VERA HORVAT PINTARIĆ

VERA HORVAT PINTARIĆ: KRITIKE I ESEJI

Vehape je medij

http://www.tportal.hr/kultura/knjizevnost/219068/Vehape-je-medij.html

Kada se inicijali V. H. P. čitaju kao Vehape, onda je sigurno riječ samo o prof. dr. Veri Horvat Pintarić, autorici upravo izašle knjige 'Kritike i eseji' u izdanju, pripazite na raspon, HAZU i EPH, dakle, Gliptoteke Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i novinskoga izdavača Europa press holdinga i to u biblioteci Artishistoria

Po formatu i opremi i broju stranica od malone 600 i 370 ilustracija, reprodukcija i dokumentarnih fotografija posrijedi je pravo divot-izdanje i to ne samo po izgledu, nego i po sadržaju. I koliko god je ta knjiga u visokom stručno znanstvenom diskursu, naći ćemo u njoj mnogo priloga, uglavnom kritika, koje su prvi put na svijet izašle u novinama, a tek neki eseji u časopisima ili značajnijim magazinima. Odmah treba reći da je V. H. P. bila i apsolutna rodonačelnica značajnih nastupa istaknutoga člana akademske zajednice u važnim masovnim medijima. Od početaka u dnevnim novinama, Narodni list 1952., s recenzijom knjige reprodukcija Honoréa Daumiera u izdanju Zore do nekrologa Vjenceslavu Richteru u Globusu 2002. ona je to cijelo pola stoljeća otvarala potpuno nove poglede na svijet umjetnosti, ali uvijek i sa širim referencijama na vrijeme i društvo kako u zemlji tako i u svijetu. Sasvim nove ideje iznosi ona ne samo na likovno-kulturološki plan, nego i na plan prirode samih medija u kojim je objavljivala. U vremenu koje nije bilo nimalo sklono bilo kojim novìnama u novinama, na radiju, televiziji ona je često strogo osporavani lučonoša koja neprestance nastoji nadmudriti totalitarizam koji se iskazivao u tada vrhunaravnom Agitpropu.

 Ono što je posebice izazivalo svekolike represijske organe vjerojatno je bio njen besprijekoran stil, čist, jasan, riječju, podatno razumljiv tekst koji je proizlazio iz nataložena znanja i uočavalačkoga dara koji nije zastajao samo na struci pa je stoga bio prijemčiv i za širu publiku od neposredno strukovno zainteresiranih. Očito autorica je brzo ulazila u samu bît medija u kojima je surađivala. Uopće ta okrenutost prema masovnim medijima rezultirala je njenim posebnim zanimanjem i teoretskim utemeljivanjima spoznaja o pravom vrijednosnom značenju nekad marginalnih pojava u likovnoj umjetnosti kao što su primjerice plakat, strip ili sasvim izvan likovnih interesa kao što je bila, kao novi medij, televizija.

 Posebice je važna upravo misija Vere Horvat Pintarić da strip pomakne s margine interesa u likovnim umjetnostima. Na primjerima stripova Andrije Maurovića, kojem je scenarije pisao i legendarni FraMaFu, veliki međuratni reporter Franjo Fuis, dokazala je da je strip iz tadašnje, kako je ona nazvala, Zagrebačke škole stripa bio ne samo na umjetničkom nivou tadašnjeg slikarstva nego i u pojedinim elementima iznad njega i to u europskim i svjetskim okvirima.

  U članku 'Oslikovljena riječ', s podnaslovom 'Razaranje Gutenbergove galaksije', objavljenom u tada avangardnom časopisu Bit International, br. 5-6, Zagreb 1969., autorica pak među prvima u nas predstavlja čuvenoga teoretika medija Marshalla McLuhana pa zapisuje da: 'S nekoliko novih, lucidnih i profetskih teza on je izazvao napadačke reakcije - napose među europskom humanističkom inteligencijom – optužen je za 'dementijalne generalizacije' i 'delirantne ekstrapolacije' i smjesta se svrstao među one privilegirane ličnosti kojima se u isto vrijeme pripisuje genijalnost i opsjenarstvo, profetizam i filozofski klaunizam… McLuhan je učinio tek neznatni pomak; umjesto na sadržaj poruke što je medij prenosi, on je usmjerio pozornost na način kako se ona prenosi, na sam medij, na njegovu tehnologiju pa je tako izvršio i važno otkriće: sam po sebi medij jest poruka. On mijenja modele naše percepcije, naš odnos prema stvarnosti, okolinu u kojoj živimo, a ona samo po sebi funkcionira kao medij.'

 Čemu ovaj podugačak citat u ovome prikazu? Piscu ovih redaka čini se da tih nekoliko redaka veoma dobro predstavlja V. H. P., autoritetnu profesoricu koja zanimljivo izlaže ono što je sama prethodno temeljito teoretski analizirala, autoricu koja hoće i zna biti zanimljiva, kreativnu osobu koja je svakome mediju dobro upoznala prirodu, bît. Riječju – Vehape je medij. A da je tome tako, možda se najbolje vidi u tome što pogovor ovoj knjizi nije još jedno tumačenje nakon predgovora, kao što to često biva, nego je to do sada neobjavljeni intervju s V. H. P. kolege prof. dr. Ješe Denegrija. A to je važan, zaključni dio koji, kada se bolje razmisli, i jest jedini i logičan format – dijalog umjesto monologa.

 Intervju je temeljit, pravi repetitorij o životu i djelu Vere Horvat Pintarić. Ješa Denegri, nikako slučajno, počinje s pitanjem o lajtmotivskoj temi V. H. P., a to je avangarda Oktobra. Na pitanje što danas misli u vezi s tom temom o nekadašnjoj svojoj tvrdnji da 'nastojanjem socijalističkoga društvenoga uređenja, stvaraocima je prvi put, nakon srednjega vijeka, pružena mogućnost da sudjeluju u velikim zadacima kojima se u potpunosti revalorizira odnos umjetnosti i društva'.

Na to pitanje intervjuirana odgovara na punih šest stranica te knjige velikoga formata. I ne ostaje nimalo dužna kolegi koji je postavio očito za nju pitanje svih pitanja. Pitanje političkih uvjerenja u teoriji i praksi. Na sljedećih 38 pitanja nalazi se još mnogo zanimljivih pitanja i isto takvih odgovora koji slažu dinamično sažetu radnu biografiju velike povjesničarke umjetnosti, akademkinje Vere Horvat Pintarić za koju i dalje nešto upućeniji kažu Vehape, pogotovu ako su bili njeni studenti.

 Potpisani koji obično čita novine onako s kraja i ovaj put se uvjerio da to i nije loša navika, mada današnji dnevnici znaju na zadnju stranicu glupavo staviti internu reklamu, u ovom slučaju pronašao je sam rezime rezimea sjajne radne biografije osobe koja zna što je umjetnost i kako to priopćiti svima zainteresiranima.

Autor: Mario Bošnjak

KAPITALNO DJELO UGLEDNE POVJESNIČARKE UMJETNOSTI

Nova biblija hrvatskog modernizma

http://globus.jutarnji.hr/kultura/nova-biblija-hrvatskog-modernizma

Ješa Denegri

Jedan od najboljih poznavatelja hrvatske umjetnosti piše o knjizi “Tradicija i moderna” povjesničarke umjetnosti Vere Horvat Pintarić, koja je odmah po izlasku ocijenjena kao vrhunska sinteza likovne klasike 20. stoljeća

Tradicija i moderna – odmah na početku i bez dvojbe – kapitalno je djelo u znanstvenom opusu Vere Horvat Pitarić i u hrvatskoj znanosti povijesti umjetnosti. Zajedno s prethodnom knjigom “Svjedok u slici” (2001.) i monografijom o Miroslavu Kraljeviću (1985.) čini trijadu vrhunskih dometa struke, dakako ne ostavljajući po strani ostale knjige i djelatnosti autorice u polustoljetnom vremenskom rasponu, od doktorske disertacije o Francescu Robbi (obranjenoj 1959., objavljenoj 1961.), monografije o Vjenceslavu Richteru (1970.), knjige “Od kiča do vječnosti” (1979.), uredništva tematskih brojeva časopisa Bit international, brojnih kritika još uvijek rasutih po stručnim glasilima i tjednom i dnevnom tisku, kao i katalozima izložbi (što bi ih valjalo sakupiti i objaviti na jednome mjestu), uz dugogodišnju nastavničku aktivnost i angažman naprednoga intelektualca u mnogim zaoštrenim društvenim i političkim prigodama – sve to kad se zbroji u jednoj životnoj vokaciji, dobiva se ukupni profil ove iznimne osobe na kulturnoj i javnoj sceni vlastite sredine.

Humanistička znanost. Tradicija i moderna jest knjiga u disciplinarnom djelokrugu suvremene znanosti povijesti umjetnosti, sukladno formaciji autorice odgojene na izvornim temeljnim dostignućima struke u rasponu od klasika poput Wölfflina, Warburga, Panofskog i ostalih, dakako prilagođenih temama i zadaćama kojima se bavila, do pojedinih zahvata što na osnovama vlastita iskustva koincidiraju sa stečevinama tzv. nove (kritičke, radikalne) povijesti umjetnosti, ažurirajući tako ne samo vlastiti metodološki aparat i interpretativni postupak, nego i donoseći dodatnu energiju disciplini unutar koje se njezina istraživanja kreću.

Naime, u novije vrijeme kad se učestalo pisalo o “krizi“ ili čak o “kraju“ povijesti umjetnosti (sjetimo li se samo Argana i Bertinga), ova knjiga stiže kao potvrda još uvijek neumanjene spoznajne moći struke, a što se postiže jedino ako se struka zasniva na pouzdanim temeljima i uzdiže na razinu kao što je to slučaj s knjigom o kojoj je riječ.

U jednom vrlo sadržajnom intervjuu o vlastitom radu (časopis Moment, 8, Beograd, 1987.), Vera Horvat Pintarić sažela je svoje načelno poimanje struke i ono kao njezin credo vrijedi navesti u ovoj prigodi: “Povijest umjetnosti je znanost o čovjeku, sučeljena s onim što pripada najnejasnijim i najdubljim slojevima ljudskog bića.“

Prethodna i moderna umjetnost. Naslov knjige “Tradicija i moderna” adekvatno je odabran u skladu s temeljnim stajalištem autorice po kojoj moderna umjetnost nije – kao što su često zagovarali protagonisti povijesnih avangardi – prekid ili prijelom s prethodnom umjetnošću, nego je nastavak i produžetak velike umjetnosti minulih epoha, dostojan razine njezinih neprolaznih vrijednosti.

Po takvom razumijevanju Vera Horvat Pintarić svrstava se među nepokolebljive branitelje povijesnoga kontinuiteta ranije i moderne umjetnosti kakvi su, na primjer, Argan i Greenberg (stoga, zbog usporedbe, navedimo njihove karakteristične tvrdnje: po prvome, “povijesni tijek svojstven modernoj umjetnosti jest revival koji, dakako, isključuje svaki povratak na staro, ali potvrđuje da se staro povnovno rađa i ostvaruje u modernom”; po drugome, “velika umjetnost je nemoguća ili skoro nemoguća bez temeljne asimilacije velike umjetnosti prethodnih epoha”).

Način kako Vera Horvat Pintarić, pak, sagledava sponu klasične i moderne umjetnosti evidentno se razabire iz poglavlja “Venecija i moderna” studije “Cézanneova posljednja pisma”, gdje se vrlo uvjerljivo pokazuje u kolikoj je mjeri, posebice u svome formativnom “romantičkom razdoblju”, Cézanne bio zaokupljen velikim Venecijancima poput Veronesea i Tiziana, potom Delacroixom, uvid u čije djelo, osim vlastitih dojmova, dopunjuje štivom Baudelaireova eseja “Romantična umjetnost”.

Kad se zna koliko je presudan i dalekosežan bio Cézanneov upliv na sljedeće procese moderne umjetnosti (od kubizma do Mondriana i Maljeviča, posredno čak i do Duchampa), logičnim se nameće zaključak što proizlazi iz analize Vere Horvat Pintarić, a tiče se postojanja povijesnoga kontinuiteta između klasične i ekstremnih primjera moderne umjetnosti, sve do radikalne apstrakcije, pa čak i umjetnosti s onu stranu discipline slikarstva.

Tri ”velike rasprave“. Posebno sugestivni dio knjige čini poglavlje “Majstori promatranja” (sa studijama “Cézanneova posljednja pisma”, “Matisseov ritam” i “Piet Mondrian: slikar apstraktne stvarnosti”) posvećenim trima protagonistima u povijesti moderne umjetnosti.

Posrijedi su podrobne razrade problematike navedene u naslovima spomenutih tekstova, gdje je do vrhunca doveden i demonstriran analitički postupak autorice, njezina golema povijesno-umjetnička erudicija, sposobnost povezivanja umjetnikovih oblikovnih zahvata s idejnim i duhovnim značenjima njegova djela, kao i s društvenim i kulturnim kontekstima u tumačenju umjetničkih opusa o kojima je riječ.

Pomno promatranje umjetničkih djela, njihovo interno čitanje i uklapanje u “duh epohe” u kojoj su nastala, pozivanje na važne činjenice u biografijama umjetnika, sve to čini – dakako ovdje navedeno u najkraćim crtama – metodološki postupak Vere Horvat Pintarić uzorno proveden u ovim studijama.

Kad, pak, s pojavom postmoderne dođe do zamiranja svekolikih “velikih pripovijesti”, pa tako i onih svojstvenih herojskim razdobljima moderne umjetnosti, a suvremena se umjetnost prikloni zbivanjima “društva spektakla“ u kojemu osim samih umjetničkih praksi i likovna kritika mijenja svoju narav, razumljivo je i sa stajališta autorice opravdano njezino nepovjerenje prema recentnoj umjetničkoj situaciji, iskazano u završnim odlomcima uvodnog teksta knjige pod naslovom “Umjetnost kao muzejska konvencija”.

Domaći udjel u europskoj baštini. Poglavlje “Monokromije”, s potpoglavljima “Crna zastava”, “Velasquez na zidu”, “Sivo u sivom”, “Prostor u mijenjanju”, “Crtač”, “Bijelo i crno”, karakteristično je i dragocjeno stoga jer u nj autorica uključuje, osim europskih, također i primjere hrvatskih umjetnika na koje se ova tematika odnosi: Babića, Kraljevića – kojemu je prethodno posvetila monografiju, Steinera, Gecana, Uzelca, Trepšea, Micićev Zenit iz zagrebačkoga razdoblja, Aleksićeve dadaističke časopise, Seissela, Joa Kleka (kojemu je bitno pridonijela prvoj revalorizaciji retrospektivom u Galeriji Nova 1976.), Tartagliju, Juneka, dosad potpuno nepoznatog Marcela Muževića, uz Babićeva đaka slovenskog slikara Stupicu, u poslijeratnom razdoblju Kristla, Knifera, spominjući još Sedera, Jevšovara, Kulmera, Ivančića, Šuteja, Sokića.

Time je na konkretnim umjetničkim djelima primijenila i dokazala jedino opravdani pristup i postupak integracije domaćih umjetnika u njima odgovarajuće međunarodne problemske konstelacije i mjerila vrijednosti. Objedinjujući činitelji sviju spomenutih izrazitih umjetničkih osobnosti jesu njihova sklonost ka kolorističkom i oblikovnom sažimanju, rafiniranom tretiranju slikarske materije, poimanje slikarstva kao intimna i subjektivna izričaja, a sve to uvjetovano je – posebice u pojedinim slučajevima – nekom umjetnikovom krajnje ozbiljnom egzistencijalnom spoznajom utemeljenom na vlastitim često mukotrpnim životnim iskustvima.

Ako pisac ovoga osvrta uopće ima pravo biti emotivno opredijeljen pri obavljanju svoje zadaće, onda želi reći da ga u ovoj knjizi dodatno privlače stranice o Kristlu (kojemu je posvećena naslovnica) i Kniferu, raduje ga to što su se ova dvojica sjajnih osoba i umjetnika zasluženo našli u susjedstvu sa svima ostalim u ovoj knjizi uključenim europskim “velikim pripovijestima”.

Rješenje ”problema Meštrović“. Zacijelo nema teže i odgovornije obveze za domaću povijest moderne umjetnosti, no što je sučeljenje s “problemom Meštrović”, stoga jer ga čini cijeli niz krupnih kontroverzi, od one umjetnikova svjetskog uspjeha u mladosti, do kasnijeg gotovo potpunog zaborava upravo u pregledima svjetske skulpture 20. stoljeća, a prije svega zbog neujednačene razine njegova opusa u kojemu, uz mnoštvo remek-djela, postoji i znatni broj dvojbenih realizacija. Da se ne spominju njegove političke i ostale javne uloge na scenama, što znatno premašuju jedino one umjetničke.

U opsežnoj analitičkoj studiji “Paradigma Ivan Meštrović”, autorica je u dosad gotovo nepreglednoj literaturi o kiparu ponudila vjerojatno jedno od najodmjerenijih i najuvjerljivijih čitanja i tumačenja cijeloga ovog vrlo složenog povijesno-umjetničkog fenomena. U poglavlju “Rani radovi”, podrobno je ispitala umjetnikovo formativno razdoblje i ono njegovih prvih međunarodnih uspjeha, ukazala je na brojne tematske, tipološke i morfološke usporedbe, kako s velikim povijesnim prethodnicima, tako i s vlastitim suvremenicima, potom se bavila osjetljivim pitanjem Meštrovićevih spomenika (od naročito spornog Vidovdanskog hrama), kao i njegovim intimnim kontemplativnim predodžbama (majke, supruge, vlastita lika) i onima sa simboličkim religioznim i biblijskim temama.

Vrhunac ove rasprave o Meštroviću predstavlja zaključno poglavlje “Uspon i pad velikog kipara”, dakle kipara kojemu se izričito priznaje veličina, ali se prema njegovim djelima ne prikrivaju negativne opaske, poput one najoštrije, što u završnom odlomku teksta doslovce glasi: “Odsutnost kritičkog mišljenja, samouvjerenost, preuzimanje gotovih rješenja, ponavljanje vlastitih obrazaca, prepuštanje zanatskoj vještini, uništilo je Meštrovićev veliki talent.”

Integralni spoj teksta i slike. Knjige o modernoj i suvremenoj umjetnosti, dakako, prije svega pišu se, ali se i “prave”, “proizvode”, drugim riječima, one trebaju dostići i zadovoljiti idealnu cjelinu teksta i ilustriranoga gradiva. Stoga njihovo oblikovanje ne ovisi jedino o umijeću grafičkoga dizajnera, štoviše, takva knjiga čak i u svome izgledu ponajprije je tvorevina samoga autora, ona je, dakle, autorski projekt, a njezin konačni dojam takvu knjigu čini svojevrsnim “objektom”.

Ova knjiga optimalan je rezultat upravo takva poimanja: jer, odmah se zapaža da je svaka reprodukcija pomno birana, precizno je uklopljena i srasla uz susjedno tkivo teksta. Kod primjera slikarstva posebno su sugestivni brojni detalji, krupni planovi, u slučaju skulpture to su različiti rakursi istoga djela, što pridonosi naglašavanju trodimenzionalne naravi kiparskoga oblika.

Valja istaknuti da je pojedine takve primjere snimila sama autorica, ukazujući time na vlastitu selekciju pogleda i dinamiku promatranja. Tradicija i moderna djelo je “pisca o umjetnosti”, no također i “promatrača umjetnosti”, zapaža se da je u ovu knjigu investirano ne jedino veliko znanje povijesti umjetnosti, nego i vrlo iskusno i krajnje pažljivo promatranje svake umjetnine o kojoj je riječ zasebno. Otuda proizlazi pouka svim njezinim čitateljima, a naročito studentima: pisati o umjetnosti valja, umjesto samo korištenjem postojećih znanja u prethodnoj literaturi (što je, dakako, poželjno i legitimno), prije svega na temelju vlastita promatračkoga doživljaja, jer jedino se tako stiže do punog i pravog uzbuđenja pred umjetnošću, jedino tako tekst nosi osobni biljeg, posjeduje i odaje neophodnu strast pisanja, kao što je to slučaj s ovom knjigom.

Stoga pri kraju ovoga osvrta, nakon tek prvoga čitanja i prelistavanja “Tradicije i moderne”, zaključimo kao što smo i počeli: posrijedi je, bez dvojbe, kapitalno djelo u znanstvenom opusu autorice, također i u fundusu hrvatske znanosti povijesti umjetnosti.

KONTROVERZE

Zašto nema Murtića, Džamonje i Kožarića

Samo pionirska faza moderne

Zašto Vera Horvat Pintarić u svojoj knjizi, o kojoj u ovom broju Globusa piše Ješa Denegri, nije obradila i velike hrvatske umjetnike poput Ede Murtića, Dušana Džamonje, Ivana Kožarića? Knjiga – koja osim svega ne želi biti ni opća povijest umjetnosti ni povijest hrvatske umjetnosti – želi zahvatiti modernu umjetnost “in statu nascendi”, i zato autorica u njen horizont smješta samo one autore koji, poput Ljube Babića ili Ive Steinera, pripadaju pionirskoj fazi moderne umjetnosti, ili pak one koji modernoj umjetnosti, poput Ivana Meštrovića, ne pripadaju.

Ne obrađuje opuse kasnijih njenih pripadnika u hrvatskoj umjetnosti, poput Murtića, Džamonje ili Kožarića, jer je 50-ih godina moderna umjetnost već akademska činjenica. A spomenuti Murtić, Džamonja ili Kožarić ne pripadaju pionirima i istraživačima, oni nastupaju kad je gozba već završena. Moderna umjetnost je dobila bitku, i sve što od trenutka njene pobjede nastaje, moderna je umjetnost (osim “realizama”, poput socijalističkog, nacističke umjenosti...), bez obzira što se “raspala” u mnoštvo pravaca.

Vera Horvat Pintarić smatra da je prvi pravi veliki moderni umjetnik, u stanovitom smislu otac moderne umjetnosti, Paul Cézanne – koliko je i što je od hrvatske umjetnosti u dodiru s tim protoambijentom moderne umjetnosti, to je ono što autoricu zanima.

Utoliko Vera Horvat Pintarić revalorizira, postavlja u novu perspektivu i u pozitivnom i u negativnom smislu, i nekoliko hrvatskih umjetnika. Omogućila nam je da sagledamo Ljubu Babića, kojeg poznajemo kao, na prvi pogled, eklektičkog slikara, kako u nekolicini djela, osobito u poznatoj slici “Crna zastava” koju je naslikao u povodu smrti Stjepana Radića, silazi na samo dno moderniteta – ili pak dotiče sam njegov vrh.

Pokazala je da je Babić, usprkos uvriježenom mišljenju da je eklektički tradicionalist, čak i onda kad se donekle naslanja na poetiku Van Gogha, u najboljim svojim dosezima moderni slikar potpuno u dosluhu s avangardnim duhom svog vremena. S druge strane, ponudila nam je “novo čitanje” kiparskog djela Ivana Meštrovića, koji se, usprkos svome nesumnjivo velikom talentu, rano okrenuo gotovim stilskim obrascima, koji su mu omogućavali, gotovo “obrtimice”, ispunjavanje velikih narudžbi kralja Aleksandra Karađorđevića ili religioznih kompozicija.

Te nam se ocjene na prvi pogled mogu činiti kontroverznima, ali one su dobro polazište za ozbiljnu raspravu o kiparskom djelu koje nastaje u dramatičnom razdoblju nastanka moderne umjetnosti. Naime, postavlja se pitanje koliko joj on uopće, i na koji način, pripada.

(G. L.)

Kruna rada primadone hrvatske teorije umjetnosti

http://www.jutarnji.hr/kruna-rada-primadone-hrvatske-teorije-umjetnosti/336946/  

Povjesničarka umjetnosti Vera Horvat Pintarić objavila je na sedam stotina stranica novu knjigu ‘Tradicija i moderna’, koja je mnogo više od puke teoretske rasprave ili uobičajenog povijesnog pregleda

Najbolji klasici: Račić, Kraljević, Herman, Becić, Junek, Gecan, Knifer te Babić i Meštrović, ali njih dvojica vrlo selektivno

http://www.jutarnji.hr/najbolji-klasici--racic--kraljevic--herman--becic--junek--gecan--knifer-te-babic-i-mestrovic--ali-njih-dvojica-vrlo-selektivno-/1068376/  

Bio je samorazarajuća ličnost, nalik Giacomettiju, ono što je danju stvarao noću je razarao. Ili obrnuto. Smatram da je Gabrijel Stupica bio najveći slikar u tadašnjoj Jugoslaviji

Svjedok u slici

Nove figure za nove stvarnosti u eri moderne

http://www.matica.hr/knjige/395/  

Nagrada grada Zagreba 2002.

Knjiga rasprava i ogleda o ikonografijskim izvorima i motivima djelâ moderne umjetnosti, o ulozi i značenju čovjeka u stvarnosti i prikazu njegove figure u umjetnosti. U ekstremnim ideologijama i javnom životu 20. stoljeća stvarnost se shvaća lako i površno, a čovjek prikazuje kao pseudoheroj, po konvencijama akademizma 19. stoljeća. Veliki majstori moderne umjetnosti i njihovi prethodnici, poput Cézannea, Rodina, Matissea, Picassa, Mooreaa, Giacommetija, Kleea, oslobođeni zahtjeva naručitelja i propisane ikonografije, a osjećajući i promišljajući stvarnost, stvaraju novu sliku čovjeka, figuru u slobodnim proporcijama, prikazujući ga kao deformirano, fantastično, čudovišno, miješano biće, ljudsko i životinjsko. Takav prikaz cjeline čovjeka, nazvan novom ružnoćom, nastaje u traganju za istinom, za prikazom čovjeka kakav on jest, u suprotnostima, a otkriva svjesne ili nesvjesne utjecaje tribalne i srednjovjekovne umjetnosti. Time se nagoviještavala i jedna složenija, zamršenija stvarnost, stvarnost proistekla iz sučeljavanja umjetnikâ sa samima sobom, poniranja u svijet i osobnih iskustava. Na tom tlu rješavao se jedan od glavnih problema moderne umjetnosti: kako izraziti osobnost u društvima gdje se osobnost smatrala bolešću? Totalitarna društva, društva vertikalnih barbara i melankolika dvostruke, faustovske duše karakterizira, naime, potpuna odsutnost osjećaja za vrijeme i bijeg od stvarnosti koje su umjetnici istinski svjedoci i glasnici.

Promatrajući i analizirajući velika djela moderne umjetnosti, koristeći se svjedočanstvima samih umjetnika i relevantnim interpretacijama djelâ moderne umjetnosti, povjesničarka umjetnosti i akademkinja Vera Horvat Pintarić (Sisak, 1926), napisala je originalnu i nezaobilaznu knjigu u proučavnju moderne umjetnosti. Stoga će ova knjiga, namijenjena redovitim članovima Matice hrvatske i obogaćena s gotovo tristo ilustracija, zasigurno pobuditi zanimanje kod stručnjaka ali i najšireg kruga čitatelja.

Za ovu je knjigu Vera Horvat Pintarić primila uglednu Nagradu Grada Zagreba.

'Muzej suvremene umjetnosti stvaraju ljudi koji nemaju talenta'

http://www.jutarnji.hr/vera-horvat-pintaric--muzej-suvremene-umjetnosti-stvaraju-ljudi-koji-nemaju-talenta/772574/  

Povijest umjetnosti je luksuzan studij: učiti gledati i razvijati opažanja može se jedino na remek-djelima, i to u originalu, a to znači putovati. Međutim, najčešće svojstvo naših povjesničara umjetnosti jest površnost. O talentu neću ni govoriti. Uostalom, on očito nije bio potreban za projekt Muzeja suvremene umjetnosti. A niti za izbor i postav djela u njemu. Tragično za Hrvatsku.

Bez velikog životnog iskustva nema shvaćanja umjetnosti'

http://www.jutarnji.hr/vera-horvat-pintaric--bez-velikog-zivotnog-iskustva-nema-shvacanja-umjetnosti-/1068091/  

Vera Horvat Pintarić doktorirala je na djelu baroknog kipara Francesca Robbe. Radila je na doktoratu sedam godina, danima je bila na terenu, jer ono najvažnije za razvoj jednog povjesničara umjetnosti, smatrala je i smatra, izravni je uvid u djelo. Inovativni pristup, nova metodologija te fotografije iz posebnog rakursa, sve što odlikuje njezin rad, postavili su nove standarde u našoj kritici.

Teško je uskrsnuti mrtve

Novu knjigu “Kritike i eseji”, koja je upravo objavljena u izdanju HAZU i EPH (Artis Historia), započinje tekstom o Honoréu Daumieru. Tekst je u siječnju 1952. objavljen u Narodnom listu. Analizira tada upravo objavljenu knjigu reprodukcija francuskog umjetnika s predgovorom Ljube Babića.

I u tom se tekstu objavljenom, dakle, prije šezdeset godina, mogu pronaći mnoge naznake stila u analizi likovnog djela naše najvažnije povjesničarke umjetnosti, stila koji je zadržala do današnjeg dana, a koje se oslanja na naslijeđe bečke škole.

Osim izravnog promatranja djela, važan joj je i životni kontekst autora, jer tko bi bolje od Daumiera, koji je “u djetinjstvu živio bijedno”, razumio parišku ulicu, tko bi mogao biti bolji “pjesnik ulice najdublje ganut sudbinom izmučenih ljudi”.

Raspon je tema koje je zanimaju širok, od Mondriana (prestižna međunarodna nagrada za kritiku, 1957.) do Rabuzina, od Tiziana do Dušana Džamonje.

Teže je, kaže, “uskrsnuti mrtve”, pisati o umjetnicima koji više nisu među nama, rekonstruirati njihov život. Kada su u pitanju suvremeni autori i definicija suvremenog trenutka, bitan joj je susret s protagonistima epohe, a toga nije nedostajalo: Yves Klein, Peggy Guggenheim, Tilla Durieux, Umberto Eco, Guido Crepax, Pierre Restany, Marshall McLuhan...

Od Lionella Venturija naučila je važnu rečenicu: “Životno iskustvo je najbolja škola da bismo shvatili umjetnost kao i sve ljudske djelatnosti”.

Problemi Bijenala

U tekstove ugrađuje, dakle, svoje neposredno iskustvo i maštu, no nudi i nova zapažanja, ma koliko slika već bila temom ranijih istraživanja. Opisi pojedinih djela spadaju u najinteresantnije dionice knjige, primjerice kad piše dugačak esej o Manetovoj “Olimpiji”, a malo nas je koji nismo zapamtili njezina višesatna predavanja na Filozofskom fakultetu o Matisseovom djelu “Užitak življenja”.

Više je tekstova u kojima izvještava s Venecijanskog bijenala, među njima je i tekst iz 1968., kada je u obračunu karabinijera s manifestantima ranjeno četrdesetak osoba. U tom trenutku, Šutej je jedini od umjetnika u paviljonu Jugoslavije koji povlači svoja djela, a teoretičarka umjetnosti u svojem mu tekstu daje nedvosmislenu potporu.

Neki od problema Venecijanskog bijenala, koji je pratila od pedesetih godina, i koje je tada dala naslutiti, važni su i danas. To se prije svega odnosi na nastupe nacionalnih paviljona, za koje piše kako su zastarjeli u odnosu na koncept izlaganja odabranih umjetnika bez nacionalnog ključa na Documenti u Kasselu (ova je njezina teza posebno aktualna danas, kada Documentu posjećuje milijun ljudi, a Bijenale tri do četiri puta manje). “Otkako odlazim na Bijenale, već četrdeset godina, uvijek se govori da je onaj prošli bio bolji”, piše.

Šezdesetih godina izvještava iz Pariza, gleda Dubuffeta, Miroa, Rousseaua, Matissea...

Domaćih umjetnika o kojima piše u ovoj knjizi je dvadesetak. O nekima piše u više navrata, to su Oton Gliha (“Prostor krčke panorame, što ju presijecaju krivudave mreže gromača, između kojih se probija živo vegetalno tkivo tla, postao je za slikara trajan i neiscrpiv poticaj”), Dušan Džamonja (“prodire u nova područja života, u koja se otputila uznemirena misao suvremenoga čovjeka”), Miroslav Šutej, Vojin Bakić, Gabrijel Stupica... O naivnom umjetniku Rabuzinu piše kao o “pripovjedaču krajolika”.

Pisala je o stripu

Njezini su tekstovi precizno definirali trenutak. Bilo 1956. kad piše “Jugoslavensko slikarstvo danas”, bilo 1964. u tekstu “Suvremena jugoslavenska umjetnost”.

Bila je među prvima koji su upozoravali na nezaobilaznost televizije i kompjutora u suvremenoj vizualnoj kulturi pa je izuzetno bitan tekst iz 1966., gdje se zalaže i za uvođenje predmeta koji bi se time bavio na fakultetu.

Nerijetko su je i napadali. Nekad je to bio politički motiviran napad, nekad činjenica da ugledna profesorica piše za Start, a nekad da preveliki značaj pridaje stripu. O stripu je pisala u više tekstova: “Deveta umjetnost i masovna kultura”, te “Autorski strip Zagrebačke škole”, gdje posebno ističe Maurovićevo majstorstvo u kadriranju i dinamičnu izmjenu rakursa: “Zahvaljujući tom mediju Maurović je svojim slikovnim otkrićima često nadmašio i naše slikarstvo onog doba”. Piše i o “Tupku” Nedjeljka Dragića.

A kada ju je na suradnju pozvao urednik Starta Sead Saračević, predlaže mu da piše o velikim izložbama u Europi, što obuhvaćaju povijesna razdoblja, “jer me likovna kritika nije više zanimala”.

U Startu 80-ih godina, među ostalim, piše o provokativnoj izložbi “Realizmi, 1919.-1939.” u Parizu, gdje su zajedno s djelima Georgea Grosza bila i djela nacističkih umjetnika. 90-ih objavljuje u Globusu, gdje je tekst “Rat i rock kultura“, precizno definirao novu, ratnu vizualnost svakodnevnice. Zadnji tekst u knjizi je in memoriam njezinom prijatelju, umjetniku Vjenceslavu Richteru.