55.obljetnica
filmske karijere glumice Milene Dravić
Debut
Milene Dravić u filmu,1958.
Vrata
ostaju otvorena, film,režija František Čap,1958.
http://www.youtube.com/watch?v=B54puEONuL8
Stoljeće od rodjenja Františeka Čapa
Povratak Františeka Čapa, prvog gay šikaniranog filmaša u
Jugoslaviji
http://www.jutarnji.hr/povratak-frantiseka-capa/817039
Film u povijesti kinematografije bivše Jugoslavije uglavnom
spominju po činjenici da je u njemu debitirala Milena Dravić: redatelj ju je
otkrio u baletnoj školi, u vrijeme snimanja imala je samo 17 godina, a jedna
joj je od najdražih uspomena kako je publika na pulskom festivalu 1959. godine
gotovo u suzama dočekala završnicu, isprativši filmsku ekipu burnim pljeskom.
“Vrata ostaju otvorena”, socijalna melodrama o mladiću koji
se lažno predstavlja kao u ratu nestao sin jedne bosanske obitelji, samo zato
kako bi opljačkao svoje dobrotvore
“Vrata ostaju otvorena” otkrivaju kakav je propust napravio
jugoslavenski filmski establishment kada se odrekao Čapa. Istina, malo tko bi
od njegovih pripadnika bio oduševljen neskrivenim naznakama homoerotike koja
dominira filmom. I prije su u drugom planu Čapovih filmova defilirali
razodjeveni momci, samo u kratkim hlačicama, no ovdje, već u samom početku
filma, protagonist (Rade Vergović, kojem je to bila jedina uloga na filmu) se
tušira s vršnjacima u popravnom domu i kamera otkriva puno više no što je tih
godina - čak i po standardima svjetskog filma - bilo dozvoljeno: osim toga,
nisu to bili dječaci nego mladi dečki. Glavni glumac kasnije u bezbroj navrata
pokazuje svoj razgolićeni torzo, a kada se radnja premjesti u Konjic, gdje žive
baka ( Teodora Arsenović), velika srpska glumica iz razdoblja nijemog filma i
operna pjevačica, u svom jedinom nastupu u zvučnom filmu) i sestra ( Milena
Dravić) nestalog dječaka, na mjesnom kupalištu odigrava se prava revija mladića
u “maratonkama”. Koliko je Čap bio subverzivan, svjedoči i diskretno provedena
tema incesta, jer se tobožnji brat sve više zbližava sa svojom “sestrom”, ne
usuđujući joj se otkriti istinu.
Venecija i Cannes
Što je bio povod novom susretu? Pa, tim ostvarenjem završio
je filmski program zagrebačkog
Subversive Film Festivala. “Čap i subverzivnost?!” - zgranuto će uskliknuti
stariji gledatelji koji pamte kako su se pedesetih godina i u Zagrebu stvarali
redovi pred kinima u kojima su igrale njegove fenomenalno popularne romantične
komedije “Vesna” i “Ne čekaj na maj”. Pa ipak, kada se pogledaju njegova dva
filma uvrštena u program SFF-a, “Vrata ostaju otvorena” i “X-25 javlja”, veza
nije bez vraga, a zaintrigirane filmoljupce koji pokušaju nešto doznati o
redateljevoj biografiji očekuje upravo nevjerojatna životna priča.
Čap je slovio kao vrhunski profesionalac u kinematografiji,
koja je tek sricala abecedu, a stigao je 1952. u Ljubljanu na poziv poduzetnog
direktora Triglav filma Branimira Tume, koji ga je sreo u Njemačkoj, gdje je
Čap “štancao” niskobudžetne komercijalne filmove, ali s nekoć najuglednijim
imenima Trećeg Reicha, poput Sybille Schmitz, Willyja Birgela i Otta Gebühra u glavnim
ulogama. Tuma je znao sve o Čapu - da je rođeni Čeh i diplomirani agronom, da
je u domovini - sa 26 godina - slovio kao jedan od najmlađih debitanata na
svijetu te da je ostvario respektabilnu redateljsku karijeru: glazbena
melodrama “Noćni leptir” (1941.) nagrađena mu je u Veneciji, a ratni triler
“Muškarci bez krila” jedan je od filmova koji su 1946. podijelili grand prix na
tek uspostavljenom festivalu u Cannesu (ravnopravno priznanje dobili su “Kratak
susret” Davida Leana, “Rim otvoreni grad” Roberta Rossellinija i “Pastoralna
simfonija” Jeana Dellanoya). Problemi su nastupili dolaskom komunizma na vlast
1948. godine, pa je Čap završio u inozemstvu.
Uspjeh na prvoj Puli
Početkom pedesetih godina jugoslavenska je kinematografija
decentralizirana, filmski radnici više nisu imali stalno zaposlenje nego su
radili na ugovor, a i od filmova se počelo zahtijevati da privlače publiku.
Nakon poratnih uspjeha, Triglav film uletio je u mršavu sezonu i trebao je
iskusan redatelj koji će znati što gledatelji traže. “Vesna” (1953.) je bila
upravo takav film, u koji je Čap utkao elemente u Njemačkoj tada vrlo
popularnog Heimatfilma te predratnih čeških i austrijskih melodrama. Ni traga socijalističkim
parolama (štoviše, čak ih se i ironiziralo), Ljubljana je predstavljena poput
Praga, ambijenti su se nizali u rasponu od građanskih stanova do dražesnih
plebejskih kućica, a redatelj je otkrio čitavu novu galeriju glumaca - Metka
Gabrijelčič, Franek Trefalt, Janez Čuk, Olga Bedjanič, Jure Furlan - koji su se
krajnje prirodno ponašali pred kamerom. Jugoslavija je bila fascinirana: nikad
prije a ni poslije nije publika iz Makedonije ili Crne Gore tako hrlila na neki
slovenski film. Čak je i maršal Tito ukazao počast tom fenomenu i primio
filmsku ekipu “Vesne”: tako je možda i počela njegova kasnija strasna naklonost
prema kinematografiji. Na prvom pulskom festivalu 1954. godine, koji je zapravo
bio revija četiri domaća filma, “Vesna” je dobila nagradu publike za najbolji
film, režiju i glavnu žensku ulogu.
Čapu se sviđalo u novoj sredini, pogotovo zato što je
slavenska, kao i njegova domovina, a neko vrijeme je nizao uspjeh za uspjehom.
Ratni triler “Trenutki odločitve” (1955.) , za koji je sinopsis napisao veliki
hrvatski redatelj Branko Belan, osigurao mu je glavnu nagradu na prvom
regularnom pulskom festivalu (nagrada se zvala “Velika Arena sa zlatnom
medaljom”), dok je nastavak “Vesne”, naslovljen “Ne čakaj na maj” (u kojem se
ekipi iz prvog filma pridružila talentirana Metka Ocvirk, koja je, s više
sreće, kasnije mogla zasjeniti i Milenu Dravić), ponovio uspjeh prethodnika (to
je ujedno i Čapov možda najbolji slovenski film, virtuozno režiran, ništa
slabiji od sličnih francuskih ili talijanskih komedija). Vjerojatno bi to bila
prva dugovječna domaća franšiza da Metka Gabrijelčič nije procijenila kako joj
je dosta filma i posvetila se svome pozivu (diplomirala je građevinarstvo i
geodeziju), odbijajući zatim desetljećima da se u novinama ili na televiziji
podsjeti svojih filmskih iskustava.
Vrhunac s ‘X-25 javlja’
Usporedno sa slovenskim, Čap je režirao i koprodukcijske
filmove (Triglav film je do njih iznimno držao, jer su donosili solidnu dobit),
pa je tako potpisao i komediju “Kruh i sol” (1957.), snimljenu na lokacijama u
Izoli, s mladim Marcellom Mastroiannijem u glavnoj i još ne tako poznatim
Reljom Bašićem u epizodnoj ulozi. Počeli su ga zvati i u druga jugoslavenska
poduzeća: za Bosna film snimio je već spomenuti “Vrata ostaju otvorena” i
glazbenu komediju “Srešćemo se večeras” (1962.), s Borisom Buzančićem i Antinom
Nalisom kao zvijezdama, koja završava medleyjem šlagera (Gabi Novak, Ivo Robić
i dr.), poput europskih revijalnih filmova toga razdoblja. Špijunski triler
“X-25 javlja” (1960.) - koji se odigravao u Zagrebu za NDH - bio mu je vrhunac
karijere, jer je prodan u nevjerojatan broj svjetskih kinomreža (slično kao i
ratna drama “Sam” Vladimira Pogačića). Iako se u njemu radilo o patriotu, koji
se zapošljava u njemačkoj komandi kako bi pravodobno o svemu obavještavao
suprotnu stranu, film je bio netipično distanciran prema ideologiji:
najneugodnija je scena u kojoj junaka preispituju partizani, ne vjerujući mu da
on radi za njih.
Nakon slabo primljene komedije “Naš avto” (1962.), satire na
novonastalu socijalističku pomamu za potrošnjom, Čap više nije dobio posla ni u
Sloveniji, niti bilo gdje drugdje u Jugoslaviji. Kako je moguće da se u tom
poslu strada zbog jednog krivog koraka (a pritom je u pitanju solidno režiran
film, znatno iznad prosjeka u odnosu na ono što se u nas u to vrijeme snimalo)?
Razloge objašnjava poznati slovenski publicist Marcel Štefančič jr. u odličnom
napisu “Posljednji dani Františeka Čapa”, objavljenom u Mladini. Prva greška mu
je bila to što se iz Ljubljane preselio u Portorož i tako se udaljio od “burze
filmskih poslova”. Koliko
god ga poslodavci cijenili, bio im je “daleko od očiju”. Drugo, slovenskim
“kulturnjacima” se nije sviđalo što nekog Čeha stalno nazivaju njihovim
najboljim filmskim redateljem. Smetala im je prijemčivost njegovih ostvarenja i
redateljeva snalažljivost. Slovenski je film - čast iznimkama - uvijek bio
poprilično zatvoren, čak i geografski - a Čap je u samo jednom filmu (“Vrata
ostaju otvorena”) uspio da mu se radnja odigrava između Zagreba, Beograda,
Sarajeva i Konjica. Prigovarali su mu zbog “komercijalne” orijentacije, a
podršku su dobili u novoj generaciji jugoslavenskih filmaša koja je sanjarila o
autorskom filmu i preglednu naraciju smatrala besmislicom.
Utjeha u
peradarstvu
Treće,
Čap je bio gay, što je bilo nezamislivo u tadašnjim filmskim krugovima (pokojni
Dragutin Vunak sedamdesetih godina ponosno mi je isticao kako nijedan hrvatski
redatelj nije homoseksualac). Šale na njegov račun dugo su se prepričavale među
glumcima i članovima filmskih ekipa koji su radili s njim (na jednu od njih
podsjetio se Antun Nalis dok smo surađivali na televiziji). Biti stranac, gay,
pa još pritom i daleko od bilo koje domaće filmske metropole, očito je za Čapa
bilo pogubno.
Uvijek u
dugovima (ne samo da je - kako tvrde svjedoci - bio šarmantan i duhovit, nego i
iznimno galantan: kada je imao novca, nikome nije dozvolio da plati račun, ni u
kavani niti u restoranu), najprije je htio iskoristiti svoje znanje agronoma,
pa se pokušao baviti peradarstvom (puno prije Antuna Vrdoljaka, koji se na to
odlučio sedamdesetih godina, dok je tvrdio da je žrtva progona poslije
Hrvatskog proljeća). Kupio je tri prazne kuće u Marušićima kod Kaštela u
Hrvatskoj te u jednoj napravio rezidenciju, a u druge dvije uzgajao kokoši. Bio
je, međutim, katastrofalan poduzetnik, kojem posrednici uopće nisu isplaćivali
prihode od prodaje jaja. Drugi pokušaj s farmom zečeva - koje je trebalo
prodavati talijanskim hotelima - također nije završio blistavo, pa je jedinu
zaradu ostvarivao poslom koji je najbolje znao, režijom njemačkih i austrijskih
filmova i televizijskih serija. No nisu to bile više onako prestižne produkcije
poput onih za Triglav film pedesetih godina: dakako da su i honorari bili znatno
skromniji. Potkraj života se i oženio, a početkom 1972. pokopan je na groblju u
Piranu.
U kratkim
hlačicama
“Vrata
ostaju otvorena” otkrivaju kakav je propust napravio jugoslavenski filmski
establishment kada se odrekao Čapa. Istina, malo tko bi od njegovih pripadnika
bio oduševljen neskrivenim naznakama homoerotike koja dominira filmom. I prije
su u drugom planu Čapovih filmova defilirali razodjeveni momci, samo u kratkim
hlačicama, no ovdje, već u samom početku filma, protagonist (Rade Vergović,
kojem je to bila jedina uloga na filmu) se tušira s vršnjacima u popravnom domu
i kamera otkriva puno više no što je tih godina - čak i po standardima
svjetskog filma - bilo dozvoljeno: osim toga, nisu to bili dječaci nego mladi
dečki. Glavni glumac kasnije u bezbroj navrata pokazuje svoj razgolićeni torzo,
a kada se radnja premjesti u Konjic, gdje žive baka ( Teodora Arsenić, velika
srpska glumica iz razdoblja nijemog filma i operna pjevačica u svom jedinom
nastupu u zvučnom filmu) i sestra ( Milena Dravić) nestalog dječaka, na mjesnom
kupalištu odigrava se prava revija mladića u “maratonkama”. Koliko je Čap bio
subverzivan, svjedoči i diskretno provedena tema incesta, jer se tobožnji brat
sve više zbližava sa svojom “sestrom”, ne usuđujući joj se otkriti istinu.
Ipak,
najvažnije je da dok gledate “Vrata ostaju otvorena”, ne možete a ne pomisliti
na melodrame Douglasa Sirka: suspregnute emocije, vrhunski vizualni prosede,
scene koje ne nastaju zahvaljujući scenariju nego redateljevom osjećaju za
prostor i filmski ugođaj. Kada to usporedite s glavninom jugoslavenske filmske
produkcije toga razdoblja, Čapova ostvarenja doslovno strše po superiornosti
filmskog izraza. To da se jugoslavenska kinematografija odrekla usluga takvog
redatelja strašan je apsurd. Srećom, ostali su njegovi filmovi koji ukazuju na
to što se tada zapravo odigralo.
Directed by Frantisek Cáp, Vladimir Paskaljevic, writer
Cast (in credits order)
Rade
Vergovic ... Peter
Teodora
Arsenovic
Milena
Dravic
Mirjana
Eric
Zorica
Lozic
Breda Dular
Vera Hrkac
Snezana Misovska
Stanislava Lazarevic
Dusan
Janicijevic (as
Dusko Janicijevic)
Miljko
Jovanovic
Radosav
Jukic
Dimitrije
Nestorovic
Dragan
Zubac
Dusan
Todorovic
Fuad Ahmic
Nikola
Barbalic
Branko
Pavlin
Luka Delic
Savo
Jovanovic
Boris Smoje
Mladen
Nedeljkovic
Bozica
Kazazovic
Nada Urban
Zlata
Milankovic
Branko
Rabat
Mihajlo
Mrvaljevic (as Miso
Mrvaljevic)
Faik
Zivojevic
Zlatibor
Stoimirov
Mario
Mismer
Esad
Kazazovic
Josip Bilic
Rejhan
Demirdzic
Toma
Kuruzovic (as Tomo
Kuruzovic)
Mile Pani
Safet
Basagic
Tonko Lonza
Abdulah Klokic
Ficko Kalman
Režija:
František Čap Producent: Bosna Film, Scenario:
Vladimir Paskaljević
Zemlja
porijekla: Jugoslavija, Bosna i Hercegovina Montaža: Marija Fuks
Trajanje:
100 minuta Tehnika: Standard, crno-bijeli,Prvo prikazivanje:
1.1.1959.
Milena Dravić
http://www.filmovi.com/yu/glumci/130.shtml
2.
http://hr.wikipedia.org/wiki/Milena_Dravić
photos
https://www.google.hr/search?q=milena+dravi%C4%87&client=opera&hs=42R&channel=suggest&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=X6ErUvf-EaT24QS36oHoDA&ved=0CCoQsAQ&biw=1024&bih=651
Rade Vergović
http://www.filmovi.com/yu/glumci/2823.shtml
2
https://www.google.hr/search?hl=hr&tbo=p&tbm=bks&q=inauthor:%22Radomir+Vergovi%C4%87%22&source=gbs_metadata_r&cad=2
photos
https://www.google.hr/search?q=rade+vergovi%C4%87&client=opera&hs=aB7&channel=suggest&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=cZ4rUqv_LcrQsgag4YCgAg&ved=0CDwQsAQ&biw=1024&bih=651
Teodora Arsenović
http://www.filmovi.com/yu/glumci/2091.shtml
2.
http://www.novibechej.com/index.php/o-gradu/licnosti/854-teodora-arsenovic-boberic
photos
https://www.google.hr/search?q=teodora+arsenovi%C4%87&client=opera&hs=606&channel=suggest&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=55srUtgzw5DgBMjYgdgL&ved=0CC0QsAQ&biw=1024&bih=651
Dobrica Milutinovic - Kostana (pjeva Teodora Arsenovic)
http://www.youtube.com/watch?v=HkFzGRBY7G4
Kostana - Bora Stankovic
Dobrica Milutinović (Niš 11. septembar 1880— Beograd 18.
novembar 1956) bio je srpski glumac.Bio je jedan od najtalentiranijih i
najomiljenijih glumaca, član Narodnog pozorišta u Beogradu, od 1899. do smrti.
U punoj stvaralačkoj snazi bio je između dva svjetska rata
František Čáp (7 December 1913 – 12 January 1972), also
known as "Franz Cap" in Germany, was a Czech film director
and screenwriter. He directed 32 films between 1939 and 1970.
František
Čap je pokopan v Piranu, gdje je 12.I.1972.i umro.
http://en.wikipedia.org/wiki/František_Čáp
photos
https://www.google.hr/search?q=franti%C5%A1ek+%C4%8Dap&client=opera&hs=eGm&channel=suggest&tbm=isch&tbo=u&source=univ&sa=X&ei=qJorUoz0MY6O4gTEyoCoCA&ved=0CEEQsAQ&biw=1024&bih=651