Autor: Nada Far
Datum objave: 12.02.2018
Share


VAPAJI

Otvorio je bezbrojna vrata, ulazio pognute glave i izlazio s pečatom ovjerenom molbom umotanom u nadu da će sutra biti član likovne udruge

Nije pripadao dječjem uzrastu, a bio je nečije dijete. Sjena  na njegovom licu preslikavala  se s  lica odraslog čovjeka na dječje lice. Sjene, te nevidljivo-vidljive nemani,  razotkrivaju nam duše, obavijaju  tijela,razdiru srca i odaju.Sjene nježno bijele do tamnih, gotovo sumornih prekrivača svega  iskričavog,životnog i začudnog  guše sjaj i želju za nečim novim, drukčijim.Dok statiramo i razmišljamo da nije  loše, jer  još nije zahvatilo naše dijete,ne uviđamo,da je sumorna sutrašnjica namijenjena baš njemu; da baš njoj(Vesni, Lauri,Mariji) ili njemu(Anti, Kreši,Ivanu)…

Otvorio je bezbrojna vrata, ulazio pognute glave i izlazio s pečatom ovjerenom molbom umotanom u nadu da će sutra biti član likovne udruge, da će moći krenuti dalje; natjecati se za atelijer u kojem će raditi i stvarati, davati najbolji dio sebe; ne za slavu ni za novac, već za svoj rod, svoju zemlju iz koje su toliki velikani čija djela krase zidove svjetskih galerija, a skulpture ponosno stoje na trgovima i  govore svim jezicima svijeta o talentiranim umjetnicima koji dolaze iz malene, ponosne zemlje.

I upravo tu, na svom pragu, oduzeše mu vjeru i ufanje.Ubiše sve ono što je mislio darivati.Baciše ga na koljena, oni kojima bi mogao biti učitelj i prosvjetitelj.U skučenosti svojih znanja,progurani 'preko veze', kroje sudbine zatomljenim kreativcima i stvarateljima.

Neće on umrijeti od gladi,ali će usahnuti od nepravde,koja u pravilu otima djecu.I upravo te spoznaje tjeraju ih s ognjišta,da bi im u drugim zemljama pružili uvjete za rad da  izraze svoj talent, i radišnost.Tako dugo dok će kojekakvi 'podobnici' bez znanja i duše zauzimati stručna mjesta, oduzimat će dostojanstvo i napredovanje onih koji se nisu rodili sa zlatnom žlicom.Koje su roditelji odgajali u poštenju i dostojanstvu, a djeca ih prozivaju da su krivo odgajana.Da to nije svijet za njih i njihove stavove,čista srca i razgaljene duše.Zato će nas u najskorijoj budućnosti uvijati u ogrtače vlažne od suza,a zemlju pustošiti i ostavljati bez poroda. Koga briga, što sutra nećemo imati nikog da nam dođe, donese kruh i mlijeko, odvede liječniku…Koga briga što se škole zatvaraju,što mjesta vape za dječjom grajom,koga briga što nam obrazovana mladost odlazi?!

Ne odlaze iz obijesti.

Odlaze jer su nakon glasnih vapaja  izgubili svaku nadu da će sutra biti bolje i drugačije, da će dobiti priliku da rade, da se ostvare i da budu tu, na svom tlu.Da joj vrate djelić onoga što su dobili.Da svoje znanje nadopunjuju, da  uče i napreduju, a ne da im ne daju disati, ni glavu podignuti da vide kud ih cesta vodi. Da im ne daju sanjati i ostvarivati  snove.Boje se ugroze mlađih, obrazovanijih, sposobnijih, koji se ne žele baviti  prošlošću na kojoj mnogi grade svoje karijere. Guše svaki pomak, odbacujući  nove poglede i ideje…

Ne daju im, pa ne daju!

Boje se da ne ugroze mjesta svoje djece, koju su uhljebili u agencije, ministarstva, odbore…A tko će raditi?Stvarati?To nisu pitanja koja stižu do njihovih adresa.Tu i tamo oglase da će se pobrinuti,otvoriti mogućnosti…A od mogućnosti otvore nadu i  na neko vrijeme utišaju vapaje.

Sve ostane u eteru, nimalo eterično.

Tišina predugo traje.Ne razmišlja se da se znanje gubi, ako se ne nadograđuje i ne radi. Mladost nema vremena koliko si ga oni uzimaju do nove objave.I tako dok se ne potroše novi termini…Do novih izbora i novih ljudi u starim foteljama sa starim taktiziranjima i obećanjima.

Neka se bar nešto događa!

Da nam ne bude dosadno bombardiraju nas novim pronevjerama, pljačkama i lopovlucima koje ne može počiniti jedna osoba.Treba im tim 'podobnih'.I tu se krug zatvara.Oni koji imaju, zatvaraju vrata pred osiromašenima da ih  ne dotakne njihova muka.Neravnoteža se svakim danom produbljuje i povećava na zakonit  način, zadužujući  buduće naraštaje.Sve u korist  manjine, koja se tako bogati i naziva socijalno osjetljivom.Još je jadnije što oni koji ukradu malo za to dobiju zatvorske kazne, a oni koje ukradu iznose s toliko nula da ih ni ne možemo pojmiti, odrađuju kaznu u nekoj ustanovi ,za opće dobro!Koje li nepravde i tuge.

Nešto je trulo u državi Nigdjezemskoj!

Još je jadnija spoznaja da oni koji mogu nešto učiniti,ili su prestari za to, ili im je predobro da bi izlazili iz svoje zone komfora i pomagali drugima.Neka si sami pomognu,kad su toliko pametni i sposobni.Sve to okruženje koje se iskristaliziralo u smjeru imati, a ne biti,dovelo nas je do vapaja.Vapaji se spajaju u jeku i odbijaju od onih koji bi ih morali čuti.Zato skamenjeno gledamo u autobuse koji odvoze mlade obitelji iz nekadašnje žitnice, a danas opustošene zemlje.Ostaju gorka pitanja:kako su ljudi s manje oruđa i tehnoloških izuma proizvodili i imali viškove proizvoda?Kako su školovali i hranili djecu, gradili kuće?Živjeli?Kako su se gradile škole, vrtići, sportski tereni, bolnice?Kako su u potrebi vidjeli svog susjeda,sugrađana?Bili ljudi.

 Vapim  i vičem, za svog sina i za sve sinove i kćeri…

 

 

 

223
Kategorije: Književnost
Developed by LELOO. All rights reserved.