Vladimir Ibler
http://hr.wikipedia.org/wiki/Vladimir_Ibler
Vladimir Ibler (Zagreb,
25. lipnja 1913.), hrvatski akademik, pravnik, profesor međunarodnog prava.
Radio je kao profesor na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Član
suradnik je Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti od 1977., izvanredni je
član od 1986., a redoviti od 1991.
Danas sudjeluje u radu hrvatsko-slovenskog povjerenstva
Akademik Ibler autor je mnogih znanstvenih radova s područja
međunarodnog prava, a neki od njih su:
Diplomatska historija 1814.-1871., 1960.
Međunarodno javno pravo, 1962.
Sloboda mora, 1965.
Rječnik međunarodnog javnog prava , 1972.
Međunarodno diplomatsko i konzularno pravo, 1978.
Povijesni razvoj prava mora, 1979.
Mirno rješavanje sporova, 1980.
Pravo Republike Hrvatske da proglasi svoj isključivi
gospodarski pojas, 1996.
Međunarodno pravo mora i Hrvatska, 2001.
Koliko "vrijedi" međunarodno javno pravo?, 2002.
Akademik Ibler odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom
Ruđera, te Redom kneza Branimira s ogrlicom.
Biografija
Vladimir Ibler rođen je u Zagrebu 25. lipnja 1913. Studirao
pravo u Beogradu i Zagrebu, gdje je diplomirao 1937., a godinu dana potom i
doktorirao.
Odvjetnički i sudski pripravnik na Kotarskom i Okružnom sudu
u Zagrebu i na Kotarskom sudu u Rabu 1937. - 1939. Tajnik Industrijske komore u
Zagrebu 1939.- 1947.
Od 1947. započinje sveučilišnu karijeru na Pravnom fakultetu
Sveučilišta u Zagrebu u zvanju asistenta za predmete Međunarodno javno pravo i
Diplomatska povijest. Za privatnog docenta izabran 1954. na predmetu
Međunarodno javno pravo. Na Katedri za međunarodno javno pravo 1957. izabran za
docenta, 1961. za izvanrednog, a 1965. za redovnog profesora.
Za dekana Pravnog fakulteta izabran 1969./70., u vrijeme
obilježavanja 300. obljetnice osnutka Sveučilišta u Zagrebu.
Angažiran od 1952. oko osnutka i daljnjeg djelovanja
Instituta za međunarodno pravo i međunarodne odnose. Od 1968. predsjednik
fakultetskog Bibliotečnog odbora.
Sveučilišna karijera traje mu sve do umirovljenja 1983.,
nakon čega nastavlja predavati na postdiplomskim studijima u Zagrebu i Splitu.
Od 1991. redovni član HAZU. Od članstva u stručnim
organizacijama osobito ističemo članstvo u International Law Association u
Londonu.
Tijekom sveučilišne karijere korisnik je stipendija za
proučavanje međunarodnog prava na Academie de Droit International u Haagu
(1949.), na Institut universitaire de hautes etudes internationales u Ženevi
(l954/55.), na sveučilištima Harvard (Harvard Summer Seminar kod Henrva
Kissingera, 1956.) i Columbia (School of Law,
kod Philipa Jessupa, 1959./60.). Gostujući predavač na Sveučilištu u Kielu (na
poziv DAAD-a 1969./70.).
Održava pojedinačna predavanja na pravnim fakultetima u
Torontu, Mainzu i Munchenu te sudjeluje na seminarima u organizaciji Salzburg
Seminar in American Studies 1953. i Institute of Public International Law and
International Relations u Solunu 1976. Sudjeluje u radu grupe stručnjaka na
području aktualnih pitanja prava mora u Woodrow Wilson
International Center
for Scholars u Washingtonu 1970./71.
Predaje na postdiplomskim studijima u Beogradu, Ljubljani,
Novom Sadu i Dubrovniku, na postdiplomskom studiju iz međunarodnih odnosa na
Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu te na postdiplomskom studiju iz prava
mora na Pravnom fakultetu u Splitu.
Gostujući predavač na dodiplomskim studijima u Rijeci i
Osijeku.
Član diplomatskih izaslanstava: na Generalnoj konferenciji
UNESCO-a u Parizu 1951., na diplomatskoj konferenciji za kodifikaciju
međunarodnog ugovornog prava u Beču 1968. i na Trećoj konferenciji UN-a o pravu
mora (UN-CLOS III) od 1973. do 1982.
Od strane Vlade Republike Hrvatske imenovan članom
Diplomatske hrvatsko-slovenske komisije za uređenje graničnih pitanja 1995. i
Mješovite diplomatske komisije za uređenje graničnih pitanja između Republike
Hrvatske i Savezne Republike Jugoslavije 1996.
Od osnutka službe vanjskih poslova Republike Hrvatske
predaje na edukativnim programima Diplomatske akademije.
Iz bibliografije (v. Bibliografiju) iz područja međunarodnog
prava, međunarodnih odnosa, vanjske politike i diplomatske povijesti navodimo
monografska izdanja:
Diplomatska historija 1814-1871 (1960.),
Sloboda mora (1965.),
Međunarodni odnosi (1971.),
Rječnik međunarodnog javnog prava (1972.)
Međunarodno pravo mora i Hrvatska (2001.).
Do danas aktivno piše znanstvene članke i recenzije, održava
pojedinačne tematske rasprave te aktivno predaje na Diplomatskoj akademiji.
Prigodom izrade biografije Vladimira Iblera korišteni su
slijedeći izvori:
Bakotić, Božidar, Vukas, Božidar, Vladimir Ibler — osvrt na
život i djelo. Spomenica prof. dr.Vladimiru Ibleru u povodu
sedamdesetogodišnjice života i odlaska u mirovinu, u: Zbornik Pravnog fakulteta
u Zagrebu, 35, 1985., br. 5-6, str. 531.-545.
Biografija akademika Vladimira Iblera. - u: Javne internet
stranice Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, Osobne stranice članova
Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (http://www.hazu.hr /Akademici/VIbler-Bio.html
- preseljeno na info.hazu.hr ).
Delibašić, Tatjana, Vladimir Ibler. - u: Hrvatski biografski
leksikon. - Zagreb:
Leksikografski zavod Miroslav Krleža, 2005. - sv. 6., str.
6-7.
Ibler, Vladimir. - u: Enciklopedija Jugoslavije - Zagreb: Leksikografski
zavod Miroslav Krleža, 1988.-SV. 5., str. 478.
Ibler, Vladimir. - u: Hrvatska enciklopedija - Zagreb: Leksikografski
zavod Miroslav Krleža, 2003.-sv. 5., str. 30.
Ibler, Vladimir.-u: Hrvatski leksikon. — Zagreb: Naklada Leksikon, 1996. - sv. l, str.
30.
photos
http://www.google.hr/search?q=vladimir+ibler&client=opera&hs=9Io&channel=suggest&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=izS8Ub2CO4WL4gTuh4GoCA&ved=0CDQQsAQ&biw=1024&bih=651
Glupo je akademike zvati besmrtnicima. Iako sam drugi
najstariji član, sasvim sam siguran da ja neću biti besmrtan
http://www.jutarnji.hr/template/article/article-print.jsp?id=1035143
Arbitražni sud u hrvatsko-slovenskom sporu odluku će
donijeti 2014. godine. Nisam siguran da ću to dočekati. Imam 99 godina. Makar
sam, priznajem, jako znatiželjan
Ni slučajno nemojte podcjenjivati moć neznanja. Jako je
opasno, kao i glupost!
http://www.hrt.hr/index.php?id=vijesti-clanak&tx_ttnews%5Btt_news%5D=201269&cHash=9eecd3f2ce
Poručuje to vrhunski stručnjak za međunarodno pravo,
akademik Vladimir Ibler, koji je ušao u stotu godinu. Unatoč tomu intenzivno
prati sve političke događaje i održava kontakte s bivšim studentima. Iako je
već 30 godina u mirovini, svaki je tjedan na svojem fakultetu.
Prof. dr. Radovan Vukadinović
http://medjunarodne-studije-hums.hr/hr/tko-je-tko/radovan-vukadinovi
Prof.dr.sc.Vladimir Ibler bio je mentorom i doktorske
disertacije s temom”
'' Političko pravni aspekti suradnje europskih
socijalističkih država'',
Prof.dr.sc.Radovana Vukadinovića
Akademik Vladimir Ibler,ekspert za diplomaciju i
medjunarodno pravo,
Oštroumnost, pronicavost, dar zapažanja, sposobost
prilagodbe ....
( temeljna
svojstva osoba koje smjeraju radu u diplomaciji i politici )
Diplomacija je, poput apliciranog managementa,u
procesu propagiranja odredjene razvojne strategije u životu države, koja u
suvremenosti mora razviti kapital najboljih vrijednosti iz najuspješnijih
razdoblja naroda koji suvremenu državu tvori i razvija.
U kreiranju uvjeta za razvitak novonastalih
država, malih i srednjih veličina, imperativno se treba ostvariti sinteza
najboljih organizacijskih modela koji jamče harmonično i pouzdano kretanje u
najvitalnijim područjima života.
Dakako,organizacijski modeli suvremenih država
mogu postati optimalnim faktorom života, oslonjenim na značajke mentaliteta
naroda, sveukupnog sastava pučanstva države.
Ovakav pretpostavljeni slog i razvojni put
suvremene države ističe i primjenu iskustava suvremene antropologije, a
poglavito u pragmatičnom pristupu, suvremene antropološke komunikologije.
Postoje stanovite značajke koje su novonastalim
državama potrebne da bi se u širem društvu država suvremenoga svijeta uspješno
našle s jasnim samosvojnim profilom, te zajedničkim iskustvom prepoznale
konstante kojih se država treba držati da bi uspješno njegovala svoj identitet
i kvalitativno unapredjivala oblike i vrste suradnje u svakom Danas, u korist
svega što očekuje od svojega i svjetskog Sutra.
To su konstante uspješnosti njihova kretanja i
razvitka, a budući su vrijedne kao uzor mnogim državama koje stvaraju svoj
autohtoni put, perspektivu i identitet u društvu suvremene medjunarodne
zajednice, zavrijedjuju podrobniju pozornost.
U strategiji, u pragmatičnoj politici svake države
moraju postojati neke konstante, neki stavovi koji su gotovo nepromjenljivi,
ili su teže promjenljivi.
Ima autora koji tvrde da je vanjska politika neke
države stanoviti odgovor na tudje korake, tudje akcije i stavove, pa u tom
slučaju ne može biti riječi o konstanti, jer sve ovisi o tome što druge države
rade, a prema čemu se treba aktualno odrediti, postaviti, adekvatno reagirati,
zauzimati stavove, od izazova do izazova.
Većina teoretika drži značajnim afirmirati
konstante u koordinatama ustroja i razvitka države, poglavito ako je riječ o
mladim novonastalim državama u turbulento doba XXI. stoljeća.
Miroljubivost
Prva konstanta, i to apsolutno prva, bez
konkurencije, je miroljubivost.
Kada se kaže“politika miroljubivosti“ treba
razumjeti i specifičnost značenja te važne sintagme.
Miroljubivost je riječ koja se vrlo često rabi,
koja je često i devalvirana, depricirana, u svakom se dokumentu može naći,
gotovo da pripada uvriježenoj diplomatskoj retorici.
Mnogi se skrivaju iza te sintagme, i oni koji su
miroljubivi i oni koji to nisu.
Dakle, ne treba se zaustavljati na tom etičkom i
moralnom aspektu miroljubivosti koji je odredjen i temeljnim medjunarodnim
dokumentima (Povelja OUN), a i na brojnim drugim mjestima je repetiran, već
neovisno o moralu, karakteru vodstva, etici, miroljubivost je konstanta koja
nema alternativu.
Uspješna politika mora biti miroljubiva. To se
može reći i za druge vanjske politike, ali je razlika u tome da, kada neka
velika sila ide putem nemiroljubive politike, nemiroljubivosti, i napokon
strada, ona se može brzo oporaviti zahvaljujući svojim ukupnim potencijalima,
od prostornih do ljudskih, zahvaljujući svojoj tradiciji, utjecaju, snazi, može
se brzo vratiti u svoje društvo velikih država, bez obzira na“grijehe“ koje je
počinila.
Povijest je u tom smislu nepravedna jer od malih
država traži ono što ne traži od velikih. Zato male države moraju biti
pametnije od velikih, mogle one to ili ne, to se od njih traži, očekuje,
zahtijeva.
Politika popuštanja
Druga konstanta je odustajanje od politike
prevelikog popuštanja. Politika koja se sastoji od pretjeranog popuštanja,
adaptiranja uvjetima, odgadjanja, politika je koja samo povećava opasnosti.
Negdje se mora stati u popuštanju. Tko to ne radi ne ogriješuje se o
miroljubivost. Mora se biti miroljubiv i otkloniti politiku pretjeranog
popuštanja. Te dvije konstante se ne pobijaju.
Vojska
Treća konstanta je da država mora imati vojsku. I
to nema alternativu. Male države imaju svoju neugodnu i tešku prošlost, a često
i sadašnjost, pa vojska mora postojati.
Pitanje je kakva vojska? Nakon rata je potrebno vojsku ustrojavati u
duhu mirnodopskih, suvremenih vojnih modela. To je pitanje vojnih stručnjaka,
stratega i taktičara, koji će kreirati vojsku bez značajki agresivnosti. Vojska
koja će biti obranbena snaga države u svim njenim razvojnim koordinatama, koja
će je afirmirati kao miroljubivu zemlju, koja nikada neće prijeći u „agresivni
čin“. Dakle, miroljubivost i kvalitetna spremnost na obranu.
Savezi i razne formacije
Od konstanti suptilnijega i složenijeg značenja,
treba spomenuti saveze i razne formacije.
Česta i različito tumačena riječ u vanjskoj
politici je - neovisnost, kao što je česta i – medjuovisnost. Svi žele biti
neovisni, a istodobno su svi i u medjuovisnosti. Bila bi iluzija misliti da
postoje doista neovisne države, a poglavito kada su one male i srednje. Mnogi
tumači saveza su skloni saveze proglašavati „agresivnim formacijama“ u odnosima
medju državama. Iskustva ukazuju da se u saveze i druge formacije treba
ulaziti, ako se već to mora, krajnjim oprezom, nakon vrlo obuhvatne analize,
zrelim pristupom, a nikako brzopleto.
Medjuovisnost u odnosima država se ne može
izbjeći, ali je važno koliko je tko i o komu ovisan. Zna se da su svi
medjusobno ovisni i zna se da se ne smije biti previše ovisan, ne samo u jednom
pravcu, mora se taj proces medjuovisnosti dislocirati, ti odnosi medjuovisnosti
se moraju pametno konstruirati.
Egoizam
Sada je aktualna riječ – egoizam. Politika, a poglavito
vanjska politika mora biti usmjerena brizi o državi koju predstavlja. Misliti o
sebi. To je konstruktivni egoizam, koji ne mora značiti odsustvo solidarnosti.
Solidarnost da, briga za sebe uvijek
mora biti glavni motiv.
Misliti da se nekim darovima, nekim odustajanjem
od vlastitih interesa može kupiti neka dobrohotnost, se uvijek pokazuje krivom
prosudbom. Država koja ne misli u prvom redu na svoje interese, doživi
stanoviti, veći ili manji, diskretan ili manje diskretan prezir u svijetu. Ne
može se cijeniti državu koja najmanje misli na svoje interese. Naravno, pitanje
je jesu li ti interesi legitimni, kakvi su i dokle oni idu.
Kolektivna sigurnost
Ravnoteža snaga je jedan uzorak medjudržavnih
odnosa. Ravnoteža snaga nije trajna, ona nije lijek protiv svega, ali u vrijeme
kada sistem kolektivne sigurnosti ne funkcionira, ravnoteža snaga nije nešto u
što treba suviše vjerovati, ali se bar nešto i bar za neko vrijeme može
odvijati pozitivnije i blaže. O tome treba razmišljati, a politika mora stalno
motriti kakva ravnoteža snaga u svijetu postoji, jer je ona u stalnoj mijeni.
Ravnoteža snaga se uvijek nastoji narušiti, i ona
se, prije ili kasnije, ruši, ali je
kratkoročno gledano, izlaz iz teže situacije. Suradnja medju državama
uvijek mora postojati. Najprije s najbližima, a onda i sve šire i sve
osmišljenije.
Suradnja
Vanjska politika mora težiti lojalnoj suradnji,
pod uvjetom da je suradnja ravnopravna. Nasuprot tome, izolacionizam je danas
jedna nemoguća opcija, a za malu državu je apsolutno neopstojna.
Unutarnja i vanjska politika
Sve naznačene vrijednosti iz područja strategije i
pragmatične politike su potpune kada su u medjuovisnosti s odgovarajućim vrijednostima unutarnje
politike iz koje se radjaju uvjeti za kreaciju vanjske politike.
Ni najbolja vanjska politika ne spašava od
propasti ako je unutarnja politika katastrofalna. To su povezane politike, dva
vida jedne politike. Svi veliki državnici su jednako skrbili za unutarnju
politiku kao i za vanjsku, i ne može biti veliki državnik koji se
„specijalizira“ samo za „jednu stranu“ poltike. To je vrlo složena i teška
zadaća za jednu novu državu, za suvereni subjekt koji stvara elemente za
nastajuću tradiciju. Treba znati da se kroz unutarnju politiku može znatno
štetiti vanjskoj politici. A to sve uvrštava pitanje ljudskih prava i prava
nacionalnih manjina u državi. Ljudska prava su važno područje i mora se biti
stalno u inicijativi usavršavanja procesa u tom području života.
Takodjer treba skrbiti o stupnju informiranosti
pučanstva. Ako se želi imati potporu stanovništva, onda to stanovništvo države
mora biti što kvalitetnije informirano.
Kada su počeli demokratski procesi u suvremenom
svijetu, kada su države krenule putovima demokratskih ustroja, vanjska politika
i diplomatska služba su se najsporije kretale na trasi širine informiranosti
javnosti.
Informiranost je bila svojevrsni “rezervat“ stare,
prethodne „apsolutističke klase“ koja je držala da se informiranost treba
„ograničeno razvijati“ tj. da se koješta treba znati, ali ne i preširoko u
javnosti. Zbog uvriježenih običaja „ograničene informiranosti“ novi demokratski
procesi su teško prodirali u područje kvalitete informiranosti. Široki slojevi
su bili naviknuti brinuti samo za sebe i svoje svakodnevne potrebe i interese,
pa im je dugo bila važnija segmentirana unutarnja politika od svega ostaloga
što tvori ustroj političkoga profila zemlje. Taj dizbalans se mora u
suvremenosti, u afirmaciji moderne demokratske iskustvenosti, efikasno
premostiti.
Suvremena država, poglavito mlada u dinamičnom
razvitku, mora izbjegavati prekide u odnosima, od prekida diplomatskih odnosa
do prekida pregovora bilo koje vrste, sve se to mora izbjegavati.
Prekide treba prepuštati drugome, izbjegavati ih,
ne smije se prekidati, što znači da se ne smije nikada služiti ultimatumom,
štaviše ni ultimativne riječi se ne smiju rabiti u diplomatskoj komunikaciji.
Personalna politika
Koliko god jedna politika može biti dobra, nju
uvijek izvodi čovjek, pa je vrlo značajno tko su osobe, koja svojstva imaju,
koliko znaju, kakvoga su temperamenta
i mentaliteta.
Izbor osoba za područje vanjskih poslova, a to
znači i strategije, taktike, obrane, svih ustrojnih snaga koje tvore okvir
obrane zemlje, može biti presudno važan za dinamiku i kakvoću razvitka.
Da bi se u tim okvirima odvijala kreativna
unutarnja i vanjska politika i osiguravao dignitet zemlji, u društvu država
svijeta, presudne su vrijednosti izabranih osoba u obnašanju dužnosti svih
vitalnih područja. Za personalnu politiku mora biti odgovorna osoba, mora biti
neki gremij, netko tko može kompetentno reći „krivica je na tvojoj strani“ i
stoga snosi posljedice za sve što je „iznevjereno očekivanje“ u cjelovitosti
programa i sadržaja rada.
Time će se jamačno sustavno morati baviti mlade
države u suvremenosti da bi se uspješnije kretale u smjerovima života
medjunarodne zajednice, u kojoj su još postojeća dvostruka mjerila za
vrednovanje pojava, pa što je jednima dopušteno, drugima nije.
Male države u suvremenom svijetu moraju biti
pametnije, promišljenije, opreznije u svakom aspektu svoje djelatnosti, da bi
mogle imati uvjete napretka i kvalitetnog života u koordinatama suvremenih
odnosa u zajedinci država.
U tek spoznatom spektru koji pripada modelu
društvenoga ustroja i njegova očekivanog standarda, te razine u svakom od
naznačenih područja društvenog života, pitanje osobnosti spremne za uspješnu i
utjecajnu komunikaciju, je dobilo još jednu važnu dimenziju.
U promatranju procesa, etapa i kakvoće svake do
njih, u ime dometa nastalih iz parametara suvremene komunikologijsko-komunikacijske
normiranosti, kao jamstva uzlaznosti i kvalitativno uspješnoga kretanja čovjeka
kao temeljnoga subjekta u komunikaciji, a osobito društvenih grupa i društva u
cjelini, na području javne komunikacije i njezina odjeka u svijesti, zaključak
vodi posvemašnoj afirmaciji potrebe da se u području komunikologijskih
potencijala, permanentno usavršavanje izabere kao osobni, individualni i
društveni svjetonazor, u ime kvalitete života u svakom njegovom obliku i
smjerova kojima se društvo, svojim razvojnim programima, kreće.
( iz teme predavanja akademika Vladimira Iblera,
održnog na Tribini u KIC-u, ožujka, 1993.)
Priredio: Slobodan Elezović