VJERA I KOMUNIKACIJA MEĐU NARODIMA
Vjera u samoga sebe, vjera u druge, vjera u društvo, vjera u sve što je plemenito i dobro, vjera u opće dobro...
Uvijek je motivacija za napredak i posebno u sadašnjoj krizi snaga da se pomogne izaći iz nje. Sam pojam koji obrađujemo daje nam da smo svi, iako različitih vjera, pripadnici općeg dobra, i da smjeramo putu ostvarivanja ljepšeg života, i dostojnijega,na Planetu.
Svi težimo jedinstvenom cilju – općem dobru, što nas povezuje a u formalnom smo različiti. Onaj tko više pridonosi općem dobru se drži onim koji prednjači, a duhovna snaga čovjeka nadmašuje nekadašnju moć masovnosti vjerskoj pripadnosti. U svijetu postoji veliki broj različitih vjerskih opredjeljenja I upravo je snažan onaj tko je tvorac dobrohotnosti kojoj svatko razuman teži. Zato i postoje velike znanstvene snage unutar svakoga vjerovanja i nekadašnji sukobi na tom području u suvremenom svijetu i vremenu postaju
zajedničkom snagom u pomaganju jednih drugima, što osnažuje najviše one koji tome teže.
Poštivajući specifičnosti i pravo svakoga da ostvaruje svoje uvjerenje u ovome momentu Bitnosti, pokazuje se da tolerancija znanstvenom pristupu napretku humanizaciji i sveopćem dobru, približavamo se i postajemo jedinstveni i nerušeći tradiciju i temeljitost na kojima vjere postoje. Znanost i religija se prepliću što pokazuju studijski pristupi i edukacija na njihovim sveučilištima koji otvaraju nove vidike u spoznavanju snošljivosti i zajedništva. Snaga je u znanosti, ako je ona primjenljiva u čovjekovu životu. Ona postaje presudni čimbenik
u promjeni koja svijetli budućnosti koja ostavlja brišući tragove nesretnosti mnogih naroda i pridonosi u ostvarivanju novoga života u novonastalim situacijama.
Možda treba preporučiti da svi dotičemo ruke uzajamno i u energijskom zajedništvu, svatko na sebi primjeren način pridonosi napretku. Budući da smo tvorci visoke tehnologije koja utječe na mijene našega ponašanja, znanost će nam pomoći da etičnost stvorena u religijskom shvaćanju svakoga naroda, postane vezivo koje, u promijeni načina života, mijenjajući svijet, mijenja i pojedninca tj. mijenja i samoga sebe…Ratovi, ti uzroci stradanja, u osakaćenosti fi zičkoj i psihičkoj, mnogih ljudi, postaju bespredmetnost budućega čovjeka...
Ljepota koju u folkloru življenja i izraza ogledamo u pripadnosti vjerama, postaje ljepotom koja dokida sivilo u ljudskom komuniciranju i kao da privlači i govori nam: pogledaj, prihvati što je dobro, jer te volim. Ističem da nitko nema pravo rušiti tradicionalnu ljepotu i ponašanje u nekoj od vjerskih pripadnosti, ali svatko mora i s pravom, pridonositi napretku ljudskoga društva u ime općega dobra. U suprotnom, nastaje rizik za vlastiti identitet. Često se pitamo, u suvremenosti, gdje nam je identitet, jer ga ne nalazimo, jer bez oblika vjerskoga isticanja on nestaje i često ga zlorabimo u izrazu, opravdavajući izmješanosti naroda u sredini ili državi. Upravo,rušeći običaje i vjekovnu tradiciju, narušavamo vlastitost. S ponosom uvijek naznačujmo vlastitost, ali s osviještenošću znakom da smo u zajedništvu, pa poštivajući druge, poštivamo i sebe, kao što je govorio hrvatski pjesnik Petar Preradović: “Tuđe poštuj, a svojim se diči“, što nikome ne nanosi loše , nego smišljeno pridonosi napretku. Oni koji optimistički gledaju na same sebe i društvo, previđaju da, kada bi se nalazili na nekom oceanu,u nekoj brodici koja tone, ako se ne bi sjetili svojega vjerovanja, padaju kao trupci na dno. Čovjek je najdivnije biće Planeta i kao takav se treba uvijek uspinjati do vrhunca humanosti prema sebi i drugima, a njegova veličina time postaje snagom koja ga usrećuje. Graditi moralnost, materijalnost, idejnost, je teško na olakotnim ruševinama iz prošlosti. Tu znanost postaje prioritetnom snagom koja će uvijek smjerati kvalitetnijem
životu i stoga iz dana u dan broj vjerskih institucija raste i one izražavaju svoj snažni usklik koji u njihovim znanstvenim institucijama postaje sve prihvatljiviji. Zato, instituti i fakulteti, iz vjerskih područja, po mome mišljenju, će se sve više razvijati i sve jače utjecati na čovjekovu duhovnost. Danas svi govorimo o demokraciji i svatko bi se uvrijedio kada bi mu se prigovorilo da se nije demokratski ponašao. Neka svatko sam sebi postavi pitanje, koliko je educiran za ostvarivanje demokracije. Zato, u demokraciju često uvrštavamo svekoliko ponašanje, zanemarujući da se treba obrazovati, postupno, za demokraciju i često krivo tumačimo mnoge autore da nisu pripadnici demokracije, jer su ozbiljno upozoravali da je najteži oblik, kada se demokracija pretvara u anarhiju, kao rezultanta ljudskoga nerazumijevanja, neobrazovanosti i neodgoja.
Obredi i isticanje svetosti, su „signal upozorenja“ za one kojima je potrebno zajedništvo, da ne bi bili okljašteni kao samotnjaci, ukazuje da je njihova veličina, snaga predvođena čelništvom pripadajuće vjerske zajednice, u grupnosti koja nije kao neka masovna psihološki jaka sila, već je kao milje, koja pruža ruku svakome tko voli mir i život, ili život u miru.
I zato neka uvijek bude u nama nadanje, vjernost i snaženje naše svakodnevice, kao naš temeljni motiv I pokretačka sila k dobru – općem dobru.
Prof. dr. sc. Juraj Plenković