Autor: Nada Far
Datum objave: 22.10.2019
Share


ZABLUDA

Dugo sam razmišljao o Evi,iako to nisam htio.

Dugo sam razmišljao o Evi,iako to nisam htio.

Bila je nježna, skromna i nasmiješena.

Nisam siguran koliko sam je volio, ali volio sam je.To sam kasnije jasno osjetio kao prokletstvo koje svi nezasitni zavodnici osjete u danima kad se obitelj i prijatelji okupljaju , a stolica pored mene prazna.Da ne pričam o pokušajima inaćenja i nejavljanja na telefonske pozive, kao da me  ona povrijedila.I je na neki  način, koji nisam razumio.

Bio je maj.

Ušla je u 'naš kafić' u trenutku kad sam grlio konobaricu s povećim dekolteom.Stisnuo sam je tako da se i ono malo tkanine na njenom poprsju naboralo i otkrilo sve planine i doline našeg planeta.Zanesen onim što sam proživljavao, Evu nisam  primjetio.Došetala je do nas u trenutku dok se konobarica šarmantno izvijala iz mog zagrljaja.

Eva je stajala poput nježne breze,ovješenih grana,nasmijana.

Ljutio me taj njen 'teleći 'pogled i nasmiješeno lice koje opominje.Zašto nije vikala, urlala, pljuvala i vrijeđala?Bila su to pitanja koja bi si svaki muškarac postavljao.Da se može opravdavati i braniti!

Nije mi dala priliku!

Nisam joj ponudio stolicu, ni piće.Osopnuto sam gledao kako sa smiješkom odlazi.

Ma neka odlazi…Neće me nikad i nitko, pred društvom ponižavati!

Danima koji su slijedili pitao sam se zašto sam joj to učinio.Bila je nježna,skromna i nasmiješena…Voljela me.Koji muškarac ovakvu ženu ne bi poželio?Što je to u  nama da takvu ženu ponižavamo i  udaljavamo, da bi se uvaljivali ženi  koja uz piće nutka i svoje  poprsje?!Svi smo znali da to nije bila žena za ni jednog od nas, a svejedno smo posezali za njom!?

Nakon pola godine vidio sam Evu iz tramvaja.Hodala je zaneseno Ilicom.Smiješila se.Izgledala zadovoljno.Osjetio sam žalac u srcu prisjećajući se scene iz filma 'Dr Živago'…

Ne, to se meni neće dogoditi!!!Mlad sam i imam zdravo srce.

Uz sve žene koje su u međuvremenu protutnjale mojim bulevarima, ulicama i puteljcima,nisam se osjećao pobjednikom.Pobijedio me je  njen osmijeh.Ponižavala me i spuštala na zemlju kao da u ruci ima daljinski.U trenutcima samoće prisiljavala me da  razmišljam što smo sve mogli zajedno stvoriti, imati…

Da,  goropadnim ženama još uvijek o njoj pričam.

Osvanuo je i taj ponedjeljak.Bilo je devet sati kad sam doživio infarkt.U trenutcima odlaska,smjenjivala su se lica mnogih bivših.Neke su vikale, neke se posprdno smijale,neke plačući mahale prstom, a neke se poput Eve samozatajno smiješile.Za nekima bi se i danas okrenuo,a neku bi da sam bio razboritiji zadržao da me drži za ruku.Da osjećam da joj je stalo. Da sam joj važan, najvažniji.

Potreban.

Izlaskom iz bolnice osjetno uzdrman osjećao sam se prazno.

Suvišno.

Na vlastitoj sam koži na teži način spoznao život,a nisam bio siguran da li još imam vremena. Ne, neću objaviti oglas i neću ništa spektakularno očekivati.Vrijeme me je preskočilo, kao što sam i ja preskakao odluke koje sam trebao donijeti, misleći da je beskonačno i da uvijek na njega mogu računati.

Spoznao sam zabludu.

44
Kategorije: Književnost
Developed by LELOO. All rights reserved.