Kad govorimo o suvremenoj
sociologijskoj teoriji, onda zasigurno možemo govoriti o ekonomskim
deterministima, ranom hegelijanskom marksizmu (György Lukács i Antoni Gramsci),
kritičkoj ili Frankfurtskoj školi (Jürgen Habermas), ali i o strukturalnom
marksizmu.
EKONOMSKI DETERMINIZAM
Marx je smatrao da ekonomski sustav
u kapitalističkom društvu determinira sve čimbenike u društvu kao što su
politika, religija, sustavi ideja, itd. Međutim, takvi fenomeni ne mogu se
razložiti samo na fenomene koje određuje ekonomija jer oni međusobno utječu
jedni na druge.Prema mišljenju sociologa Aggera ekonomski determinizam
doživljava svoj vrhunac za vrijeme Druge komunističke internacionale (između
1889. i 1914.). U to vrijeme marksisti koji su vjerovali u njega, smatrali su
da mora doći do propasti kapitalizma, tj. da je marksizam mogao stvoriti
znanstvenu teoriju o kapitalističkom padu. Predodžba o akterima ( inovatori i
tehnika, kapitalisti i profit, radnici i njihovi zahtjevi koji ruše kapitalistički
sustav), koje kapitalističke strukture potiču u serije akcija dovela je do
prigovora ekonomskom determinizmu, jer se postavlja pitanje zašto bi pojedinac
morao djelovati ako će doći do pada kapitalizma zbog vlastitih strukturalnih
suprotnosti.
HEGELIJANSKI MARKSIZAM
Zbog navedenih kritika ekonomski
determinizam slabi, a jedna se grupa marksista vraća hegelijanskim korijenima
Marxove teorije. Oni su željeli obnoviti dijalektiku između subjektivnih i
objektivnih (materijalnih) društvenih aspekata. Od hegelijanskih marksista
spomenut ću Györgya Lukácsa i Antonija Gramscija. U svom djelu Povijest i klasna svijest György Lukács razvija ideju
reifikacije i ideju klasne svijesti
čime produbljuje marksističke ideje. Za njega je roba glavni strukturalni problem
kapitalističkoga društva. On smatra da ljudi često zaboravljaju da oni
proizvode robu u kapitalističkom društvu, a vrijednost te iste robe počinje se
shvaćati kao da je nastala na tržištu neovisno o ljudima. Osnova Lukácsevog
koncepta reifikacije je Marxov koncept fetišizma roba. Za Marxa je fetišizam
roba proces kroz koji roba i tržište zadobivaju neovisno objektivno postojanje
koje im pridaju akteri u kapitalizmu.
Lukács smatra da u kapitalisičkom
društvu čovjek u svom djelovanju ostaje
objekt, a ne subjekt događanja. Osim navedene reifikacije, on nam govori i o
klasnoj svijesti. Njegov rad nam ukazuje na očitu vezu između objektivnog
ekonomskog položaja, klasne svijesti i stvarnih, psiholoških stavova ljudi o
svojim životima. Smatrao je da zbog nejasnoće svojih strukturalnih položaja u
kapitalizmu seljaci i sitna buržoazija, kao ostaci feudalizma, ne mogu razviti
klasnu svijest i da jedino proletarijat to može. On tvrdi da je proletarijat
klasa koja je svjesna svoga položaja i da zbog toga može srušiti kapitalistički
sustav.
Antonio Gramsci, talijanski marksist, napisao je esej „Revolucija
protiv Kapitala“ u kojem poziva na
političko buđenje protiv ekonomskog determinizma. On smatra da su ekonomski
deterministi reducirali marksizam samo na povijesne zakone izvučene iz Marxovog
najznačajnijeg djela „Kapital“. On
odbacuje ideju neizbježnog povijesnog razvoja, tj. on smatra da se mase ljudi
trebaju angažirati ukoliko žele izvesti revoluciju. Pri tom naglašava da one moraju, ako žele
djelovati, biti svjesne sustava u kojem žive, ali i svoje osobne situacije. Da
bi izvele revoluciju, njima je potrebna pomoć socijalnih elita. Glavni koncept
Gramscijeve teorije je koncept
hegemonije koji ocrtava njegov hegelijanizam. Za njega je hegemonija
kulturno vodstvo koje vrši klasa na vlasti i razlikuje ju od prisile.Gramsci
također smatra da je u revoluciji jako bitno ostvariti kontrolu nad ekonomijom
i državnim aparatom, ali još je bitnije ostvariti kulturno vodstvo nad ostatkom
društva, a za to su važne komunističke partije i njihovi intelektualci.
KRITIČKA TEORIJA (FRANKFURTSKA ŠKOLA)
Kritičku teoriju čini grupa
njemačkih neomarksista koji su bili nezadovoljni marksisičkom pristupu
ekonomskom determinizmu. Frankfurtska škola osnovana je 1923. god., a dolazak
nacista na vlast 1930. god. doveo je do toga da veliki broj predstavnika
kritičke teorije emigrira u SAD i tamo
nastavi svoj rad. Najpoznatiji teoretičari su: Jürgen Habermas, G.
Friedman, R. Heald, T. Bottomore, Martin
Jay, J. B. Slater. Kritička teorija kritizira
društvo i različite sustave znanja unutar društva. Kritizirajući marksističku
teoriju najviše kritiziraju neomarksiste i njihovu mehanicističku
interpretaciju Marxovoga rada i djela.
Kritički teoretičari također
kritiziraju pozitivizam koji zastupa ideju da jedinstvena znanstvena ideja može
biti primijenjena na sva područja istraživanja što dovodi do zaključka da
svijet treba shvatiti kao prirodni proces.
Što se tiče kritike sociologije ona
je usmjerena na nedovoljno kritiziranje društva od strane sociologije.
Predstravnici Frankfurtske škole također misle da sociologija ne pomaže ljudima
koji se u suvremenom društvu nalaze u podređenom položaju. Smatraju i da sociolozi ignoriraju pojedinca
čime ne mogu govoriti o političkim promjenama koje dovode do humanijeg i
pravednijeg društva.
Najveći dio radova kritičkih teorija
upućen je kritici modernoga društva. Oni se, umjesto ekonomiji, okreću
kulturnoj dominaciji u kapitalističkom društvu. Doživljavaju moderan svijet kao
vrlo iracionalan, tj. usprkos postojanju dovoljnih sredstava u društvu ljudi su
još uvijek siromašni, žive u represivnim sustavima i ne mogu zadovoljiti svoje
potrebe.
Frankfurtska škola upućuje kritiku i
kulturi, tj. „kulturnoj industriji“ (npr. TV) koja proizvodi masovnu
kulturu koja ima represivne i
zaglupljujuće posljedice za ljude.
Uz kulturnu industriju kritiku
upućuju i „industriji znanja“, tj. sveučilištima i institutima koji zbog želje
za utjecajem u društvu predstavljaju
represivne društvene strukture šireći se u svojojoj autonomiji preko stvarnih
ovlaštenja.
Osnovni doprinosi kritičke teorije
predstavljaju subjektivnost i dijalektika. Pokušali su preusmjeriti
marksističku teoriju u subjektivnom pravcu
kritizirajući Marxov materijalizam i ekonomski determinizam. Govoreći o
subjektivnom doprinosu, ona nam je dala uvid u kulturni i osobni aspekt života.
Jedan od interesa kritičke škole je
pojam koji Jürgen Habermas naziva legitimizacijom. To je sustav ideja koje
proizvodi politički sustav , a teorijski i bilo koji sustav, da bi podržao
postojanje sustava. Ljudi teško prihvaćaju navedene legitimizacije što dovodi do „legitimizacijskih kriza“ u
suvremenim političkim sustavima, npr. u SAD-u pa se Habermas 1975. god. pita
dokad će ljudi vjerovati u ideju bolje budućnosti, a suočeni su s inflacijom i
ekonomskim zaostajanjem.
Drugi interes i doprinos kritičkih
teoretičara je dijalektika koja
tvrdi da se jedna komponenta društvenog života ne može proučavati izolirano od
drugih komponenti.
Prema tom metodološkom pristupu,
socijalna stvarnost sadrži komponente individualne svijesti, kulturne
superstrukture i ekonomske strukture.
Frankfurtska škola je također bila
izvrgnuta kritikama. Neki smatraju da nije pisana kako bi bila dostupna
najširim slojevima društva, da nije ujedinila teoriju i praksu i da je malo
rekla o svakodnevnim brigama običnih ljudi.
IDEJE JÜRGENA HABERMASA
Najznačajniji dijalektičar kritičke
škole je J. Habermas. On povezuje subjektivnost i objektivnost u jednu cjelinu.
Primjerice, za ljudsko znanje on kaže da postoji na objektivnoj razini, dok su
ljudski interesi u domeni subjektivnosti. Time je htio reći da se subjektivni i
objektivni čimbenici ne mogu proučavati izolirano jedni od drugih. Habermas
razlikuje tri sustava znanja. Prvi je ANALITIČKA ZNANOST. Njen
prikriveni interes je tehnička kontrola koja se može primijeniti na okolinu,
druga društva ili ljude u društvu. Takav sustav je represivan. Drugi sustav
znanja je HUMANISTIČKO ZNANJE s ciljem razumijevanja svijeta, odnosno,
razumijevajući prošlost razumijevamo današnjicu. Navedeni sustav nije
represivan, ali nije ni oslobađajući. Treći sustav znanja je KRITIČKO ZNANJE
za koji se Habermas, ali i većina teoretičara Frankfurtske škole zalaže. Tu je
važan pojam ljudske emancipacije. Smatralo se da će ovakav tip znanja dovesti
do porasta samosvijesti masa što će rezultirati socijalnim pokretima koji će
voditi emancipaciji ljudi.
Habermasov rad je rekonsrukcija
historijskog marksizma u kojem je Marx sve reducirao na rad zanemarivši
komunikacijsko djelovanje. Svoje polazište izvodi iz odnosa rada
(„svrhovito-racionalno djelovanje“) i interakcije („komunikacijsko
djelovanje“). U okviru rada ili svrhovito-racionalnoga djelovanja Habermas
razlikuje INSTRUMENTALNO i STRATEGIJSKO DJELOVANJE.
Instrumentalno djelovanje odnosi se na jednu osobu koji racionalno upotrebljava
sredstva kako bi postigao željeni cilj. Strategijsko djelovanje obuhvaća dvije
ili više osoba koje koriste svrhovito-racionalnu strategiju za postizanje
cilja.
Prema tome, rad ili
svrhovito-racionalno djelovanje rezultira postizanjem cilja, a interakcija ili
komunikacijsko djelovanje rezultira postizanjem komunikacijskog razumijevanja.
Idealno buduće društvo Habermas, kao i Marx, vidi u suvremenom svijetu. Marx
smatra da se ideja o rodnom biću nalazi u radu u kapitalističkom društvu, a
Habermas tvrdi da se elementi neiskrivljene komunikacije mogu pronaći u svakom
činu suvremene komunikacije.
STRUKTURALNI MARKSIZAM
Strukturalni marksizam se još zove
francuski strukturalizam zbog svojih francuskih predstavnika: Louisa
Althussera, Nicosa Poulantzasa i Mauricea Godeliera. On spaja dvije škole,
marksizam i strukturalizam. Strukturalizam proučava skrivene, dubinske
strukture društvenoga života. Strukturalni marksisti kritiziraju marksističko
prenaglašavanje empirijskih podataka. Tu npr. Godelier kaže da se važna
obilježja kapitalizma nalaze u njegovim dubinskim strukturama, a ne u uočljivim
činjenicama.
Strukturalni marksisti odbacuju
marksistička historijska istraživanja. Smatraju da je primarni zadatak
marksizma izučavanje suvremene strukture.
Njihova treća kritika očituje se u
negiranju ekonomskoga determinizma, odnosno oni ne zanemaruju utjecaj
ekonomije, ali joj pridružuju i politiku i ideologiju kao bitne strukture. Nicos
Poulantzas odbacuje ideju da država samo
odražava ekonomiju te kritizira one koji tvrde da ekonomski razvoj slijedi
neovisno o tipu države. On se oštro tome protivi i kaže da je važno živimo li u
fašističkom ili demokratskom tipu države.
Louis Althusser, kao strukturalni
marksist, pridaje važnost strukturama i činjenici da su akteri određeni
navedenim strukturama.
Govoreći o empirijskim i teorijskim
istraživanjima, možemo reći da strukturalni marksisti naglašavaju važnost
teorijskog istraživanja. Razlog tome su strukture koje su nevidljive pa se mogu
objasniti jedino teorijski. Osnova njihovog proučavanja je suvremeno društvo.
Oni smatraju da se povijest može razumjeti tek kada dobro poznajemo suvremenu
strukturu.
ZAKLJUČAK
Govoreći o suvremenoj sociologijskoj
teoriji, moram naglasiti kako je ona vrlo bliska današnjem poimanju društva,
pojedinca ili aktera, ali i struktura unutar društva. Društveni život se može
promatrati kroz svaku od navedenih teorija. Kao što strukturalisti tvrde da se
povijest može sagledati ako se prvo sagleda postojeća struktura, tako se može
reći da današnji društveni život uvelike ovisi o pojedincima i njihovim
djelovanjima unutar društva. Neosporno je da povijest igra veliku ulogu u
formiranju ljudske svijesti i situacija u kojima se čovjek nalazi, ali isto
tako ona ne kreira svakodnevicu. Time se priklanjam onim teoretičarima koji ne
uzimaju povijest kao polazište društvenoga istraživanja što su činili mnogi
marksisti. Također smatram da pojedinac ili akter ne može sam promijeniti
društveni život, ali ukazivanje na probleme, podizanje ljudske svijesti i
okupljanje mase uvelike može doprinijeti promjenama koje će onda rezultirati
postizanju željenih ciljeva. Vrlo je važno razumjeti sociološke pojmove,
sociološke teorije, suvremenu sociologiju, ali i radove ranih sociologa koji su
se bavili povijesnim istraživanjima. Na taj način dobivamo uvid u svakodnevicu
i tip društva u kojem živimo. Danas je vrijeme neoliberalnog kapitalizma koji
ima puno sličnih kararakteristika s kapitalizmom iz prijašnjih vremena u kojem
se gubi humanost, teži se kapitalističkom profitu u kojem se pojedinac
izrabljuje, a društvo postaje pozornica u kojem uspijevaju samo najjači i koji imaju neograničenu lepezu mogućnosti. U
takvom tipu društva postoje dostatna sredstva, ali su ljudi sve siromašniji i
nisu u mogućnosti zadovoljiti svoje potrebe jer elita koja vlada takvim
društvom osigurava svoj položaj, ali i položaje svojih bližnjih u budućnosti,
tako da se time gubi poznata krilatica da svi ljudi imaju jednake šanse u
društvu.
LITERATURA
Haralambos, M. i Heald, R. 1994. Uvod u sociologiju, Globus,
Zagreb.
Ritzer, G. 1997. Suvremena sociologijska teorija, Globus,
Zagreb.
Odsjek za sociologiju na Filozofskom fakultetu
Sveučilišta u Zagrebu, prvi i najveći sociološki odsjek u Hrvatskoj, osnovan je
1963. godine. Katedra za sociologiju te se godine izdvaja iz Odsjeka za
filozofiju i postaje poseban odsjek osnovan na inicijativu Rudija Supeka (1913
– 1993) koji te godine ujedno objavljuje i prvi sociološki udžbenik za
gimnazije. Godinu dana potom osnovana je i odsječka knjižnica, a 1967. godine
na Odsjeku se utemeljuje prvi poslijediplomski studij iz sociologije u
Hrvatskoj. Od dva nastavnika (Rudi Supek i Ivan Kuvačić) i tri asistenta
(Veljko Cvjetičanin, Dimitrije Sergejev i Josip Obradović) koji su bili prvi
predavači, danas Odsjek ima sveukupno 31 zaposlenog profesora, asistenata i stručnih suradnika.
Od 1972. godine pri Odsjeku djeluje Zavod za sociologiju kao istraživačka
komponenta unutar koje su provedeni mnogi znanstveni projekti. Danas, pola
stoljeća nakon osnutka, Odsjek se sastoji od sljedećih deset katedri – opća
sociologija, teorijska sociologija, posebne sociologije, metodologija,
sociologija obrazovanja, socijalna antropologija, vojna sociologija, socijalna
ekologija, seksologija te migracijske i etničke stud
Rudi Supek (Zagreb, 8. travnja 1913. - Zagreb,
2. siječnja 1993.)
http://hr.wikipedia.org/wiki/Rudi_Supek
photos
http://www.google.hr/search?q=rudi+supek&client=opera&hs=dzu&channel=suggest&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=vLegUYvMLo2Q4gTT04DAAw&ved=0CDgQsAQ&biw=991&bih=651
Josip Obradović
http://konferencija.psihologija.hr/tema-konferencije/17-hrvatski-jezik/konferencija/2012/predavaci/24-josip-obradovic
Josip Obradović, rođen u Zagrebu, gdje je
završio osnovnu i srednju školu i diplomirao na Filozofskom fakultetu 1962.
godine na Odsjeku za psihologiju. U 1965. godini doktorirao je iz sociologije
na istom Fakultetu. Zaposlen na Filozofskom fakultetu od 1063. do 2002. kad
odlazi u mirovinu. Nakon toga se zapošljava kao nastavnik na Hrvatskim
studijima do 2012. godine.
Na domaćim i stranim sveučilištima predavao je
na prijediplomskim i diplomskim studijima 20 različitih predmeta iz sociologije
i psihologije. Kao gost profesor predavao je na različitim sveučilištima u
SAD-u i Velikoj Britaniji. Pozvana predavanja održao je na 31 sveučilištu u
Europi, Sjevernoj i Južnoj Americi.
Prvih 20 godina profesionalne karijere bila je
Organizacijska psihologija i sociologija. U drugom dijelu karijere mijenja
profesionalni interes prema području partnerstva, braka i obitelji. U oba
stručna područja objavio je preko 120 znanstvenih i stručnih radova, samostalno
ili u koautorstvu. Objavio je na hrvatskom ili engleskom jeziku 11 knjiga
photos
http://www.google.hr/search?q=josip+obradovi%C4%87&client=opera&hs=rOa&channel=suggest&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=1bigUZHnOcGE4ASRm4HwCA&ved=0CD0QsAQ&biw=991&bih=651