Z A Š T O LJ U B A V B O L I .....

Eva Illouz je svjetski priznata sociologinja te profesorica velikih sveučilišta u Jeruzalemu, Parizu, Berlinu i SAD-u.

Nedavno je proglašena i jednom od deset najznačajnijih mislilaca 21. stoljeća. Po svojoj formaciji je Kantova škola etike, te feministica.

Njezin bestseler „Zašto ljubav boli“ je, u stvari, emocionalni atlas 21. stoljeća.

Upravo sa sociološkog gledišta ona kaže kako je krajem 19. st. Bilo radikalno tvrditi da siromaštvo nije odraz sumnjiva morala ili slaba karaktera nego sustavno ekonomskog izrabljivanja, tako je danas presudno tvrditi da neuspjesi u privatnom životu nisu posljedica oslabljene psihe nego da su hirovi i patnje našeg emocionalnog života 

uvjetovani različitim institucionalnim uređenjima. Stoga je cilj autoričine knjige drastično promijeniti kut sagledavanja svega pogrešnog u današnjim vezama, a pogrešna nisu disfunkcionalna djetinjstva ili nedovoljno samosvjesne psihe već niz društvenih i kulturoloških tenzija i kontradikcija koje danas formiraju sepstvo i identitet.

Duboki razdor i dvojni aspekt ljubavi kao izvora egzistencijalne transcendentnosti i izrazito osporavanog poprišta manifestacije spolnog identiteta obilježava suvremenu kulturu ljubavi.

Točnije rečeno, manifestacija spolnog identiteta i međuspolnih sukoba podrazumijeva manifestaciju ključnih institucionalnih kulturoloških

dilema i ambivalentnosti modernosti, dvojbi koji se tiču ključnih

kulturoloških i institucionalnih motiva autentičnosti, autonomije, ravnopravnosti, slobode i samoostvarenja. Analiza ljubavi ne predstavlja periferno nego ključno obilježje studije biti i temelja modernosti.

Heteroseksualna romantična ljubav u sebi nosi dvije najvažnije kulturološke revolucije dvadesetoga stoljeća: s jedne strane individualizacija životna stila, intenziviranje emocionalnih životnih pothvata, a s druge ekonomizacija društvenih veza i dominacija ekonomskih modela koji oblikuju sepstvo i njegove emocije.

Jedno od ključnih pitanja u romanima (i poslije u holivudskim filmovima) bilo je i još uvijek jest: može li pod kojim uvjetima ljubav pobijediti društvenu mobilnost i obrnuto, je li društveno-ekonomska

kompatibilnost neophodan preduvjet za ljubav?

Formiranje modernog pojedinca tako je istodobno bilo emocionalne, ekonomske, romantične i racionalne prirode.

Autorica kaže da namjerava li sociologija zadržati relevantnu ulogu u modernom društvu, ona obavezno mora istražiti emocije koje odražavaju ranjivost sepstva u kasnoj modernosti, ranjivost  koje je istodobno institucionalne i emocionalne prirode.

Uzmemo li, dakle, da je izbor sastavni dio moderne individualnosti, kako i zašto pojedinci odabiru ući ili ne ući u vezu s nekim od ključne je važnosti za razumijevanje ljubavi kao iskustva modernosti. Riječ je ovdje o tzv. ekologoji izbora i arhitekturi izbora. Autorica piše o likovima u romanima Jane Austen i tu naglašava da se prema kršćanskoj i židovskoj tradiciji karakter (odnosno „izvrsnost“ karaktera ili krepost) definirao kao dosljednost vrline i moralne predanosti u stremljenju prema kvalitetnom životu. Pišući dalje o likovima Jane Austen autorica kaže da je kod njih nemoguće razdvojiti moralno od emocionalnog s obzirom na to da je upravo moralna dimenzija ta koja organizira emocionalni život koji, zahvaljujući tome , poprima i javnu dimenziju.

Sa stajališta moderne senzibilnosti, junakinje Jane Austen ne samo da su čudesno sabrane nego ujedno ne osjećaju potrebu da budu, kako bismo rekle modernim rječnikom „vrednovane „ od strane svojih udvarača. Znači ljubavni život u romanima J.Austen ne tiču se toliko jedinstvenosti i izvornosti sepstva koliko sposobnosti manifestacije

javno prepoznatljivih i provjerenih vrlina.

 Zaključno, manje se tiče unutarnjeg, a više sposobnosti spajanja sepstva i javnog svijeta vrijednosti i normi. Nalaže da sepstvo više ovisi o reputaciji i časti koje reguliraju javna pravila ophođenja, a ne toliko o privatnom emocionalnom vrednovanju koje provodi točno određeni pojedinac.

Sepstva ljubavnika, muškarca i žene , bila su zaštićena i definirana stalnim prisustvom drugih , koji su se ponašali poput sudaca i provoditelja moralnih i društvenih normi. Ovakvo je stanje vladalo sve do 19. st.. Struktura udvaranja u svijetu likova Jane Austen čini bezbroj nevidljivih pravila. Iako svi osim sociologa smatraju da pravila ograničavaju, sociolozi drže da ujedno osposobljavaju međuljudske odnose, grade međusobna očekivanja i zajedno prolaze već utabanim stazama. Ovaj je režim u suprotnosti s režimom autentičnosti emocija koji prati moderne veze. Autentičnost zahtijeva da akteri poznaju svoje osjećaje i da djeluju vođeni njima, što znači da osjećaji predstavljaju prave gradivne elemente veze. Ono što emocije likova Jane Austen čini posebice intenzivnima jest upravo činjenica da su čvrsto ukorijenjene u sferi razuma i interesa koji zauzvrat djeluju poput njihovih moćnih katalizatora.

Ljubavno[g1]  udvaranje u djelima Jane Austen usidreno je u klasnoj endogamiji. U svijetu koji stvara J.Austen kršenje obećanja predstavlja ozbiljnu povredu ugleda i časti, muškog i ženskog.

Osim feminističkih i boemskih zahtjeva za seksualnom slobodom

potrošačka kultura je zasigurno bila najznačajnija kulturološka snaga koja je pridonijela prvo seksualizaciji žena, a onda i muškaraca.

Potrošačka kultura stavila je želju u samo središte subjektivnosti, a seksualnost je postala, u neku ruku, generalizirana metafora želje.

Povijest kozmetike izvrsno dočarava spomenuti proces, jer su oglašivači stali razdvajati ljepotu od karaktera.

Cijela industrija kozmetike počela je promicati tijelo kao estetsku površinu koja nema veze s moralnim definicijama osobnosti. Taj se proces ubrzao i generalizirao jer je kozmetička industrija surađivala s modnom i filmskom industrijom obraćajući se svim društvenim klasama. Pojava erotiziranih ženskih tijela u svim društvenim klasama postalo je jedno od najimpresivnijih kulturoloških dostignuća rane dvadesetostoljetne potrošačke kulture.

No tek se 1950-tih pojavila prava potrošačka kultura u potpunosti fokusirana na muškarce , čiji je najbolji simbol bio časopis Playboy prvi put objavljen 1953.g.

Komercijalizacija seksa i seksualnosti , njihov prodor u samo srce kapitalizma, učinili su seksualnost obilježjem i iskustvom koje se sve više odvajalo od reprodukcije, braka, dugotrajnih veza, pa čak i emocionalnosti.

Drugi val feminizma od 1960-tih nadalje, a koji je bio izrazito moćan zahvaljujući činjenici da je nanovo konceptualizirao seksualnost kao političku kategoriju. Ti različiti procesi i preobrazbe značenja seksualnosti postali su vidljivi i u pojavi kategorija „seksipilnosti“ i „erotičnosti“ kao novih načina evaluacije sebe i drugih , posebice u području ljubavnih veza. Kao kulturološke kategorije , seksipilnost i erotičnost bile su rezultat odvajanja ljepote od karaktera i moralnost od strane potrošačke kulture. Mnogobrojni učenjaci su tvrdili da promjene u seksualnosti nakon Prvog, ali još očitije nakon Drugog svjetskog rata vode prema „rekreacijskoj seksualnosti“ odnosno seksualnosti koja je otuđena, komercijalizirana i narcistička.

Angelina Jolie , primjerice, utjelovljuje erotičnost , koju, u principu može imitirati i postići svaka žena.

Sada izbor partnera postaje rezultat individualna donošenja odluka, što se postiže složenim procesom emocionalne i kognitivne evaluacije.

U sociološkom smislu sada bračno tržište odnosno nadmetanje postaje horizontalno i vertikalno zbog čega svi postaju na raspolaganju svima, jer rasa, društveno-ekonomski status i vjera više ne predstavljaju formalne prepreke izbora partnera. Upravo je zato seksualno romantični habitus postao vrlo složen:obilježava ga raznolikost sklonosti. Tako su došle u pitanju društvene sfere u kojima je seksualna želja autonomizirana, seksualno nadmetanje generalizirano, seksipilnost pretvorena u autonomni kriterij odabira partnera, a seksualna privlačnost u neovisan kriterij klasificiranja i hijerarhiziranja pojedinaca. Danas seksualnu privlačnost zovemo difuznim statusnim obilježjem. Dvadeseto stoljeće je posvjedočilo stvaranje novog kapitala koji je moguće nazvati „erotskim kapitalom“.

Možemo zaključiti da je erotski kapital dio  ekonomskog kapitala žene u dvadeset prvom stoljeću.

Autorica lucidno piše da prakticiranje slobode generira oblike patnje poput ontološke nesigurnosti i beznačajnosti. Naime, seksualna i emocionalna sloboda stvaraju vlastite oblike patnje.

Moralnost moderne seksualnosti sastoji se danas više u afirmaciji obostrane slobode, simetrije i autonomije nego u uvažavanju recimo, seksualne časti ili standarda monogamije.

Bez sumnje, smrt vezivanja današnjice povezana je sa sve većom individualnom slobodom ulaska u vezu i izlaska iz nje. Ipak,iako i muškarci i žene pate od fobije vezivanja, čini se, u kronološkom i kulturološkom smislu, da je ipak riječ o muškom prerogativu.

 Kao feministica autorica tvrdi odnosno ukazuje da je (muška) kultura bila (i još uvijek jest) parazitska, da se hrani na emocionalnoj snazi žena bez ikakva reciprociteta. S kulturološkog stajališta, postoje dva načina doživljavanja strahaod vezivanja:hedonistički, kad se veza odgađa prepuštanjem ugodnoj akumulaciji veza i abulijski,  kad je ugrožena sposobnost želje za vezivanjem, odnosno sposobnost htijenja veze. Glavno obilježje moderne intimnosti jest da ju je moguće prekinuti u bilo kojem trenutku ako se prestane podudarati s emocijama, ukusima i htijenjima. Upravo u tom kulturološkom kontekstu obećanja mogu postati „komična“.

Preobrazba strukture htijenja i vezivanja potaknula je pojavu novih oblika veza poput „neobavezna seksa“ i BTP-a ili „Boyfriend Type Person“ (tip osobe koja može proći za „dečka“), koji institucionaliziraju ambivalentnost i poteškoću uključene u proces izbora.

Nadalje autorica kaže da kako je ženski seksualni izbor povezan s činjenicom da je njihov društveno-ekonomski status izravnije ovisan o jednom muškarcu u pogledu majčinstva, žene češće predstavljaju seksualne i emocionalne ekskluziviste.

Autorica spoznaje da u svjetlu povijesti razvoja slobode moguće je reći da smo se s borbe za slobodu prebacili na poteškoću biranja, pa čak i na pravo neodabira. Sada je ljubavnik suprotstavljen „res cogitansu“ jer gdje potonji traži izvjesnost, on traži uvjerenje (ili „potvrdu“) i stoga zamjenjuje pitanje „Postojim li?“ pitanjem „Voli   li me itko?“

Bilo da je naglasak na odsutnosti kritike ili na vitalnosti čina voljenja, svi se slažu da zaljubljenost podrazumijeva nadilaženje osjećaja uobičajene nevidljivosti i povlači za sobom osjećaj jedinstvenosti i izraženiji osjećaj osobne vrijednosti. U modernim ljubavnim vezama

proces priznanja vlastite vrijednosti je složen i od presudne važnosti jer se vrijednost performativno utvrđuje, jer je u pitanju izrazito individualiziran proces i jer dolazi do multiplikacije kriterija odabira partnera i njihove nepredvidivosti. To zauzvrat ljubav čini  ponajprije

sferom ontološke nesigurnosti i neizvjesnosti istodobno je pretvarajući

jedno od glasnih poprišta iskustva (i potražnje) priznanja.

U suvremenoj kulturi , nastavlja autorica, kvalitetno razvijen karakter se izražava u obliku sposobnosti pojedinca da se izdigne iznad vlastite patnje ili da je u potpunosti izbjegne.

Ljubavna patnja , dakle nije više dio psihičke i društvene ekonomije stvaranja karaktera i predstavlja mu prijetnju. Napet odnos između autonomije i priznanja odgovoran je za nastanak nove strukture sumnje u samoga sebe. Da se opet vratimo junakinjama Jane Austen.

Njihova patnja ne dovodi u pitanje vlastiti osjećaj sepstva. U tom smislu njihova patnja posjeduje tzv. „moralnu jasnoću“. Junaci i junakinje osamnaestoljetnih i devetnaestoljetnih romana strahovito pate kad su ostavljeni, ali njihova patnja je uvijek organizirana u moralnom okviru jasno alocirane krivnje.

Današnje žene se u daleko manjoj mjeri nego muškarci, često smatraju odgovornima za svoje ljubavne probleme i neuspjehe. Hannah Arendt,

filozofkinja tvrdi da „ono što se izgubilo u moderno doba, naravno, nisu ni sposobnost, ni stvarnost, ni vjera, a niti neizbježno prihvaćanje

svjedočanstva osjetila i razuma, već izvjesnost koja je nekoć pratila navedeno. Kako bi bila snošljiva, ljudska egzistencija zahtjeva minimum mitologije, iluzija i laži jer samo to nasilje društvenih veza može učiniti podnošljivim. Ono čime su u ranije doba vladali vjera, podanička vjernost pojedinca i karizmatični junaci, postalo je stvar znanja, kontrole i računice.

Pod okriljem znanstvenih objašnjenja potkopani su doživljaji ljubavi kao neopisiva , jedinstvena,karizmatična iskustva i nesebična čuvstva.

Autonomija i sposobnost očuvanja vlastitih interesa tako su postali sinonimi za mentalno zdravlje, odnosno- voljeti znači voljeti prema vlastitim interesima.

Rezultat svođenja ljubavi na moždanu kemiju jest odbacivanje mističnog i spiritualnog viđenja ljubavi i njegove zamjene novim oblikom biološkog materijalizma.

U tom smislu, ljubav je doživjela isti proces demistifikacije kao priroda: više je se ne smatra nadahnutom misterioznim i veličanstvenim silama nego fenomenom koji valja objasniti i kontrolirati, reakcijom kojom upravljaju psihološki, evolucijski i biološki zakoni. Ljubavna želja gubi svoj mitološki sadržaj.

U skladu s jezikom psihologije, feminizam je pomogao u provođenju normi i procedura koje su jamčile pravednost, ravnopravnost, emocionalnu jednakost i simetriju, u institucionalnom i emocionalnom smislu. Današnja isuviše spoznajna metoda odabira partnera posebice je došla do izražaja na području internetskog upoznavanja. Doista, internetske stranice koje omogućuju upoznavanje partnera dokaz su potrošačke logike koja sve više suzuje, definira i rafinira ukuse i uspoređuje alternativne mogućnosti.

Racionalizacija ljubavi potkopala je režime značenja na kojima se temelje erotičnost i ljubav: dvoznačnost, diskontinuitet, skrivena značenja, živost i transcendentnost. Ako je točno što William James tvrdi, a to je da emocije služe „protjerivanju neizvjesnosti iz budućnosti“, onda je proces racionalizacije očito potkopao sposobnost

postizanja izvjesnosti, zbog čega neizvjesnost i ironija dominiraju kulturološkom klimom ljubavnih veza.

Dvadeseto stoljeće je obilježilo spektakularan razvoj tehnologije mašte(kino, a devedesetih iinternet). Tako maštanje postaje način

doživljavanja užitka i emocija institucionaliziranih  kroz potrošačko tržište i masovnu kulturu. Mašta je, dakle, društveni i kulturološki običaj koji sačinjava značajan dio onoga što nazivamo subjektivnošću:

želju i htijenje. Oblikuje emocionalan život i utječe na percepciju svakodnevna života. Racionalizacija svakodnevna života izaziva pojavu dosade, koja se zauzvrat uspoređuje s medijskim modelima emocionalna uzbuđenja, intenziteta i obilja.

Osim sigurnosti i racionalizacije, zajednički svakodnevni život izaziva pojavu iritacije. Familijarnost i bliskost, u stvari, uzrokuju samo još veću pojavu iritacije.

Internet je jedno od najvažnijih preobrazbi stila ljubavna maštanja.On nudi prospektivan oblik mašte kojim pojedinac zamišlja određeni predmet čije tijelo još nije upoznao. Retrospektivna mašta nije bogata informacijama za razliku od prospektivne mašte koja počiva na internetu. Ali prevelik broj psihološko-verbalnih spoznaja o drugome ne mora nužno dovesti do osjećaja privlačnosti prema njemu ili njoj.

Autorica tvrdi da su fantazija i mašta ne samo autogenerirane nego i autotelične, odnosno same sebi (ugodni) CILJ.

Na kraju ove zanimljive i nadasve zahtjevne sociološke studije autorica kaže da preobrazbe  ekologije i arhitekture izbora i povezanosti ljubavi i društvene vrijednosti ukazuju da se spolna nejednakost sada manifestira oko emocionalnih , a ne društvenih nejednakosti. Raširena literatura o Marsu i Veneri predstavlja tek pokušaj da se psihološkom terminologijom razjasni u osnovici sociološki proces, a to je reorganizacija spolnih razlika glede ljubavi  kao izvora vrijednosti za žene ili seksualnog kapitala za muškarce.

Slavni američki pisac Jonathan Franzen kaže: „Bezbolno prolaziti život isto je što i ne živjeti.“

Za sami kraj autorica kaže da treba hitno vratiti etiku u seksualne i emocionalne odnose jer su upravo oni danas toliko presudni za formaciju osobne vrijednosti i samopoštovanja.