
trebalo značiti kako treba zanemariti sadašnjost i donekle”okrenuti leđa”
životu. Mislim da se pisci historijskih pripovijedaka i romana, ne bi složili s
tim i da bi prije bili skloni priznati da sami stvarno i ne znaju kako, ni kada
se prebacuju iz onog što se zove sadašnjost, u ono što držimo prošlošću, da s
lakoćom, kao u snu, prelaze”pragove stoljeća” Najzad, zar se u prošlosti kao i
u sadašnjosti ne sučeljavamo sa sličnim pojavama i istim problemima? Biti
čovjek, rođen bez svog znanja i bez svoje volje, ”bačen u ocean postojanja”
Morati plivati. Postojati. Nositi identitet. Izdržati atmosferski pritisak svega
oko sebe, sve sudare, nepredvidljive i nepredviđene postupke svoje i tuđe, koji
ponajčešće nisu po mjeri naših snaga. A povrh svega, treba još izdržati svoju
misao o svemu tome. Ukratko: biti
čovjekom.
Tako, i s one”strane crte” koja
proizvoljno dijeli prošlost od sadašnjosti, pisac susreće tu istu čovjekovu
sudbinu koju on mora uočiti i što bolje razumjeti, poistovjetiti se s njom, i
svojim dahom, svojom krvlju ju grijati,
dok ne postane živo tkanje priče koju on želi priopćiti čitateljima, i to što
ljepše, što jednostavnije, i što uvjerljivije.
Kako to postići, kojim načinom i kojim
putevima? Jedni to postižu slobodnim i neograničenim razmahom mašte, drugi
dugim i pažljivim proučavanjem historijskih podataka i društvenih pojava, jedni
poniranjem u suštinu i smisao minulih epoha, a drugi kapricioznom i veselom
lakoćom kao onaj plodni francuski romansijer koji je govorio: “Što je to
povijest? Klin o koji ja”vješam svoje romane.” Ukratko, stotinu načina i puteva
može postojati kojima pisac dolazi do svoga djela, ali jedino što je važno i
presudno, to je djelo sâmo.
Pisac povijesnih romana mogao bi na
svoje djelo staviti kao natpis i kao jedino objašnjenje svega, i to svima i
jednom zauvijek, drevne riječi: ”Razmišljao sam o drevnim danima i sjećao se
godina vječnosti.”
Pa i bez ikakvog natpisa, njegovo djelo
kao takvo govori to isto.
Ali, konačno, sve su to pitanja tehnike, metode, običaja.
Sve je to manje ili više zanimljiva”igra duha”povodom jednog djela i oko njega.
Nije uopće toliko važno da li jedan
pripovjedač opisuje sadašnjost ili prošlost, ili se smjelo zalijeće u
budućnost; ono što je pritom glavno, to je duh kojim je nadahnuta njegova
priča, ona osnovna poruka koju ljudima kazuje njegovo djelo.
A o tome, naravno, nema i ne može biti
propisa ni pravila. Svatko priča svoju priču po svojoj unutarnjoj potrebi, po
mjeri svojih naslijeđenih ili stečenih sklonosti i shvaćanja i snazi svojih
izražajnih mogućnosti; svatko snosi moralnu odgovornost za ono što priča, i
svakog treba pustiti slobodno pričati. Ali dopušteno je, mislim, na kraju
poželjeti da priča koju današnji pripovjedač priča ljudima svoga vremena, bez
obzira na njen oblik i njenu temu, ne bude ni zatrovana mržnjom ni zaglušena
grmljavinom ubilačkog oružja, nego što je moguće više pokretana ljubavlju i
vođena širinom i vedrinom slobodnog ljudskog duha.
Jer, pripovjedač i njegovo djelo, ne
služe ničemu ako na jedan ili na drugi način ne služe čovjeku i čovječnosti.
To je ono što je bitno. To je ono što
sam smatrao dobrim istaknuti u ovom kratkom prigodnom razmatranju.”