V kao VICTORY…
Ma koliko bili uvjereni da slobodnom voljom biramo voljeno biće koje će nam biti životni partner; s kime ćemo provoditi dane, noći i godine,nije tako.Tek kad tu činjenicu osvijestimo, oprezno na prstima počnemo analizirati svoje želje i postupke.(Čuvajte se svojih ishitrenih želja!)Pitajući se kako da ih ostvarimo uviđamo da nas je ponijela emocija, želja za prestižem pokazujući da je partner naš, a još više naša pobjeda.Pobjeda nad drugim potencijalno zainteresiranim osobama, pobjeda našeg ega.Tada smo si važni i veliki u vlastitim očima.Omalovažavamo one koji u tome nisu uspjeli.Osjećamo slavlje u duši, sreću.Podižemo čašu šampanjca, nazdravljajući si.U toj euforiji nismo svjesni da smo uvučeni u začarani krug, u kojem nam sve mogu oprostiti osim pobjede!Da smo si stvorili neprijatelje.Trvenje i borba svakodnevno se nastavljala i trošila naše vrijeme, emocije i tijela.Nas.
Velika je sreća kad se izabranik ili izabranica pokažu kao kvalitetne osobe, spremne na dijaloge i kompromise.Ne poklope li se te osobine,e onda smo umjesto slasti pobjede u neizvjesnosti preživljavanja.Nesporazumi se počnu gomilati u trenutcima kad osjetimo otpore na promjene koje pritišću oboje.Mnogo toga što nas je kod partnera oduševljavalo pokušavamo utišati ili ne daj Bože promijeniti.U borbi za iluzionističkom promjenom partnera koji nas sve više i više iritira, a da pri tome uzmičemo od rada na sebi,koji put potrošimo desetljeća života…Zrelost i spremnost povinovanju promjenama, koje su uvijek prisutne u suživotima, mogu samo ublažiti sukobe, ili ih odgoditi za neke druge okolnosti.
Nisu primijetili da su svakodnevna tema zluradih komentara i podsmjeha. Nisu se ni osvrtali.Bili su zatvoreni u svojim svjetovima.Radeći i kreativno se izražavajući trudili su se ostati svoji.Voljeli se tiho i samozatajno,vjerujući da je upravo ta i takva ljubav „ispravna“.Zavaravanje traje dugo,a koji put i predugo… Nikako da osvijeste, da se previše uljuljkuju u svoje poimanje da to' tako baš treba biti'.U cijeloj zavrzlami najviše od svega vole svoja uvjerenja i zato svim snagama brane 'svoju poziciju“.
Novo vrijeme vapi za potrebom stiska ruke, toplim pogledom, razgovorom i suosjećanjem…Trebamo biti zahvalni svakom tko nam pokloni svoje vrijeme i pažnju.Ispada da je to u današnjici najvredniji dar.
Sretna se priča titravo provlačila između redova, izbjegavajući korake koji bi ih odveli u životne odluke.Putovanja na koja su odlazili upoznajući ljude i gradove, održavala ih je neko vrijeme.Svako je putovanje u euforiji zadovoljstva nadopunjavao komadom nakita.Tako su putovanja imala i opipljiv dokaz.
Sve je ostalo bilo i ostalo nedorečeno.
Dorečen je bio rastanak nakon njenih okrenutih leđa i njegove preduge i nadovezujuće priče.Bijesno je pokupio uspomene na njihova putovanja i odnio ih želeći je povrijediti.
Izbrisati sve uspomene, kao da je to moguće?!
Otišli su svatko svojim putom podržavajući sebe.Bili su sigurni da ljubav koji su nosili u srcu nije pobijedila, ali da će se njeni odjeci još dugo provlačiti njihovim životima.Pospremili su je u neku od donjih ladica.
Nisu je mogli posve odbaciti i ne ponijeti u nove živote,kad je bila dio njih.
Putovi su im se nakon mnogih dana i godina nekim čudom ukrstili.(Čuda se ipak događaju.)Požrtvovanost i strpljivost, a naročito sazrijevanje i osvješćivanje, podupirali su uvjerenje da snažne emocije koje su ih oplahivale u mladosti, ne moraju biti na prvom mjestu.Došli su dani kad im se izbori sužavaju, kad sami sebe sputavaju da ponovo ne pogriješe.
Da se ne ranjavaju više no što mogu podnijeti.
Blagdansko je jutro osvanulo noseći otpalo lišće starog hrasta, kao da im je govorilo da otpuste prošlost, nju ionako ne mogu promijeniti.U miru i tišini ispod razgranate i propupale krošnje magnolije svatko u svojim mislima,pili su kavu.Mnoge nam kave služe za razgovore,poslovne dogovore i priče.Ova je imala sasvim drugačiji karakter.Nakon prisjećanja na vrijeme koje je proveo bez nje ,gurnuo joj je smeđu kutijicu u ruku.Smeteno ga je gledala ne vjerujući da joj je vratio nešto čime ju je htio poniziti, oduzeti joj ono najsvetije što muškarac može ženi dati.Tijelo joj se treslo kad je ispružila ruku, kao onda kad je spoznala da odnosi dio njihovih proživljenih uspomena.
Čitava lepeza osjećaja plesala joj je pred očima, dok su joj koljena klecala.
Da, u kutijici je bio prsten s ugraviranim slovom „V“.Prisjetila se da joj ga je poklonio u Nizozemskoj nakon obilaska delte.Mnoge riječice i rijeke stapale su se u veliko slovo „V“ i utjecale u more. Odlazile u nove pustolovine života…
Zaleđene i pospremljene emocije otapale su se i slijevale niz njeno lice, kad je ushićeno uzviknula:“Viktory!“
Ponovno je taj komadić nakita bio na njenom dlanu.Učinilo joj se kao da su nestali dani i godine u kojima je bila bez tog malog, ali značajnog podsjetnika na vrijeme u kojem su bili lijepi, mladi i prkosni…
U kojima su se na svoj način voljeli.
Pitala se kako je baš taj komadić nakita ostao, a drugi se izgubili u vrtlozima života.Otplovili u mora i oceane.Prisjetila se bake, koja ju je tješila i brisala joj suze, kad je plakala za izgubljenom lutkicom.
„Ne plači , ono što ti pripada, ako ti zaista pripada, bit će ti kad tad vraćeno na ovaj ili onaj način…“